Poslovni broj: XXXII P-571/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Marohniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 23. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju SP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.700,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 135,00 EUR od 13.04.2020. do konačne isplate

- na iznos od 136,00 EUR od 13.05.2020. do konačne isplate

- na iznos od 129,68 EUR od 16.06.2020. do konačne isplate

- na iznos od 124,45 EUR od 17.07.2020. do konačne isplate

- na iznos od 124,72 EUR od 17.08.2020. do konačne isplate

- na iznos od 123,52 EUR od 08.09.2020. do konačne isplate

- na iznos od 128,36 EUR od 14.10.2020. do konačne isplate

- na iznos od 125,38 EUR od 13.11.2020. do konačne isplate

- na iznos od 126,71 EUR od 10.12.2020. do konačne isplate

- na iznos od 126,75 EUR od 14.01.2021. do konačne isplate

- na iznos od 125,38 EUR od 08.02.2021. do konačne isplate

- na iznos od 118,08 EUR od 12.03.2021. do konačne isplate

- na iznos od 119,14 EUR od 09.04.2021. do konačne isplate

- na iznos od 118,48 EUR od 15.05.2021. do konačne isplate

- na iznos od 119,54 EUR od 12.06.2021. do konačne isplate

- na iznos od 120,47 EUR od 13.07.2021. do konačne isplate

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

- na iznos od 125,78 EUR od 06.08.2021. do konačne isplate

- na iznos od 119,41 EUR od 11.09.2021. do konačne isplate

- na iznos od 127,77 EUR od 15.10.2021. do konačne isplate

- na iznos od 131,28 EUR od 13.11.2021. do konačne isplate

- na iznos od 136,95 EUR od 17.12.2021. do konačne isplate

- na iznos od 138,31 EUR od 10.01.2022. do konačne isplate

- na iznos od 132,97 EUR od 09.02.2022. do konačne isplate

- na iznos od 148,34 EUR od 14.03.2022. do konačne isplate

- na iznos od 151,66 EUR od 13.04.2022. do konačne isplate

- na iznos od 136,53 EUR od 11.05.2022. do konačne isplate

- na iznos od 141,04 EUR od 14.06.2022. do konačne isplate

- na iznos od 161,08 EUR od 15.07.2022. do konačne isplate

- na iznos od 165,14 EUR od 04.08.2022. do konačne isplate

- na iznos od 170,54 EUR od 10.09.2022. do konačne isplate

- na iznos od 98,24 EUR od 10.10.2022. do konačne isplate

- na iznos od 97,64 EUR od 08.11.2022. do konačne isplate

- na iznos od 97,35 EUR od 09.12.2022. do konačne isplate

- na iznos od 98,06 EUR od 12.01.2023. do konačne isplate

- na iznos od 98,25 EUR od 14.02.2023. do konačne isplate

- na iznos od 98,36 EUR od 15.03.2023. do konačne isplate

- na iznos od 100,00 EUR od 04.04.2023. do konačne isplate

u visini propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15); odnosno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se do dana 31.07.2015.g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a od dana 01.01.2023.g. po stopi, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3% poena i u slučaju promjena prema važećem propisu odnosno prema važećem propisu za pojedini period) i to sve u roku od 15 (petnaest) dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732 da naknadi tužitelju SP, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15); odnosno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se do dana 31.07.2015.g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a od dana 01.01.2023.g. po stopi, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3% poena i u slučaju promjena prema važećem propisu odnosno prema važećem propisu za pojedini period) koje teku na taj iznos

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

troška od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate i to sve u roku od 15 (petnaest) dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.062,50 EUR (slovima: dvije tisuće šezdeset dva eura i pedeset centi) sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 23. prosinca 2025. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 2.843,45 EUR, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbom podnesenom ovom sudu 17. travnja 2023. godine, tužitelj zahtijeva da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će obvezati tuženika s osnova preplaćenih iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na isplatu iznosa od 4.700,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 20. listopada 2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010782770, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 92.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita, radi kupnje nekretnine, s rokom povrata u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, s obzirom da je rok vraćanja kredita ispravljen Dodatkom ugovora od 18. studenog 2025. godine kojim je ispravljena pogreška u pogledu roka povrata kredita.

3. Ističe da kredit nije konvertirao, a radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi i povrata preplaćene kamate vodio se postupak pred ovim sudom pod posl. br. P-155/2016 koji je pravomoćno dovršen, a banka je postupila po pravomoćnoj presudi i isplatila mu dosuđene iznose. Opisuje i da je protiv tuženika pred ovim sudom vodio parnicu radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi i povrata preplaćenih tečajnih razlika pod posl. br. P-1525/2020 za određeni period, koji postupak je također pravomoćno dovršen i banka je postupila po pravomoćnoj presudi i isplatila tužitelju dosuđene iznose, osim u dijelu zakonskih zateznih kamata na pojedine preplaćene iznose gdje je sud propustio pojedine iznose navesti u petitu presude, što je pogreška suda i gdje očekuje odluku o ispravku presude.

4. Tvrdi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, jer je tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe, a to se odnosi na ugovornu odredbu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu, zbog čega je ugovorna činidba ostala neodređena i neodrediva, te je istodobno ugovorio i valutnu klauzulu CHF koja je uzrokovala dodatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

tužitelja. Poziva se na utvrđenja takozvanog "kolektivnog spora" što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1402/2012, detaljno obrazlažući razloge zbog kojih se utvrđenja iz tog spora imaju primijeniti i u ovoj parnici, ističući da je nepoštenost ugovornih odredbi već utvrđena u postupcima koje je vodio pred ovim sudom posl. br. P-155/2016 i P-1525/2020. Sumirajući tužbeni zahtjev navodi kako isplatu traži zbog utvrđene ništenosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu i to s osnova neosnovanog povećanja odnosno valutne klauzule / promjena u tečaju, zakonskih zateznih kamata na pojedine iznose, te konačno naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je sadržano tužbenim zahtjevom. Smatra da mu prema dostupnoj dokumentaciji za vrijeme od dana 1. travnja 2020. godine do dana 4. travnja 2023. godine pripada utuženi iznos, sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine plaćene iznose od dana plaćanja, dospijeća tj. nastanka obveze prema tužitelju sve do konačne isplate pridržavajući pravo naknadnog uređenja sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te ukazujući da je u ranije vođenim postupcima već uspio u sporu.

5. Protivi se tvrdnjama tuženice istaknutim u tijeku postupka obrazlažući da tuženik nije postupio sukladno pravomoćnim odlukama suda i uskladio svoje postupanje s presudama kojima je utvrđena ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, a nije ponudio tužitelju niti sklapanje pravnog posla kojim bi sanirao ove nedostatke, pa drži da je i to razlog zbog kojih osnovano traži obeštećenje i za daljnje vremensko razdoblje u kojem i dalje nastaje povreda njegovih prava potrošača. Posebice naglašava da tuženik u svojim podnescima opetovano spominje navodnu konverziju, koja da bi bila ponuđena tužitelju, no propušta kazati da konverzija u ovom postupku nije provedena, odnosno da izvorni Ugovor o kreditu i dalje egzistira između stranaka.

6. Tužitelj osporava i nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći kako vještak nije postupio po nalogu suda, nije vještačio čitav utuženi period, a sam nalaz je nerazumljiv. Ovo iz razloga što vještak obrađuje samo vrijeme do rujna 2022. godine, dakle ne i cijelo vrijeme zahvaćeno tužbom. Tužitelj upozorava i kako je vještak naveo da je banka jednostrano, nakon presuda izmijenila ugovorni odnos, no što ne može učiniti, već mora postupiti prema presudama ovoga suda donesenim u predmetima posl. br. P-1525/2020 i posl. br. P-155/2016, što tuženik nije učinio i zbog čega je tužitelj podnio ovu tužbu. Naime, da je banka postupila po presudama tada bi svaki naredni anuitet/rata bio umanjen prema principu i dosudi presude posl. br. P- 1525/2020, a banka ne bi samovoljno jednostrano mijenjala odredbe ugovora. Tužitelj navodi kako banka ne može jednom platiti razlike između plaćenog i početnog i to tako prema jednoj presudi, a kasnije samoinicijativno promijeniti odredbe ugovora i isplaćivati isto na drugi način i to kako kaže vještak usklađenjem/izmjenama pod točkom 2.3. nalaza, a tuženik ne može niti sam obračunavati, odbijati ili uračunavati, već može jedino postupiti onako kako mu je naloženo presudama. Postavlja i pitanje isplate zateznih kamata, i načina kako bi banka njih uzela u obzir ako je već nešto učinila u rujnu 2022. godine. Tvrdi i da vještak mora objasniti i što misli pod tvrdnjom da je „na dan 14. rujna 2022. tuženik konvertirao svoje potraživanje iz CHF u kunski kredit bez valutne klauzule". Ističe da mu nije jasno kako je to vještak utvrdio da je tuženik postupio po presudama i što to točno znači skraćenje trajanja otplate kredita, te da je vještak trebao uzeti početni tečaj i izračunati početnu ratu / anuitete, te iste iznose oduzeti od plaćenih iznosa rata / anuiteta, za svaki mjesec utuženog razdoblja.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

Zatim je iznose trebao zbrojiti i reći kada je i koji iznos plaćen radi određivanja tijeka kamata.

7. Drži da je navod vještačenja o tome da bi tuženik konvertirao kredit iz valute CHF u HRK i da je to vidljivo iz knjigovodstvene kartice promašena teza, kao i tvrdnja da je rok plaćanja skraćen jer nije jasno iz čega bi to bilo vidljivo. Naglašava da se ugovor ne može jednostrano mijenjati, a zadaća vještaka nije davati pravna tumačenja. Na ročištu održanom 31. ožujka 2025. godine, nakon dopunskog saslušanja vještaka, tužitelj ističe da vještak samo na temelju otplatnog plana i knjigovodstvene kartice ne može zaključiti da je došlo do izmjene ugovornog odnosa i na taj način vršiti obračune, jer se ugovorni odnos može mijenjati samo aneksom ugovora, a aneksa nije bilo. Smatra da je vještak trebao dati izračune i za razdoblje nakon 14. rujna 2022. godine pa do travnja 2023. godine, što vještak nije učinio pa predlaže vještaka obvezati na dopunu nalaza i mišljenja, a podredno provedbu novog vještačenja. Tužitelj konačno, predlaže sudu naložiti tuženiku očitovati se o tome zbog čega tvrdi da je tuženik izvršio konverziju kredita u kune, kao i dostaviti dokumentaciju koja se odnosi na navodno skraćivanje trajanja kredita o kojem vještak govori. Ukazuje i da sam traži manje iznose po mjesecima od rujna 2022. godine pa nadalje, tvrdeći da razlike postoje i u odnosu na ovo vrijeme, a tvrdi i da je cilj kolektivne tužbe provedba potpunog obeštećenja, a tužitelj nije obeštećen jednostranim činima tuženika. Smatra da se vještaku treba naložiti da navede iznos preplate za svaki pojedini mjesec za utuženo razdoblje i ukupni iznos te tijek kamata na svaki iznos tako da od plaćenog iznos odbije iznos po početnom tečaju, kako je to učinjeno u prve dvije presude ovog suda, tvrdeći i da vještak u nalazu i mišljenju navodi da je ugovor sklopljen na 360 mjeseci, iako je sklopljen na 300 mjeseci, odnosno 25 godina. Zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

8. U podnesku od 15. prosinca 2025. godine ustraje kod prigovora nalazu i mišljenju vještaka i predlaže ga dopunski saslušati jer bi u pravilu, vještak nalaz trebao davati usmeno, a ne pisano. Naglašava da se na ugovor o kreditu ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i početno ugovoreni tečaj, da kredit nesporno nije otplaćen, a nije ni konvertiran. Tvrdi da je kredit podignut na vrijeme od 25 godina, odnosno plaća se u 300 anuiteta, te da banka iako je isplatila iznose navedene u kondemnatornim dijelovima presuda, nije postupila po presudama u odnosu na deklaratorne zahtjeve, odnosno isplatila mu utužene iznose za utuženi period. Posebno naglašava da mu tuženik nije ponudio nikakav aneks ugovora o kreditu, a ako je donosio odluke, donosio ih je jednostrano, bez utemeljenja na presudama i deklaratornim pravomoćnim zahtjevima. Predlaže tražiti od vještaka očitovanje o tome kolika je preostala glavnice duga nakon što je banka postupila po presudama, koji je iznos anuiteta, koliko iznos je tužitelj plaćao svaki mjesec, kao i zašto je banka nakon donesenih presuda, petljala se u glavnicu. Prijedlog je tužitelja da vještak sastavi otplatni plan pod pretpostavkom da su teze tuženika ispravne, kada će se, tvrdi tužitelj, vidjeti da tuženik nije postupio prema pravomoćnim presudama.

9. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor dvostruke litispendencije jer su stranke pred istim sudom i među istim strankama vodile dvije parnice radi isplate iznosa preplaćenih rata kredita temeljem predmetnog Ugovora, a uslijed promjena kamatne stope i promjene u tečaju CHF, predlažući odbačaj tužbe. Ističe kako je tužitelju sve plaćeno

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

i temeljem valutne klauzule i kamate, a osim isplate po predmetnim presudama, tužitelju je izvršen obračun razlike od travnja 2020. do dana provođenja konverzije u kune 14. rujna 2022. i iznos od 8.140,48 HRK uplaćen je 14. rujna 2022. na račun tužitelja broj [broj bankovnog računa]. Tuženik naglašava da ovaj iznos od 8.140,48 HRK predstavlja razliku u anuitetu koji je tužitelj plaćao i anuiteta koji je simuliran na kunski iznos (iznos CHF po tečaju na dan korištenja čime je isključen utjecaj valutne klauzule) te kamatu od 3,23% godišnje što je niže od inicijalne (tako da je isključen utjecaj promjenjive kamate). Navodi i da je konverzija u kune provedena primjenom tečaja na dan korištenja pa iskorišteni iznos kredita u CHF od 92.500,00 je pretvoren po tečaju korištenja 4,776680 u kune te je na kunski iznos od 441.842,90 HRK primijenjena inicijalna kamatna stopa, s time što se od 1. siječnja 2014. na kredit obračunavala kamatna stopa 3,23% godišnje. Anuitet iz izračuna u prilogu je kunski anuitet izračunat tako da razlika koja je klijentu isplaćena od 8.140,48 HRK pokriva i razliku u tečaju i razliku u kamati. Tuženik tvrdi da je tužitelju dostavljena dokumentacija za prelazak na kunski kredit (u prilogu izračun i plan otplate) s izračunom i iznosom za povrat, te da se kredit od rujna 2022. vodi u valuti HRK, s time što je zbog promjene valute u Republici Hrvatskoj, tužitelju u prosincu dostavljena i obavijest o konverziji i plan otplate u eurima te mu je također dostavljen i godišnji izvod sa stanjem 31. prosinca 2022. godine.

10. Ističe kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. tog zakona postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda prema tuženiku ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika, koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim, više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Ističe i da je valutna klauzula zakonskim odredbama propisana kao moguća i dopuštena, a u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Tuženik ukazuje da u ugovoru o kreditu jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, čini njegov sastavni dio i izrađena je sukladno Odluci Hrvatske narodne banke. Tužitelj je osim toga i potpisom potvrdio i izjavio da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te je potvrdio da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a osim toga ugovor je i solemniziran kod javnog bilježnika pri čemu tužitelj nijedno pitanje nije izdvojio kao sporno. Suprotno navodima iz tužbe, tuženik tvrdi da je tužitelj izjavio i potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke te je prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Drži i da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi.

11. Tuženik je stava da tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i protivno zakonu. Ovo iz razloga što cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj, a niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom. Posebno naglašava i da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Ističe nadalje da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, kao i da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika pa ih tuženik nije mijenjao bez ikakvih kriterija i samovoljno, a ni Hrvatska narodna banka u poslovanju tuženika nije uočila nepravilnosti.

12. Tuženik drži da ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene, a s druge strane je nesporno da su iste odredbe dopuštene i u skladu sa zakonom, te su iste uobičajene u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju dokazati koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene istoj, a iz kojeg bi bila vidljiva struktura, odnosno argumentacijska podloga dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne dostavljenim Izračunom priloženim uz tužbu, niti eventualnim financijskim vještačenjem koje bi se provelo u okviru postupka. Stoga, tuženik se izričito protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao dokaza u ovom postupku, podredno predlažući sam zadaću vještaka. Ističe i prigovor zastare obrazlažući da je tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope nedvojbeno u zastari budući da je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13. lipnja 2019. godine. Podredno, navodi i da tužbeni zahtjev kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu tužitelja iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare.

13. U tijeku postupka, tuženik na pripremnom ročištu predlaže provesti vještačenje na okolnost postojanja tzv. negativnih razlika u korist tuženika, kao i toga je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama. Protivi se provedenom financijskom vještačenju navodeći kako se vještačenje temelji na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, a davanjem takvog zadatka vještaku sud je unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene tečaja u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početni tečaj na cijelo vrijeme trajanja kredita. Drži da stoga nalaz vještaka nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari, tim više što je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Na ročištu održanom 9. prosinca 2024. godine navodi i kako ustraje kod svojih prigovora provedenom vještačenju, no ističe kako nema prigovora matematičkom obračunu, već prigovora pravnoj ocjeni predmeta vještačenja, odnosno načina kako je isto provedeno.

14. Očitujući se o tvrdnjama o skraćivanju roka otplate i pretvaranju kredita u valutu HRK, tuženik ističe kronologiju postupanja po pravomoćnim presudama ovog suda posl. br. P-1155/2016 od 28. siječnja 2020.g. i posl. br. P-1525/2020 od 16. ožujka 2022. Navodi da se tim presudama konkretne odredbe ugovora o kreditu na

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

koji se odnosi potraživanje u ovom postupku, utvrđuju ništetnim, i to ne samo u pogledu obveze da se tužitelju vrate preplaćeni iznosi po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i u dijelu u kojem je pravomoćno presuđeno da su određene odredbe konkretnog ugovora o kreditu ništetne (odnosno da iste, pravomoćnošću ranije citiranih sudskih odluka, ne proizvode pravne učinke, ex tunc, dakle od trenutka samog sklapanja ugovora koji takve ništetne odredbe sadrži, a što je i rezultiralo obvezom povrata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora, a ujedno i s djelovanjem pro futuro). Tuženik je istaknuo da kako se u konkretnom slučaju radi o kreditu koji je još uvijek u otplati. Tvrdi da je tužitelju sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) ponudio sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010782770 kojim bi se provela zakonska konverzija kredita, a koju ponudu tuženik nije prihvatio, stoga je kredit nastavio otplaćivati sukladno inicijalno ugovorenim uvjetima, međutim uz kogentnu modifikaciju koju su uzrokovali pravni učinci gore navedenih pravomoćnih presuda, posl. br. P-1155/2016 i P-1525/2020, a to je ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime se daljnja otplata kredita broj 9010782770 nužno morala prilagoditi takvim pravomoćno ustanovljenim pravnim učincima i u daljnjem otplatnom razdoblju koje je uslijedilo nakon razdoblja koje obuhvaćaju predmetne presude, uključujući i ovdje utuženo razdoblje.

15. Stoga je, tuženik naglašava, kreditni odnos, u konkretnom slučaju, faktično konvertiran u kunski kredit, ali temeljem pravnih posljedica pravomoćnog utvrđenja da su ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa po osnovnom ugovoru o kreditu, ništetni s djelovanjem ex tunc i pro futuro. Kako se radi o kogentnoj prilagodbi inicijalno ugovorenih uvjeta kredita izmjenama koje su nastupile pravomoćnošću presuda, tvrdi da je bio pravno obvezan knjigovodstveno primijeniti početno ugovorene parametre u odnosu na tečaj i kamatnu stopu i za daljnje razdoblje otplate kredita, te, formalnopravno, nije bio u obvezi navedenu izmjenu sporazumno regulirati s klijentom (ovdje tužiteljem), cijeneći da je izmjena ugovornih uvjeta u odnosu na kamatu i valutu nastupila snagom pravnih učinaka pravomoćnih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime su anuiteti spornog kredita u narednom razdoblju obračunati po početno ugovorenom tečaju i kao takvi „konvertirani“ u kune (obzirom na pravomoćno utvrđenu ništetnost inicijalno ugovorene valutne klauzule).

16. Opisuje da je tuženik imao namjeru i volju takvu kogentnu prilagodbu uvjeta otplate kredita dodatno osnažiti sklapanjem sporazuma s tužiteljem, međutim, tužitelj je takvu inicijativu tuženika opetovano odbijao. Obzirom da je utuženo razdoblje obuhvaćeno pravomoćnim presudama posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020 obuhvaćalo vrijeme do 1. travnja 2020., tuženik je 14. rujna 2022. tužitelju platio i iznos od 7.719,03 HRK / 1.024,51 EUR uvećano za zateznu kamatu što ukupno iznosi 8.140,48 HRK, odnosno razliku simuliranog anuiteta u razdoblju koje nije obuhvaćeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1525/2020 u razdoblju od 1. travnja 2020. do 31. kolovoza 2022., sve sukladno matematičkom izračunu i formuli iz nalaza i mišljenja vještaka prihvaćenog kao valjanog i točnog u pravomoćnoj presudi posl. br. P-1525/2020. Stav je tuženika da se cjelokupna kreditna dokumentacija koja se odnosi na ovdje utuženi period bazira na utvrđenjima i izračunima na kojima se temelje pravomoćne presude ovoga suda posl. br. P- 1155/2016 i posl. br. P-1525/2020, pa je u tom smislu potpuno irelevantno postoji li formalni aneks kojim se konstatira izmjena ugovornih uvjeta u pogledu obračuna

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

ubuduće dospjelih anuiteta, obzirom da je iz knjigovodstvene dokumentacije temeljem koje je vještak donio nalaz i mišljenje razvidno da je cjelokupan izračun baziran upravo na kogentnim utvrđenjima iz spomenutih presuda, a iznos preplate utvrđen u zadnjem odlomku mišljenja vještaka od 17. rujna 2024. i nesporno je plaćen (uvećano za zakonske zatezne kamate). Konačno, ističe i da tužitelj ni u jednom trenutku nije osporavao visinu izvršenih uplata kako su iste iskazane u dostavljenoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, a što bi jedino bilo relevantno u kontekstu tužiteljeve tvrdnje da postoji bilo kakva preplata po osnovi razlike u tečaju u utuženom razdoblju, pa drži da je razvidno da nalaz i mišljenje vještaka u ovom postupku potvrđuje i osnažuje rezultate provedenog vještačenja u pravomoćno okončanim postupcima u predmetima P-1155/2016 i P-1525/2020 temeljem kojih su kreditni uvjeti modificirani obzirom na pravomoćno utvrđenu ništetnost odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu. Zaključno predlaže odbaciti tužbu, a podredno, odbiti je kao neosnovanu uz naknadu troška postupka tuženiku.

17. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužitelja, proveo je uvid u ovosudne predmete posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020, a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću koji je pored dodatnog pisanog očitovanja, na ročištu održanom 31. ožujka 2025. godine i usmeno se očitovao o primjedbama stranaka. Kako je tuženica iznijela prigovore vještačenju koji se ne odnose na sam izračun, već način na koji je određena zadaća vještaka, dok je tužitelj ostao kod iznesenih primjedbi nalazu vještaka no koje je sud ocijenio neosnovanim iz razloga koji će se iznijeti u daljnjem obrazloženju ove presude, to je ocijenjeno da nije potrebno financijskom vještaku nalagati dopunu nalaza i mišljenja ili određivati novo financijsko vještačenje kako to tužitelj predlaže. Stoga je sud na ročištu održanom 16. prosinca 2025. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke, s obzirom da tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, odustajući od svih prijedloga za provođenjem personalnih dokaza, a dokazni prijedlog tužitelja za dodatnim očitovanjem, odnosno dopunom vještačenja ocijenjen je kao neosnovan.

18. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev neosnovan.

19. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010782770 sklopljen dana 20. listopada 2005. godine (dalje: Ugovor), a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 92.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, i to za kupnju stambenog objekta, s rokom vraćanja od 300 mjeseci (25 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF, Poslovni broj: XXXII P-571/2023

- u članku 1. Ugovora određeno je da je iznos kredita 92.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita,

- člankom 7.2. Ugovora o kreditu određena je valutna klauzula pa je tako ugovoreno da se kredit u iznosu od 92.500,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora, otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dok je člankom 12.10. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora tužitelj potvrđuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,

- neprijeporno je i da je člankom 7.4 Ugovora o kreditu određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta,

- člankom 4. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, te u trenutku ugovaranja iznosi 4,25 % godišnje, obračunava se u CHF i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- nije sporno niti da su zbog omaške u pogledu određivanja roka povrata kredita, koji je u ugovoru o kreditu naveden brojkom od 300 i 360 mjeseci, stranke dana 18. studenog 2005. godine sklopile I Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izmijenile točku 7.2. Ugovora na način da su odredile da se ugovor otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 4,25 % podizala kamatnu stopu, kao i da je tužitelj radi utvrđenja ništetnosti kamatne stope protiv tuženika vodio parnični postupak,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženika došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu,

- nadalje, iz predmeta što se pred ovim sudom vodio pod posl. br. P- 1155/2016 ne bi trebalo biti sporno da je u tom parničnom postupku tužitelj dana 5. prosinca 2018. godine ishodio donošenje presude potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-686/2019 od 29. siječnja 2020. godine, kojim je utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 4. i 7. Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedičnu izmjenu mjesečnog anuiteta, te je tuženiku naloženo da s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi tužitelju isplati iznos od 8.121,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb na dan isplate, sve sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u citiranoj presudi, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak od 12.675,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate,

- nije prijeporno niti da je prijedlog za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-686/2019 od 29. siječnja 2020. godine odbačen kao nedopušten,

- nadalje, iz predmeta što se pred ovim sudom vodio pod posl. br. P- 1525/2020, ne bi trebalo biti prijeporno da je u toj parnici koju je tužitelj vodio radi proglašenja ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i isplate s te osnove, Poslovni broj: XXXII P-571/2023

tužitelj pod istim poslovnim brojem dana 24. rujna 2021. godine ishodio presudu, potvrđenu presudom Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž- 1135/2021 od 16. ožujka 2022. godine, kojom je utvrđeno da su ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke, odredbe Ugovora o kreditu i to članka 1. koji uređuje iznos kredita, potom članka 4.2. koji uređuje način obračuna kamatne stope, članka 5. koji regulira način obračuna interkalarne kamate, članka 6. koji uređuje pitanje plaćanja kamata na zakašnjela plaćanja, članka 7.2. koji uređuje valutnu klauzulu u smislu odredbe o otplati kredita u iznosu od 92.500,00 CHF i kamate iz točke 4. ugovora u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, kao i članak 12.9. kojom tužitelj kao korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,

- istim presudama utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne odredbe u I. (prvom) Dodatku Ugovoru o kreditu broj 9010782770 od 22. studenog 2005. (u dodatku ugovora naznačen 18. studeni 2005.) i to članak 2. kojim je utvrđeno da stranke sporazumno mijenjaju članak 7.2. Ugovora o kreditu iz članka 1. Dodatka tako da sada glasi: „Kredit u iznosu od 92.500,00 CHF (slovima: devedesetdvijetisućepetsto CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 300 (slovima: tristo) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora“,

- ujedno presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1525/2020 od 24. rujna 2021. godine, potvrđenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1135/2021 od 16. ožujka 2022. godine tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 82.075,95 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno presudom, na ime ništetne odredbe o valuti, kao i naknaditi mu parnični trošak od 8.525,00 kn,

- s obzirom na sadržaj citirane presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P- 1525/2020 od 24. rujna 2021. godine ne bi trebalo biti prijeporno niti da je predmet tužbenog zahtjeva u tom sporu pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, bio zahtjev za isplatu na ime više plaćenog s osnova ništetne odredbe o valuti, za vrijeme od listopada 2008. godine do zaključno ožujka 2020. godine,

- nadalje, među strankama nakon provedenog dokaza saslušanjem tužitelja, a imajući u vidu identična utvrđenja o potrošačkoj naravi ugovora istaknuta u ovosudnim predmetima posl. br. P-1525/2020 i posl. br. P-1155/2016, ne bi trebalo biti prijeporno niti da je tužitelj Ugovor o kreditu podignuo kao potrošač, radi kupnje stambenog prostora u Zagrebu, na adresi [adresa] gdje tužitelj živi i u vrijeme vođenja ove parnice, dakle, nesumnjivo se radilo o ugovoru koji je tužitelj sklopio s tuženikom radi kreditiranja kupnje stambenog prostora koji će služiti za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. Tužitelj je opisao okolnosti koje su ga dovele do sklapanja ugovora upravo u valuti CHF, pojasnivši da su mu u banci kazali da nije kreditno sposoban za kredit u EUR-ima bez sudužnika, no kreditno je sposoban za stambeni kredit vezan uz valutu CHF, što je prihvatio obzirom da ga nitko u banci nije upozoravao na opasnosti izvjesnog rasta te valute. Naglasio je da iako je Poslovni broj: XXXII P-571/2023

vodio dva parnična postupka protiv tuženika, i dalje plaća kredit prema početnim odredbama ugovora jer banka svoje ponašanje nije uskladila sa sudskim odlukama. Konačno, naveo je da je po struci elektrotehničar, u vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlen u Ministarstvu obrane, opisao je rast svog anuiteta za vrijeme trajanja ovog kredita sa 2.100,00 kn na 4.500,00 kn, dok danas plaća 367 EUR, istaknuvši i da mu je banka na njegov račun isplatila iznose dosuđene temeljem dvije pravomoćne presude.

20. Sporno je između stranaka ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa s osnova valute, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prijeporno je nadalje je li osnovan tuženikov prigovor litispendencije, kao i je li potraživanje tužitelja u zastari. Na koncu, prijeporan je status tzv. negativnih razlika, kao i iznos isplate na koji bi tužitelj eventualno imao pravo.

21. Prije svega, strankama ovog postupka valja ukazati kako je tužitelj u tijeku trajanja ove parnice, u više navrata činjenično odredio zahtjev istaknuvši da on predstavlja zahtjev za isplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za daljnje razdoblje od travnja 2020. godine do zaključno travnja 2023. godine kako to uostalom tužitelj izričito navodi već u tužbi, a također i u kasnijim izlaganjima punomoćnika. Prema tome, tužitelj ne traži isplatu temeljem ništetne odredbe o kamati, na što se tuženik referira u pisanim podnescima.

22. Nije osnovan niti prigovor dvostruke litispendencije tuženika. Tuženik naime upire na činjenicu što je tužitelj protiv njega pred ovim sudom vodio postupak pod posl. br. P-1525/2020. Predmet te parnice bio je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 82.075,95 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno presudom na ime ništetne odredbe o valuti, ali samo za razdoblje od listopada 2008. godine do zaključno ožujka 2020. godine. Tužitelj u ovoj parnici postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 4.700,00 EUR na ime ništetne odredbe o valuti koja je kako to tužitelj pravilno ukazuje, već pravomoćno utvrđena ništetnom u predmetu posl. br. P-1525/2020, no isplatu traži za kasnije vrijeme koje nije obuhvaćeno ranijom presudom iz predmeta posl. br. P-1525/2020. Prema tome, kako ne postoji identitet tužbenih zahtjeva, to je jasno da je prigovor dvostruke litispendencije tuženika u cijelosti neosnovan.

23. Osim toga, činjenica što je presudom ovog suda posl. br. P-1155/2016 od 5. prosinca 2018. godine, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-686/2019 od 29. siječnja 2020. godine, već utvrđena ništetnom odredba sadržana u članku 4. i 7. Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedičnu izmjenu mjesečnog anuiteta, a presudom posl. br. P-1525/2020 od 24. rujna 2021. godine, potvrđenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1135/2021 od 16. ožujka 2022. godine i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pratećim odredbama Ugovora o kreditu (članak 4.2, 5., 6., 7.2., 12.9.), dovodi do toga da se u ovoj parnici tvrdnje o tome da citirane odredbe ne bi bile ništetne, ne može isticati.

24. Stoga, tuženik neosnovano u pisanim podnescima ističe razloge zbog kojih je ugovaranje kamatne stope bilo dopušteno (što je obuhvaćeno pravomoćnom odlukom iz predmeta posl. br. P-1155/2016, no nije predmet tužbenog zahtjeva), Poslovni broj: XXXII P-571/2023

odnosno razloge zbog kojih ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF ne predstavlja ništetnu odredbu (jer je ništetnost te odredbe pravomoćno utvrđena u predmetu posl. br. P-1525/2020).

25. Iako stoga irelevantno, u pogledu valutne klauzule sud skreće strankama pozornost da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

26. Odredbom članka 395. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 399. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

28. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, pri čemu predmet ovog ugovora nisu zahtjevi s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi.

29. Ugovor kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom sklopljen je 20. listopada 2005. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

30. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena Privredna banka Zagreb d.d. od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

31. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

32. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

33. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužitelj je sukladno odredbi čl. 126. ZZP važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koja mu daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

34. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

35. Tužitelj koji tvrdi da i nakon donošenja presude kojima se ustanovljena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, i dalje plaća više iznose jer banka nije uskladila svoje ponašanje s pravomoćnom presudom, prema ocjeni ovoga suda ima pravni interes na vođenje postupka. Pritom, naravno, na tužitelju je teret dokaza o tome da tužena banka ne naplaćuje anuitete u skladu sa sudskom presudom kojom je ustanovljena ništetnost i način na koji se anuiteti tužitelju imaju naplaćivati. Stoga, u ovoj parnici nije bilo mjesta odbacivanju tužbe kako je to tuženik predlagao, već je sud radi provjere navoda tužitelja, proveo dokazni postupak, među kojima i financijsko vještačenje, kako bi provjerio jesu li tvrdnje tužitelja osnovane.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

36. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode, posebice iz razloga što je ovaj sud u predmetima posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020 već utvrdio ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, među kojima i valutne klauzule, davši o tome iscrpna obrazloženja, uključujući i razloge zbog kojih se utvrđenja kolektivne parnice mogu primijeniti i u ovom postupku. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u dijelu u kojem je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

37. Tuženik u ranije vođenim parničnim postupcima, kao ni u ovoj parnici, nije s uspjehom otklonio prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni i u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazao da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljem od dana 20. listopada 2005. godine, tužitelj s jedne strane imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (valuti ugovora, ali i kamatnoj stopi te načinu izračuna anuiteta ovisno o ovim parametrima), odnosno da mu je tuženik dao sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženika, i jasno mu predočio kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope (no isplata s koje osnove nije predmet tužbenog zahtjeva).

38. Tužitelj je naime, u svom stranačkom iskazu jasno naveo da mu je sve informacije u dostupnom kreditu davao tuženik, koji mu je kazao da je stambeni kredit u valuti CHF, jedini kredit koji može dobiti bez sudužnika jer za stambeni kredit u EUR- ima sam nije kreditno sposoban, dok je sve odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da on utječe na njihov sadržaj. Osim toga, istaknuo je da ga nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već mu je taj kreditni posao od strane tuženika, te uvažavajući tadašnju klimu među stanovništvom, predočen kao sigurni kreditni posao, odnosno jedini kreditni posao koji kod banke može dobiti. I po ocjeni ovoga suda, tužitelj je razumljivo vjerovao ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, jer je logično da građanin ne sumnja u zaposlenike banaka koji nude financiranje u bankama kao profesionalnim kreditnim ustanovama, pod prividno povoljnim uvjetima. Osim toga, tužitelj je dokazao i svoj status potrošača, obzirom da je sam tehničke struke, nema posebnih financijskih znanja o odnosu vrijednosti među valutama, a kredit je podizao radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja – kupnje nekretnine u kojoj i danas živi. Na koncu i iz samog sadržaja ugovora o kreditu jasno je vidljivo da je tužitelj ovaj ugovor sklopio kao obični građanin, za svoje osobne potrebe.

39. Tuženik niti u ovoj, niti u ranijim parnicama nije dokazao da bi na neki način dao tužitelju informacije o opasnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, kao i o specifičnostima rizika kredita vezanih uz valutu CHF. Prema tome, činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, odnosno nudila klijentima kao što je tužitelj jedino ove ugovore o kreditu, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužitelja koji nije ekonomske struke, već je kredit uzimao kao potrošač radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu, sve kako je to već utvrđeno u pravomoćno okončanim parnicama ovoga suda posl. br. P-155/2016 i posl. br. P-1525/2020, čijim utvrđenjima su i stranke i ovaj sud vezani. Predmetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jest jasna i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, pa je stoga bilo dopušteno ocjenjivati je li ona poštena ili ne, a sud je u predmetu posl. br. P-1525/2020 utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03, obzirom da tužitelju nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njegovu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije mu bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćao kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, a zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule, a tuženica svoju obvezu obavještavanja klijenata, pa tako i tužitelja o svim rizicima ovog pravnog posla, nije ispunila jer ekonomske posljedice odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bile jasne. Tuženici je bila poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako je to već utvrđeno u ranijem parničnom postupku vođenom između stranaka.

40. Što se pak tiče primjedbe tuženika da bi zahtjev tužitelja za isplatom zastario, taj prigovor nije osnovan. Naime, tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa više plaćenih mjesečnih anuiteta na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za vrijeme od travnja 2020. godine do travnja 2023. godine, pa kako je tužbu u ovom postupku podnio 17. travnja 2023. godine, to je jasno da je tužba podnesena prije isteka zastarnog roka od pet godina koji se primjenjuje na stjecanja bez osnove, što zahtjev tužitelja u naravi jest. Osim toga, kada bi se zahtjev tužitelja pravno kvalificirao kao zahtjev za naknadu štete, niti tada zahtjev ne bi zastario jer je tužba podignuta prije isteka kao tri godine od saznanja za štetu i osobu koja je štetu učinila iz članka 376. ZOO.

41. Na tužitelju je bilo, dakako, dokazati da tuženik i nakon donošenja pravomoćnih presuda, od njega traži naplatu uvećanih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pritom, sud je vodio računa da je tužitelj plaćao kako tvrdi, nevaljano obračunate iznose i nakon ožujka 2020. godine, s obzirom da je tuženik osporavao da bi se radilo o nevaljanoj odredbi o valutnoj klauzuli, pa je prema tome očito i da tužitelj ima pravni interes za vođenje postupka. Dapače, ističe se da je tuženik i nakon donošenja pravomoćnih presuda, u odgovoru na tužbu kao i kroz kasniji tijek ove parnice osporavao tužitelju, da bi sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Osim toga, tuženik je raspolagao sredstvima osiguranja kojima je u slučaju

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogao bez daljnje privole tužitelja pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužitelja, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužitelja bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženiku, odnosno isplaćivati anuitete kreditne obveze na način kako je to tuženik obračunavao i zahtijevao svakog mjeseca.

42. U svrhu utvrđivanja je li tuženik od tužitelja naplaćivao utužene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

43. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da su stranke postupka dana 30. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9010782770 na iznos od 92.500,00 CHF, odosno 441.842,81 HRK u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, pri čemu je tečaj CHF iznosio 4,776679 kn na dan puštanja kredita u otplatu. Vještak navodi da je ugovoreni rok otplate prema prvotnom Ugovoru o kreditu bio 30 godina, odnosno 360 mjeseci, uz ugovorenu godišnju promjenjivu kamatnu stopu od 4,250%. Nadalje, vještak napominje da je anuitet prilikom ugovaranja u valuti iznosio 455,04 CHF, odnosno 2.173,58 HRK na dan puštanja kredita. Vještak je naveo i da je tužitelju s danom 30. rujna 2015. ponuđena konverzija kredita sa valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15), no koji prijedlog tužitelj nije prihvatio, a napomenuo je da se kredit zapravo, prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, otplaćuje kroz 300, a ne 360 mjesečnih anuiteta. Nadalje, vještak je u svom nalazu i mišljenju napomenuo da je tužitelj dana 14. rujna 2022. konvertirao svoje potraživanje iz CHF u kunski kredit bez valutne klauzule. Nadalje navodi da je primijenjena kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu 4,25% godišnje, da bi se odlukama tuženice mijenjala 10 puta, s time što od 1. siječnja 2014. godine iznosi 3,23 % godišnje, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF.

44. Očitujući se o utjecaju dva parnična postupka što ih je protiv tuženika tužitelj vodio pod posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020, vještak je naveo da je tužitelj kroz dva parnična postupka ostvario najprije povrat preplaćene kamate, a potom povrat tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule CHF. Presuda u predmetu posl. br. P-1155/2016 odnosila se na preplaćenu kamatu u cijelosti, te je takvo potraživanje tužitelja zatvoreno isplatom po navedenoj presudi, dok se presuda u predmetu posl. br. P-1525/2020 odnosila na potraživanje po tečajnim razlikama do dana 31. ožujka 2020. godine, te je takvo potraživanje tužitelja također zatvoreno isplatom.

45. Stalni sudski vještak Tomislav Prpić je u odnosu na valutne razlike za utuženo razdoblje istaknuo da u utuženom razdoblju tečaj CHF nije bio niži od inicijalnog tečaja, pa negativne razlike ne postoje. Umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,776679 HRK za 1 CHF), prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno, dovodi do vještakovog zaključka da je tužitelj u razdoblju otplate kredita, od travnja 2020. godine, odnosno od

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

dospijeća anuiteta za taj mjesec koji je dospio 30. travnja 2020., pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, na ime tečajnih razlika do konverzije kredita u kunski kredit preplatio iznos od 3.838,38 EUR, s time što je vještak pregled više plaćenih iznosa dao u tablici broj 4.

46. U odnosu na postupanja tuženika nakon donošenja presuda ovog suda u predmetima posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020, vještak je istaknuo da je tuženik nakon presude u predmetu posl. br. P-1525/2020, napravio izmjenu u Ugovoru o kreditu tj. otplati, sukladno utvrđenjima iz iste presude, na način da je dana 14. rujna 2022. promijenio otplatu iz kredita u CHF u kunski kredit bez valutne klauzule, a sve prema tečaju po kojem je kredit pušten u otplatu (4,776679 HRK za 1 CHF) i to retroaktivno, počev od prvog dospjelog anuiteta nakon presuđenoga (30. travnja 2020). Tako je tuženik utvrdio da je na dan 31. ožujka 2020. godine, nedospjela glavnica iznosila 62.551,79 CHF što je prema početnom tečaju postavio kao glavnicu od 298.789,82 kn. Vještak naglašava da je prema preostalom broju anuiteta (u odnosu na 300), dakle 128, uz primjenu kamatne stope od 3,23 % godišnje, anuitet tako iznosio 578,35 CHF, odnosno kako ga je tuženik prema početnom tečaju postavio u visini od 2.762,57 kn. Na taj način, vještak ističe, formiran je novi kunski kredit bez valutne klauzule u visini od 298.789,82 kn, sa rokom otplate od 128 mjeseci, kamatom od 3,23 % godišnje i anuitetom od navedenih 2.762,57 kn. Potom je tuženik izvršio retroaktivni obračun plaćenoga od strane tužitelja na način da je svaku pojedinu uplatu na ime redovnih anuiteta koju je tužitelj vršio stavljao u odnos sa navedenih 2.762,57 kn, bilježeći tako ukupnu razliku od preplaćenih 7.719,03 kn (1.024,51 EUR) na uplatama tužitelja u odnosu na novoformirani kunski kredit.

47. Vještak je dakle, zaključio da je tuženik nakon presude u predmetu posl. br. P-1525/2020, dana 14. rujna 2022. promijenio otplatu iz kredita u CHF u kunski kredit bez valutne klauzule, a sve prema tečaju po kojem je kredit pušten u otplatu (4,776679 HRK za 1 CHF), i to retroaktivno, počev od prvog dospjelog anuiteta nakon presuđenoga (30. travnja 2020.), na koji način je primijenio zaključke presude i na ostatak kredita (nedospjelu glavnicu) nakon presude u predmetu P-1525/2020. Budući da je primjena bila retroaktivna, preplata od 3.838,38 EUR uzeta je u obračun novog kunskog kredita, te se prema mišljenju vještaka ne može potraživati od strane tužitelja. Naime, utvrđena preplata po razlikama uplaćenoga i novoutvrđenog kunskog anuiteta u iznosu od 1.024,51 EUR, s pojedinačnim datumima i iznosima navedenim u Tablici 5 nalaza, preplata je koju je utvrdio i sam tuženik i koju je i vještak potvrdio, s napomenom da u dokumentaciji nije utvrđeno da bi iznos od 1.024,51 EUR bio vraćen tužitelju.

48. Naknadno, na upit suda o tome je li izvršen povrat navedenog iznosa pd 1.024,51 EUR, vještak u podnesku od 31. listopada 2025. godine ipak potvrđuje da je protivno sadržaju početno danog mišljenja, tuženik isplatio tužitelju i iznos od 7.719,03 kn glavnice / 1.024,51 EUR, uvećano za 421,45 kn zatezne kamate, odnosno sveukupno 8.140,48 kn na račun tužitelja.

49. Naime, vještak pojašnjava da je tuženik uz podnesak od 17. travnja 2025. godine, nakon što je provedeno financijsko vještačenje, dostavio potvrdu o uplati od 14. rujna 2022. godine, o uplati ovog iznosa tužitelju. Vještak je potvrdio da je tom uplatom od 8.140,48 kn / 1.080,43 EUR zatvoreno dugovanje tuženika prema tužitelju s osnova više uplaćenih anuiteta za razdoblje od travnja 2020. godine do zaključno

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

kolovoza 2022. godine, iz čega proizlazi da je i ova razlika od 7.719,03 kn / 1.024,51 EUR nastale razlike u plaćanju glavnice, uvećano za kamate, vraćena tužitelju.

