Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-570/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Željke Skomeršić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog EČ, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23, 36/24, 72/25 i 136/25 – u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: Kov-695/2025 od 22. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
1. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2) izreke presude i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenog suca pojedinca.
p r e s u d i o j e
2. Odbija se žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1) izreke presude te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: K-103/2025 od 14. svibnja 2025., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17, 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP/08.), optuženi EČ oslobođen je optužbe da je počinio dva kaznena djela protiv osobne slobode - prijetnjom - opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 2. i 3. KZ/11.
1.1. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1.- 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred drugim sucem.
3. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP-a predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
4. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana.
5. Nije u pravu državni odvjetnik kada bitnu povredu kaznenog postupka vidi u činjenici da se prvostupanjski sud pogrešno u izreci presude pozvao na odredbu članka 453. točka 3. ZKP-a oslobađajući od optužbe optuženika da bi počinio obje radnje kaznenih djela (opisane pod točkom 1. i pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude), dok je obrazlažući okolnosti koje se odnose na radnju kaznenog djela prijetnje opisanu pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude naveo da izgovorene riječi ne tvore obilježja kaznenog djela. Naime, iako je prvostupanjski sud pod točkom 8. obrazloženja svoje presude naveo da sama činjenica da je optuženik ”spominjao bombu ne predstavlja kazneno djelo prijetnje jer se nije nikom obraćao osim zaštitaru…” iz čega bi se moglo zaključiti da prvostupanjski sud ne obrazlaže da nije dokazano da bi radnja kaznenoga djela opisana pod točkom 2. izreke bila počinjena, već da izgovorene riječi nemaju onu ozbiljnost koja se traži da bi bilo počinjeno kazneno djelo prijetnje koje je stavljeno na teret optuženiku, a što bi moglo ukazivati na obrazloženje razloga iz članka 453. točka 1. ZKP-a, treba ukazati i na daljnje navode prvostupanjskog suda koji proizlaze iz obrazloženja prvostupanjske presude. Naime, prvostupanjski sud u nastavku svog obrazloženja pod tom istom točkom, (točka 8. obrazloženja prvostupanjske presude) navodi, da je tom prilikom bio prisutan samo zaštitar, dok su izgovorene riječi prijetnje bile adresirane na više osoba kao i da se nakon izgovorenih riječi prijetnje optuženik udaljio, a zbog čega je prvostupanjskom sudu sporna ne samo izgovorena ozbiljnost prijetnji već i ponašanje optuženika nakon izgovorenih riječi. Dakle, prvostupanjski sud iz ukupnosti okolnosti izvodi zaključak o nedokazanosti samog kaznenog djela, zaključujući da nije dokazno kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11 koje je pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude i bilo stavljeno na teret. Uvažavajući navedeno, prvostupanjska presuda u tom dijelu nije proturječna kako se to imputira žalbom, odnosno u odnosu na točku 2. izreke presude nije obrazložena kriva zakonska osnova za donošenje oslobađajuće presude.
6. Međutim, uvažavajući sve izvedene dokaze kao i žalbene navode državnog odvjetnika potpuno je drugo pitanje je li u odnosu na radnju kaznenoga djela pod točkom 1. tako i u odnosu na radnju kaznenoga djela pod točkom 2. izreke presude, činjenično stanje pravilno utvrđeno.
6.1. Razmatrajući žalbene navode državnog odvjetnika u odnosu na točku 1. izreke presude kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, treba istaknuti da je u pravu prvostupanjski sud kada navodi da izvedeni dokazi ne daju pouzdan zaključak da bi optuženik počinio radnju kaznenoga djela koja mu je stavljena na teret pod navedenom točkom izreke presude (točkom 1. izreke presude). Naime, konkretan događaj potrebno je prvenstveno promatrati kroz kontekst u kojem se isti dogodio, a koji suglasno opisuju svi akteri konkretnog događaja i kojima je redom u centru opisivanja činjenica da se događaj opisan pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude (događaj od 16. srpnja 2024.) odvio kada je zaštitaru pozlilo, pa su čekali dolazak hitne medicinske pomoći. Iz iskaza svjedoka UČ proizlazi da su se službenici okupili ispred zgrade dok sama svjedokinja EČH ističe da je ulazak u zgradu bio nemoguć zbog zaštitara koji ”se srušio” i da su se ljudi nakupljali, dok svjedok HČ iskazuje da su on kao i kolegice UČ i EČH sjedili ispred ulaza čekajući dolazak hitne medicinske pomoći i u takvoj situaciji optuženik prvo počinje psovati i vrijeđati službenike. Naime, iz tih svjedočkih iskaza i suglasno proizlazi, da je optuženik negodovao navodeći da su neradnici, smatrajući, kao što to i sam u svojoj obrani navodi, „da je nastala situacija iskorištena da se ne bi radilo“. Dakle, optuženik je u konkretnom slučaju prilikom izgovaranja samih riječi, nakon prethodnog psovanja i vrijeđanja i motiviran onim što zatiče, ali i činjenicom da ne može ”doći do” socijalne radnice kao što je to namjeravao, upravo kao što je to i nastojao obrazložiti prvostupanjski sud pod točkom 6. svoga obrazloženja, izgovorio navedene riječi prijetnje, da ”treba baciti bombu jer su neradnici”. Sa takvim načinom odvijanja događaja treba dovesti u svezu činjenicu koja proizlazi iz iskaza EČH koja je ”smirila optuženika” objašnjavajući mu situaciju i dajući mu tražene informacije, nakon čega se isti sukladno njezinom kazivanju i udaljio sa mjesta događaja, dodajući da ona izgovorene riječi nije shvatila kao prijetnju. Nadalje, sama svjedokinja UČ je tu radnju kaznenog djela od 16. srpnja 2024. (opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude) prijavila policiji tek naknadno, i to nakon što se dogodio drugi događaj (pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude), a što podredno ukazuje i na ispravan zaključak prvostupanjskog suda da niti navedena svjedokinja nije te izgovorene riječi od strane optuženika shvatila kao riječi ozbiljne prijetnje, iako se optuženik izravno njoj obraćao. Dakle, uvažavajući utvrđene okolnosti konkretnog događaja, a dovodeći isto u svezu i sa svjedočkim iskazom prisutne svjedokinje RČ i ZČ koje čak nisu niti čule navedene riječi prijetnje već su samo iskazivale da je optuženik bio neugodan u obraćanju kao i da se obraćao UČ, i prema mišljenju ovoga suda, izvedeni dokazi ne ukazuju sa dostatnom sigurnošću da bi bila počinjena radnja inkriminiranog kaznenog djela. Naime, i prema stavu ovoga suda kao drugostupanjskog ispravno je otklonjena ozbiljnost izgovorenim riječima, jer izgovorene riječi treba dovesti u svezu i sa relevantnim okolnostima konkretnog događaja, a time je utvrđeno i da nije dokazano inkriminirano kazneno djelo. Zbog navedenog žalbeni je navod državnog odvjetnika - pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1. prvostupanjske presude, valjalo odbiti kao neosnovan.
6.2. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude. Naime, kao što se to i ističe žalbom u odnosu na ovu radnju kaznenog djela koje je stavljeno na teret optuženiku bilo je potrebno cijeniti i činjenicu koja se odnosi na događaj opisan pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, odnosno činjenicu da optuženik po drugi puta, 23. srpnja 2024. ponovno dolazi u Hrvatski zavod za socijalni rad i tada, nakon što je tražio da ga primi socijalna radnica, a zaštitar rekao da ga tražena socijalna radnica ne može primiti, rekao da će ”baciti bombu na sve njih”. Predmetno izravno proizlazi iz svjedočkog iskaza JČ koji je osobno i razgovarao sa optuženikom. Navedene prijetnje potvrđuje i svjedočki iskaz UČ koja je u trenutku dok je optuženik izgovarao riječi prijetnje bila u kretanju između dvije kancelarije i koja je inicirala pozivanje i prijavu policiji za izrečene prijetnje (prijavljujući tada i prethodni incident). Dakle, uvažavajući sve okolnosti konkretnog postupanja za sada nije moguće prihvatiti tvrdnju prvostupanjskog suda da se radilo o ”hiperboli” i samo ”trenutnim emocijama optuženika”, a ne i o stvarnoj namjeri prijetnje kojoj nije moguće ”pripisati ozbiljnost”. Predmetno stoga što je radnja kaznenog djela prijetnje ostvarena kada je podobna da oštećenik bude ustrašen ili uznemiren pri čemu je namjera počinitelja usmjerena na ustrašivanje ili uznemiravanje, dok je nebitno je li ta namjera doista dovela do te posljedice. Stoga činjenica koju ističe prvostupanjski sud pod točkom 8. svoga obrazloženja da se ”riječima optuženika pripisao samo značaj ozbiljnosti u cilju očuvanja njihovog statusa i truda”, pri čemu se misli na službenike Hrvatskog zavoda za socijalni rad, za sada nije moguće prihvatiti kao ispravan zaključak. Naime, same izgovorene riječi prijetnje treba dovesti u svezu i sa svim ostalim provedenim dokazima u odnosu na navedeno kazneno djelo, a što znači da je uz konkretno ponašanje optuženika posebno potrebno cijeniti i ukupnost svih ostalih okolnosti, pa tako i razloge optuženikovog ponovnog dolaska u Hrvatski zavod za socijalni rad. Slijedom navedenog valjalo je žalbeni navod državnog odvjetnika u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja za navedenu točku izreke presude prihvatiti kao osnovan.
7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će u odnosu na točku 2. Izreke prvostupanjske presude, ponovno izvesti sve izvedene dokaze, a po potrebi i neposredno saslušati službenicu KČ na čije postupanje se i žalio optuženik kao i svjedoka JČ (zaštitara u to vrijeme Hrvatskog centra za socijalni rad) i utvrditi točno izgovorene riječi prijetnje, kontekst u kojem su izgovorene, kao i na koga su se izgovorene riječi odnosile. Prilikom donašanja ponovne presude prvostupanjski sud će posebice voditi računa o svim okolnostima koje su prethodile ponovnom dolasku optuženika u sam Hrvatski zavod za socijalnu skrb te onima koje su posljedično uslijedile, te će sve te dokaze pažljivo i savjesno analizirati i kritički ocijeniti, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj ovisnosti, nakon čega će donijeti novu presudu, koju će valjano i adekvatno obrazložiti.
8. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude, odnosno prvostupanjsku presudu ukinuti (samo) u odnosu na točku 2. izreke i predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku, ali ovog puta pred izmijenjenog suca pojedinca koji neće biti opterećen stavovima iz svoje prethodne odluke.
U Zagrebu 23. prosinca 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Gordana Mihela Grahovac
