Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-805/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mašić, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic i Poparić j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-717/2025-13 od 1. srpnja 2025., u sjednici vijeća 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomičnim odbijanjem i djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-717/2025-13 od 1. srpnja 2025.:

- potvrđuje se u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 346,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po odgovarajućoj kamatnoj stopi počam od 18. studenog 2006., te u dijelu pod točkom III. izreke,

- preinačava u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke (odluka o troškovima postupka) i sudi:

Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320 da nadoknadi tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 662,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počam od 1. srpnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku prouzročeni trošak žalbenog postupka u iznosu od 38,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-717/2025-13 od 1. srpnja 2025., odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o [broj kredita], od 17. studenog 2006., sklopljenog od tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditora te tužiteljice GB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,800% (jedan cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora, te da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 346,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.11. 2006. do isplate,

te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.07.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.".

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik. Žalbu ulaže zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, te zbog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). U žalbi ističe u bitnome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je dio ugovora o "ulaznoj naknadi" ništetan, da je tijekom postupka dokazao kako je tužiteljici kao korisnici kredita bilo odobreno plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu koji je niži od onog koji su naplaćivani za istovjetnu vrstu kredita. Smatra da je odredba o "ulaznoj" naknadi bila jasna, razumljiva, te je potrošač mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene odredbe. Navodi kako u vrijeme zaključenja ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, slijedom čega prvostupanjski sud pogrešno nalazi da je ta ugovorna odredba ništetna, da sud nije bio ovlašten utvrđivati je li odredba o "ulaznoj" naknadi prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, navodi da ugovaranje naknade nije bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare, kao i početka tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora, te da je tužiteljici pogrešno dosuđen trošak sastava podneska od 26. veljače 2025. obzirom mu taj podnesak nikada nije bio dostavljen pa nije bio niti potreban za vođenje parnice. Predlaže žalbu usvojiti, pobijanu odluku preinačiti i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 10. stavak 1. Ugovora o kreditu od 17. studenog 2006. kojom je odredbom određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,8% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora. Predmet spora je i zahtjev tužiteljice za platež novčanog iznosa od 346,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. studenog 2006.

5. U predmetu nema spora da je između parničnih stranaka 17. studenog 2006. i to tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita zaključen Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 145.000,00 kn, uz rok plaćanja od 96 mjeseci. Neprijeporno je da je člankom 10. Ugovora određena obveza korisnici kredita da plati novčani iznos od 1,8% iznosa kredita s osnova obrade zahtjeva i obrade kredita.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi, te postoji li obveza tuženika na povrat utuženog iznosa. Prijeporna je i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare, te početak tijeka zakonske zatezne kamate.

7. O žalbi tuženika protiv odluke o glavnoj stvari.

8. Žalba nije osnovana.

9. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da odluka u pobijanom dijelu pod točkom I izreke nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

11. U postupku pred prvostupanjskim sudom je pored ranije navedenih nespornih činjenica još utvrđeno, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je kredit koji je tužiteljica realizirala pri tuženiku nenamjenski kredit korišten dijelom za adaptaciju stana tužiteljice, a dijelom za snašanje troškova liječenja u inozemstvu,

- da se s tužiteljicom prilikom zaključenja ugovora o pobijanoj ugovornoj odredbi iz članka 10. nije pojedinačno pregovaralo, već je tužiteljica kredit mogla uzeti po principu "uzmi ili ostavi",

- da tužiteljici pri zaključenju ugovora nije bilo objašnjeno na što se odnosi naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita,

- da je ugovor o kreditu zaključen na obrascu unaprijed sačinjenom po tuženiku, te djelatnica tuženika koja je sudjelovala u zaključenju ugovora nije imala ovlasti odlučivati o tome hoće li klijenti platiti ili neće platiti naknadu za obradu kredita, te da djelatnica tuženika nije primala nikakvu dodatnu naknadu za zaključenje ugovora o kreditu povrh njene redovne plaće,

- da tuženik u postupku odobravanja i zaključenja kredita u studenom 2006. nije koristio usluge trećih osoba i za to im plaćao, već su te poslove obavljali djelatnici banke u okviru svojih redovnih poslova, bez posebne naknade za obradu kredita.

12. Prvostupanjski sud na temelju ovih činjeničnih utvrđenja (koje tuženik u žalbi ne osporava) zaključuje kako je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena pa kako je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka to je navedena odredba i ništava.

13. Tuženik žalbenim navodima sadržajno osporava pravilnost primjene odredbe iz članka 81. stavak 1., članak 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022., 59/2023. - dalje: ZZP). Smatra da postoji zabrana ocjena poštenosti sporne ugovorne odredbe kako je to propisano odredbom iz članka 84. ZZP-a obzirom je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

14. Prema odredbi iz članka 81. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Prema stavku 2. ovog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako se radi o odredbi koja je unaprijed pripremljena od trgovca, te zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

15. Obzirom na sadržaj citiranih odredaba ZZP-a pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je upravo na tuženiku bila dužnost taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, te navesti razloge temeljem kojih je određena njezina visina.

16. Pritome valja napomenuti da prema članku 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Potrebno je još uputiti i na pravno shvaćanje suda Europske unije u presudi donesenoj u spojenim predmetima C 224/19 i C 259/19 od 16. srpnja 2020. u predmetima naplate naknade za obradu kredita prema kojoj članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 19/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuje. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Slijedom navedenog, proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam "ugovorne o odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijena" te se na istu ne odnose isključenja nepoštenosti.

17. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako sud nije utvrdio da li odredba o ugovornoj naknadi nepovoljno utječe na pravni položaj tužiteljice, te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu razvidno uključiti u odobrenje kredita, odnosno je li iznos navedene naknade koja je stavljena na teret tužiteljici nerazmjerna u odnosu na iznos kredita.

