REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6232/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 13. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika RP, odvjetničke vježbenice, dana 23. prosinca 2025. temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 8./ Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 136- 190/2006 od 7. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 143,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.231,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do ispate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključila s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 136-190/2006 od 7. srpnja 2006., kojim joj prednik tuženika odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.026,69 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d. d važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od sedam godina. Člankom 8. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, je Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužiteljici je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita je tužiteljici postalo teško, a i neizvjesno jer nije znala gdje je granica rasta tečaja CHF, te je 14. prosinca 2011. predmetni kredit prijevremeno otplatila, a za što joj je naplaćena naknada u iznosu od 143,50 EUR (1.081,19 kn). Člankom 8. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv Prijevremena otplata kredita regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Pravni prednik tuženika nije smio u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužiteljici na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu protupravno učinjeno. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu, kao i da tuženik plati tužiteljici iznos naplaćene naknade u visini 143,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana njihova plaćanja do isplate, uz naknadu troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da je 7. srpnja 2006. sklopio s tužiteljicom Ugovor o kreditu, kao i da joj je prilikom otplate kredita naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu označenom u tužbi. Ističe da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Osporava tužiteljici status potrošača budući je diplomirana ekonomistica. Navodi da je u slučaju ništetnosti sporne odredbi (što osporava) riječ o zabrani manjeg značaja a prijeporna naknada je činidba na koju se tužiteljica obvezala je u potpunosti određena. Ističe da je novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu i za to plaća kamatu i ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci te nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa, a u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. U podnesku od 27.3.2025. navodi da naplaćena naknada ne predstavlja buduću nedospjelu kamatu imajući u vidu da je tužiteljici naplaćena naknada u iznosu 1.081,19 kn, dok bi kamata koju bi tužiteljica nastavila plaćati do ugovorenog datuma otplate iznosila 369,60 CHF. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 6-9 spisa), otplatni plan (stranica 10-12 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 16-22 spisa), zapisnik Kreditnog odbora od 3. srpnja 2006. (stranica 39-44 spisa), izjava svjedoka SP (stranica 79-80 spisa), izjava svjedokinje GP (stranica 89-91 spisa), izračun kamate od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema ugovoru o kreditu (stranica 170 spisa) i saslušanjem tužiteljice (stranica 176-177 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 7. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 136-190/2006 za kredit u visini 21.026,69 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećim na dan korištenja kredita,

- da je čl. 8. Ugovora o kreditu propisano da je banka u slučaju prijevremene otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika,

- da je tužiteljici 14. prosinca 2011. naplaćena naknada u iznosu 143,50 EUR (1.081,19 kn).

6. Prijeporno je:

- status potrošača,

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita ništetna, pa posljedično tomu,

- ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji joj naplaćeni na temelju navedene naknade,

- je li tražbina tužiteljice u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2006. kupovala vozilo na kredit i u auto kući je dobila unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu tako da uopće nije bila u banci, niti je vidjela službenika banke, pa samim tim nije ni pregovarala o uvjetima ugovora. Ugovor je prije potpisivanja pročitala i vidjela je prijepornu odredbu o tzv. izlaznoj naknadi. U konačnici je bila prisiljena prijevremeno otplatiti taj kredit budući da je kredit bio ugovoren u valuti CHF, te su joj mjesečni anuiteti svaki mjesec rasli. Po zanimanju je dipl. ekonomist i radila je u jednom manjem trgovačkom društvu na razno raznim poslovima. Vozilo je kupovala za vlastite potrebe. Na ni na koji način nije mogla utjecati na ugovorne odredbe koje su bile takve kakve jesu, a ona je htjela vozilo koje je izabrala. Ugovor joj je bio jasan i razumljiv kada ga je pročitala. Tako je pročitala i odredbu čl. 8. Nije imala nikakve primjedbe na ugovorne odredbe. To joj je bio prvi ugovor o kreditu. Nije izvršila uvid u odluku o naknadama banke. Bila je prisiljena prodati vozilo koje je kupila i dići novi kredit kako bi zatvorila postojeći i platila bi banci bilo što samo da se toga riješi. Nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva. Prilikom zatvaranja kredita nije mogla platiti samo dug po kreditu nego je morala platiti i naknadu za prijevremenu otplatu.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici prijepore ugovorne odredbe., niti je ona bila u prilici da joj se iste objasne jer ni vidjela službenika tuženika nego je unaprijed pripremljeni ugovor dobila u auto kući u kojoj je kupovala vozilo.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 7. srpnja 2006. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 8. kojom je propisana naknada za slučaj prijevremene otplate kredita koja se obračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika u kojoj isto tako nisu navedeni parametri na temelju kojih se ista izračunava.

13. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi Ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da o uvjetima Ugovora nije mogla pregovarati, nije ni bila u banci nego je Ugovor dobila u auto kući u kojoj je kupovala vozilo, slijedom čega joj nije objašnjeno što ta naknada znači.

14. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljicom o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sama se informirati o svim uvjetima ugovora.

15. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 8. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je ona obaviještena za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koji ima svojstvo potrošača.

16. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

17. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu koje nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti te ugovorne odredbe ako je ista jasna i razumljiva.

18. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Visina tražbine tužiteljice, kao i datum njezine naplate nije sporan.

20. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen iznos naplaćene naknade od 143,50 EUR temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO.

21. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.470,73 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

24. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 9.6.2025., 13.11.2025. i 22.12.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 250 bodova), sastava podneska od 28.3.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 450 bodova ili 900,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 225,00 EUR, što ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 EUR i presudu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.231,18 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

25. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 23. prosinca 2025. do isplate.

26. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice uz rj za sp na tužbu i presudu

- pun. tuženika