50. Očitujući se o primjedbama tužitelja, vještak je u svom pisanom očitovanju istaknuo da je protivno tvrdnjama tužitelja, prilikom izrade nalaza i mišljenja imao na raspolaganju cjelovitu dokumentaciju, te da je uvidom u knjigovodstvenu karticu, utvrdio da je tuženik dana 14. rujna 2022. promijenio ugovor/otplatu iz kredita u CHF u kunski kredit bez valutne klauzule, a sve prema tečaju po kojem je kredit pušten u otplatu, i to retroaktivno, počev od prvog dospjelog anuiteta nakon presuđenoga iznosa iz predmeta ovog suda posl. br. P-1525/2020, tj. od 30. travnja 2020. Vještak je naglasio da nakon toga dana, ne mogu postojati razlike temeljem tečaja, budući da je daljnji kredit kunski, već je eventualno moguće da kod same konverzije nastane tečajna razlika, no kako je primijenjen tečaj po kojem je kredit i isplaćen, nije došlo do takve razlike. Napomenuo je i da budući da je primjena bila retroaktivna, preplata navedena u točki 1 mišljenja uzeta je u obračun novog kunskog kredita, te se ne može potraživati od strane tužitelja. Vještak je mišljenja da je tužitelj projicirao svoje potraživanje koje je temeljio na razlici uplate i početnom anuitetu, ne uzimajući u obzir skraćenje roka otplate od 5 godina koji je utjecao na rast anuiteta u kunama, ali i raniju otplatu kredita, te ne uzevši u obzir spomenutu retroaktivnu primjenu temeljem koje su se takvi uvećani kunski anuiteti zatvarali od travnja 2020. Pojašnjavajući razloge zbog kojih je utvrdio da je tuženik konvertirao potraživanje iz valute CHF u valutu HRK, vještak je pojasnio da isto proizlazi iz knjigovodstvene kartice gdje je vidljivo kako od 14. rujna 2022. tužiteljeva obveza više nije vezana uz CHF, već se obračunava u kunama, ne ulazeći u pravnu valjanost, već samo u matematičke posljedice operacije tuženika i zbog čega ustraje kod svog nalaza i mišljenja u cijelosti.

51. Konačno, stalni sudski vještak Tomislav Prpić saslušan je na ročištu održanom kod ovog suda 31. ožujka 2025. godine gdje je odgovarajući na pitanja stranaka istaknuo da u cijelosti ustraje kod danog nalaza i mišljenja, pojasnivši da se skraćenje roka otplate od 5 godina, nužno mora uzeti u obzir prilikom izrade vještačenja, kao i da je na dan 31. ožujka 2020. nedospjela glavnica iznosila 62.551,79 CHF što je prema početnom tečaju tuženik postavio kao glavnicu od 298.789,82 kn i na taj način formirao novi kunski kredit bez valutne klauzule u visini od 298.789,82 kn sa rokom otplate 128 mjeseci i kamatom od 3,23%, potom je izvršio retroaktivni obračun plaćenoga na način da je svaku pojedinu uplatu stavio u odnos sa utvrđenim anuitetom od 2.762,57 kn te zabilježio ukupnu razliku preplaćenih 1.024,51 EUR koji je dostavio tužitelju u pregledu preplaćenih razlika. Stoga, iako je vještak tvrdio pregled tečajnih razlika kako je prikazao u tablici 4., zbog ranije navedenog uzimanja u obzir jedina preostala razlika može biti spomenutih 1.024,51 EUR kako je navedeno u tablici 5, s time što sud napominje da je u očitovanju od 31. listopada 2025. godine vještak decidirano izjavio da je i ovaj iznos tuženik isplatio tužitelju, uvećan za zatezne kamate. Što se tiče primjedbe tužitelja o tome kako je utvrdio da je tuženik izvršio isplate prema pravomoćnim presudama ovoga suda posl. br. P-1155/2016 kao i pos. br. P- 1525/2020, vještak je odgovorio da bi trebao konzultirati knjigovodstvenu karticu. Sama zadaća je bila utvrditi obeštećenje tužitelja izuzev izvršenih isplata, kao i da u dokumentaciji koja mu je predočena nije uočio nikakav aneks ugovora o kreditu kojim bi se to reguliralo.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

52. Upitan zbog čega u nalazu i mišljenju nije obuhvatio vrijeme do 4. travnja 2023. nego razdoblje do rujna 2022., vještak je odgovorio da nakon 14. rujna 2022. kredit postaje kunski kredit bez valutne klauzule te matematički nije moguće utvrditi ikakve razlike, odnosno u trenutku kada se kredit konvertirao u kunski kredit sa primjenom početnog tečaja dakle tečaja isplate, svaka daljnja razlika jeste jednaka nuli. Vještak je konačno, pojasnio i razloge zbog kojih tužitelj plaća veću ratu od rate u početku otplate kredita. Naime, obrazložio je da je to posljedica činjenice što je početna rata formirana kao rata, odnosno anuitet koji pripada glavnici od 92.500,00 CHF uz kamatu od 4,25% na 30 godina otplate, odnosno 360 mjeseci, i koji je iznosio 2.173,58 kn pa da je sve ostalo isto tih 2.173,58 kn plaćalo bi se do 2035. godine. Međutim, kod promjene ugovornog odnosa kamata iznosi 3,23% dakle manje je od početne, anuitet jest veći, ali završava 5 godina ranije te iz tog razloga ukupan kunski iznos koji će tužitelj platiti do kraja otplate kredita u ovom trenutku je manji od onoga koji bi platio da je sve bilo prema početnim uvjetima.

53. Konkretno upitan za razliku za mjesec svibanj 2022. godine, vještak je naveo da je utvrdio postojanje pozitivne tečajne razlike na dan plaćanja 11. svibnja 2022. u iznosu od 136,42 EUR, no da postojanje tih razlika nakon listopada 2022. ne može utvrditi jer smatra da tečajne razlike više ne postoje onog trenutka kada je kredit postao kunski. Istaknuo je i da može isprojicirati taj rezultat i za razdoblje nakon listopada 2022. ali rezultat toga će uvijek biti nula, s time što pod pretpostavkom da do konverzije kredita u kune nije došlo i da je knjigovodstvena kartica tuženika krivo vođena, odnosno da se i dalje radilo o kreditu s valutnom klauzulom, potvrdio je da bi rezultat bio drugačiji i da bi onda i eventualno možda i postojale razlike, no tada bi i uplate tužitelja bile drugačije. Prema tome, razlike koje proizlaze od 14. rujna 2022. pa nadalje i tiču se apsolutnih razlika u plaćenom anuitetu u odnosu na početni anuitet i nisu posljedica valutne klauzule već ostalih parametara, dakle odnosa prema tečaju glavnice, kamatne stope i kraćeg roka otplate. Konačno, upitan zbog čega u nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir potraživanje tužitelja za travanj 2020. vještak je ogovorio da su u presudi ovoga suda posl. br. P-1525/2020 obuhvaćena potraživanja tužitelja zaključno do 31. ožujka 2020., pa prema tome i kreditno potraživanje koje se odnosi na anuitet od 31. ožujka 2020., odnosno potraživanje tužitelja koje je u tužbi navedeno s datumom dospijeća od 3. travnja 2020. u iznosu od 125,00 EUR.

54. Prema ocjeni ovoga suda, stalni sudski vještak Tomislav Prpić u svom je nalazu i mišljenju dao odgovore na sva pitanja koja mu je sud postavio u rješenju kojim je određena zadaća vještaka, a u pisanom očitovanju kao i na raspravi održanoj 31. ožujka 2025. godine, u cijelosti je odgovorio na sva pitanja relevantna za presuđenje u ovoj parnici. Osim toga, vještak je u podnesku od 31. listopada 2025. godine istaknuo da je tuženik tužitelju isplatio i iznos od 8.140,48 kn / 1.080,43 EUR na njegov račun te da je tom uplatom zatvoreno dugovanje tuženika prema tužitelju s osnova više plaćenih anuiteta za razdoblje od travnja 2020. godine do zaključno kolovoza 2022. godine, i to na ime preplate na dan plaćanja od 7.719,03 kn / 1.024,51 EUR i zatezne kamate od 421,45 kn / 55.94 EUR, koje je i obračunao prema stopi zateznih kamata priloženoj tom podnesku.

55. Na taj način vještak je u naravi, istaknuo da je tuženik postupio u cijelosti prema ranijim pravomoćnim presudama te je očito da ne postoji niti razlika od 1.024,51 EUR glavnice do koje je došlo jer je tužitelj i u vremenu od donošenja prvostupanjske presude u predmetu ovoga suda posl. br. P-1525/2020 dana 24. rujna 2021. godine

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

pa do pravomoćnosti te odluke, plaćao nezakonito uvećane iznose glavnice. Tuženica je naime, iznose koje je s te osnove neosnovano stekla isplatila tužitelju, te je postupila po pravomoćnoj presudi i 14. rujna 2022. godine izradila izračun razlika (list 275 spisa) te je obračunati iznos i isplatila tužitelju.

56. U odnosu na prigovore tužitelja koji se protivi knjigovodstvenoj kartici tužitelja koju je prilikom izrade vještak imao na umu, tužitelju se napominje da je presudom ovoga suda posl. br. P-1525/2020 od 24. rujna 2021. godine, potvrđenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1135/2021 od 16. ožujka 2022. godine, tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 82.075,95 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno presudom i to na ime ništetne odredbe o valuti, kao i naknaditi mu parnični trošak od 8.525,00 kn. Tom presudom ništetnom su utvrđene odredbe Ugovora o kreditu i to članka 1. koji uređuje iznos kredita, potom članka 4.2. koji uređuje način obračuna kamatne stope, članka 5. koji regulira način obračuna interkalarne kamate, članka 6. koji uređuje pitanje plaćanja kamata na zakašnjela plaćanja, članka 7.2. koji uređuje valutnu klauzulu u smislu odredbe o otplati kredita u iznosu od 92.500,00 CHF i kamate iz točke 4. ugovora u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, kao i članak 12.9. kojom tužitelj kao korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

57. Citirana presuda ovog suda posl. br. P-1525/2020 od 24. rujna 2021. godine postala je pravomoćna 16. ožujka 2022. godine, a ovršna 5. srpnja 2022. godine.

58. Prema tome, tuženik pravilno ukazuje da je nakon donošenja presude u predmetu posl. br. P-1525/2020, morao uskladiti svoje ponašanje s pravomoćnom presudom, s obzirom da je odredba, između ostalog i o valutnoj klauzuli i iznosu kredita, kao i načinu izračunavanja anuiteta, proglašena ništetnom. Činjenica što stranke o tome nisu sklopile Aneks ugovora ili neki drugi sporazum (zbog odbijanja kako tvrdi tuženik, tužitelja da takav sporazum potpiše), nije relevantna, jer je obveza ugovornih strana, tužitelja i tuženika, bila postupiti po sudskoj presudi i uskladiti svoje postupanje s njome. Predmet ove parnice, prema tome, može biti jedino pitanje je li to tuženik doista i učinio, odnosno je li uskladio svoje ponašanje sa presudom na način kako je to sud odredio.

59. Na koncu, tužitelju se napominje da je upravo on inicirao parnične postupke vođene pred ovim sudom pod posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020 s tvrdnjom da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. Kada je prema tome, tužitelj s takvim utvrđenjima uspio, te kada je sud zaista utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji se između ostalog, odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tada je logično da tužitelj nakon tih presuda, ne može tražiti od tuženika da nastavi s protupravnim postupanjem i obračunava mu rate kredita temeljem ništetnih odredbi, niti je tuženiku to dopušteno činiti. Cilj vođenja parničnih postupaka od strane tužitelja očekivano je bio upravo da tuženik uskladi svoje ponašanje sa zakonskim odredbama, pogotovo onima koje reguliraju potrošačka prava, pa tuženik koji je to i učinio, jest postupio prema sudskoj presudi kojom je na to obvezan.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

60. Vještak stoga nije ulazio u ocjenu pravnog odnosa stranaka, nego je pravilno u svom nalazu i mišljenju ukazao na činjenicu da je tuženik zbog donesenih predmeta uskladio svoje postupanje, pa je tako kamata snižena na 3,23 % već ranije, zbog izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju, dok je od rujna 2022. godine, tuženik odlučio ne primjenjivati više valutnu klauzulu u CHF, obzirom da je valutna klauzula u toj valuti pravomoćnom odlukom suda u predmetu posl. br. P-1525/2020 proglašena ništetnom. Tako je tuženik od rujna 2022. godine pa nadalje, ispravno i u skladu s uputom suda iz presude u predmetu posl. br P-1525/2020, promijenio otplatu iz kredita u CHF u kunski kredit bez valutne klauzule, a sve prema tečaju po kojem je kredit pušten u otplatu (4,776679 HRK za 1 CHF) i to retroaktivno, počev od prvog dospjelog anuiteta nakon presuđenoga (30. travnja 2020.), s obzirom da je upravo taj način saniranja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli primijenjen u predmetu posl. br. P- 1525/2020, a sud bi ga primijenio i u ovom predmetu, jer je upravo to bila i zadaća vještaka postavljena od strane suda.

61. Vještak naglašava, da je tuženik na taj način, koristeći se početnim tečajem vrijednosti valute CHF za kunu u trenutku puštanja kredita u otplatu, utvrdio da je na dan 31. ožujka 2020. godine, nedospjela glavnica iznosila 62.551,79 CHF što je prema početnom tečaju postavio kao glavnicu od 298.789,82 kn, primijenivši je na preostali broj anuiteta (u odnosu na 300), dakle 128, uz primjenu kamatne stope od 3,23 % godišnje, pri čemu je anuitet tako iznosio 578,35 CHF, odnosno kako ga je tuženik prema početnom tečaju postavio u visini od 2.762,57 kn. Na taj način, vještak ističe, formiran je novi kunski kredit bez valutne klauzule u visini od 298.789,82 kn, sa rokom otplate od 128 mjeseci, kamatom od 3,23 % godišnje i anuitetom od navedenih 2.762,57 kn. Potom je tuženik izvršio retroaktivni obračun plaćenoga od strane tužitelja na način da je svaku pojedinu uplatu na ime redovnih anuiteta koju je tužitelj vršio stavljao u odnos sa navedenih 2.762,57 kn, bilježeći tako ukupnu razliku od preplaćenih 7.719,03 kn (1.024,51 EUR) na uplatama tužitelja u odnosu na novoformirani kunski kredit, pri čemu je nakon uvođenja eura kao platežnog sredstva u Republiku Hrvatsku 1. siječnja 2023. godine, anuitet kredita koji je ovako obračunat, denominiran u euro. Utvrđena razlika od 7.719,03 kn (1.024,51 EUR) potom je i isplaćena tužitelju temeljem obračuna tuženika iz rujna 2022. godine.

62. Dakle, za ovakav izmijenjeni obračun nije bio potreban nikakav Aneks ili drugi sporazum stranaka kojim bi izmijenili ugovorni odnos, jer je on izmijenjen sudskim presudama kojim su utvrđene ništetnim pojedine odredbe ugovora o kreditu, a koje obvezuju jednako i tužitelja i tuženika, pa se u tom smislu trebaju tumačiti i vještakove opaske o konverziji kredita u kunski (a potom i eurski), pri čemu se dakle, ne podrazumijeva ugovorna konverzija, već ona do koje je došlo sudskom presudom.

63. Nadalje, tužitelj kao daljnji prigovor nalazu vještaka ističe da je njegov početni anuitet kredita iznosio 2.100,00 kn, dok je prema obračunu tuženika iz rujna 2022. godine, njegov anuitet iznosi više od 2.700,00 kn mjesečno, dakle više od početne rate što da je nemoguće.

64. Međutim, tužitelj ne vodi računa o tome da je početno sklopljenim ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate od 300 mjeseci računajući od dana prijenosa kredita u otplatu (članak 7.1. ugovora o kreditu), pri čemu je protivno tome, u daljnjem tekstu ugovora navedeno da se kredit i kamata otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (članak 7.2. ugovora o kreditu), prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Uvidom u početnu otplatnu tablicu sastavljenu u vrijeme sklapanja ugovora dana 20. listopada 2025. godine (listovi 73 do 79 spisa posl. br. P- 1525/2020, kao i plan otplate kao prilog nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš iz tog predmeta na listovima 227-233 tog spisa), vidljivo je da je plan otplate tuženika sačinjen s projekcijom roka povrat kredita od 30 godina, odnosno u 360 jednakih mjesečnih anuiteta.

65. Navedeno znači da prilikom konstruiranja početnog plana otplate, tuženik je imao u vidu rok povrata od 360 mjesečnih anuiteta, jer su stranke nesporno sklapanjem 1. Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. studenog 2025. godine ugovorile da se kredit vraća u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, odnosno u roku od 25, a ne 30 godina. Na navedeno su se osvrnuli i stalna sudska vještakinja Goranka Šmer Maraš u predmetu posl. br. P-1525/2020, kao i vještak Tomislav Prpić u ovom postupku, koji su pravilno ukazali da na broj preostalih rata anuiteta tužitelja i činjenicu da je plan otplate tuženika temeljen početno na pretpostavljenih 360 anuiteta, izmijenjen sporazumom stranaka. U tom smislu, tužitelju se ukazuje da je vještakinja Goranka Šmer Maraš u predmetu posl. br. P-1525/2020 analizirajući uplate tužitelja (popis uplata na listu 298-303 spisa posl. br. P-1525/2020) do zaključno ožujka 2020. godine, utvrdila da je tužitelj uplatio 172 od ukupno 300 anuiteta, te iznos više plaćenih 82.075,32 kn. Pritom, tužitelju valja napomenuti da je iz pregleda uplata tužitelja po kreditu od 30. travnja 2021. godine (listovi 298-303 spisa posl. br. P-1525/2020, vidljivo da su mjesečni anuiteti koje je tužitelj plaćao bili različiti. Navedeno proizlazi i iz Izračuna tečajne razlike anuiteta vještaka iz tog predmeta (listovi 211-222 spisa) iz kojeg je razvidno da je tužitelj plaćao anuitet od početnih 455,04 CHF, pa do više od 555 CHF mjesečno od veljače 2008. godine, oko 420 CHF mjesečno od siječnja 2014. godine, manje od 390 CHF u siječnju 2016. godine, pa od prosinca 2018. godine iznos od oko 424 CHF mjesečno, pri čemu različiti iznosi otpadaju na plaćanje glavnice, a različiti na kamate.

66. Prema tome, i vještak Tomislav Prpić je u ovom postupku, primjenjujući jednake postavke kao i vještakinja Gorana Šmer Maraš iz predmeta posl. br. P- 1525/2020 analizirao početni plan otplate, kako je naveo u svom nalazu i mišljenju, vodeći računa o tome da je prema realiziranom otplatnom planu i preinaci pravnog odnosa stranaka do kojeg je došlo uslijed sudskih odluka (vještak za to navodi termin "konverzija") koja je izvršena u rujnu 2022. godine, ali retroaktivno na dan 31. ožujka 2020. godine, nedospjela glavnica iznosila 62.551,79 CHF, odnosno 298.789,82 kn prema početnom tečaju, a prema preostalom broju anuiteta od 128 s obzirom da su stranke naknadno ugovorile povrat kredita u 300, a ne 360 jednakih mjesečnih anuiteta, anuitet bi iznosio 578,35 CHF, odnosno kako ga je tuženik postavio prema početnom tečaju 2.762,57 kn.

67. Vještak je dakle, pojasnio razloge zbog kojih je tuženik od tužitelja počevši od rujna 2022. godine tražio plaćanje jedino iznosa od 2.762,57 kn što je tužitelj nesporno i činio, pa je tako objašnjeno i zbog čega su nastale razlike početnog i sadašnjeg anuiteta, sve imajući u vidu da je početni otplatni plan rađen na temelju inicijalne postavke o povratu u roku od 360 mjesečnih anuiteta, a ne 300 mjesečnih anuiteta, kako su se stranka sporazumjele 1. Dodatkom ugovoru. Tuženik je dakle, prilikom usklađivanja svog postupanja s pravomoćnim presudama u rujnu 2022.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

godine, a počevši od anuiteta za travanj 2020. godine, vodio računa o preostalom broju anuiteta (u odnosu na 300), dakle njih 128 od travnja 2020. godine, uz primjenu kamatne stope od 3,23 %, pri čemu je anuitet tako iznosio 578,35 CHF, odnosno kako ga je tuženik prema početnom tečaju postavio u visini od 2.762,57 kn i zbog čega je uslijed smanjenja broja anuiteta i nastala razlika u odnosu na prvotno simulirani otplatni plan na koji se tuženik referira i u predmetu posl. br. P-1525/2020 od 360, a ne 300 anuiteta. Na taj način, vještak ističe, formiran je novi kunski kredit bez valutne klauzule u visini od 298.789,82 kn, sa rokom otplate od 128 mjeseci, kamatom od 3,23 % godišnje i anuitetom od navedenih 2.762,57 kn, koji zaključak vještaka i ovaj sud u cijelosti prihvaća.

68. Nadalje, vještak je u nalazu kao i prilikom svog usmenog očitovanja pojasnio da je tuženik na taj način uskladio svoje postupanje s presudom iz predmeta posl. br. P-1525/2020 pa od rujna 2022. godine tečajne razlike ne postoje. Tužitelj stoga neosnovano traži od vještaka da izračuna postojanje tečajnih razlika i za razdoblje nakon rujna 2020. godine, jer kao što je rečeno, među strankama nije sporno da od rujna 2022. godine tuženik zahtijeva od tužitelja jedino isplatu iznosa od 2.762,57 kn tj. 366,66 EUR što tužitelj i plaća, odnosno da razlika za to razdoblje iznosi 0,00 EUR kako je vještak i naglasio u svom usmenom očitovanju. Naime, tuženik je kao što je već rečeno, ovaj iznos anuiteta izračunao vodeći računa o tečaju CHF u vrijeme puštanja kredita u otplatu, odnosno upotrebom upravo one metode popravljanja spornog pravnog odnosa koji je i ovaj sud imao na umu kao ispravan način saniranja ugovornog odnosa stranaka.

69. Tuženik bi prema tome, bio u obvezi vratiti tužitelju jedino višak uplaćenih iznosa u odnosu na 2.762,57 kn mjesečnog anuiteta počevši od travnja 2020. godine pa nadalje, sve do rujna 2022. godine, što je tuženik i učinio, a kako to vještak ukazuje u očitovanju od 31. listopada 2025. godine jer je tužitelju isplatio iznos od 8.140,48 kn nastalih razlika koji je na taj način nastao (7.719,03 kn glavnice i 421,45 kn kamata). Naime, od rujna 2022. godine tuženik od tužitelja nesporno ne traži drugi iznos anuiteta, izuzev iznosa od 2.762,57 kn, pa kako je utvrđeno da je upravo ovaj iznos jedini na koji bi tuženik imao pravo, to je jasno da razlike niti u korist tužitelja, niti u korist tuženika. Tužitelj nije u pravu kada se ovakvom izračunu vještaka protivi, jer tuženik koji je uskladio svoje ponašanje sa zakonom, odnosno pristao tražiti manji iznos od tužitelja upravo iz razloga ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, dovodi do zaključka da tužitelj od tuženika može tražiti jedino onaj iznos koji je u stvarnosti tuženiku više platio.

70. Pitanje je li tuženik postupio po presudama posl. br. P-1155/2016 i posl. br. P-1525/2020 za ovaj postupak nije relevantno, pri čemu se tužitelju ukazuje da je sam u tužbi kazao da je po tim presudama tuženik postupio. Je li pritom tuženik isplatio ispravno tužitelju zatezne kamate, također nije predmet ovog postupka, a tužitelj ukoliko smatra da tuženik to nije učinio, uvijek ima mogućnost pokretanja postupka ovrhe protiv tuženika radi isplate iznosa za koji drži da mu je uskraćen.

71. Što se tiče prigovora tuženika kojim traži utvrđivanje tzv. negativnih razlika (no ne ističući prigovor prijeboja), provedenim vještačenjem je utvrđeno da negativne razlike, odnosno niži tečaj CHF od početno ugovorenog nisu postojale. No taj je prigovor tuženika neosnovan kad se ima u vidu da je u postupku utvrđeno da ne postoji potraživanje tužitelja s kojim bi se tražbina tuženika prebila.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

72. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Tomislav Prpić, dipl. oec., pravilno je i sukladno zadatku suda izvršio obračun eventualno nastalih razlika, utvrdivši da razlike ne postoje. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženik u naravi naveo da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj otplaćujući kredit prema ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli ugovora prvotno doduše uplatio više 1.024,51 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti. Međutim, taj iznos uvećan za zatezne kamate tuženik je tužitelju isplatio po primitku pravomoćne odluke u predmetu ovoga suda posl. br. P-1525/2020, kako to i vještak naglašava u očitovanju od 31. listopada 2025. godine, pa je time i potraživanje tužitelja prestalo.

73. Nalaz i mišljenje vještak je prema tome, protivno tvrdnjama stranaka, izradio sukladno dokumentaciji i nalogu suda, razlike do kojih je došlo zbog povećanja kamata nije ni uzeo u obzir, već jedino razliku zbog povećanja tečaja (koja je jedino i utužena) koja je postojala jedino do rujna 2022. godine, a nije točno niti da bi u nalazu i mišljenju uzimao u obzir i zastarjela potraživanja, jer je odluka o tome koje je potraživanje zastarjelo na sudu, koji pak nijedno od utuženih potraživanja tužitelja nije utvrdio zastarjelim. Vještak je osim toga, utvrdio da je tuženik uskladio svoje postupanje sa sudskim presudama te je tužitelju isplatio iznos od 1.024,51 EUR / 7.719,03 kn uvećano za zatezne kamate, koje je neosnovano stekao. Ovaj obračun tuženika sačinjen je 14. rujna 2022. godine, dakle plaćanje je izvršeno prije podnošenja tužbe sudu, pa je očito da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer ne postoji nijedan iznos koji bi tužitelj platio tuženiku, a da bi ga tuženik neosnovano i nezakonito zadržao.

74. Vještak je nalaz i mišljenje izradio u potpunosti u skladu sa zadaćom suda, a tuženik izuzev prigovora samoj zadaći, nije istaknuo konkretne prigovore matematičkom izračunu vještaka, niti je zatražio provedbu novog vještačenja iz tog razloga.

75. Tužiteljeve primjedbe su pak, zbog gore iznesenih razloga ocijenjene neosnovanima, pa nije bilo potrebe za provođenjem dopune vještačenja ili novog vještačenja kako je to tužitelj predlagao. Nije bilo potrebe niti da sud po primitku podneska tužitelja od 15. prosinca 2025. godine, ponovno ispita vještaka, jer je vještak na sve iznesene primjedbe tužitelja već usmeno odgovorio, bilo u samom nalazu i mišljenju (u odnosu na obračun glavnice, iznosa anuiteta i drugo), ili pak na ročištu od 31. ožujka 2025. Tuženik je u tijeku ove parnice dokazao da je u rujnu 2022. godine uskladio svoje postupanje sa sudskim presudama, dokazao je i da je tužitelju vratio i iznos od 1.024,51 EUR kojeg je tužitelj preplatio, pa je stoga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pri čemu su svi iznosi navedeni u ovoj presudi izračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

76. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tuženika potreban radi vođenja postupka.

77. Tuženik je kao opravdan imao trošak sastava odgovora na tužbu od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23 i 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za

Poslovni broj: XXXII P-571/2023

ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava obrazloženog podneska od 17. travnja 2025. godine od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), dok mu za podnesak od 6. lipnja 2024. godine pripada nagrada od 50,00 EUR jer tim podneskom tuženik jedino dostavlja dokumentaciju pa se radi o podnesku iz Tbr. 8/4 Tarife. Podnesak od 6. lipnja 2024. kojim obrazlaže prigovor zastare nije bio nužan za postupak, a podnesak od 14. listopada 2024. godine je u cijelosti neosnovan jer tim podneskom tuženik ističe prigovore načinu kako je sud odredio zadaću vještaka, no koji nisu bili osnovani te stoga teret sastava ovog podneska ne može pasti na teret tužitelja što dakako ne utječe na pravo odvjetnika naplatiti trošak sastava i ovog podneska sukladno Tbr. 47/1 Tarife. Osnovan je zahtjev tuženika za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 6. svibnja 2024., 13. lipnja 2024., 9. prosinca 2024., 31. ožujka 2025., 19. svibnja 2025. i 16. prosinca 2025. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tuženiku tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.650,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 2.062,50 EUR. Trošak sudskih pristojbi tuženiku ne pripada jer ovaj izdatak nije imao. Tuženiku je tako sveukupno dosuđeno 2.062,50 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja koja mu pripada temeljem članka 151. stavka 3. ZPP, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 2.843,45 EUR, zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

78. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 23. prosinca 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-571/2023