18. Naime, utvrđenje postojanja znatne neravnoteže ne može se ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupan iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža u konkretnoj pravnoj situaciji postoji jer je doveden u pitanje položaj potrošača koji je "slabija" ugovorna strana predmetnog ugovora i kojoj je nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim odredbama (sadržane u članku 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO)) i u vrijeme zaključenja ugovora važećeg Zakona o bankama. Tuženik je postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama (nije naveo trošak koje konkretne usluge se podmiruje plaćanjem sporne naknade) čime je, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, ostvarena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice.

19. Istina, tuženik pravilno ističe da ugovaranje takve odredbe nije bilo zabranjeno, ali nije bilo niti predviđeno ni dispozitivnim odredbama koje se primjenju automatski ni prisilnim odredbama već se plaćanje naknade moralo ugovoriti. Naknada koja je ugovorena, kao što je već ranije navedeno, je nepovoljno utjecala na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom zakonodavstvu. Naime, ocjena da li je predmetnom ugovornom odredbom došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ne može se vršiti samo na temelju kvantitativnog odnosa između cijene kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već je ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svoga prava.

20. Članak 59. ZZP-a u stavku 3. normirao je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koje se u vrijeme zaključenja ugovora naplaćuju, te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnoj pravnoj situaciji odredba članka 10. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka nije u skladu s navedenom odredbom ZZP-a.

21. Troškovi ulazne naknade kao neutvrđeni troškovi koji terete tužiteljicu, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, nerazmjerni su i po sadržaju i po visini, na tužiteljicu je prenesena obveza plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a time je, ponovno se ističe, ostvarena značajna neravnoteža u ugovornim obvezama na štetu tužiteljice.

23. Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovornoj odredbi koja je nepoštena, kao takva i ništetna, te je pravilno primjenujući odredbu iz članka 325. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) obvezao tuženika na platež novčanog iznosa koji je tužiteljica platila s osnova "ulazne" naknade. Tuženik je kao sastavljač ugovora nesavjesni stjecatelj, pa je u smislu odredbe iz članka 115. ZOO-a pravilno obvezan na dosuđeni novčani iznos platiti kamatu počam od dana stjecanja.

24. I naposljetku, valja navesti kako tuženik neosnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Prema pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (broj Su-IV-47/2020-2) u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno zaključio kako zastara u konkretnoj pravnoj stvari još nije ni počela teći.

25. Obzirom na sve izneseno žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, te je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena, te odluka u dijelu pod točkom I. izreke, te u dijelu pod točkom II. kojom je tuženik obvezan platiti tužiteljici iznos od 346,41 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom potvrđena.

26. O žalbi tuženika protiv odluke o troškovima postupka.

27. Žalba je osnovana.

28. Osnovano tuženik u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora.

29. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u tužbi vrijednost predmeta spora označila s 1.673,42 EUR, odnosno da je zbrojila vrijednost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva od 1.327,01 EUR s kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva od 346,41 EUR. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu kod činjenice da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na čindibu, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti novčanog zahtjeva. Drugim riječima, za odluku o troškovima postupka nije mjerodavna vrijednost spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi već iznos novčane svote koju tužiteljica potražuje.

30. Tužiteljica je u postupku uspjela u cijelosti (i s osnovom i s visinom svog zahtjeva) pa je tuženik na temelju odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP-a u obvezi tužiteljici nadoknaditi prouzročeni parnični trošak.

31. Tužiteljici je kao parnični trošak trebalo priznati prema VPS od 346,41 EUR trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa) od 50 bodova, zatim trošak sastava podneska od 3. travnja 2025. po Tbr. 8/1 od 50 bodova, te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025. i 5. lipnja 2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište u visini od 50 bodova, te trošak sastava podneska od 7. siječnja 2025. po Tbr. 36/3 od 25 bodova. Trošak zasutpanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku ukupno iznosi 225 bodova, što obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR čini trošak od 450,00 EUR, koji uvećan za iznos PDV-a od 112,50 EUR, daje parnični trošak od 562,50 EUR. Kada se ovaj iznos uveća za trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 EUR i presudu od 66,36 EUR, sveukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 662,04 EUR. Tužiteljici nije priznat kao parnični trošak trošak sastava podneska od 26. veljače 2025. kojim tužiteljica dostavlja u spis punomoć, obzirom se radi o trošku koji je tužiteljica prouzročila svojom krivnjom.

32. Obzirom na izneseno, na temelju odredbe iz članka 380. točka 3. ZPP-a odluka o troškovima (u dijelu pod točkom II. izreke) je preinačena, te je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici ukupan parnični trošak od 662,04 EUR, dok je s ostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška (u visini od 562,50 EUR) tužiteljica odbijena. Temeljem odredbe iz članka 380. stavak 2. ZPP-a odluka o troškovima je u dijelu pod točkom III. izreke presude potvrđena (tužiteljica je u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom).

33. I naposljetku, valjalo je odlučiti o troškovima žalbenog postupka. Tuženik nije uspio sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, djelomično je uspio sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka, pa se u ukupnosti radi o uspjehu sa žalbom od 10%, slijedom čega je tužiteljica obvezana nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka.

34. Trošak postupka sastoji se od troška sastava žalbe od 250,00 EUR po Tbr. 10.1. Tarife koji uvećan za iznos PDV iznosi 316,00 EUR, te troška pristojbe na žalbu od 66,36 EUR, sveukupno 378,86 EUR od čega 10% iznosi 38,00 EUR.

35. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivana Mašić