Poslovni broj: Us I-2549/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić, Split, Mažuranićevo šetalište 11, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja obveze poreza na dodanu vrijednost, nakon javne rasprave zaključene 23. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno sa zamjenicom opunomoćenika tužitelja HŽ, odvjetničkom vježbenicom u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić, Split i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-19/24-01/61, Urbroj: 513-04-24-2 od 19. rujna 2024. i da se predmet vrati na ponovno odlučivanje.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-19/24-01/61, Urbroj: 513-04- 24-2 od 19. rujna 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Šibenik, Ispostave Šibenik, Klasa: UP/I-410-02/24-04/69, Urbroj: 513-07-15-01-24-1 od 28. svibnja 2024., kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2022. u ukupnom iznosu od 8.451,75 eura sa kamatom u iznosu od 779,88 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa u roku od 8 dana od primitka rješenja.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom prigovara kako tuženik neosnovano zaključuje kako je samom činjenicom suvlasništva za ½ predmetne kuće te samom činjenicom potpisivanja Ugovora o zakupu tužitelj uprihodio i ½ zakupnine, odnosno da je polovica zakupnine njegov prihod, što nije točno, niti stvarno niti pravno. Tvrdi kako nije sporno da je tužitelj potpisnik Ugovora o zakupu i aneksa tog Ugovora, međutim, u Ugovoru je jasno navedeno kako će se cijela mjesečna zakupnina plaćati isključivo na račun tužiteljevog brata ŠŽ, jer su se međusobno dogovorili na koji način će koristi predmetnu nekretninu, odnosno dogovorili su se o gospodarskom načinu korištenja kuće. Smatra kako je tuženikov stav besmislen i neživotan te protivan zakonu i svrsi zakona, a protivan je i načelu zabrane arbitrarnog (samovoljnog) postupanja, koje je protivno Ustavu RH, jer se takvim postupanjem čini povreda prva na pravičan postupak i krši članak 29. Ustava RH. Poziva se na odluku Europskog suda za ljudska prava Gafen protiv Njemačke i Damjanac protiv Hrvatske (Zahtjev broj: 52943/10). Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.

Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 27. studenoga 2025., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je porezno tijelo uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave utvrdilo kako je tužitelj upisan u Registar poreznih obveznika (RPO) 17. veljače 2017. po osnovi ugovora o najmu pokretnina i nekretnina kao obveznik poreza na dohodak od imovine, te je od 8. lipnja 2017. upisan u RPO po osnovi iznajmljivanja i organiziranja smještaja u turizmu. Utvrđeno je kako mu je PDV ID broj dodijeljen 14. kolovoza 2018.

8. Porezno tijelo je temeljem Evidencije prometa, koju je dostavio tužitelj, utvrdilo isporuke od iznajmljivanja i organiziranja smještaja u turizmu za 2022. u iznosu od 36.069,16 eura/274.125,60 kuna. Temeljem podataka iz Informacijskog sustava Porezne uprave utvrđeno je kako je tužitelj od najma pokretnina i nekretnina za 2022. ostvario isporuke u iznosu od 14.888,00 eura/112.173,60 kuna, dakle, ukupno je ostvario vrijednost isporuka za 2022. u iznosu od 51.270,71 eura/386.299,20 kuna, koji iznos ujedno predstavlja osnovicu poreza na dodanu vrijednost za koji nije obračunat i plaćen porez na dodanu vrijednost.

9. Tuženo tijelo je utvrdilo kako nije od utjecaja činjenica da je zakupnina za poslovni prostor u cijelom iznosu uplaćena na račun brata tužitelja ŠŽ, obzirom da je iz Aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora razvidno da su zakupodavci SŽ i ŠŽ, te je uvidom u ISPU utvrđeno da je tužitelj od zakupa poslovnog prostora ostvario mjesečnu najamninu u iznosu od 8.121,30 kuna.

10. Među strankama nije sporno kako je tužitelj od iznajmljivanja i organiziranja smještaja u turizmu za 2022. ostvario primitak u iznosu od 36.069,16 eura/274.125,60 kuna. Nije sporno kako je tužitelj sa bratom ČŽ suvlasnik poslovnog prostora na adresi [adresa], za koji prostor su kao zakupodavci sklopili Ugovor o zakupu dana 17. veljače 2017., te Aneks ugovora od 10. travnja 2018. i od 29. rujna 2020. Nije sporno kako mjesečna najamnina iznosi 2.530,00 eura. Nije sporno kako je Aneks ugovorom o zakupu od 29. rujna 2020. ugovoreno kako će se mjesečna zakupnina počevši od 1. listopada 2020. plaćati na žiro račun ŠŽ.

11. Među strankama je sporno je li porezno tijelo pravilno utvrdilo osnovicu poreza na dodanu vrijednost za 2022., odnosno je li tužitelju u osnovicu trebalo uračunati isporuke od zakupa predmetnog poslovnog prostora obzirom na činjenicu kako ista tužitelju nije uplaćena, već njegovom bratu ŠŽ, temeljem Aneksa ugovora o zakupu od 29. rujna 2020., te slijedom navedenog je li tužitelj obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

12. Prema odredbi članka 6 stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13. -113/22) »Porezni obveznik« u smislu ovoga Zakona je svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti. Prema stavku 2. istog članka »Gospodarska djelatnost« u smislu stavka 1. ovoga članka je svaka djelatnost proizvođača, trgovaca ili osoba koje obavljaju usluge, uključujući rudarske i poljoprivredne djelatnosti te djelatnosti slobodnih zanimanja. Gospodarskom djelatnošću smatra se i iskorištavanje materijalne ili nematerijalne imovine u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda.

13. Prema odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13. -113/22) "Obavljanje usluga" je svaka transakcija koja se ne smatra isporukom dobara u smislu članka 7. ovoga Zakona. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako porezni obveznik djelujući u vlastito ime, ali za račun druge osobe sudjeluje u obavljanju usluga, smatra se da je sam primio i obavio te usluge.

14. Odredbom članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga.

15. Odredbom članka 85. stavka 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese prijavu PDV-a ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti ili utvrditi poreznu obvezu.

16. Nadalje, prema odredbi članka 4. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 79/13. -133/22) porezni obveznik je, u smislu Zakona, svaka pravna i fizička osoba koja na bilo kojem mjestu samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti.

17. Prema odredbi članka 6. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost gospodarskom djelatnošću smatra se i iskorištavanje materijalne ili nematerijalne imovine (najam, zakup i slično) u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda. Pri tome nije nužna i namjera ostvarivanja dohotka odnosno dobiti.

18. Prema odredbi članka 16. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost uslugama se u smislu Zakona smatraju sve transakcije uz naknadu koje ne predstavljaju isporuku dobara. Uslugama se osobito smatraju i usluge prepuštanja na uporabu i korištenje dobara (najam ili zakup), davanje, prijenos i osiguravanje prava na patente, pronalazačka prava, prava industrijskog vlasništva i slična prava.

19. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona i Pravilnika, analizom cjelokupnog spisa predmeta i utvrđenog činjeničnog stanja, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, a polazeći pri tome od sadržaja obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske osporene odluke, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.

20. Prema stajalištu ovog Suda, tužitelj je kao suvlasnik i zakupodavac predmetnog poslovnog prostora za ½ dijela poslovnog prostora, temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora i Aneksa istog, obavljao gospodarsku djelatnost iskorištavanjem nematerijalne imovine (zakup) u smislu članka 6. stavka 1. Pravilnika te je djelovao u vlastito ime, ali za račun brata ČŽ na čiji račun je zakupnina u cijelosti isplaćena temeljem Aneks Ugovora o zakupu od 29. rujna 2020., što se u smislu članka 8. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost tumači da se smatra da je sam primio te usluge. U smislu odredbe članka 33. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezna osnovica se smatra naknada koju čini sve ono što je zakupodavac primio ili treba primiti od zakupoprimca, što u konkretnom slučaju predstavlja ½ dijela ugovorene zakupnine, kako je pravilno porezno tijelo utvrdilo.

21. Dakle, osnovano porezno tijelo utvrđuje kako činjenica da je zakupnina za poslovni prostor u cijelom iznosu uplaćena na račun brata ŠŽ, nije od utjecaja, obzirom kako citirane odredbe Zakona i Pravilnika jasno propisuju kako je za oporezivanje bitno obavljanje ili sudjelovanje u obavljanju gospodarske djelatnosti, u konkretnom slučaju to je zakup, dok pri tome nije nužna namjera ostvarivanja dohotka.

22. Imajući u vidu navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani iz razloga navedenih u točkama 20. i 21. ove presude.

23. Dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja i provođenjem financijskog vještačenja, Sud je raspravnim rješenjem od 27. studenoga 2025. odbio kao nepotreban, obzirom da sporne okolnosti u konkretnom slučaju predstavljaju tumačenje materijalnog prava, a što je dužnost Suda u smislu odredbe članka 119. stavka 5. ZUS-a. Dakle, u konkretnom slučaju je trebalo dati odgovor je li tužitelju u osnovicu trebalo uračunati isporuke od zakupa predmetnog poslovnog prostora obzirom na činjenicu kako ista tužitelju nije uplaćena, već njegovom bratu ŠŽ, temeljem Aneksa ugovora o zakupu od 29. rujna 2020., odnosno je li tužitelj obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost, za što Sud nije trebao stručno znanje sudskog vještaka za financije, već je tumačenjem citiranih odredbi Zakona, Sud sam mogao utvrditi je li osporenim odlukama došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

24. Slijedom navedenoga, prema ocjeni Suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.

25. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

U Splitu, 23. prosinca 2025.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja Odvjetničkom društvu Santica & Đapić, Split, Mažuranićevo šetalište 11,

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1

3. U spis,

4. Kalendar 30 dana.