Poslovni broj: 8 Gž-389/2023-2

1

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. OIB: …, iz Z., …, koga zastupa punomoćnica A. J. Š., odvjetnica iz Z., …, protiv tuženika: 1. D.-D. d.o.o. za inženjering i građevinarstvo OIB: …, iz Z., …, koga zastupa direktor G. G., OIB: … iz Z., …, te 2. G. G. OIB: …, iz Z., …, koje zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik iz Z., … radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1164/2017-31 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Odbija se djelomično, kao neosnovana, žalba tuženika pod 1) D.-D. d.o.o. i potvrđuje djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1164/2017-31 od 9. siječnja 2023. pod toč. I izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku pod 1) D.-D. d.o.o. da tužitelju M. K. isplati iznos od 285.480,54 kn (37.889,78 eur) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 7. veljače 2015. do isplate, kao i pod toč. II izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku pod 1) D.-D. d.o.o. da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.755,00 kn (2.091,05 eur).

 

II Preinačava se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1164/2017-31 od 9. siječnja 2023. u dijelu pod toč. I i II izreke u odnosu na tuženika pod 2) G. G. i sudi tako da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja M. K. u odnosu na tuženika pod 2) G. G. te se nalaže tužitelju da tuženiku pod 2) G. G. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.327,23 eur (10.000,00 kn), u roku od 15 dana, dok se za više zatražen iznos zahtjev tuženika pod 2) G. G. za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I Dužni su tuženici D. - D. d.o.o. za inženjering i građevinarstvo, OIB: … i G. G., OIB: …, kao odgovorna osoba tuženika pod 1. isplatiti tužitelju M. K. iznos od 285.480,54 kn, te zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana 07. veljače 2015. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, odnosno za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II Dužni su tuženici naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 31.510,00 kuna (EUR: 4.182,1 fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kn), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv citirane presude žalbu su izjavili tuženici pod 1) i 2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka s prijedlogom da se uvaži žalba tuženika te preinači pobijana presuda na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati  na ponovno postupanje. U žalbi ističu kako je izreka nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu kada nije odlučio o prigovoru pasivne legitimacije drugotuženika, a dužan je donijeti odluku o svim prigovorima istaknutim tijekom postupka. Općepoznato je da član društva ne odgovara za obveze društva. Kako je tužitelj angažirao i isplatio prvotuženika isključivo to društvo je jedino odgovorno za preuzete obveze društva, pri čemu se poziva na čl. 385. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima. Kako je prvostupanjski sud presudio da je odgovorna osoba dužna za obveze društva tj. prvotuženika došlo je do bitne povrede odredaba parničnog postupka. Nadalje, tužitelj je navodno angažirao prvotuženika projektantsku firmu za izradu projektne dokumentacije radi ishođenja građevinske dozvole, ali je tvrtka T. t. d.o.o. u kojoj je tužitelj član uprave platila iznos izrade projektne dokumentacije i ona kao takva je jedina aktivno legitimirana za pokretanje ovog postupka. Ukoliko je tvrtka T. t. d.o.o. platila projektnu dokumentaciju, a pobijanom presudom je presuđeno da se ima isplatiti tužitelj da se dolazi do protupravnosti, a s tim do kaznenog djela. Tijekom postupka tužitelj je priložio Ugovor o ustupu potraživanja sklopljen 17. siječnja 2005. i Ugovor o ustupanju potraživanja od 12. ožujka 2006. oba između društva T. t. d.o.o., kao ustupitelja, T. t. d.o.o., kao dužnika i M. K., kao preuzimatelja. Priloženim ugovorima ustupitelj prenosi na preuzimatelja M. K. potraživanje prema samom sebi odnosno prema dužniku T. t. d.o.o. te kao takav ne može biti pravno valjan. Citira čl. 2. Ugovora o cesiji navodeći kako je apsurdno da tužitelj aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupanju kada je jasno da su navedeni ugovori prividni ugovori, a samim tim ništetni te nemaju učinak među ugovornim strankama. Tako da tužitelj nije pretrpio nikakvu materijalnu štetu, svi računi izdani su od strane izvođača projekta prvotuženika, glase na platitelja, a i naručitelja T. t. d.o.o. te su računi u ukupnom iznosu od 285.480,54 kn podmireni sa žiro računa te pravne osobe. Nadalje, prvostupanjski sud temelji pobijanu presudu na odredbi čl. 606. st. 2. Zakona o obveznim odnosima smatrajući da je to promašeno jer se to donosi na situaciju kada je naručitelj u navedenom roku obavijestio izvođača o nedostatcima. Tužitelj nije pravodobno odnosno u roku od 2 godine obavijestio izvođača te nema pravo sukladno Zakonu o obveznim odnosima na sniženje naknade i naknadu štete. Citira se dio iskaza tužitelja od 16. listopada 2017. i ističe kako je pauza od projekta trajala od 2005. do 2012., a ničim nije dokazano da je tužitelj zaista prigovorio. Tužitelj nije imao što prigovoriti jer je tijekom izrade projektne dokumentacije tuženik postupao po pravilima struke. Glavni dokument o kojem se projekt radio je važeći plan za predmetnu parcelu. Na zahtjev tužitelja nadležni Ured je izdao Izvod iz Provedbenog urbanističkog plana (PUP) prostora mikro lokacije L. M. za predmetne čestice. Izvod je sadržavao tekstualni i grafički dio po kojem se projekt mora raditi te se navodi da je potrebno prethodno ishoditi građevinsku dozvolu. Tuženik je po tom planu i u skladu s važećim zakonima i propisima izradio predmetni projekt. Izmjene i dopune projekta koje su zatražene od referenta odnose se na neusklađenost plana L. M. i prostornog plana G. Z.. Za neusklađenost nije kriv tuženik. Tužitelj je uz pomoć tuženika iskoristio sva pravna sredstva kako bi sačuvao projekt od promjena. Sam tužitelj nakon konačnog rješenja nije se obratio tuženiku sa zahtjevom traženja alternative, pa u konačnici pokretanja upravnog spora već se oglušio. Neusklađenost prostornog plana je krivica nadležnog tijela G. Z., a ne tuženika koji je projekt radio sukladno struci i zakonu citirajući iskaz svjedokinje S. K.. Činjenice na koje je ukazivao tuženik mogu se i moraju dokazivati personalnim dokazima koje mogu razjasniti cjelokupno činjenično stanje ponajprije iskazom osobe koja je i bila potpisnica rješenja G. Z. kojim se odbija zahtjev tužitelja za izdavanje građevinske dozvole. Slijedom navedenog, predlaže se kao uvodno.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj navodi kako žalba nije osnovana navodeći kako tuženici tijekom postupka nisu isticali prigovor pasivne i aktivne legitimacije tužitelja pozivajući se na odredbu čl. 352. st. 2. Zakona o parničnom postupku te da žalba obiluje novim činjenicama koje tuženici nisu navodili tijekom prvostupanjskog postupka. Predlaže se odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19. - dalje: ZID ZPP), na koju u žalbi sadržajno ukazuju tuženici, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.1. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate iznos od 285.480,54 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 7. veljače 2015., a koji zahtjev temelji na činjenici da su stranke bile u ugovornom odnosu, a tuženici u ispunjavanju obveze nisu postupili s povećanom pažnjom (pažnjom dobrog stručnjaka) radi čega je tužitelj pretrpio imovinsku štetu u visini plaćene naknade za naručeno djelo.

7. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je obvezao tuženike isplatiti tužitelju utuženi iznos pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO) koje reguliraju obveznopravni odnos ugovora o djelu odnosno čl. 597. st. 1., čl. 603. st. 1. i čl. 606. st. 2. ZOO jer da su stranke postupka zaključile ugovor o djelu kojim se tužitelj, kao naručitelj, obvezao isplatiti naknadu, a tuženici, kao izvođači, obvezali izraditi glavni arhitektonski projekt radi ishođenja građevinske dozvole, a koji zahtjev za izdavanje građevinske dozvole je odbijen.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak u pogledu drugotuženika te je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Naime, iz dokumentacije priložene spisu predmeta slijedi :

- da je tvrtka T. t. d.o.o. prvotuženiku izvršila plaćanja u vremenskom periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2006. u utuženom iznosu od 285.480,54 kn (l.s. 5),

- da je 17. siječnja 2005. između T. t. d.o.o., kao ustupitelja, i T. t. d.o.o. kao dužnika, i tužitelja, kao preuzimatelja sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji) kojim je u čl. 2. određeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da T. t. d.o.o., kao ustupitelj (s osnove neisplaćene dobiti društva ima potraživanje prema društvu T. t. d.o.o. kao dužniku u iznosu od 81.000,00 kn koju će koristiti za isplatu prema tvrtki D.-D. d.o.o. tj. prvotuženiku),

- da je u rujnu 2005. drugotuženik, kao projektant, ovlašteni arhitekt, dao Izjavu sukladnosti da je glavni arhitektonski projekt za građevinu Pansion u Z., naselje L. M., blok …, parcela br. 25, broj projekta 61/2005 investitora M. K. usklađen sa Zakonom o gradnji (''Narodne Novine'' broj 175/03. i 100/04.), Zakonom o prostornom uređenju (''Narodne novine'' broj 30/94., 68/98., 61/00., 32/02. i 100/04.), Zakonom o zaštiti od požara (''Narodne novine'' broj 58/93.), Zakonom o zaštiti na radu (''Narodne novine'' broj 59/96.), Izvodom iz prostornog plana Klasa: 350-01/03-01/1094, Ur.br.: 2198-05-01-03-2 MC od 14. studenoga 2003. izdanom od Ureda za prostorno uređenje Zadarske županije,

- da je 3. ožujka 2006. nadležnom Uredu podnesen zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za poslovno-smještajni objekt, pansion, stambeno naselje L. M.,

- da je 12. ožujka 2006. između T. t. d.o.o., kao ustupitelja, i T. t. d.o.o. kao dužnika, i tužitelja, kao preuzimatelja sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja (Ugovor o cesiji) kojim je u čl. 2. određeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da T. t. d.o.o., kao ustupitelj (s osnove neisplaćene dobiti društva ima potraživanje prema društvu T. t. d.o.o., kao dužniku u iznosu od 204.480,54 kn koju će koristiti za isplatu prema tvrtki D.-D. d.o.o. tj. prvotuženiku),

- da je zaključkom od 12. lipnja 2012. Ured za prostorno uređenje Zadarske županije pozvalo predlagatelja tj. tužitelja da zahtjev za izdavanje građevinske dozvole dopuni sa tri primjerka glavnog projekta, sa uvezanom pravomoćnom lokacijskom dozvolom za predmetni zahvat u prostoru izrađenim u skladu s lokacijskim uvjetima određenim u lokacijskoj dozvoli u roku od 30 dana,

- da je pravomoćnim rješenjem G. Z. K.: UP/I-361-03/06-01/106 od 10. kolovoza 2012. odbijen zahtjev investitora M. K. za izdavanje građevinske dozvole za gradnju stambeno poslove zgrade na kat. čest. 1049/8, 1049/9, 1050/1, 1050/6, 1050/7 k.o. D.. Iz obrazloženja istog, između ostalog, slijedi da je nadležni Ured donio rješenje Klasa: UP/I-361-03/06-01/106 od 12. listopada 2006. kojim se odbija zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. U konkretnom slučaju predlagatelj je priložio Izvod iz provedbenog urbanističkog plana (PUP-a) prostora mikrocjeline uz ulicu … od 14. studenog 2003., koji nije u skladu s odredbama prostornog plana i uređenja G. Z.. Budući da Izvod nije upravni akt, lokacijski uvjeti utvrđeni izvodom mogu se preispitati u postupku izdavanja građevinske dozvole što da je tijelo i učinilo. Kao dokaz da su citirani planovi neusklađeni je i dopis Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 31. ožujka 2008. kojim nije dana suglasnost na PUP prostora mikrocjeline uz ulicu … te da je uvidom u dostavljene im elaborate utvrđeno da PUP prostora mikrocjeline uz ulicu … nije usklađen s Prostornim planom uređenja G. Z. (Glasnik grada Zadra br. 4/04., 3/08.) stoga navedeni plan da prestaje važiti 1. travnja 2008.,

- da je rješenjem Ministarstva graditeljska i prostornog uređenja posl.br. Klasa: UP/I-361-03/12-02/104 od 30. listopada 2012. odbijena žalba protiv gornjeg rješenja G. Z. od 10. kolovoza 2012., a iz obrazloženja istog, u bitnome, slijedi da su potvrđena utvrđenja iz pobijanog rješenja. Nadalje, u slučaju neusklađenosti detaljnog plana uređenja s dokumentom prostornog uređenja šireg područja nadležni ured da će odbiti zahtjev za izdavanje izvoda te će podnositelja zahtjeva uputiti na izdavanje lokacijske dozvole. Također, slijedi da je prvostupanjsko tijelo zaključkom od 21. lipnja 2012. pozvalo žalitelja da dopuni zahtjev za izdavanje građevinske dozvole na način kako je prethodno navedeno, pa kako je žalitelj navedeni zaključak primio i nije postupio po traženju, prvostupanjsko tijelo da je pravilno postupilo kada je pozivom na odredbu čl. 103. st.2. Zakona o gradnji donijelo pobijano rješenje kojim nije povrijeđen Zakon na štetu žalitelja. Iz obrazloženja slijedi i to da okolnost što je navedeni PUP prestao važiti 1. travnja 2008., temeljem odredbe čl. 348. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, ne bi bila od utjecaja za izdavanje građevinske dozvole u konkretnom slučaju (obzirom da je postupak pokrenut prije tog Zakona – čl. 325.st.1. Zakona) kada se ne bi radilo o neusklađenosti s planom šireg reda o čemu se radi u konkretnom slučaju te

- da protiv gornjeg rješenja od 30. listopada 2012. nije pokrenut upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu.

10. U ovoj fazi postupka ostala je sporna osnova tužbenog zahtjeva koju tuženici dovode u pitanje tvrdnjom : - da tužitelj nije aktivno legitimiran budući da je tvrtka T. t. d.o.o., a ne tužitelj, platila iznos izrade projektne dokumentacije pri čemu se dovodi u pitanje i pravovaljanost Ugovora o ustupanju potraživanja (Ugovora o cesiji), - da drugotuženik nije pasivno legitimiran odnosno da kao član društva D. D. d.o.o. ne odgovara za obveze društva te - da je prvotuženik postupio po pravilima struke, a neusklađenost prostornog plana da je krivnja G. Z., a ne tuženika.

11. Odmah je navesti u pogledu istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije da tuženici tijekom prvostupanjskog postupka nisu istaknuli navedeni prigovor niti činjenice kojima se dovodi u pitanje pravovaljanost Ugovora o cesiji.

11.1. Točno je da sud na ništetnost pravnog posla pazi po službenoj dužnosti (u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO), ali i u tom slučaju samo na temelju činjeničnih navoda stranaka. Zbog toga se na razlog ništetnosti Ugovora o cesiji tuženici ne mogu s uspjehom prvi puta pozivati u žalbi, slijedom čega ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 352. ZPP, navedeni žalbeni razlog nije ovlašten cijeniti.

12. Međutim, odluka suda prvog stupnja u odnosu na drugotuženika posljedica je pogrešne primjene materijalnog prava.

12.1. Drugotuženik se poziva na odredbu čl. 385. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22. i 18/23.; dalje ZTD) kojom je određeno da je društvo s ograničenom odgovornošću trgovačko društvo u koje jedna ili više pravnih ili fizičkih osoba unose uloge u unaprijed dogovoreni temeljni kapital te u st. 2. toga članka da članovi ne odgovaraju za obveze društva.

12.2. Međutim, dužna pozornost i odgovornost članova uprave propisana je odredbom čl. 430. ZTD prema kojoj se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 252., 273. i 273.a toga Zakona.

12.3. Odgovornost člana uprave društva za štetu po čl. 252. st. 5. ZTD u svezi čl. 430. ZTD određena je tako da zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz st. 3. toga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

12.4. Međutim, u konkretnom slučaju zahtjev za naknadu štete prema drugotuženiku kao članu društva, tužitelj niti ne temelji na činjenici da spornu tražbinu prethodno nije mogao namiriti od društva odnosno na činjenici da društvo objektivno nije moglo podmiriti svoju obvezu niti da bi drugotuženik svojim postupanjem ili propustom grubo povrijedio dužnost u primjeni pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika, odnosno da bi postojala odgovornost drugotuženika za naknadu štete prema odredbi čl. 252. st. 5. ZTD u vezi odredbe čl. 430. ZTD.

13. Nadalje, u pogledu odgovornosti člana društva navesti je kako tužitelj zahtjev za naknadu štete prema drugotuženiku kao članu društva, ne temelji niti na činjenici da je drugotuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD. Naime, tom odredbom određeno je da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.

14. Dakle, po ocjeni ovog suda, po odredbama ZTD, a niti po ZOO nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost drugotuženika jer po potonjima postoji primarna odgovornost pravne osobe za štetu koju prouzroči njezino tijelo trećoj osobi.

15. Ovaj sud ocjenjuje da su ispunjeni su uvjeti za odgovornost prvotuženika u svezi s čime je navesti da čl. 1062. st. 1. ZOO propisuje opću odgovornost pravnih osoba za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija, dakle, i direktor u funkciji tijela pravne osobe.

15.1. Odredbu čl. 1062. st. 1. ZOO dalje je valjalo povezati s odredbama ZOO o ugovornoj odgovornosti.

16. Naime, na ročištu održanom 7. rujna 2017. tuženici su istakli prigovor promašene pasivne legitimacije, koji ponavljaju i u žalbi, otklanjajući istim odgovornost iz razloga jer je tužitelj ishodio Izvod iz Provedbenog urbanističkog plana prostora mikro lokacije L. M., pa kako isti nije bio u skladu sa odredbama Plana prostornog uređenja G. Z. to da je zapravo šteta nastala bez njegove krivnje.

16.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, izneseni žalbeni navod ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke u odnosu na prvotuženika ovo stoga što je isti, kao izvršitelj, izradio glavni projekt za građevinu Pansion u Z., naselje L. M., blok …, parcela br. 25, broj projekta 61/2005, za tužitelja, kao investitora za koji projekt je dana Izjava sukladnosti tj. da je usklađen sa zakonskim propisima pobrojenim u toč. 9. obrazloženja ove odluke.

16.2. Slijedom tako dane sukladnosti tužitelj je nadležnom Uredu podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole.

16.3. U svezi izdavanja građevinske dozvole u primjeni je bio tada važeći Zakon o gradnji ("Narodne novine" br. 175/03., 100/04., 76/07., 101/07., 116/07., 86/08. i 152/08., dalje ZoG) koji je odredbom čl. 90. st. 1. propisivao da se u postupku izdavanja građevinske dozvole utvrđuje, između ostalog, da li je glavni projekt izrađen u skladu s lokacijskim uvjetima.

16.4. U konkretnom slučaju glavni projekt nije bio izrađen u skladu s lokacijskim uvjetima. Naime, lokacijski uvjeti sadržani u Izvodu iz Provedbenog urbanističkog plana prostora mikro lokacije L. M. (Službeni vjesnik broj 1/88., 6/91. i Glasnik Grada Zadra 3/99.) nisu bili u skladu s odredbama prostornog plana šireg područja Plana prostornog uređenja (Službeni Glasnik Grada Zadra 04/04.).

16.5. Nadalje, odredbom čl. 40.a st. 2. tada važećeg Zakon o prostornom uređenju ("Narodne novine" br. 30/94., 68/98., 35/99., 61/00., 32/02. i 100/04., dalje ZPU) određeno je da će u slučaju neusklađenosti detaljnog plana uređenja s dokumentom prostornog uređenja šireg područja nadležni ured rješenjem odbiti zahtjev za izdavanje izvoda, te će podnositelja zahtjeva uputiti na podnošenje zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole.

16.6. Dakle, prema citiranoj odredbi koja je bila na snazi u vrijeme davanja Izjave o sukladnosti (l.s.18) dokument prostornog uređenja nižeg reda morao je biti usklađen s dokumentom prostornog uređenja višeg reda jer se inače dokument nižeg reda ne može primijeniti u provedbi zahvata u prostoru, što po ocjeni ovog suda, prvotuženiku nije moglo ostati nepoznato jer je upravo Izjavom o sukladnosti potvrdio da je glavni arhitektonski projekt usklađen sa, između ostalog, ZPU radi čega ne stoje suprotni navodi zakonskog zastupnika (da nije obveza arhitekta provjeravati svaki mikro plan u smislu usklađenosti plana nižeg reda sa planom višeg reda).

17. Slijedom sadržaja citiranih zakonskih odredbi nadležni Ured uputio je tužitelju zaključak od 12. lipnja 2012., ali i zaključak još u kolovozu 2006. (priložen upravnom predmetu), s kojima je bio upoznat zakonski zastupnik prvotuženika kako to slijedi iz njegovog iskaza "…mogu dodati da smo ja i M. K. sudjelovali vezano za Zaključke, tj. rješenja o odbijanju građevinske dozvole, te u pisanju žalbe, nisam ja to njemu prepustio da sam to radi, nije niti meni bilo svejedno, pa smo to zajedno radili i oko zahtjeva i oko žalbe.". Dakle, tim zaključcima pozvan je investitor ispuniti uvjete odnosno zahtjev za izdavanje građevinske dozvole dopuniti na način opisan pod toč. 9. obrazloženja odluke, ali u ostavljenom roku, a niti do dana donošenja rješenja tj. 10. kolovoza 2012. nije poskupljeno po navedenom zaključku odnosno prvotuženik nije izmijenio glavni projekt slijedom čega se neosnovanim nalaze žalbeni navodi kako je šteta (koja se ogleda u ne ishođenju građevinske dozvole) nastala bez njegove krivnje.

18. Tvrdnja kako je upravo tužitelj, a ne prvotuženik, ishodio Izvod iz prostornog plana i isti dostavio prvotuženiku radi izrade glavnog projekta također ne dovodi u pitanje odgovornosti prvotuženika budući da iz spisu priloženog upravnog predmeta slijedi kako su stranke upozorene da Izvod ne predstavlja upravni akt i da se njime ne stječu nikakva prava već je dalje valjalo ishoditi građevinsku dozvolu u skladu s odredbama ZoG odnosno ZPU, što nije bio slučaj.

19. Izostanak odgovornosti na strani prvotuženika tvrdnjom kako se tužitelj nakon konačnog rješenja nije obratio tuženiku sa zahtjevom traženja alternative, pa i pokretanja upravnog spora, s obzirom na sve naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja ne dovode u pitanje odgovornost prvotuženika.

20. Dakle, prema čl. 590. ZOO ugovorom o djelu izvođač se obvezuje izvršiti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje da mu za to plati naknadu. Izvođač je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla (čl. 597. st. 1. ZOO).

20.1. Iz utvrđenih činjenica proizlazi, suprotno žalbenim navodima, da prvotuženik nije izvršio djelo sukladno ugovoru i pravilima struke te tužitelj zbog povrede ugovorne obveze od strane prvotuženika ima pravo zahtijevati naknadu štete temeljem odredbe iz čl. 608. ZOO, prema kojoj naručitelj ima pravo na naknadu štete koju trpi zbog toga što izrađeni projekt ima nedostataka odnosno suprotno Izjavi o sukladnosti, projekt nije u skladu s citiranim Zakonima, a o kojem nedostatku je prvotuženik uredno obaviješten (toč. 17. obrazloženja), međutim isti nije uklonjen i tužitelj nije ishodio građevinsku dozvolu.

20.2. U pogledu visine štete navesti je da žalitelji istu niti ne dovode u pitanje pa kako je ista utvrđena temeljem podataka banke o izvršenim uplatama od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2006. u utuženom iznosu od 285.480,54 kn (l.s. 5) to je pravilno prvotuženik obvezan na isplatu navedenog iznosa sa pripadajućom zateznom kamatom.

21. Kako, dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija u pogledu prvotuženika, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti valjalo je žalbu prvotuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu prvotuženika, kao i u dijelu kojim je u pogledu prvotuženika pravilno odlučeno o troškovima parničnog postupka tako da je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude pod toč. I.

21.1. Međutim, kako je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao i drugotuženika na naknadu utuženog iznosa primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude pod toč. II.

22. Kako je djelomično preinačena pobijana presuda te kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu u odnosu na drugotuženika to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP te čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP valjalo obistiniti parnični trošak drugotuženiku kojeg zastupa isti punomoćnik kao i prvotuženika i to za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika za sastav odgovora na tužbu 500 bodova po Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), za pristup na ročišta održana 7. rujna 2017., 16. listopada 2017. i 6. studenoga 2017. od po 500 bodova po Tbr. 9. toč. 1. Tarife odnosno ukupno 2000 bodova što iznosi 2.654,46 EUR (20.000,00 kn).

22.1. Međutim tuženike zastupane po istom punomoćniku pripada 1/2 troška za navedene procesne radnje tako da svakom drugotuženiku pripada pravo na trošak od 10.000,00 kn, dok je za više zatražen iznos zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbijen kao neosnovan.

22.2. Slijedom navedenog, također primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

23. Dvojno iskazivanje temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. u svezi čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22).

U Zadru 25. listopada 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Sanja Prosenica, v.r.