Poslovni broj: P-1171/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Maratović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 30. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Hrvoje Maratovića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Filipa Fuština, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], 23. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici BC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 5.131,76 EUR (slovima: pet tisuća sto trideset jedan euro i sedamdeset šest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 8,01 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 5,55 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 5,68 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 6,69 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 6,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 3,12 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 1,36 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 0,19 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 3,33 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 11,37 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 14,52 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 20,07 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 10,35 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 10,18 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 8,41 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 9,42 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 6,80 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 8,56 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 5,75 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 7,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 7,77 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 13,02 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 16,53 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 15,19 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 20,42 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 22,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 30,56 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 35,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 28,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 49,30 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 40,48 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 41,90 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 50,07 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 63,11 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 48,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 53,18 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 47,78 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 59,53 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 70,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 73,34 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 120,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 76,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 70,73 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 71,09 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 71,11 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 77,22 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 80,81 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 81,26 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 78,84 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 80,07 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 82,72 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 79,64 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 79,90 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 74,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 76,35 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 80,13 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 78,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 80,84 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 75,96 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 74,56 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 79,60 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 75,55 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 73,55 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 68,50 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 72,04 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 74,28 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 77,32 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 77,58 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 80,08 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 75,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 73,65 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 74,88 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 73,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 72,25 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 71,92 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 73,69 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 75,80 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 76,71 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 76,69 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 78,77 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 79,51 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 79,80 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 125,12 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 114,03 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 121,71 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 123,07 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 117,96 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 118,13 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 110,31 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 105,10 EUR od 30. rujna 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici BC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.572,28 EUR (slovima: tisuću petsto sedamdeset dva eura i dvadeset osam centi), u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 1.572,28 EUR (slovima: tisuću petsto sedamdeset dva eura i dvadeset osam centi) zakonske zatezne kamate od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

IV. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.401,28 EUR (slovima: tri tisuće četiristo jedan euro i dvadeset osam centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici BC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.951,19 EUR (slovima: tisuću devetsto pedeset jedan euro i devetnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog

troška kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je 7. srpnja 2005. s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu, br. 3205103396/05, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tužiteljica navodi da je člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Tužiteljica navodi da su navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužiteljica navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. 6. 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. 7. 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužiteljica navodi da su stoga sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica navodi da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužiteljica nadalje navodi da isto pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužiteljica navodi da je s tuženikom zaključila Dodatak ugovoru o kreditu 1. 2. 2016. kojim je gore navedeni ugovor o kreditu konvertirala u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.). Tužiteljica navodi kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. Tužiteljica se poziva na odluku VSRH RH broj Rev-2868/2018 od 12. 2. 2019. Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Tužiteljica navodi da joj je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom potražuje temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli iznos od 5.183,02 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. pa do isplate te po osnovi razlike glavnice iznos od 1.581,45 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Protivio se dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja navodeći da se spor vodi u vezi pravnog pitanja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2018. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik je istaknuo prigovor postojanja dvostruke litispendencije jer je tužitelj pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu već pokrenuo postupak protiv tuženika u odnosu na isti ugovor o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (indirektno tužitelj spominje i valutnu klauzulu i razlike glavnice) pod brojem P-8276/2019 koji postupak je još uvijek u tijeku. Tuženik je naveo da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran prema odredbama ZID ZPK/15 jer su stranke 1. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate i s osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene su, odnosno uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sukladno odredbi čl. 19.d. navedenog zakona, prije objave kalkulatora konverzije banka je bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna prema čl. 19. c ZID ZPK/15 te je takvo mišljenje bila dužna objaviti na svojim mrežnim stranicama, pa stoga postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a to je potvrdio i neovisni revizor. Tuženik je naveo da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR, a nakon što je od tuženika dobio zakonom propisane i iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući i podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu, tužitelj je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, čime je stavljen u položaj kao da je od početka kredit denominiran u EUR i izjednačen je s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao je pravni odnos, kojeg je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti. Preplata po osnovi promjena tečaja CHF također je uzeta u obzir kod konverzije kredita na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK/16. Tuženik navodi da je čl. 6. ugovora o kreditu kao namjena kredita navedena „izgradnja kuće“ pri čemu tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje navodi da se svrha ne podrazumijeva, zbog čega je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 28. kolovoza 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 5.131,76 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate, zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenoj osnovi, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. u iznosu od 1.572,28 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. pa do isplate te iznos od 3.401,28 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. pa do isplate po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj na dan isplate kredita.

4. Tuženik se na glavnoj raspravi od 4. rujan 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 4. rujna 2025. sud dopustio preinaku tužbe od 28. kolovoza 2025. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 9 spisa), obavijest i izračun konverzije na dan 1. veljače 2016. (list 10 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4. lipnja 2018. (list 11-12 spisa), otplatni plan za kredit od 4. lipnja 2018. (list 13 spisa), pročitao je ugovor o namjenskom kreditu od 7. srpnja 2005., broj 3205103396/05 (list 14-21 spisa), dodatak ugovoru o kreditu od 1. veljače 2016. (list 22-38 spisa), izvršio je uvid u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 41-46 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 47 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015. (list 48 spisa), pročitao je prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 49 spisa), izvršio je uvid u podatke o kamatnoj stopi (list 50-61 spisa), prvi otplatni plan (list 62-70 spisa), promet po kreditu (list 71 do 82 spisa), pročitao je mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 106-108 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8276/2019-32 od 10. prosinca 2024. (list 134-153 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković, od 26. travnja 2021. provedeno u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8276/2019 (list 158-167 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ŠC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 3. lipnja 2025. (list 173-181 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog kojim je tuženik predlagao da se izvrši uvid u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-8276/2019 na okolnost odlučivanja o prigovoru dvostruke litispendencije kao nepotreban s obzirom da je u spis predmeta dostavljena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-8276/2019, na temelju koje sud može utvrditi sve odlučne činjenice, pri čemu uvid u cjelokupni spis ne bi mogao dovesti do drukčijeg zaključka niti bi pridonio utvrđenju odlučnih činjenica, već bi samo nepotrebno odugovlačio postupak.

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9. Neosnovan je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije budući da je tužba koju je tužiteljica podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-8276/2019 (list 134-153 spisa) podnijeta radi isplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj stopi ugovorne kamate po istom ugovoru, dok je predmet ovog postupka isplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj na dan isplate kredita, zbog čega u predmetima ne postoji istovjetnost spora u smislu odredbe iz čl. 194. st. 3. ZPP-a.

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

11. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 7. srpnja 2005. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205103396/05, kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 76.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (čl. 1. ugovora), na rok oplate 30 godina (čl. 3. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je izgradnja stambene građevine u Gornjem Stupniku, Voćarska ulica bb (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 1. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je člankom 8. stavkom 1. Dodatka Ugovora o kreditu od 1. veljače 2016. utvrđeno da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. ovog Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, iznosi 40.899,49 EUR, koju je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da je prema izračunu konverzije utvrđen manjak na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.074,32 kune.

12. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva,

- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

13. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

14. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

15. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

16. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o stambenom kreditu s tuženikom radi gradnje kuće. Službenica u banci ponudila joj je sklapanje ugovora o kreditu uz valutu CHF i isti je predstavila kao najpovoljniji izbor. Uvjeti oko sklapanja kredita bili su unaprijed određeni od strane banke. Banka je sastavila ugovor o kreditu kojeg je zaključila s tuženikom. Nije mogla utjecati na sadržaj odredaba ugovora o kreditu kojeg je zaključila. U banci joj nisu pojasnili rizike vezane uz valutu CHF, već joj je službenica u banci valutu CHF predstavila kao stabilnu valutu. Službenica u banci nije joj pojasnila da postoji mogućnost rasta tečaja CHF. Sredstvima kredita izgradila je kuću u kojoj sada živi zajedno s obitelji. Na adresi kuće koju je sagradila odobrenim sredstvima kredita nikada nije bilo registrirano trgovačko društvo, a isto tako navedenu kuću nije nikada iznajmljivala. Nije tražila ponudu od banke i otplatni plan za sklapanje ugovora o kreditu u drugoj valuti jer je bio ponuđen ugovor o kreditu uz valutu CHF, isti je predstavljen kao najpovoljniji i za taj kredit ispunjavala je uvjete s obzirom na visinu njezine plaće, odnosno za taj kredit bila je kreditno sposobna. Prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitala je ugovor. Tuženika nije mogla tražiti promjenu pojedinih odredaba ugovora o kreditu jer se sadržaj ugovora nije mogao mijenjati. Nije tražila izmjenu pojedinih odredaba ugovora o kreditu jer je banka ponudila "obrazac" ugovora o kreditu i uvjete koje su trebali ispunjavati. Razumjela je pojam valutne klauzule, bila je svjesna da tečaj CHF-a može rasti, međutim nije mogla predvidjeti da bi se mjesečna rata kredita mogla udvostručiti, pri čemu ih nitko u banci na navedeno nije upozorio. Sklopila je dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovora iz razloga jer više nije mogla otplaćivati mjesečnu ratu kredita jer je u to vrijeme suprug bio nezaposlen, a ona je bila na porodiljnom dopustu. Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija ugovora pročitala je i nije imala prigovor na izračun konverzije.

17. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

19. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

20. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „izgradnja stambene građevine u Gornjem Stupniku, Voćarska ulica bb“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

21. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

22. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

23. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

24. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.

25. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

26. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

28. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., RC protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

29. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

30. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu B protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

32. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužiteljice nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.

35. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

36. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ŠC od 3. lipnja 2025. (list 173-181 spisa) sud je utvrdio da je kredit je iskorišten 29. srpnja 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,663113 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 76.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 354.396,59 kn. Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015., manje uplaćeni iznos po konvertiranom kreditu u EUR u odnosu na uplate po kreditu u CHF je iznosio 2.074,32 kn, na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice iz prethodne točke iznosi 40.899,49 EUR, odnosno kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a 312.148,10 kn (tečaj na 30. rujna 2015., 1 EUR = 7,632078 kn). Iz pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja ugovora do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (izračun od 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 4,50 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008., 5,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010., 6,06 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010., 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014., 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, sudski vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (29. srpnja 2005.) do dana izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i specifikaciju uplata (stupac 'h' Tabele 1), te su na temelju toga iskazane razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), koje se korigiraju za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama obveza koje proizlaze iz promjene kamatne stope (stupac 'm' Tabele 1), te se utvrđuje konačni iznos tečajnih razlika predmetnog slučaja (stupac 'n' Tabele 1). Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora je utužena i presuđena u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8276/2019, a presuđene razlike s osnova promjenjive kamatne stope određene su na temelju provedenog financijskog vještačenje na okolnost preplaćenih iznosa s te osnove, po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Uvidom u financijsko vještačenje iz prethodno navedenog predmeta razvidno je kako su razlike s osnova promjenjive kamatne stope izračunane kao razlike u visini stvarno obračunanih i početno ugovorenog anuiteta (u valuti CHF), te iskazane u protuvrijednosti kuna primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja. Prema tome, radi izbjegavanja dvostrukog obračuna istog, izračunate tečajne razlike (stupac 'j' Tabele 1) korigirane su za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama s osnova promjenjive kamatne stope (stupac 'm' Tabele 1), a koje su izračunane na način da se pojedina razlika anuiteta (stupac 'l' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (tečaja na dan plaćanja i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima i izračunima nalaza, proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita (korigirano za onaj dio tečajnih razlika sadržanih u razlikama zbog promjene kamatne stope), iznosi ukupno 5.131,76 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenoj osnovi, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 1.572,28 EUR; stupac 'o' Tabele 1 iz nalaza. Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj na dan isplate kredita iznosi 3.401,28 EUR.

38. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik na glavnoj raspravi od 4. rujna 2025. istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te nije tražio da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.

39. Tužiteljica je podneskom od 28. kolovoza 2025., precizirala tužbeni zahtjev, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.

40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

41. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

42. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

43. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (7. srpnja 2005.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91. , ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

44. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice na ime valute iznosi 5.131,76 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Sukladno navedenom, točkom I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 28. kolovoza 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila).

45. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od tuženikovih stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa koje teku od 30. rujna 2015. pa do isplate, a kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude s obzirom da je tužiteljici pod točkom II. izreke presude dosuđen iznos obračunatih zateznih kamate na mjesečne iznose razlika po prethodno navedenoj osnovi iz točke 42. ovog obrazloženja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. u iznosu od 1.572,28 EUR. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužiteljici ne pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 1.572,28 eura, zbog čega je valjalo odbiti samo dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica traži na dosuđeni iznos od 1.572,28 eura zakonske zatezne kamate od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

46. Nedospjela glavnica utvrđena je, Dodatkom ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Ona ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15., kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15. na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke, pa je tužiteljica odbijena s iznosom od 3.401,28 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

47. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

48. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

49. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

50. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

51. Sa zahtjevima za isplatu tužiteljica je uspjela s 66,34 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužiteljice u parnici ukupno iznosi 83,17 %, a tuženikov 16,83 %. Sukladno tome, tužiteljici je priznato 66,34 % (83,17%-16,83%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 5. prosinca 2024., 13. ožujka 2025., 28. kolovoza 2025. i 30. listopada 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, za zastupanje na ročištima od 11. prosinca 2024., 4. rujna 2025. i 30. listopada 2025. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, za zastupanje na ročištu od 16. listopada 2025. prema Tbr. 9/5 u iznosu od 25 bodova te za pristup na ročište od 23. prosinca 2025. prema Tbr. 9/3 u iznosu od 50 bodova, što zajedno iznosi 875 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.750,00 eura. Tužiteljici nije priznat troška za sastav podneska od 10. ožujka 2025. uz kojeg dostavlja nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković, od 26. travnja 2021. provedeno u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8276/2019 jer je navedeni nalaz i mišljenje mogla dostaviti na pripremnom ročištu od 11. prosinca 2024. pa navedeni trošak ne bi nastao. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 1. rujna 2025. uz kojeg tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka, budući da sud ima uvid u izvršena plaćanja. Navedeni troškovi priznati su joj razmjerno uspjehu od 66,34 %, odnosno u iznosu od 1.160,95 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 290,24 eura. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.951,19 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

52. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

U Krapini 23. prosinca 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Hrvoje Maratović, odvjetnik u Zagrebu, Jarunska ulica 35, neposredno

2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 7, putem e-Oglasne ploče