REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

[adresa]

Poslovni broj: Us I-1065/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja PPK iz [adresa], kojega zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, OIB: 36162371878, kojega zastupa službena osoba PP, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Osječko-baranjske, Postaje granične policije Beli Manastir, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2796, Broj: 511-07-32-24- 2 od 6. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2796, Broj: 511-07-32-24-2 od 6. srpnja 2024. u točki 1. izreke određeno je da PPK iz [adresa], nositelju putne isprave Danske, serijskog broja: [serijski broj], izdane 19. svibnja 2017. prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj te je dužan napustiti Republiku Hrvatsku; što se odnosi i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu, s čime je upoznata Republika Srbija. Točkom 2. izreke rješenja određeno je da se državljanina Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) iz točke 1. toga rješenja protjeruje iz Republike Hrvatske i određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 5 (pet) godina, računajući od prisilnog udaljenja; ta zabrana odnosi se i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu. Naposljetku, točkom 3. izreke rješenja određeno je da će se državljanina EGP-a iz točke 1. toga rješenja prisilno udaljiti u Mađarsku ili u Dansku ako prisilno udaljenje u Mađarsku nije moguće.

2. Tužitelj tužbom osporava predmetno rješenje tuženika u cijelosti, navodeći da u osporenom aktu nije primijenjen propis, činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, odnosno iz utvrđenih činjenica izveden je nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Navodi da je tužba pravodobna jer je tužitelju osporavano rješenje dostavljeno 6. srpnja 2024. Ističe kako tuženik rješenje o protjerivanju zasniva na postojanju navodne opasnosti za nacionalnu sigurnost, a koji stav o postojanju iste počiva na individualnoj procjeni (koju ne obrazlaže) i u skladu s načelom razmjernosti (a koji test ne provodi). Dalje ističe da tuženik u potpunosti pogrešno primjenjuje odredbe Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 66/19., 53/20., 144/20., 114/22., - dalje: Zakon), na način da svoje stavove o postojanju opasnosti za nacionalnu sigurnost ne temelji na obavijesti Sigurnosno-obavještajne agencije, koja jedino predstavlja valjanu osnovu za utvrđivanje opasnosti po nacionalnu sigurnost, odnosno odredbu članka 45. stavka 1. Zakona. Navodi da je tuženik na samom kraju obrazloženja osporenog rješenja paušalno naveo kako se podaci iz obavijesti Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske mogu koristiti isključivo u službene svrhe za potrebe upravnog postupka, odnosno za potrebe postupka pred nadležnim sudovima. Tvrdi da iz takve konstatacije tuženika gramatički proizlazi kako se ista odnosi na zaštitu podataka koje Sigurnosno-obavještajna agencija posjeduje, a ne na postojanje činjenice - obavijesti agencije na temelju koje bi elaboriranje tuženika o primjeni članka 45. stavka 1. Zakona imalo smisla.

2.1. Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik postupio protivno odredbi članka 45. stavka 2. Zakona, na način da u obrazloženju pobijanog rješenja ne utvrđuje okolnosti, odnosno, samo paušalno navodi kako su uzete u obzir okolnosti iz navedene odredbe, te nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje rješenja. Iz navedenih razloga, smatra da nema mjesta primijeni odredbe članka 45. stavka 1. na temelju koje se tužitelju izriče osporeno rješenje, iz razloga što nije ostvarena zakonska pretpostavka postojanja obavijesti nadležne sigurnosne službe iz članka 46. stavka 5. Zakona, niti su ispitane osobne okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, a čije je utvrđenje obvezno u primjeni odredbe iz stavka 1. istog članka. Nadalje ističe kako nije jasno koje je to radnje točno poduzeo tužitelj, a koje tuženik karakterizira kao ekstremističke i provokativne te koje, prema mišljenju tuženika, izazivaju ozbiljne incidente. Da je ovako paušalno izvedena tvrdnja, izazivanja ozbiljnih incidenata ekstremističkim i provokativnim aktivnostima faktično neutemeljena proizlazi iz činjenice kako tužitelj prethodno nije kazneno osuđivan te kako protiv njega trenutno nije pokrenut niti jedan kazneni postupak. Tako tužitelj smatra da ovakve paušalne optužbe imaju za cilj (pogrešno) prikazivanje tužitelja kao osobe sklone kršenju društvenih normi.

2.2. Zaključno ističe kako područje Gornje Sige na kojem se nalazi tzv. Slobodna Republika Liberland, nije u sastavu Republike Hrvatske, a koje mišljenje zauzima i sam tuženik te stoga ne postoji jurisdikcija Republike Hrvatske ni mogućnost sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu. Smatra kao dokaz navedene tvrdnje (da područje Gornje Sige ne potpada pod državnu ingerenciju Republike Hrvatske ni Republike Srbije) očitovanja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar nekretnina Beli Manastir te Službe za katastar nepokretnosti Sombor, Republika Srbija, gdje, u bitnome, oba tijela navode da isto područje nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela, a što konkretno znači kako ne postoji suverena vlast ni jedne od navedenih zemalja na tom području. Dodatno u prilog nepostojanja državne vlasti nad navedenim područjem prikazuje i Prostorni plan (parka prirode) "Kopački Rit", u kojem sporno područje nije prikazano kao područje u sastavu Republike Hrvatske. Također, tvrdi da okolnost kako se trenutno ne vode pregovori između Republike Hrvatske i Republike Srbije u svezi pripadnosti spornog teritorija predstavlja indikativnu činjenicu o nemogućnosti pripajanja spornog dijela zemljišta u sastav bilo koje od navedenih država. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, obavljanjem očevida na licu mjesta uz vještaka mjernika, te saslušanjem u svojstvu svjedoka: ČP, AP, SP, ČPK, PPKT. Predlaže poništavanje osporenog rješenja tuženika uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije pravodobna te predlaže da sud istu odbaci. Podredno, nadalje navodi kako je osporeno rješenje doneseno na temelju članka 46. stavka 7. Zakona, a koje je, u skladu s člankom 46. stavkom 5. Zakona, doneseno na temelju obavijesti Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske (stupanj tajnosti: POVJERLJIVO), dok je prisilno udaljenje određeno u skladu s člankom 49. stavkom 2. točkom 1. Zakona. Slijedom navedenoga, smatra da je razvidno kako je pravilno utvrđeno činjenično stanje, a izrečene mjere su u skladu sa zakonskim propisima. Ističe da je navedena obavijest nadležne sigurnosne službe obvezna u kontekstu protjerivanja zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost. Dalje navodi da u obavijesti Sigurnosno-obavještajna agencija predlaže da se u odnosu na tužitelja, u skladu s važećim pozitivnim propisima, primijeni mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske i zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj na rok od 5 godina, shodno čemu je tuženik, na temelju obavijesti Sigurnosno-obavještajne agencije, kao i na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti, donio osporeno rješenje. Također ističe kako je sadržaj obavijesti Sigurnosno-obavještajne agencije pročitan tužitelju i konstatiran u zapisniku načinjenom u postupku donošenja osporenog rješenja iz čega je razvidno kako je netočna izjava tužitelja o nepostojanju obavijesti nadležne sigurnosne službe.

3.1. Glede okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, iznosi kako nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje rješenja. Osim toga, ističe kako tužitelj ne navodi koje točno okolnosti nisu ispitane, odnosno utvrđene, a koje bi priječile donošenje predmetnog rješenja. S tim u vezi, smatra netočnom tvrdnju tužitelja kako su mu povrijeđena prava sudjelovanja u postupku, s obzirom da je u predmetnom zapisniku vidljivo kako je tužitelj upozoren da ima pravo sudjelovanja u ispitnom postupku, kao i pravo da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima u svezi postupka na jeziku koji razumije (engleski jezik, uz suglasnost tužitelja), nakon čega je tužitelj dao izjavu, u nazočnosti tadašnje opunomoćenice – Suzane Stupar, odvjetnice u Vukovaru, na temelju koje nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje osporenog rješenja. Također, glede navoda tužitelja o naravi radnji tužitelja poziva se na obavijest nadležne sigurnosne službe u kojoj se navode razlozi koji su tužitelju predočeni i konstatirani na zapisnik.

3.2. U odnosu na tužbene navode o jurisdikciji Republike Hrvatske na području Gornje Sige, tuženik navodi da tužitelj anakronim i netočnim tumačenjem međunarodnog prava želi područje Gornje Sige prikazati kao ničiju zemlju (lat. terra nullius), odnosno stvaranje novog međunarodnog subjekta "Slobodna Republika Liberland". Međutim, tuženik smatra kako takvo tumačenje ne odgovara stvarnom međunarodnopravnom teritorijalnom statusu spomenute lokacije zato što je ta lokacija (pored još nekoliko lokacija uz obale Dunava) predmet pregovora o točnom i konačnom razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije te ujedno i zato što dvije susjedne države nikada nisu smatrale tu lokaciju ničijom zemljom. Tuženik smatra netočnim da je zauzeo takvo mišljenje pa ističe kako se u osporenom rješenju ni na koji način ne prejudicira teritorijalna pripadnost tog područja bilo kojoj državi, već navodi kako je do okončanja postupaka razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije navedeno područje, sukladno bilateralnom dogovoru između dvije države, pod privremenim nadzorom hrvatskih vlasti. Napominje da se i diplomatske putne isprave koje izdaje tzv. "Free Republic of Liberland", na službenoj stranici Europske komisije nalaze na popisu izmišljenih putnih isprava (Fantasy passports).

3.3. Zaključno, navodi da je mjera ograničenja na pravo ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj izrečena na temelju Zakona, da se ograničenja iz članka 44. stavka 1. Zakona određuju na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti, a da su u postupku uzete u obzir okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, kojom prilikom nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje osporenog rješenja. Također ističe da je prilikom odmjeravanja duljine zabrana ulaska i boravka u obzir uzeto očekivano vrijeme u kojem bi se dovršio postupak razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, odnosno prihvaćen je prijedlog Sigurnosno- obavještajne agencije i izrečena je zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od pet godina, koja je bliža zakonskom minimumu. Budući da je rješenje o protjerivanju doneseno zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost, tuženik ističe kako se prema Zakonu rok za napuštanje Republike Hrvatske ne mora odrediti. Podredno predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj se podneskom od 6. lipnja 2025. najprije očitovao o pitanju pravodobnosti tužbe ponavljajući tužbene navode i razloge uslijed kojih tužbu smatra pravodobnom (tužba dostavljena sudu u formi preporučene pošiljke 6. kolovoza 2024.). Tužitelj se, nadalje, očitovao na odgovor na tužbu ponavljajući tužbene navode. Glede pitanja jurisdikcije ističe kako diplomatske note ne predstavljaju izvor međunarodnog prava na temelju kojega se može iznositi stav o postojanju i utvrđenju teritorija određene države na određenom geografskom području. Tvrdi da one ne definiraju točno određeni teritorij s točno određenim geografskim oznakama na kojima bi se protezala ovlast Republike Hrvatske za "privremeni nadzor", niti je diplomatskim notama definirano što znači privremeni nadzor, niti međunarodnopravni okvir poznaje takav pojam. Suprotno navedenome, ističe da jedino instituti međunarodnog prava kao primjerice međunarodna priznanja, bilateralni sporazumi, arbitražni pravorijeci i slično bi mogli predstavljati temelj na kojem bi se mogao iznositi zaključak o postojanju protezanja vlasti neke države nad određenim područjem, dok u ostalim slučajevima, poput ovoga, postupanje državnih tijela na navedenom području zasigurno predstavlja nedozvoljeno ekstrateritorijalno postupanje i protezanje državne vlasti izvan njezinih granica. Dodatno, ističe da geografsko područje na koje se tuženik neodređeno i generalno poziva osporenim rješenjem nije područje katastarski i tehnički evidentirano u bilo kojem registru/upisniku u Republici Hrvatskoj. Stoga ističe da su navodi tuženika protivni i Ustavu Republike Hrvatske i to člancima 2. i 8., s obzirom da se suverenitet i jurisdikcija Republike Hrvatske prostire isključivo nad njezinim područjima, a da se granice Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Hrvatskog Sabora. U vezi s time, s obzirom da ne postoji odluka Hrvatskog Sabora kojom bi se sporno područje imalo smatrati područjem unutar granica Republike Hrvatske, smatra navode tuženika u cijelosti bespredmetnima.

5. Tuženik je 15. srpnja 2025. dostavio očitovanje u kojemu je najprije naveo da nije mogao imati saznanja o trenutku predaje tužbe u formi preporučene pošiljke. Nadalje, tuženik je ponovio navode iz odgovora na tužbu.

6. Tužitelj je 1. rujna 2025. dostavio presliku dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 30. kolovoza 2024. i dopisa Županijskog suda u Osijeku u predmetu poslovni broj R2-21/2024-2 od 09. rujna 2024., koji je sud protumačio kao prigovor jurisdikcije državnih tijela Republike Hrvatske i to kako tuženika tako i ovog suda.

7. Sud je izvanraspravno, 2. rujna 2025. u 10,00, (dakle prije održavanja rasprave) od službene osobe Sigurnosno-obavještajne agencije Republike Hrvatske (dalje: SOA) izvršio uvid u navedenu dokumentaciju koja u odgovarajućem stupnju tajnosti podliježe zaštiti podataka propisanoj mjerodavnim odredbama Zakona o tajnosti podataka ("Narodne novine" broj 79/07. i 86/12.), te podzakonskim propisima donesenim na temelju ciitranog Zakona. Nakon izvršenog uvida sud je izvornik dokumentacije vratio nazočnoj službenoj osobi SOA-e (list 373 spisa).

8.1. Sud je 2. rujna 2025. (s početkom u 10,45) održao raspravu kako bi, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje: ZUS), prije donošenja presude svakoj stranki dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.

8.2. Na navedenoj raspravi, na zahtjev opunomoćenika tužitelja sud je istome uručio spis radi uvida, koji je i neposredno izvršen, prema odredbi članka 113. stavak 1. ZUS-a. Valja istaknuti da, iz sadržaja odredbi članka 113. stavak 1. ZUS-a kao i članka 48. stavak 3. ZUS-a, ne proizlazi obveza suda, kao ni tuženika, da tužitelju dostavlja spis upravnog postupka, kao ni presliku istoga.

8.3. Budući da sud nije smatrao da nije stvarno nadležan za postupanje u ovoj upravnoj stvari isti je nastavio s postupanjem, a koje razloge će sud iznijeti naknadno u obrazloženju presude.

8.4. Sud je odgodio predmetno ročište kako bi tuženiku dostavio podnesak tužitelja od 1. rujna 2025., te omogućio očitovanje. Valja istaknuti i da sud nije imao tehničke mogućnosti ranije dostaviti podnesak tuženika od 15. srpnja 2024. tužitelja zbog selidbe suda (promjene sjedišta suda) koja je dovršena 1. rujna 2025., kada je sud počeo s radom na adresi [adresa].

9.1. Sud je ponovno održao ročište 9. prosinca 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.

9.2. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja ostao je kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te je iznio prigovor vjerodostojnosti osporavanog rješenja u smislu potpisa službene osobe o čemu je predložio da sud izvede i dokaz grafološkim vještačenjem. Nadalje, opunomoćenik tužitelja naveo je da je od Sigurnosno obavještajne agencije zahtjevom od 13. lipnja 2025. zatražio upoznavanje sa sadržajem sporne obavijesti kako bi tužitelju bilo omogućeno konzumiranje jednakosti prava na oružje, te je u povodu navedenog zahtjeva pred Upravnim sudom u Zagrebu u tijeku upravni spor koji se vodi pod poslovnim brojem Us I-2774/2025. U smislu omogućenja jednakosti u postupku pozvao se na sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5170/2024., kao i na presudu Europskog suda za ljudska prava, poslovni broj 35289/11 (Regner protiv Republike Češke). Opunomoćenik tužitelja istaknuo je da je u osporavanom rješenju (stranica 3 obrazloženja) za tužitelja navedeno da je državljanin Luxembourga umjesto državljanin Danske, te je istaknuo da potpis osporavanog akta od strane šefa smjene predstavlja krivotvorenje isprave u smislu odredbe Zakona o općem upravnom postupku.

9.3. Službena osoba tuženika ostala je kod odgovora na tužbu, te se protivio izvođenju dokaza grafološkim vještačenjem potpisa službene osobe jer je rješenje faktično potpisao službenik odnosno šef smjene kojemu je u opisu radnog mjesta i potpisivanje upravnih akata gdje je nominalni donositelj rješenja načelnik Postaje granične policije Beli Manastir. Istaknuo je i da je tužitelju tijekom postupka već pročitan sadržaj citirane obavijesti Sigurnosno obavještajne agencije, te ne smatra da bi citirani upravni spor bio od utjecaja na odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

9.4. Na navedenoj raspravi sud je, primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a, odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedlge: grafološkog vještačenja potpisa osporavanog rješenja, pribave uvjerenja od 27. srpnja 2015. i 26. kolovoza 2015., očevid na licu mjesta uz vještaka mjernika, uvid u prostorni plan, saslušanje tužitelja u svojstvu stranke, saslušanje svjedoka ČP, AP, SP, ČPK, APK [adresa], svi na adresi [adresa], kao i dokaz grafološkim vještačenjem potpisnika rješenja, također i primjenom odredbe članka 8. ZUS-a, obzirom da navedeni dokazi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ovoga spora, te su (djelomično) postavljeni i s ciljem odugovlačenja spora.

9.5. U vezi prigovora jurisdikcije Republike Hrvatske, tuženik je u spis i za opunomoćenika tužitelja priložio preslike presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-564/2024 od 03. srpnja 2024. (točke 6., 6.1. i 6.2 obrazloženja odluke), te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-974/2025-2 od 23. travnja 2025. (točka 11. i točka 12. obrazloženja odluke).

9.6. Opunomoćenik tužitelja specificirao je iznos naknade troškova upravnog spora.

9.7. Sud je uvidom u eSpis utvrdio da je predmet Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Us I – 1774/2025 i nadalje u rješavanju, a u konačnici ishod istoga nije bitan za rješavanje ove upravne stvari.

9.8. Sud nije provodio niti dokaz grafološkim vještačenjem potpisnika donositelja rješenja jer je u odnosu na pitanje potpisnika rješenja evidentno da je isto izdano po načelniku, kao ovlaštenoj osobi.

9.9. Nadalje, sud nije smatrao potrebnim niti pribavljanje podatka od Hrvatskog Sabora o tome nalazi li se sporno područje Gornje Sige na teritoriju Republike Hrvatske, budući da predmet ovog spora nije utvrđivanje državne granice Republike Hrvatske.

9.10. Sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja, jer je odlučne činjenice moguće utvrditi iz sadržaja izjave tužitelja dane na zapisnik tuženika. Također, tužitelj je bio dužan napustiti Republiku Hrvatsku upravo na temelju osporavanog rješenja, te bi daljnje odgađanje rješavanja ovog spora bilo u suprotnosti s načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a i uzrokovalo bi nepotrebne troškove.

10. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.

11. Sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavka 1. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava Osječko-baranjska, Postaja granične policije Beli Manastir, 6. srpnja 2024., po službenoj dužnosti donijela je predmetno rješenje o protjerivanju tužitelja.

13. Najprije valja istaknuti da je tužba pravodobna jer je tužitelju osporavano rješenje uručeno 6. srpnja 2024., te je rok (od 30 dana od dana primitka rješenja) počeo teći od 5. srpnja 2024., dok je tužitelj tužbu predao u formi preporučene pošiljke 6. kolovoza 2024. (5. kolovoza 2024. bio je neradni dan).

14. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je 6. srpnja 2024. sastavljen zapisnik, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2796, URBROJ: 511-07-32-24-1, o usmenoj izjavi tužitelja u postupku protjerivanja iz Republike Hrvatske zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost. Najprije valja istaknuti da je postupak vođen uz nazočnost prevoditelja za engleski jezik, a koji jezik je tužitelj naveo da ga razumije, te u nazočnosti tadašnje opunomoćenice tužitelja. Tužitelj je najprije usmeno upoznat sa sadržajem obavijesti SOA-e, prema kojoj tužiteljeve kontinuirane i planske aktivnosti kojima se prisvaja teritorij Gornje Sige, osporavanje legitimiteta i nadležnosti hrvatskih državnih tijela nad navedenim područjem, te izravno i javno izražavanje spremnosti na nasilje protiv hrvatskih institucija predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske te mogu imati izravni utjecaj na buduće rješenje graničnog spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije na rijeci Dunav, čime čini izravnu štetu nacionalnim interesima i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske.

15. Nakon upoznavanja s predmetom postupka, tužitelj je bio upozoren da ima pravo sudjelovanja u ispitnom postupku, kao i pravo da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima u svezi postupka, a što je sve konstatirano na zapisnik i potpisano od strane tužitelja. Tužitelju je omogućeno izjašnjavanje što je on i učinio izjavom na zapisnik, u kojoj je iznio svoj stav o navodima iz obavijesti o aktivnostima tužitelja vezanim uz tzv. Liberland. Na upit voditelja postupka izjavio je da nema članova uže obitelji u Republici Hrvatskoj i da ne postoje okolnosti u Mađarskoj ili Danskoj u pogledu ugroze njegova života zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja Na sastavljeni zapisnik tužitelj nije stavio primjedbe.

16.1. Notom broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, kojom se Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije obavještava o provođenju nadzora i kontrole na području Gornja Siga, smještenom na desnoj obali Dunava u području razgraničenja između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a radi osiguranja nadzora vanjske granice Republike Hrvatske s obzirom na to da je vanjska granica Republike Hrvatske od 1. srpnja 2013. ujedno vanjska granica Europske Unije, a od 1. siječnja 2023. i vanjska granica Schengenskog prostora.

o

Diplomatskom notom N 83-2/23 Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije primilo je na znanje tu obavijest i navelo da dijeli mišljenje da će se uspostavljanjem vlasti i nadzora na tom dijelu teritorija spriječiti proglašavanje ničije zemlje (Terra Nullius) i onemogućiti zaposjedanje i ilegalno kretanje osoba. U obje diplomatske note izražena je spremnost svake strane za daljnje pregovore o utvrđivanju granice.

16.2. Diplomatske note predstavljaju formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država, te se radi o prihvaćenom načinu međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova dvije države, odnosno o međunarodnom dogovoru oko spornog pitanja oko nadzora i kontrole granice do konačnog razgraničenja na spornom području. „Diplomatska nota je formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država. Uvijek se predaje u pisanom obliku, piše u trećem licu; ima službeni karakter i njezin sadržaj pravno obvezuje državu u čije je ime upućena. Razmjena nota općenito je prihvaćen način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova pojedinih država, između diplomatske misije države šiljateljice i ministarstva vanjskih poslova države primateljice, a također između pojedinih diplomatskih misija u istoj državi primateljici.“ (Citiranje: nota. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.). U svezi s navedenim valja istaknuti i da se preko razmjene nota može uspostaviti i međunarodni ugovor, te je razmjenu nota moguće interpretirati kao (ovdje) dvostrani međunarodni pravni ugovor. Navedeno je također istovjetno utvrđeno u priloženoj presudi Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Ppž-564/2024 od 3. srpnja 2024.

17. Člankom 45. stavkom 1. Zakona propisano je da se državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji može protjerati ako predstavljaju opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji uzeti u obzir duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njihove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njihove veze s državom podrijetla te njihovo osobno ponašanje.

18. Sukladno članku 46. stavku 5. Zakona, rješenje o protjerivanju državljanina države članice EGP-a i člana njegove obitelji koje se donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje može se donijeti samo na temelju obavijesti nadležne sigurnosne službe odnosno ministarstva nadležnog za poslove zdravstva.

19. Prema članku 47. stavku 1. Zakona, zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina.

20. Člankom 49. stavkom 2. točkom 1. Zakona propisano je da se iznimno od stavka 1. toga članka, rok za napuštanje Republike Hrvatske ne mora odrediti ako se rješenje o protjerivanju donosi zbog opasnosti za nacionalnu sigurnost.

21. Sukladno članku 46. stavku 3. točki 2. Zakona, ako se rješenjem o protjerivanju ne određuje rok za napuštanje Republike Hrvatske odredit će se vrijeme u kojem mu se zabranjuje ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj koje počinje teći od prisilnog udaljenja ili isteka zabrane ulaska i boravka koja je izrečena prethodnim rješenjem o protjerivanju, a sukladno točki 3. odredit će se prisilno udaljenje u državu članicu EGP-a.

22. Slijedom iznesenog činjeničnog stanja, odnosno činjenice da je za tužitelja, kao državljanina Danske, odnosno državljanina EGP-a, SOA uputila tuženiku obavijest (stupanj tajnosti: POVJERLJIVO)) prema kojoj tužiteljeve kontinuirane i planske aktivnosti (kao svojevrsnog zamjenika osnivača tzv. Republike Liberland) kojima se prisvaja teritorij Gornje Sige, osporavanje legitimiteta i nadležnosti hrvatskih državnih tijela nad navedenim područjem, te izravno i javno izražavanje spremnosti na nasilje protiv hrvatskih institucija predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske te mogu imati izravni utjecaj na buduće rješenje graničnog spora između Republike Hrvatske i Republike Srbije na rijeci Dunav, čime čini izravnu štetu nacionalnim interesima i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. Stoga se tužitelja primjenom članka 45. stavka 1. Zakona kao državljanina EGP-a protjeralo iz Republike Hrvatske jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, a sve na temelju spomenute obavijesti nadležne sigurnosne službe, u skladu s člankom 46. stavkom 5. Zakona

23. Kao što je već navedeno, predmetna obavijest SOA-e predstavljala je osnovu donošenja rješenja o protjerivanju, sukladno članku 46. stavak 5. Zakona, te je sadržaj iste usmeno predočen tužitelju, o čemu je i sastavljen citirani zapisnik. Također, sud je radi potpuno i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i sam izvršio uvid u citiranu obavijest SOA-e, te utvrdio da je tuženik pravilno protumačio sadržaj iste i pravilno protumačio razloge postojanja osnove za donošenje rješenja o protjerivanju.

24. Nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovom upravnom sporu niti tvrdnja da nisu ispitane okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona, odnosno duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, veze s državom podrijetla te osobno ponašanje. To iz razloga što je tuženik u osporavanom rješenju utvrdio da nisu utvrđene okolnosti koje bi priječile donošenje osporenog rješenja. Stoga sud smatra da su okolnosti ispitane, a nisu pronađene one koje bi priječile donošenje rješenja o protjerivanju radi kojih bi tuženik detaljnije obrazlagao drugačiju odluku. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, pogotovo osobno ponašanje tužitelja, sagledavajući ga iz konteksta prijetnje nacionalnoj sigurnosti, nije bilo zapreke za donošenje rješenja o protjerivanju, Također, ni sam tužitelj ne argumentira koja okolnost bi predstavljala zapreku donošenju osporavanog rješenja.

25. Tužitelj (za kojega se smatra da je svojevrsni zamjenik predsjednika tzv. Liberlanda) tvrdi da na području Gornje Sige na kojemu se (prema njegovom shvaćanju) nalazi područje tzv. "Slobodne Republike Liberland" ne postoji jurisdikcija Republike Hrvatske niti mogućnost sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu.

26. Predmet ovoga spora nije utvrđivanje državne granice, nego protjerivanje državljana EGP-a iz Republike Hrvatske iz razloga prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Također, rješenjem je tužitelju određena i zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od 5 godina, a koje protjerivanje i zabrana se odnose i na područje na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske (suprotno shvaćanju tužitelja) provode nadzor i kontrolu, s čime je upoznata i suglasna Republika Srbija (sukladno diplomatskoj noti broj 4513/2023 Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i diplomatskoj noti No 83-2/23 Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije).

27. Tzv. "Slobodna Republika Liberland" nije međunarodno priznata država, stoga nema nikakvu vlast na području na kojemu tužitelj tvrdi da se ona nalazi. Također valja istaknuti da se ne radi o ničijoj zemlji jer međunarodno pravo ne počiva na načelu ničije zemlje (Terra nullius). Radi se o prostoru o kojemu se vode pregovori o razgraničenju između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kao sljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pod čiji je teritorij to područje potpadalo. Dakle, tuženik nije protjerao tužitelja sa teritorija nijedne strane međunarodno priznate države, nego iz Republike Hrvatske i područja na desnoj obali rijeke Dunav - Gornja Siga, nad kojim nadležna državna tijela Republike Hrvatske provode nadzor i kontrolu radi zaštite vanjske granice Europske Unije i Schengenskog prostora, o čemu je upoznata druga strana, odnosno Republika Srbija. Stoga sud zaključuje da postoji ovlast i jurisdikcija tuženika da protjera državljanina EGP-a sa navedenog prostora, poštujući odredbe Zakona.

28. Glede tužbenog navoda da navedeni prostor nije u službenoj evidenciji nijednog katastarskog odjela Republike Hrvatske ni Republike Srbije, za zaključiti je da će se dovršetkom pregovora urediti i stanje u katastrima obje države glede predmetnog područja.

29. Sud smatra da je obrazloženje osporavanog rješenja sastavljeno u skladu s odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" 47/09., 110/21. – dalje: ZUP).

30. U pogledu očite pogreške u obrazloženju osporavanog rješenja gdje se za tužitelja na jednom mjestu navodi da je državljanin Luxembourga a ne Danske, valja istaknuti da je isto moguće ispraviti u svako doba kao očitu pogrešku, primjenom ZUP- a. Navedeni nedostatak nije bio od utjecaja na zakonitost osporavane odluke.

31. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim, te je sud primjenom članka 116. stavak 2. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

32. Sud zaključuje da je donošenje osporavanog rješenja s obzirom na utvrđeno prethodno osobno ponašanje tužitelja imalo opravdanje u procjeni da tužitelj predstavlja prijetnju za javni poredak, te je imalo podlogu u citiranim mjerodavnim propisima, te je sud i proveo u smislu eventualnih povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. - u daljnjem tekstu: Konvencija), test opravdanosti miješanja i utvrdio da je osporavano rješenje zakonito, da je cilj koji se nastojao postići legitiman, te je proveo test razmjernosti iz kojega proizlazi da je primijenjena mjera bila u skladu s legitimnim ciljem koji se nastojao postići.

33. Kako je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, u pogledu troškova spora, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Osijeku, 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku