Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-205/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 13. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, broj 9012503505, solemniziran kod javnog bilježnika Zorke Čavajda dana 16. svibnja 2007., pod brojem Ov-10665/07, sklopljenog između tužitelja ŠZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 185,49 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2007. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizišle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 245,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15. svibnja 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika Zorke Čavajda dana 16. svibnja 2007., pod brojem Ov-10665/07, kojim ugovorom je podignuo kredit u iznosu od 21.005,35 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

Navodi da je čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 16. svibnja 2007. naplatila iznos od 1.397,56 kuna na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice gdje je predmetna uplata knjižena dana 16. svibnja 2007. na kontu: 1240072400.

Navodi da je tužena predmetnu odredbu čl. 11.3. unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, i suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Navedena odredba čl. 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu nije ni jasna ni određena, jer iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja, te je prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga potražuje utuženi iznos s zz kamatom od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe prigovor zastare, navodi da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA).

Navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, te se radi o naknadi naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/2002, 141/2006), a ni Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao ni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012 i dr.), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjev, a na temelju kojeg je donijet i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014), a kojim je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Navodi da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično ni ništetna, te se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, te dakle ta Direktiva propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa RH, a čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Navodi predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a , poziva se i citira stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17, navodi da je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu.

Navodi da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima a s kojima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu, te su Općim uvjetima pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita. Osporava i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranka u dijelu koji glasi: „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“, te svoj zahtjev u pogledu ništetnosti temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova plaćene naknade temeljem nepoštene i ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tužena banka kao kreditor, dana 15.5.2007. sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 21.005,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a namjena kredita je bila kupnja vozila,

- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,10 % obvezala kredit vratiti 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom 11.3. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita koja je tužitelju obračunata naplaćena u utuženom iznosu od 185,49 EUR (tj. 1.397,56 kn), dana 16. svibnja 2007., a što između stranka nije sporno.

8. Nesporno je da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a proizlazi iz samog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je sklopljen za kupnju vozila, te iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužitelj je u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je kredit podigla za kupnju osobnog vozila.

9. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala saslušanje svojih djelatnika koji su sudjelovali u sklapanju ugovora, kao svjedoka, na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je 2007. zaključio ugovor o kreditu sa tuženom bankom i to za kupnju osobnog vozila za privatne svrhe,

-da je ugovor o kreditu sam zaključio i potpisao u autokući, a možda i u banci sada više nije siguran obzirom na protek vremena,

-da je htio podignuti redit u kunama i jedino u banci su mu rekli da mu je povoljniji kredit u švicarcima, drugi puta kada je dolazio opet je rekao da bi kredit u kunama, ali mu je opet rečeno da može podignuti kredit samo u švicarcima, a što se tiče tih naknada pretpostavlja da su one skinute s kredita prilikom isplate kredita,

- ugovor je pročitao međutim u ugovoru toliko toga ima navedenog da nije mogao sve shvatiti, i misli da nije vidio ni uočio odredbu o naknadi za obradu kredita i nitko mu ništa nije posebno od strane banke rekao ni ukazao na tu naknadu,

-nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, jednostavno je bilo tako da su mu dali ugovor da ga potpiše i to je bilo tako ako je htio kreidt,

-u vrijeme sklapanja ugovora je radio, te je strojobravar odnosno strojarski tehničar i kada je sklapao ugovor nije imao obrt i nije bio član nekog trgovačkog društva.

15. Cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog prigovaranja i informiranosti tužitelja, ovaj sud nalazi da je odredba ugovora o naknadi bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, ta odredba, u članku 11.3. ugovora " korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.", a u sklopu cjelokupnog ugovora i ugovornih odredbi suprotno tvrdnji tužene nije lako uočljiva i posebno se ne ističe, o toj odredbi ugovora tj. naknadi se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine i tužitelj nije mogao utjecati na njenu visinu, kod čega u navedenoj odredbi uopće nije navedena visina te naknade, već samo postotak naknade koji ovisi o visini kredita, ta odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, te je ta naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 11. 3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morala platiti naknadu u visini od 1,50 % iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tužena dokazala, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tužene banke pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tužene banke te tužitelj nije imao nikakav utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tužena nije dokazala da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužna dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

25. Obzirom je nesporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu i to dana 16. svibnja 2007., a što između stranaka nije sporno, odnosno nije sporna visina ni činjenica da je utužena naknada plaćena navedenog datuma, to je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos sa zateznom kamatom od dana plaćanja, kako je tužiteljica tražila.

26. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

27. Suprotno tvrdnjama tužene, nije nastupila zastara potraživanja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

27.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. 13 Poslovni broj: 8 P-579/2021-10 siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

O troškovima postupka.

28. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te vrijednosti predmeta spora, te trošak sudskih pristojbi.

28.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 50,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-podnesak od 9.6.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 50,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 13.11 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 25,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 175,00 EUR što uvećano za iznos od 43,75 EUR na ime PDV čini 218,75 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu od 13,27 EUR, što je ukupno 245,29 EUR.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb