Zakon.hr

Poslovni broj: P-627/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice EM iz [adresa], Drage [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284 protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 , kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko , odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko , Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 12. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Frana Bazine , odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika ĐM, odvjetničkog vježbenika iz Zagreba, dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 22. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice EM iz [adresa], Drage Gervaisa

29, OIB: [osobni identifikacijski broj] da se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 nalaže da tužiteljici isplati iznos od 39.091,42 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 16,62 EUR od 2.12.2004. do isplate

na iznos od 10,32 EUR od 2.1.2005. do isplate

na iznos od 0,67 EUR od 2.3.2005. do isplate

na iznos od 2,86 EUR od 4.11.2008. do isplate

na iznos od 7,96 EUR od 6.1.2009. do isplate

na iznos od 13,67 EUR od 6.2.2009. do isplate

na iznos od 19,01 EUR od 7.3.2009. do isplate

na iznos od 2,29 EUR od 5.4.2009. do isplate

na iznos od 0,20 EUR od 12.5.2009. do isplate

na iznos od 6,05 EUR od 9.1.2010. do isplate

na iznos od 14,15 EUR od 7.2.2010. do isplate

na iznos od 13,29 EUR od 7.3.2010. do isplate

na iznos od 28,45 EUR od 8..4.2010. do isplate

na iznos od 36,44 EUR od 8.5.2010. do isplate

na iznos od 46,39 EUR od 6.6.2010. do isplate

na iznos od 71,24 EUR od 9.7.2010. do isplate

na iznos od 53,96 EUR od 5.8.2010. do isplate

na iznos od 100,31 EUR od 4.9.2010. do isplate

na iznos od 80,26 EUR od 7.10.2010. do isplate

na iznos od 88,94 EUR od 13.11.2010. do isplate

na iznos od 100,91 EUR od 4.12.2010. do isplate

na iznos od 134,81 EUR od 4.1.2011. do isplate

na iznos od 113,70 EUR od 7.2.2011. do isplate

na iznos od 112,85 EUR od 11.3.2011. do isplate

na iznos od 99,61 EUR od 9.4.2011. do isplate

na iznos od 131,74 EUR od 12.5.2011. do isplate

na iznos od 156,57 EUR od 9.6.2011. do isplate

na iznos od 150,67 EUR od 7.7.2011. do isplate

na iznos od 236,07 EUR od 5.8.2011. do isplate

na iznos od 165,76 EUR od 10.9.2011. do isplate

na iznos od 150,92 EUR od 9.10.2011. do isplate

na iznos od 150,46 EUR od 12.11.2011. do isplate

na iznos od 148,70 EUR od 15.12.2011. do isplate

na iznos od 162,62 EUR od 10.1.2012. do isplate

na iznos od 174,03 EUR od 9.2.2012. do isplate

na iznos od 173,53 EUR od 9.3.2012. do isplate

na iznos od 166,86 EUR od 12.4.2012. do isplate

na iznos od 171,10 EUR od 12.5.2012. do isplate

na iznos od 177,14 EUR od 9.6.2012. do isplate

na iznos od 169,69 EUR od 10.7.2012. do isplate

na iznos od 172,45 EUR od 7.8.2012. do isplate

na iznos od 153,92 EUR od 15.9.2012. do isplate

na iznos od 161,49 EUR od 10.10.2012. do isplate

na iznos od 171,23 EUR od 10.11.2012. do isplate

na iznos od 169,18 EUR od 12.12.2012. do isplate

na iznos od 172,06 EUR od 10.1.2013. do isplate

na iznos od 161,00 EUR od 9.2.2013. do isplate

na iznos od 159,65 EUR od 9.3.2013. do isplate

na iznos od 170,97 EUR od 10.4.2013. do isplate

na iznos od 151,25 EUR od 14.5.2013. do isplate

na iznos od 152,66 EUR od 9.6.2013. do isplate

na iznos od 147,35 EUR od 10.7.2013. do isplate

na iznos od 147,99 EUR od 4.8.2013. do isplate

na iznos od 157,15 EUR od 6.9.2013. do isplate

na iznos od 168,49 EUR od 2.10.2013. do isplate

na iznos od 164,67 EUR od 12.11.2013. do isplate

na iznos od 169,28 EUR od 8.12.2013. do isplate

na iznos od 160,80 EUR od 9.1.2014. do isplate

na iznos od 148,33 EUR od 10.2.2014. do isplate

na iznos od 151,07 EUR od 8.3.2014. do isplate

na iznos od 148,30 EUR od 9.4.2014. do isplate

na iznos od 145,29 EUR od 10.5.2014. do isplate

na iznos od 144,38 EUR od 10.6.2014. do isplate

na iznos od 146,58 EUR od 10.7.2014. do isplate

na iznos od 151,36 EUR od 9.8.2014. do isplate

na iznos od 155,39 EUR od 10.9.2014. do isplate

na iznos od 155,56 EUR od 15.10.2014. do isplate

na iznos od 160,61 EUR od 14.11.2014. do isplate

na iznos od 163,27 EUR od 16.1.2015. do isplate

na iznos od 15,31 EUR od 16.1.2015. do isplate

na iznos od 39,91 EUR od 11.4.2015. do isplate

na iznos od 37,89 EUR od 12.5.2015. do isplate

na iznos od 41,95 EUR od 12.5.2015. do isplate

na iznos od 27,88 EUR od 11.6.2015. do isplate

na iznos od 162,91 EUR od 2.2.2015. do isplate

na iznos od 12,68 EUR od 11.6.2015. do isplate

na iznos od 39,68 EUR od 11.7.2015. do isplate

na iznos od 38,24 EUR od 11.8.2015. do isplate

na iznos od 40,55 EUR od 11.9.2015. do isplate

na iznos od 31,76 EUR od 10.10.2015. do isplate

na iznos od 8,25 EUR od 10.10.2015. do isplate

na iznos od 38,97 EUR od 10.11.2015. do isplate

na iznos od 38,49 EUR od 11.12.2015. do isplate

na iznos od 37,37 EUR od 12.1.2016. do isplate

na iznos od 176,06 EUR od 13.9.2017. do isplate

na iznos od 26.011,59 EUR od 13.9.2017. do isplate, koje teku do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice: EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 1.852,82 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od :

- EUR 7,44 od 02.02.2005. pa do isplate,

- EUR 2,95 od 02.03.2005. pa do isplate, ,

- EUR 17,34 od 02.04.2005. pa do isplate,

- EUR 15,89 od 02.05.2005. pa do isplate,

- EUR 17,45 od 02.06.2005. pa do isplate,

- EUR 27,56 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 30,01 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 15,28 od 02.09.2005. pa do isplate,

- EUR 17,95 od 02.10.2005. pa do isplate,

- EUR 18,86 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 19,43 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 18,91 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 23,49 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 31,19 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 35,07 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 33,61 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 32,18 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 35,01 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 35,88 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 30,92 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 32,54 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 32,26 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 34,56 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 41,11 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 45,51 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 43,46 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 44,66 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 55,80 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 58,53 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 62,14 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 62,12 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 57,17 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 64,53 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 64,71 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 59,55 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 60,11 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 49,34 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 41,96 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 34,67 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 51,77 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 56,51 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 51,33 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 61,67 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 59,34 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 49,13 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 0,79 od 02.11.2008. pa do isplate,

- EUR 37,56 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 6,65 od 02.06.2009. pa do isplate,

- EUR 17,64 od 02.07.2009. pa do isplate,

- EUR 13,12 od 02.08.2009. pa do isplate,

- EUR 5,15 od 02.09.2009. pa do isplate,

- EUR 12,90 od 02.10.2009. pa do isplate,

- EUR 13,67 od 02.11.2009. pa do isplate,

- EUR 4,44 od 02.12.2009. pa do isplate.

IV. Tužiteljici: EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] se nalaže da tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.625,00 EUR.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice : EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.600,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom

Obrazloženje

1.Tužiteljica EM u tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom dana 19. listopada 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102089002, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 165.938,98 CHF prema srednjem tečaju Banke, odnosno tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, s time da tužiteljica pridržava pravo sukladno čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku da, nakon pribave predloženih dokaza te nakon saslušanja predloženih svjedoka, predloži nove dokaze, za koje isti nije znala prije izvođenja navedenih dokaza, s time da tužiteljica navodi da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, pače , tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke tako da je razvidno kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza, a da je tužiteljica znala da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljičinu egzistenciju nikada ne bi preuzela takvu obavezu te nadalje tužiteljica tvrdi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. , kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima i u navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. , kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03 dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) dok je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati a u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne te ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor , a nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i u konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužiteljica kao potrošač nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj i smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca i također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa tužiteljica smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi , to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora i nadalje tužiteljica tvrdi da je čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi dok je prema st. 3. istog čl. ZOO-a propisano da obveza vraćanja , odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, međutim neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102089002 , kojim se regulirala konverzija kredita iz vlautne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te prava tužiteljice na isplatu i kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih strana tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna budući da po prirodi stvari dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora i tužiteljica također tvrdi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužiteljice, jer je tuženik izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužiteljicu umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK i stoga tužiteljica s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potražuje iznos koji će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno s pripadajućim kamatama od 30. rujna 2015. godine i tužiteljica ističe da nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev, jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja je li ista dostatna za provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja te je tužiteljica dana 2. lipnja 2023. zatražila od tuženika dokumentaciju po kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102089002, a koja joj do dana podnošenja tužbe nije dostavljena i slijedom čega tužiteljica nije bila u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev te tužiteljica predlaže da sud u smislu čl. 233. st. 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu tako da tužiteljica predlaže da sud temeljem čl. 186.b st. 2. ZPP-a donese rješenje da tuženik dostavi: Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102089002 , početni otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102089002 , podatak o visini kamatne stope od početka otplate kredita pa do danas te podatak o visini mjesečnog anuiteta u odnosu na kamatnu stopu , plan otplate kredita od početka otplate pa do danas koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u kunama , specifikaciju uplata po kreditu, iz koje je vidljiv iznos svakog uplaćenog anuiteta, razdijeljeno na iznos kamate i glavnice, sve izraženo u CHF i u kunama , obavijesti o svim promjenama kamatne stope, Aneks Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102089002 i podatke o načinu izračuna konverzije i dobivenim iznosima te drugu dokumentaciju koja je vještaku potrebna za izradu nalaza i mišljenja, a osim toga tužiteljica predlaže da sud donese presudu , kojom se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznose s osnova valutne klauzule i razlike u glavnici nastale prilikom konverzije, koji će biti specificirani nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te tužiteljica traži i naknadu troškova parničnog postupka od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon primitka dokumentacije podneskom od dana 6. svibnja 2024. precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 30.576,09 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 22. listopada 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 39.091,42 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda ,jer da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj: 5102089002 od 19. listopada 2004. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP), dakle, nadležnost suda je sporazumno određena i nadležnost suda čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci i s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužiteljica podnijela tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku, a isto tako tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti, a što je u istovrsnom predmetu potvrđeno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja: Gž-726/2022-2 od 22. kolovoza 2022. te ujedno niti odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a što je također u istovrsnom predmetu potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj :Gž-920/2022-2 od 12. listopada 2022. tako da tuženik predlaže da se Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te da se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu, a podredno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te tuženik tvrdi da institut stupnjevitih tužbi se koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga, jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže pa odredba čl. 186.b ZPP- a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže i k tome, prema odredbi čl. 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 4. ZPP-a i tuženik tvrdi da je dana 5. lipnja 2023. zaprimio zahtjev tužiteljice za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio i to dostavom dokumentacije uz dopis od 15. lipnja 2023. pa tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci te tuženik ističe da su dana 14. srpnja 2017. tuženik i korisnik kredita sklopili Nagodbu kojom su sporazumno riješili odnose s osnove Ugovora o kreditu pa je tako čl. 4. st. 2. Nagodbe navedeno je kako su stranke suglasne da osim tražbine koja je bila predmet Nagodbe nemaju nikakvih drugih međusobnih potraživanja ili zahtjeva koji bi proizlazili iz i u vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu i nadalje čl. 4. st. 1. Nagodbe navedeno je da: „strane u Nagodbi također suglasno izjavljuju da se odriču prava isticanja ništetnosti ove Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu, da se odriču prava pobijanja ove Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu iz bilo kojeg razloga, a naročito zbog zablude te da pri sklapanju istih nije bilo prisile, odnosno da se odriču prava potraživati iznose plaćene po istima s osnove stjecanja bez osnove.“ tako da tuženik tvrdi da je razvidno da su tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik svoj ugovorni odnos riješili mirnim putem, sklapanjem Nagodbe od 14. srpnja 2017.tako da tužiteljici nedostaje pravni interes za vođenjem predmetnog parničnog postupka, pa je stoga potrebno tužbu odbaciti, ali ako sud smatra da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku tuženik u odnosu na Ugovor o kreditu tvrdi glede konverzije ( Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102089002 ) da tužiteljica nije nikada potpisala niti sklopila navedeni Aneks na koji se poziva i s koje osnove zahtjeva isplatu neodređenog iznosa razlike u glavnici tako da i iz tog razloga tuženik ističe kako tužiteljica nema apsolutno nikakvu osnovu zahtijevati isplatu bilo kakvog iznosa , jer do razlike u glavnici nije moglo ni doći ako, kao što je u ovom slučaju situacija, konverzija nije nikada niti izvršena te nadalje tuženik prigovara tužiteljici da je potrošač , jer čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe,a ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici i u svakom pojedinačnom predmetu potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača, što proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova i nadalje tuženik stavlja prigovor zastare tražbine tužiteljice , jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima , s time da je čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog čl. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a tako da cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. , to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari, ali u slučju da sud smatra da nije nastupila zastara , tuženik nadalje ističe da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, međutim tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima pa je tako u predmetu poslovni broj: C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bila riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača , kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka, a novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate i Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF dok u predmetu poslovni broj: C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima, a stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke i tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima, odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana , a prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu, a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje rizika. i u dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja ,a odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive i sud EU u svojoj odluci poslovni broj: C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama, a u predmetu poslovni broj: C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi, dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva , a navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama poslovni brojevi: C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača, tj. informacije koje su joj bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tuženik tvrdi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima poslovni broj : U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora i stoga tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu na bilo koju opciju iz ponude, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca , dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica mora biti svjesna , na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. i tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute i navedene informacije tužiteljica je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. i tuženik je tužiteljicu , kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu ,,valutna klauzula '' u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene i posljedicama te svim eventualnim rizicima tečaja i iz Informacija Pojam ,,valutna klauzula'' i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužiteljici u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita pa u navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama i navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec kn 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36, dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%, a u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja i nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužiteljicu da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke, a tuženik u tom dokumentu je informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja dok iz brošure ,,Stambeni krediti ERSTE BANKE '' , koja je bila prilog uz ,,Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužiteljica, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, a iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a i također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta i svaki korisnik kredita pa tako i tužiteljica također je dobila brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF i iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro pa iz toga proizlazi da su korisnici kredita u CHF i tako tužiteljica bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro, dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i tuženik također ističe kako nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF te tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama, a bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti, odnosno , primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku te odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke , koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (,,Narodne novine '' br. 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti) i upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku Hrvatske narodne banke , kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora, a plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima, što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija , banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF i tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije , dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita, a u slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama, jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama,a oscilacija tečaja CHF u razdoblju prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica je nesporno dobila brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF i s obzirom da je tužiteljica bila svjesna kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogla pretpostaviti da joj obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice u ovom postupku.jer se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma pa zaključno tuženik ističe da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci poslovni broj: C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci poslovni broj: C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove, međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica , kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak,zatim da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužiteljici te je bila svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe, a podredno bukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužiteljici pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma tako da odredba predmetnog ugovora, kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu , jer navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici , kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama dok što se tiče tijeka zakonskih zateznim kamata tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer prema čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96.,91/96., 112/99., 88/01., 35/05-dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl 1115. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva te navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ pa stoga tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga , jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO- a treba smatrati savjesnim, a osim toga tuženik navodi da tužiteljica nije uredno ispunjavala obveze po ovome kreditu pa je tuženik sukladno odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s danom 28. ožujka 2017. otkazao tužiteljici Ugovor o kreditu te učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita te tuženik nadalje navodi da tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi članaka 7. a koja se odnosi na valutnu klauzulu izraženu u švicarskom franku (CHF) te zahtijeva isplatu neodređenog novčanog iznosa a s osnove navodne ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu pa ako bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnim pobijane odredbe (a što tuženik osporava u cijelosti), odnosno ukoliko bi naslovni sud sukladno tužbenom zahtjevu tužiteljice utvrdio postojanje njezine tražbine prema tuženiku te prihvatio prijedlog tužiteljice za isplatom neodređenog novčanog iznosa, to tuženik ukazuje sudu da postoji nepodmireno potraživanje tuženika prema tužiteljici i stoga, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje protutražbine prema tužiteljici na vraćanje cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita, a koji iznos se sastoji od glavnice, zajedno sa redovnom kamatom, zateznom kamatom, u ukupnom iznosu koji će specificirati nakon što tužiteljica postavi specificirani tužbeni zahtjev i isto tuženik stavlja prigovor radi prijeboja- manje plaćeni iznosi s osnove tečaja, odnosno s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu koji će specificirati nakon što tužiteljica specificira svoj tužbeni zahtjev (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka.

5. Tuženik je podneskom od 23. svibnja 2024. precizirao prigovor prijeboja svoje tražbine s tražbinom tužiteljice , a na ime razlike tečaja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja , odnosno s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 13.960,32 kn / 1.852,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

Tužiteljica se protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu , kao i prigovoru tuženika o prijeboju tražbina , a što se tiče Nagodbe stranaka sklopljene dana 14. srpnja 2017. tužiteljica tvrdi da potpisivanjem Nagodbe koja se može tumačiti svojevrsnim „obeštećenjem“ zbog naglog skoka valute CHF u periodu otplate, nije riješeno pitanje ugovaranja bitnog sastojka ugovora o kreditu koji je ništetan i isto tako ništetne odredbe Ugovora o kreditu ne mogu izgubiti navedena obilježja nevaljanosti samim time što je uz takav ugovor sklopljen Dodatak kojim se pojedini pravni odnos regulira kao posljedica izmjene samog zakona, a ne volje ugovornih strana i stoga se ne može sklapanjem takvog Dodatka tumačiti gubitkom pravnog interesa pri čemu tužiteljica ističe da ništetnost pojedinih odredbi postoji po samom zakonu i djeluje ex tunc slijedom čega ugovorne strane ne mogu naknadnim sporazumom čak i kada bi u njima tako što bili izrijekom navedeno, što ovdje nije slučaj, mogle izvršiti konvalidaciju ništetnih odredbi, osobito iz razloga što čak i u samom postupku konverzije tužiteljica nije u mogućnosti utjecati na odredbe Dodatka koje sastavlja isključivo tuženik odnosno iste mijenjati ili nadopunjavati svojim prijedlozima, a da je tužiteljica Dodatak ugovoru sklopila samo i isključivo kako bi se oslobodila rizika ponovnog skoka CHF valute te kako bi bar na neki način bila obeštećena zbog povijesnih kretanja švicarskog franka te si omogućila fiksnu kamatnu stopu u daljnjoj otplati kredita i dodatno tužiteljica ističe kako se sama Nagodba sklopljena dana 14. srpnja 2017. ima smatrati ništetnom obzirom je ista sklopljena prije donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi isplate povodom ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne dok glede prigovora prijeboja tužiteljica ističe prigovor zastare za eventualno potraživanje tuženika te navodi kako prijeboj nastaje tek izjavom o prijeboju koja je učinjena u odgovoru na tužbu, a ne nastaje čim se ispune pretpostavke za prijeboj budući da je tražbina tuženika zastarjela, prijeboj ne može nastati dok u odnosu na navode da bi tužiteljica bila dužna tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, tužiteljica ističe prigovor zastare, jer je od dospijeća eventualne zadnje tražbine tuženika proteklo više od 5 godina, a zastarni rok iznosi 5 godina za povrat stečenog bez osnove (jer se na tuženika ne odnose predmetne kolektivne presude pa samim time nije bilo prekida zastare tražbine kod tuženika).

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102089002 od dana 19. listopada 2004., uvid u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102089002 od dana 5. veljače 2016.,uvid u Nagodbu od 14. srpnja 2017. ,uvid u letak tuženika o stambenim kreditima ( list 55 do 57 spisa ), uvid u Poziv na plaćanje korisniku kredita – otkaz kredita od 28. ožujka 2017., uvid u letak ,,Informacija Pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom s grafikonima m( list 69 do 74 spisa ), uvid u Obavijesti o stambenim kreditima ( list 75 do 79 spisa ), uvid u Opće uvjete za stambene kredite ( list 80 i 81 spisa ), uvid u e-mail podneske ( list 83 do 85 spisa ), uvid u Priopćenje Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., uvid u Postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke ( list 107 i 108 spisa ), uvid u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ( hipoteke ) na nekretnini od 20. listopada 2004., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Matoša poslovni broj: OU-1538/2004 od 21. ,listopada 2004., uvid u Otplatni plan za kredit ( list 201 do 208 spisa ), uvid u Obavijest o izračunu konverzije kredita ( list 209 do 212 spisa ),uvid u izračun konverzije kredita broj 5102089002 ( list 213 do 221 spisa ), uvid u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ( list 222 i 223 spisa ), uvid u Nacrt Aneksa Ugovora o kreditu, uvid u Letak o informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR s grafikonom ( list 230 i 231 spisa ), uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 232 do 251 spisa ), uvid u Obavijest o promijeni uvjeta za kredit ( list 252 i 253 spisa ), uvid u Obavijest o povećanju kamatne stope ( list 254 spisa ), uvid u Obavijest o usklađivanju kamatne stope ( list 255 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope ( list 256 do 258 spisa ), uvid u otplatni plan ( list 259 do 262 spisa te list 263 i 264 spisa i list 265 do 268 spisa ),uvid u Obavijesti o promjeni kamatne stope ( list 269 i 270 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 271 do 274 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope ( list 275 i 276 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 277 do 280 spisa ), uvid u Izračun tečajne razlike za nekonvertirani kredit Erste banke-korisnica ( list 281 do 286 spisa ), uvid u Pregled prometa po kreditu ( list 390 do 408 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba, uvid u dopunski nalaz i mišljenje navedenog financijskog vještaka i saslušana je tužiteljica EM.

Nesporno je da je tužiteljica EM , kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom sklopila dana 19. listopada 2004. Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102089002 za kupnju nekretnine kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 165.938,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i stranke su ugovorile rok vračanja u 336 mjeseci od puštanja kredita u tečaj s iznosom mjesečnog anuiteta od 968,01 CHF te je ugovorena valutna klauzula , a da će se povrat obveza s kamatama , naknadama i drugim eventualnim troškovima obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja , a također su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,49 % godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

9. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane Javnog bilježnika Mladena Matoša poslovni broj: OU-1538/2004 od 21. listopada 2004.

10. Nesporno je da tužiteljica i tuženik nisu zaključili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102089002 od dana 5. veljače 2016. o konverziji kredita iz CHF u EUR.

11. Nesporno je da je dana 28. ožujka 2017. otkazan predmetni kredit tužiteljici , jer nije podmirivala svoje dospjele obveze temeljem predmetnog Ugovora o kreditu pa je tužiteljica od strane tuženika pozvana da podmiri dospjele obveze prema Ugovoru o kreditu u iznosu od 139.762,10 CHF , što je protuvrijednost u iznosu od 968.588,37 kn i da plati na taj iznos zakonske zatezne kamate.

12.

Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 14. srpnja 2017. zaključili Nagodbu u svezi s predmetnim kreditom tako da su istom konstatirali da ukupno dugovanje tužiteljice prema tuženiku na dan sklapanja Nagodbe iznosi 141.724,29 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke , a tuženik i tužiteljica su tom Nagodbom sporazumno riješili međusobne odnose tako da tražbina tužiteljice prema tuženiku iznosi 90.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i to do 14. rujna 2017. , a isto tako je Nagodbom dogovoreno da ako dužnik ( tužiteljica ) izvrši uplatu u iznosu i u roku kako je to gore definirano smatrat će se da je dužnik u cijelosti podmirio obveze s osnove Ugovora o kreditu te tuženik neće zahtijevati ispunjenje preostalog iznosa tražbine od dužnika niti ostalih sudionika u kreditu , a nadalje je dogovoreno da u slučaju da dužnik ne izvrši uplatu u gore navedenom iznosu, Nagodba se raskida po samom zakonu i tuženik ima pravo naplatiti tražbinu od dužnika i svih ostali sudionika u kreditu u cijelosti , sve sukladno Ugovoru o kreditu te nastaviti ili pokrenuti novi ovršni postupak protiv dužnika i svih ostalih sudionika u kreditu , zatim da potpisom Nagodbe je tužiteljica suglasna sa svim odredbama Ugovora o kreditu te izjavljuje da prihvaća Opće uvjete poslovanja tuženika i metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvoda tuženika na koje se obračunava ugovorna kamata , koji akti se primjenjuju na Ugovor o kreditu i sve njegove eventualne Anekse , kao i na ovu Nagodbu pa strane suglasno utvrđuju da osim navedene tražbine nemaju nikakvih drugih međusobnih potraživanja ili zahtjeva , koji bi proizlazili iz ili u vezi s Ugovorom o kreditu , a isto tako strane u Nagodbi suglasno izjavljuju da se odriču prava isticanja ništetnosti Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu , da se odriču prava pobijanja Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu iz bilo kojeg razloga , a naročito zbog zablude te da prilikom sklapanja istih nije bilo prisile , odnosno da se odriču prava potraživati iznose plaćene po istima s osnove stjecanja bez osnove , a strane su navele da su tom Nagodbom riješile sve međusobne odnose , koji proizlaze iz ili u vezi Ugovora o kreditu uključujući i zakonske zatezne kamate i troškove postupka i da po svim tim osnovama nemaju nikakvih daljnjih potraživanja ili zahtjeva i također je u Nagodbi navedeno da ako bi se za neku od odredaba Nagodbe naknadno utvrdilo da je ništetna ta činjenica neće imati učinaka na valjanost ostalih odredbi ove Nagodbe i Nagodba u cjelini ostaje valjana , s time da se strane ove Nagodbe obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom , koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarenje cilja , koji se je htio postići odredbom za koju je naknadno ustanovljeno da je ništetna.

13. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu , da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru , sporna je visina tužbenog zahtjeva tužiteljice da li su stranke sklapanjem Nagodbe riješile pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i visinu dugovanja tužiteljice , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužiteljice te je sporna visina tražbine tuženika , a također je sporno da li je nastupila zastara tražbine čiji prijeboj tuženik traži.

14. Tužiteljica EM saslušana u svrhu dokazivanja je izjavila da je 2004. sklopila s tuženikom predmetni kredit na iznos od 165.000 CHF i radilo se o namjenskom stambenom kreditu za kupnju stana s rokom otplate od 27 godina te je po dobivanju kredita taj iznos uplaćen neposredno prodavatelju. Tužiteljica navodi da kada je uzimala taj kredit u banci joj je rečeno da je to najsigurnija valuta i da joj je to najisplativije kod izračuna kredita i prema otplatnom planu , rate su bile kontinuirane kroz 27 godina otplate a što je njoj bilo prihvatljivo. Tužiteljica tvrdi da je pročitala Ugovor o kreditu i u banci joj je prezentirano da je CHF stabilna valuta te se sada ne sjeća da li joj je ponuđen kredit u drugoj valuti euro ili kuna, ali tvrdi da joj je taj kredit u CHF bio ponuđen kao najpovoljniji. Tužiteljica tvrdi da nešto posebno nije pitala u vezi tečaja valute CHF, a s obzirom da je prema tom ugovoru ta mjesečna rata trebala biti jednaka. Tužiteljica navodi da su joj odredbe ugovora o kreditu bile jasne i nije imala nekih posebnih pitanja u vezi tog kredita, a znala je što znači valutna klauzula i da se zapravo radi o odnosu domaće valute prema stranoj valuti. Tužiteljica tvrdi da u banci nije pitala da li Hrvatska narodna banka štiti valutu kunu u odnosu na CHF, a niti joj je u banci što o tome rečeno, odnosno ne sjeća se da bi joj u banci bilo što o tome rečeno. Tužiteljica navodi da je po sklapanju tog Ugovora otišla kod Javnog bilježnika , gdje je izvršne solemnizacija istog i sjeća se da je Javni bilježnik došao u banku dok isti , osim osnovnih stvari o ugovoru o kreditu nije ništa drugo objašnjavao. Tužiteljica navodi da od početka otplate pa do 2008. što se tiče otplate mjesečnih rata sve je bilo podnošljivo i normalno, a nakon toga je otplata mjesečnih rata kredita postala nepodnošljiva i prilikom izračuna i matematički i financijski došlo je do toga da se mjesečna rata sve više i više povećavala pa je početno bila 2/3 u odnosu na moju plaću, a nakon toga se zapravo mjesečna rata povećala na iznos veći od jedna plaće. Tužiteljica navodi da je nekoliko puta zbog toga išla u banku i u banci su joj objašnjavala da je to zbog rasta tečaja CHF, a u nekoliko navrata je bila i korekcija otplatnog plana te nije imala drugog izbora osim pristati na tu korekciju otplatnog plana. Što se tiče dodatka Ugovora o kreditu, tužiteljica tvrdi da taj dodatak ugovora nije zaključila, a kojim je bila predviđena konverzija valute CHF u EUR i to iz razloga što je prema izračunu ta konverzija bila takva da je glavnica iznosila kao na početku otplate kredita, a tečaj bi trebao biti onakav kakav bi bio u vrijeme da je sklopila taj dodatak tako da na to nije pristala, jer matematički to nije ništa značilo. Tužiteljica navodi da je i dalje nastavila plaćati rate kredita dok je to mogla, ali u jednom trenutku kada to više nije mogla morala je uzeti kredit u drugoj banci i to Privrednoj banci kako bi zatvorila predmetni stambeni kredit. Tužiteljica tvrdi da je samo ona otplaćivala mjesečne rate kredita. Što se tiče stana, tužiteljica navodi da je isti bio samo za njezine osobne potrebe te taj stan nikad nije bio iznajmljivan. Tužiteljica navodi da ima tvrtku već 30 godina, a i tvrtku je imala u vrijeme sklapanja tog ugovora, ali sjedište te tvrtke je bilo na drugoj adresi, a ona je zaposlenik te tvrtke. Tužiteljica navodi da je po zanimanju ekonomista i u početku joj je bilo sve jasno i nije imala neke nedoumice, a u banci se raspitala o varijantama s drugim valutama, međutim, kao što je rekla kredit u CHF joj je prezentiran kao najpovoljnija varijanta. Tužiteljica tvrdi da ju u banci nisu upozorili na to da bi valuta CHF bila rizična te je u početku rata kredita bila 4.357,00 kn dok je na kraju rata zapravo bila preko 7.000,00 kn , odnosno bila je mjesečna rata 1.086,00 CHF s time da navodi da se ne bi odlučila na sklapanje ugovora o kredita da će mjesečna rata toliko narasti, a navodi da je sklopljena nagodba u vezi ugovora i da je banka sastavljala tekst nagodbe te navodi da nije mogla utjecati na sadržaj nagodbe, a nagodbu je potpisala, jer to više nije mogla sve podnijeti i kao što navodi da je došlo do njezinog financijskog „zagušenja“, a banka joj u tom trenutku nije mogla garantirati da će sve to prestati.Tužiteljica se sada ne sjeća koliko je vremena prošlo od trenutka kada nije pristala na konverziju pa do trenutka kada je sklopljena nagodba, ali da bi to moglo biti oko mjesec dana te tvrdi da je pročitala tekst nagodbe i da je imala primjedbe na iznos u tekstu nagodbe dok nije imala primjedbi na sadržaj ostalih odredbi s time da navodi da je pročitala inicijalni Ugovor o kreditu te nije posebno ništa tražila da joj netko iz banke ili netko drugi pojasni što znači valutna klauzula, ali u principu je znala što to znači. Tužiteljica navodi da je potpisivanjem te nagodbe na neki način bila olakšana otplata kredita, ali nije u toj nagodbi bilo navedeno odnosno nije ništa u vezi s tim pitala ili tražila da bi zaštitila svoje neko pravo u vezi odredbi ugovora o kreditu.

15. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

16. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice , njoj je ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

17. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je, prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

18. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

19. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

20. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

21. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“

22. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆM protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

23. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice, a da je tužiteljica osporila tražbinu tuženika radi prebijanja , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost: koliko iznosi razlika između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao u odnosu na HRK tijekom otplate kredita do dana konverzije i iznosa koje bi tužiteljica tuženiku platila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima po mjesecima i ukupno, s izraženim datumima svake pojedinačne uplate,koliko iznosi razlika između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram kn koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram kn na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, i to za razdoblje od 2. veljače 2005. do 2. prosinca 2005.

24. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da ako se promatraju samo više plaćeni iznosi razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.671,94 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.568,87 EUR (8.671,95 EUR glavnice i 2.896,92 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), ali ako se promatraju više i manje plaćeni iznosi prebijeno, tada slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.416,91 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) , a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.046,27 EUR (7.416,90 EUR glavnice i 1.629,37 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), s time da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 6.719,55 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

25. Tužiteljica je stavila primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je vještak izračunao preplatu po osnovi tečajne razlike u iznosu od 8.671,94 EUR samo za preplaćene anuitete do zaključno anuiteta od 1.rujna 2015., a ne za cijelo razdoblje otplate kredita , s time da tužiteljica napominje kako predmetni kredit nije konvertiran u valutu EUR, što je i tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu, nego je za cijelo razdoblje otplate kredita tužiteljica plaćala kredit u valuti CHF te ga konačno otplatila dana 12. rujna 2017.

26. Financijski vještak očitovao na takve primjedbe tužiteljice navodeći da ako se promatraju samo više plaćeni iznosi razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2004.) do dana prijevremene konačne otplate kredita (12. rujna 2017.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 39.091,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1a (samo pozitivni iznosi),a ako se promatraju više i manje plaćeni iznosi prebijeno tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2004.) do dana prijevremene konačne otplate kredita (12. rujna 2017.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 37.451,33 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1a iz ovog dopunskog nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi).

27. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića ,kao i dopunu nalaza i mišljenja istog , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje, kao i njegova dopuna jasna i određena bez kontradiktornosti pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

28. Međutim, tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik sklopili su naprijed navedenu Nagodbu kojom su sporazumno riješili odnose s osnove Ugovora o kreditu pa je tako čl. 4. st. 2. Nagodbe navedeno kako su stranke suglasne da osim tražbine koja je bila predmet Nagodbe nemaju nikakvih drugih međusobnih potraživanja ili zahtjeva koji bi proizlazili iz i u vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu i nadalje čl. 4. st. 1. Nagodbe navedeno je da: „strane u Nagodbi također suglasno izjavljuju da se odriču prava isticanja ništetnosti ove Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu, da se odriču prava pobijanja ove Nagodbe i/ili Ugovora o kreditu iz bilo kojeg razloga, a naročito zbog zablude te da pri sklapanju istih nije bilo prisile, odnosno da se odriču prava potraživati iznose plaćene po istima s osnove stjecanja bez osnove.“ tako da je razvidno da su tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik svoj ugovorni odnos riješili mirnim putem, sklapanjem izvansudske Nagodbe od 14. srpnja 2017.

29.

Naime, tužiteljica je svojom voljom sklopila navedenu nagodbu dok prethodno nije pristala na sklapanje Aneksa Ugovora , kojom je bila ugovorena konverzija kredita iz CHF u EUR , a naknadno nakon što joj je otkazan Ugovor o kreditu zbog neispunjenja tražbine prema tuženiku te je pozvana da u cijelosti podmiri tražbinu prema tuženiku , pristala je na zaključenje izvansudske nagodbe , odnosno na mirno rješenje nastalog spora , a tom nagodbom utvrđen je točan iznos glavnice , koju tužiteljica duguje tuženiku uključujući i zatezne kamate i troškove, dakle , stranke su riješile sva svoja međusobna potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu i tužiteljica je nesporno tuženiku isplatila iznos utvrđen nagodbom i time su prestala bilo kakva međusobna potraživanja.

30. Iako tužiteljica tvrdi da je imala primjedbi na nagodbu , takva tvrdnja nije uvjerljiva, jer tada bi odustala od sklapanja te nagodbe, kao što je i odustala od sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu , a stranke su zajednički utvrdile iznos dugovanja uzevši u obzir sve uplate tužiteljice pa je utvrđen iznos dugovanja od 90.000,00 EUR na što, kao što je gore navedeno tužiteljica nije imala primjedbi.

31. Slijedom navedenog sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan i odlučio kao u toč. II. izreke presude.

32. S obzirom da su spomenutom nagodbom i tužiteljica i tuženika riješeni njihovi međusobni odnosi, a to uključuje međusobne tražbine , dakle i tražbinu tuženika prema tužiteljici , koja se odnosi na prigovor prijeboja tražbine tuženika prema tužiteljici valjalo je odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

33. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio za osobne potrebe ( stambeni kredit ) pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

34. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

35. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a iako je tužiteljica vlasnik tvrtke , djelatnost te tvrtke nije se obavljala u stanu , kojeg je tužiteljica kupila kreditom već kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , djelatnost i sjedište tvrtke bila je na drugoj adresi.

36. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 22. listopada 2025. zbog povišenja tužbenog zahtjeva.

37. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,, Narodne novine'' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

38. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 22. listopada 2025. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevala drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku tužbe i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

39. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

40. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

41. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a te je tužiteljica imala pravo podnijeti ovu tužbu.

42. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela, je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu, tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

43 . Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 22. listopada 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice .

44. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je prema sporazumu stranaka temeljem predmetnog Ugovora o kreditu nadležan Općinski sud u Rijeci.

45. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu rješenjem od 4. lipnja 2024. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti , jer prema rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su- IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru , odnosno Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud.

46. Osim toga valja reći da je i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. u smislu čl. 19. I ZPK-a mjesno nadležan sud prebivališta potrošača , kojemu je tužiteljica predala tužbu , a to je Općinski građanski sud u Zagrebu , jer tužiteljica u Zagrebu nesporno ima prebivalište , a kako je predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredio drugi stvarno i mjesno nadležni sud i to Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , to je valjalo odbiti kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tuženika po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav odgovora na tužbu po tbr . 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 5. 2024. po tbr 8/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 4. 6. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 18. 6. 2024. po tbr. 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 5. 7. 2024. po tbr 9/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 15. 10. 2024. po tbr. 9/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 12. 11. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.700,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 925,00 EUR tako da su tuženiku dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.625,00 EUR.

48. Budući da tužiteljica nije uspjela u parnici , to je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.600,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 23. prosinca 2025..

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284

2. Odvjetničko društvo Metelko Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte