Posl.br. P-529/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jadranki Klečak u pravnoj stvari tužitelja CH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku HH, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku ĆH, radi Obvezno - ništetnost, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 1. listopada 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikole Ficovića, odvjetnika u Dubrovniku i zamjenika punomoćnika tuženika Janka Medovića, odvjetnika u Dubrovniku dana 23. prosinca 2025.godine

presudio je

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb platiti tužitelju CH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 9.711,53 EUR sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 01. listopada 2015. godine pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stana kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 654,48 eura, te zatezne kamate koje teku

-na iznos od 27,13 EUR od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 48,75 EUR od 27.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 42,41 EUR od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 43,71 EUR od 25.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 52,00 EUR od 31.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 32,41 EUR od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 28,59 EUR od 27.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 31.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 28,84 EUR od 19.kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 32,58 EUR od 22.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 32,20 EUR od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 0,05 EUR od 27.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 28,48 EUR od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 35,56 EUR od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 41,23 EUR od 28.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 48,73 EUR od 4.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 48,05 EUR od 27.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 58,19 EUR od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 56,59 EUR od 24.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 75,81 EUR od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 80,08 EUR od 17.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 88,26EUR od 14.kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 103,11 EUR od 17.rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 95,98 EUR od 13.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 84,52 EUR od 15.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 108,70 EUR od 16.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 139,46 EUR od 21.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 117,68 EUR od 21.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 125,32 EUR od 22.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 115,60 EUR od 22.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 117,35 EUR od 25.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 158,58 EUR od 20.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 154,53 EUR od 23.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 8,06 EUR od 25.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 197,05EUR od 17.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 179,35 EUR od 13.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 159,98 EUR od 18.listopada 2011.godine do isplate

-na iznos od 157,90 EUR od 22.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 156,41 EUR od 20.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 165,65 EUR od 20.siječnja 2012.godine do isplate,3

-na iznos od 173,70 EUR od 23.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 171,88 EUR od 23.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 166,40 EUR od 24.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 170,10 EUR od 23.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 172,63 EUR od 26.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 168,37 EUR od 25.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 169,49 EUR od 24.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 166,30 EUR od 24.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 159,40 EUR od 23.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 166,75 EUR od 21.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 170,28 EUR od 28.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od167,81 EUR od 23.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 153,93 EUR od 25.veljače 2013.godine do isplate,

-na iznos od 165,72 EUR od 26.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 166,75 EUR od 26.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 162,13 EUR od 27.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 147,76 EUR od 26.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 147,40EUR od 22.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 150,92 EUR od 26.kolovoza 2013.godine do isplate,

-na iznos od 156,58 EUR od 18.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 164,42 EUR od 18.listopada 2013.godine do isplate

-na iznos od 160,38 EUR od 13.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 163,09 EUR od 3.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 166,64 EUR od 22.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 153,58 EUR od 26.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 157,47 EUR od 21.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 156,20 EUR od 24.travnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 151,89 EUR od 22.svibnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 150,51 EUR od 24.lipnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 151,14EUR od 23.srpnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 156,02 EUR od 14.kolovoza 2014.godine do isplate,

-na iznos od 160,13 EUR od 24.rujna 2014.godine do isplate,

-na iznos od 159,28 EUR od 9.listopada 2014.godine do isplate,

-na iznos od 162,83 EUR od 24.studenog 2014.godine do isplate,

-na iznos od 165,25 EUR od 29.prosinca 2014.godine do isplate,

-na iznos od 162,75 EUR od 2.veljače 2015.godine do isplate,

-na iznos od 164,52 EUR od 2.ožujka 2015.godine do isplate,

-na iznos od 168,10 EUR od 21.ožujka 2015.godine do isplate,

-na iznos od 165,77 EUR od 16.travnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 165,77 EUR od 25.svibnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 331,53EUR od 7.srpnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 165,77 EUR od 22.kolovoza 2015.godine do isplate,

-na iznos od 165,77 EUR od 10.rujna 2015.godine do isplate

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 25.608,21 eura istaknuta prigovorom radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.750,00 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke 23.prosinca 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 818- 50-4037595 solemniziran pred javnim bilježnikom, Lucijom Carić 19. travnja 2007. pod OU-4612/2007, da se tužitelj tim kreditom obvezao kredit u visini od 112.000,00 CHF vraćati kroz 240 mjesečna anuiteta čiju visinu određuje tuženik planom otplate, da je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita. Nadalje navodi da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojim je određena obveza povrata iznosa kredita iz valutnu klauzulu u CHF ništetna. Nadalje navodi da je tužitelj sa tuženikom sklopio i dodatak ugovora o kreditu KONV-01/2016 22. veljače 2016. Nadalje se poziva na presudu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/17 od 174. lipnja 2018. koja je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita koristeći u tim kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača i toč. 81,82 i 90 kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, stoga sukladno čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača. Predlaže utvrditi ništetnim predmetnu odredbu te s osnove koje potražuje pretplaćene iznose koji su nastali zbog povećanog tečaja CHF u odnosu na ugovoreni tečaj kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita. Navodi i da je ništetna ugovorena mjesna nadležnost jer je ta odredba nepoštena i jer su banke u svojim tipskim ugovorima ugovarale mjesnu nadležnost suda prema sjedištu banke a što je nerijetko bilo van mjesta u kojem potrošač ima svoje prebivalište čime je znatno otežan pristup sudu, korisniku kredita jer zahtijevaju dodatne putne troškove za potrošača, troškove izbivanja sa radnog mjesta pored odvjetničkih i sudskih troškova. Predlaže s osnove ništetne odredbe valutne klauzule CHF naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.665,00 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnost ovog suda zbog toga jer su čl. 14 ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost prema mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra da je neosnovan navod da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Ukazuje da je dodatkom ugovora o kreditu broj KONV-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu sa zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koju je tužitelj i dobrovoljno prihvatio. Navodi da je konverzijom obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja kredita, te sve i da je vezanje glavnice kredita ništetno, a što nije nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu bile ugovorene. Navodi da su sve uplate izvršene po otplatnom planu CH uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora te da je provedbom konverzije neotplaćena glavnica smanjena tužitelju za iznos od 21.122,98 EUR. Ukazuje i na postupak koji je vođen pred Vrhovnim sudom Gos-1/2019 kojom odlukom je potvrđena valjanost dodatka ugovora kojim je provedena konverzija. Navodi da su ugovorne strane svoj ugovorni odnos obnovile sa retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi i da tužitelj ne spori da je konverzije provedena sukladno odredbama ZID-a. Smatra da se ne može primijeniti presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa te da je potrebno u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Smatra da je valutna klauzula u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže saslušati tužitelja, svjedoka EH djelatnika banke, javnog bilježnika. Prigovara postavljanju visine tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Navodi da je u konverziji utvrđena pretplata u iznosu od 31.734,33 kune koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Ističe prigovor radi prebijanja na utvrđenje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 25.608,41 EUR uvećanu za zatezne kamate od 01.listopada 2015. do 31. prosinca 2022. koji predstavlja zbroj pretplate iz konverzije 31.734,33 kunu i iznosa za koju je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (21.122,98 EUR) iskazano prema tečaju na dan provođene konverzije 30. rujna 2015. ( 161.212,23 kuna) što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 25.608,41 EUR koji je nesporno i utvrđen dodatkom broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu te predlaže provođenje financijskog vještačenja ukoliko taj iznos bude osporavan.

3.U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, Dodatak uz ugovor o kreditu, plan otplate, promet po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu, saslušan je svjedok EH i tužitelj te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke Stefani Gardašanić.

4. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci ove presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog primjene ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, te da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu.

8. Među strankama je sporno je li se radi o potrošačkom ugovoru, ništetnost odredbe ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora, ništetnost odredbe ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule u CHF,učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,visina pretplate anuiteta,zastara potraživanja tužitelja,postojanje potraživanja tuženice prema tužiteljici u vidu smanjenja glavnice kredita prilikom konverzije kredita.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 19. travnja 2007. proizlazi da su istim ugovorile kredit u iznosu od 112.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate u 240 mjesečnim anuiteta sukladno otplatnom planu, koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s kasnijim odlukama tuženice. Namjena kredita je ugovorena kao ¨stambeni kredit".

10.Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 4 stranica teksta.

11. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja u predmetnom ugovoru o kreditu ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 3. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP), u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora, a koje su propisivale:

U smislu ovoga Zakona pojedini izrazi znače:

1.Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

2.Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11.1.Iz sadržaja samog ugovora je razvidno da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, dok iz činjenice da je namjena kredita navedena kao stambeni kredit, jasno je da je tužitelj isti sklopio za osobne potrebe, a kako to uvjerljivo i sam iskazuje kada navodi da je kredit korišten za kupnju kuće za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor koji su sklopili tužitelj kao potrošač i tuženik kao trgovac.

12. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, ocjena je ovog suda da je prigovor tuženice neosnovan jer iako predmetni ugovor o kreditu, u članku 14. sadrži odredbu da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu kreditora, ocjena je ovog suda da se radi o nepoštenoj i time ništetnoj ugovornoj odredbi.

12.1.Člankom 81. ZZP-a propisuje:

1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

(5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

12.2. U konkretnom slučaju je nesporno da je tuženica unaprijed sastavila predmetni ugovor o kreditu, pa i navedenu odredbu o nadležnosti u slučaju spora, a kada se činjenica da je ugovor sklopljen u podružnici tuženice u Dubrovniku, s tužiteljem koji prebiva u [adresa], kao i da je solemniziran kod javnog bilježnika u Dubrovniku, dovede u vezu s uvjerljivim iskazom tužitelja da o ovoj odredbi uopće nisu pregovarali, jasno je da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženica kao ¨jača¨ ugovorna strana nametnula isključivo radi zaštite svojih interesa, a na štetu samog tužitelja koji bi zbog takve odredbe, samo u slučaju spora morao putovati u Zagreb, iako je za sklapanje ugovora sve poslove realizacije ugovora obavio u Dubrovniku, mjestu podružnice tuženice i njegovog prebivališta/boravišta. Slijedom navedenog, ocjenjeno je da je ovaj sud nadležan za suđenje u ovom sporu i to temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a.

13.U odnosu na primjenu utvrđenja iz spomenutog kolektivnog spora, ukazuje se da već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

13.1.U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

Kada se prethodno navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula tužitelju kao potrošaču citirane odredbe ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti tužitelja/potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

14. Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da tužitelj nije bio informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora koji je unaprijed kao svoju ponudu izradila tuženica te uvjerljivog, logičnog i neosporenog iskaza tužitelja u dijelu u kojem isti iskazuje da je tuženica pripremila ugovor i da je njemu, kao osobi koja je po struci glazbenik, bilo bitno da može otplatiti kredit s obzirom na primanja, uz činjenicu da su otplatu kredita dogovorili na rok od 20. Tužitelj pri tome uvjerljivo, a što je razvidno i iz same formulacije ugovora, iskazuje da mu tuženica sugerirala kredit u CHF. Ističe da je pristao na ovu valutnu klauzulu isključivo jer mu je ista ponuđena kao jedina opcija za potrebno kreditiranje, uz odbijanje njegovog predlaganja ugovaranja druge valute.

14.1.Kada se prethodno navedeno dovede u vezu s činjenicom da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, da tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi isti mogao znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, dapače istom je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelj posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banke o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužitelju, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužitelj nije bio valjano informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužitelja, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužiteljice ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita.

14.2.Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora, isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasna, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

14.3.Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze kako je navedena u početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

14.4. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

14.5.Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za njega stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njegovih obveza po kreditu, a niti tužitelj ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužitelj ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženica koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, jamstvom te osiguranjem života i imovine uz vinkuliranje u korist tuženice.

Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i nepoštene u smislu citiranog čl. 81. ZZP- a.

15.Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

16.No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

16.1. Čitanjem Dodatka Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 22. veljače 2016., a u vezi s dopisom tuženice nakon provedbe konverzije i tada priloženim otplatnim planom, kao i uvjerljivim i neosporenim iskazom tužitelja, utvrđeno je da je istim izričito navedeno da dodatak ugovora ne predstavlja obnovu ugovora o kreditu niti nagodbu, a niti isti uređuje prestanak ugovorene obveze, izuzev dijela koji je u dodatku izričito ugovoren, kao i da ¨postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje niti se zamjenjuje novom¨. Sam dodatak postojeći ugovor o kreditu definira kao osnovni ugovor, istim se određuje izračun preostale glavnice na način da se isti iz valute CHF preračunava u valutu EUR, da se plaćanja ubuduće vrše prema tečaju kune u odnosu na EUR-a, umjesto CHF, da je kamatna stopa za otplatu preostale glavnice određena kao 5.91 % godišnje te se određuju parametri budućih promjena kamatne stope.Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita).

16.2. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja.

16.3.Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala, da je uputila tužitelja na učinke koje ovaj dodatak može imati na njega i njegovu financijsku situaciju, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula ) i o kojoj odluci ovisi pravo tužitelja/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi, a niti obračun iz kojeg bi tužitelj bio upoznat sa stvarnom razlikom više plaćenog do dana konverzije, u smislu više plaćenih anuiteta od početno ugovorenih, sukladno početnom otplatnom planu, u valuti kuna kao valuti stvarne isplate i otplate kredita.

17.U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

17.1.U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

17.2. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

17.3.Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17.4. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

17.5.Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 19. travnja 2007. sklopio ugovor o kreditu vezan za valutu EUR, a ne CHF.

17.6.Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj gotovo 10 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije gotovo 10 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dao te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije, niti je objektivno mogao, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

17.7. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

17.8. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

17.9.Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo istog kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora, a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

18. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

19.Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 UH protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegov imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

20. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20.1. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20.2. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,95 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, a u vezi sa zahtjevom tužitelja u ovom postupku, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

21.1. Ujedno je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

22. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj do konverzije ugovora o kreditu platio 10.480,91 više zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, da je zakonska zatezna kamata na ove više plaćene anuitete od dana pretplate do konverzije jednaka ukupnom iznosu od 3.442,49 eura, uz napomenu da je tužitelju u konverziji utvrđena pretplata od 4.211,87 eura. Konačno, vještakinja nalazi da je nakon prijeboja pretplate u konverziji sa zateznom kamatom ostao višak pretplate od 769,38€. Ovaj višak prebijen s pozitivnim tečajnim razlikama daje neto potraživanje tužitelja od 9.711,53€.

22.1. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 10.366,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate do isplate, a koji iznos predstavlja iznos više i manje plaćenih anuiteta (zbog rasta tečaja). Vještakinja je iskazala da nakon prijeboja pretplate u konverziji sa zateznom kamatom ostaje višak pretplate u konverziji od 769,38€. Ovaj višak prebijen s pozitivnim tečajnim razlikama i daje neto potraživanje tužitelja od 9.711,53€, koliko je sud dosudio tužitelju.

23.Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

36.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž- 6632/17 i to 14. lipnja 2018., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 2. lipnja 2023. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

24.Slijedom navedenog, tuženici je naloženo platiti tužitelju iznos od 9.711,53 eura i to, sukladno čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate do isplate, uzimajući u obzir da je nepoštenje tuženice postojalo od trenutka stjecanja imovine tužitelja temeljem ništetne odredbe, a za čiju ništetnost je tuženica kao osoba koja ju je nametnula odgovorna od primjene iste.

25. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

26. konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota s osnove valutne klauzule zbog ništetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu, a koje iznose je obračunala vještakinja financijske struke. Stoga se sud rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja iznosi 10.366,01 eura, zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine iznose 3.442,49 euro kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 4.211,87 eura prema pravilu o redu uračunavanja iz čl.172. ZOO-a, dok je preostali iznos obračunatih preplate 769,38 eura (preostao nakon prebijanja) oduzela od utvrđene preplate tečaja i dobila zbroj 9.711,53 eura. Time je vještakinja postupila po zadatku suda, dala tabelarni prikaz razlika preplate tečaja, obračun zateznih kamata i prikazala iznos preplate u konverziji kao i datume isplate, a izračunom se iz podataka u Nalazu može provjeriti ispravnost istog. (točka I izreke)

26.1. Također, valjalo je odbiti tužitelja i zatražene zatezne kamate na pojedine iznose od plaćanja pa do isplate jer je vještakinja izračunala zatezne kamate od plaćanja do konverzije 30. rujna 2015. godine i prebila sa utvrđenim iznosom preplate u konverziji, radi čega nije osnovano taj zahtjev tužitelja poradi čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

27. Prigovor radi prebijanja priznate pretplate u konverziji tuženik je postavio za slučaj da taj iznos vještak ne uzme u obzir prilikom davanja nalaza i mišljenja. Sud je utvrdio da potraživanje tuženika ne postoji jer, kao prvo, uzeta je u obzir pretplata utvrđena konverzijom te je prebijena sa zateznim kamatama, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, a kao drugo, iznos umanjene neotplaćene glavnice od 21.122,98 € nije nikakvo dospjelo potraživanje koje tuženik ima naspram tužitelja, niti je sud utvrdio postojanje tog potraživanja, a ističe se da je sama konverzija (dodatak ugovoru o kreditu) posljedica nepoštenih ugovornih odredbi za koje je odgovoran tuženik te se iste ne mogu uzimati u obzir kao osnova za umanjenje tuženikove obveze prema tužitelju. ( čl. 288.a ZPP-a i čl.333. st.3. ZPP-a)

28.Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava obrazloženog podneska od 5. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. ), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 12.2.2024. , 08.05.2024. i 01.10.2025 u ukupnom iznosu od 600,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja, uz PDV od 25%, (Tbr.46) iznosi ukupno 1.250,00 eura.

Uz navedeno, tužitelju pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog iznos za vještačenje od 500,00€, sveukupno 1.750,00€.

28.1. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151. st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate.

U Dubrovniku, 23. prosinca 2025.godine

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku:Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika