Republika Hrvatska

Općinski građanski sud u Zagrebu

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P Ob-1224/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nedi Šoli, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ulica 29. listopada 1918. broj 4, zastupane po punomoćniku Damiru Pokupecu, odvjetniku u Zagrebu, protiv prvotuženika OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ulica 29. listopada 1918. broj 4, zastupanog po privremenoj zastupnici Eleonori Katić, odvjetnici u Zagrebu, i drugotuženika EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., sa sjedištem ureda u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da tužiteljici HB, OIB: [osobni identifikacijski broj], boravište [adresa], Ulica 29. listopada 1918. broj 4 pripada pravo vlasništva na stanu u [adresa] 29. X 1918. kućni broj 4, upisan kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižnog odjela Zagreb – knjigu položenih ugovora zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] (po novoj izmjeri kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u naravi stan na I. (prvom) katu koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupne površine 29,00 m2 u ½ dijela, što su prvotuženi OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ulica 29. Listopada 1918. broj 4 i drugotuženik EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužni priznati.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu koji se odnosi na nekretninu opisanu u točki I. izreke ove presude i to na preostalih ½ dijela, kao neosnovanim.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove u ovom predmetu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela pred ovim sudom 31. ožujka 2017. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva, podredno isplate.

1.1. U tužbi tužiteljica navodi da je kao državljanka Ruske Federacije s prvotuženikom OB, u [adresa], sklopila brak 20. prosinca 2013., te da je radi spajanja obitelji prodala svoj stan u [adresa] i došla živjeti u [adresa]. Novčanim iznosom dobivenim prodajom stana u [adresa] i svoje životne ušteđevine kupila je stan u [adresa] na ime prvotuženika OB, a koji stan je bio u vlasništvu drugotuženika EB.

1.2. Tužiteljica ističe da ju je prvotuženik OB uvjerio da kao strana državljanka ne može stjecati nekretnine u Republici Hrvatskoj što je razlog zašto je stan kupljen isključivo na prvotuženika OB iako predstavlja posebnu imovinu tužiteljice jer je kupljen isključivo novcem koji je predstavljao njezinu posebnu imovinu.

1.3. Nadalje, tužiteljica ističe da je stan je kupljen za 72.000,00 EUR i kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena drugotuženiku EB, a prvotuženik OB nikada nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu. Prvotuženik OB se iselio iz stana, nije prenio pravo vlasništva na stanu na tužiteljicu i tužiteljica se ne može upisati kao vlasnica stana. Cijelo vrijeme je u mirnom posjedu stana.

1.4. Slijedom navedenoga, tužiteljica predlaže da se donose odluka kojom će se utvrditi da je ona vlasnica stana što su tuženici dužni priznati i da se zemljišnoknjižnom odjelu naloži provedba upisa njezinog prava vlasništva. Postavila je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prema tuženiku OB na isplatu iznosa od 72.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2014. do isplate uz nadoknadu troškova parničnog postupka od prvotuženika OB.

2. Prvotuženik OB je u svom odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenim zahtjevima u cijelosti.

2.1. Nadalje, ističe da tužbeni zahtjev ne može biti postavljen na način kako ga postavlja tužiteljica, a posebno ne u dijelu ako sud odbije tužbeni zahtjev na utvrđenje da tada mu naloži isplatu 72.000,00 EUR. Pri tome ističe da tužiteljica nije dokazala koliko predstavlja vrijednost stana prodanog u Rusiji, da je taj iznos prebačen u RH, postojanje predugovora, isplatu kupoprodajne cijene i stupanje u posjed stana.

2.2. Predlaže da sud tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan uz nadoknadu troškova postupka.

3. Drugotuženik EB je u svom odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nedostatka pravnog interesa jer iz tužbe nije vidljivo zašto je on legitimiran kao tuženik u ovom predmetu.

3.1. Ističe da nikada nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa tužiteljicom iz koje bi proizlazila bilo kakva obaveza njega prema njoj. Odnos između tužiteljice i prvotuženika OB mu nije poznat kao ni njihovi dogovori o prijenosu prava vlasništva. On je svoju obavezu izdavanja tabularne isprave ispunio te je predao stan u posjed slobodan od stvari i osoba.

3.2. Predlaže da sud tužbu u odnosu na njega odbaci, a podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P Ob-377/2017-47 od 21. srpnja 2020. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva te je naloženo prvotuženiku OB da naknadi tužiteljici parnični trošak.

4.1. Protiv presude iz točke 3. ovog obrazloženja presude izjavili su žalbu tuženici, a povodom kojih je prvotno Županijski sud u Splitu Presudom i rješenjem posl.br. Gž Ob- 772/2020-2 od 12. studenog 2020. preinačio presudu i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem vlasništva navodeći pritom, između ostalog, da tužiteljica ne može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje da je vlasnica predmetnog stana već da je trebala tražiti tabularnu izjavu. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatom, predmet je vraćen na ponovno suđenje.

4.2. Ističe se i kako je tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Splitu podnijela prijedlog za dopuštenjem revizije koji je odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revd 1446/2021 od 4. svibnja 2021.

5. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom, donesena je Presuda Općinskog građanskog suda posl.br. P Ob- 1002/2020-15 od 18. veljače 2022. kojom je odbijen tužbeni zahtjev te je naloženo tužiteljici da naknadi tuženicima parnični trošak, a ista presuda je potvrđena Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž Ob-195/2022-2 od 21. travnja 2022. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je preinačeno u dijelu u kojem je odlučeno o trošku.

6. Nadalje, Odlukom ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-4751/2021 od 25. travnja 2024. usvojena je ustavna tužba tužiteljice te je ukinuta presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž Ob-772/2020-2 od 12. studenog 2020., opisana u točki 3.1. ovog obrazloženja presude, te je predmet vraćen navedenom sudu na ponovno suđenje.

6.1. U obrazloženju odluke se navodi, između ostalog, da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod „mehaničke“ primjene pozitivnog prava, bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Dodaje se i da je tužiteljica podnijela tužbu na utvrđenje jer nije mogla ishoditi tabularnu izjavu temeljem koje bi se upisala kao vlasnica stana u zemljišne knjige.

6.2. Županijski sud u Splitu je Rješenjem posl.br. Gž Ob-209/2024-3 od 2. listopada 2024. ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Gž Ob-377/2017- 47 od 21. srpnja 2020. i predmet vratio na ponovno suđenje navodeći pritom u bitnome da iz dokaza provedenih tijekom postupka nije razvidno da bi predmetni stan predstavljao posebnu imovinu tužiteljice jer osim kazivanja tužiteljice u tom pravcu nisu izvedeni relevantni dokazi niti to proizlazi iz priloženih isprava. Pored toga, sporno je jesu li tužiteljica i tuženik 1. za vrijeme trajanja braka temeljem bračne stečevine stekli pravo suvlasništva svaki za 1/2 dijela predmetnog stana. Naime, zakonska presumpcija je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drugačije ugovorili.

6.3. Dakle, prema uputi iz drugostupanjske odluke kao i odluke Ustavnog suda, potrebno je pažljivom ocjenom svih izvedenih dokaza ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice na način da se upotpuni činjenično stanje izvođenjem dokaza koje stranke eventualno predlože, a posebice na okolnost utvrđivanja njezina vlasništva na predmetnom stanu kao posebne imovine odnosno bračne stečevine u ½ dijela za nju i prvotuženika OB na predmetnom stanu.

7. Tijekom postupka izvršen je uvid u dokumentaciju dostavljenu po tužiteljici s ovjerenim prijevodom sa ruskog jezika (list 6-18 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 1. srpnja 2014. (list 20-24 spisa), odnosno u svu dokumentaciju koja prileži spisu.

7.1. Dokumentaciju dostavljenu od strane tužiteljice, a koja je sastavljena na ruskom jeziku, sud nije uzeo u obzir imajući u vidu da ista nije prevedena na hrvatski jezik i latinično pismo u skladu s odredbom čl. 232. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na što je tužiteljica bila pozvana te imajući u vidu da je i sama izjavila na ročištu održanim kod ovoga suda 12. studenog 2025. da odustaje od navedenog dokaza.

7.2. Na ročištu održanim kod ovoga suda 4. ožujka 2020. izveden je dokaz saslušanja tužiteljice (list 289-290 spisa), a na ročištu održanim 12. studenog 2025. dopunskog saslušanja tužiteljice (list 396-401 spisa).

7.3. Na ročištu održanim kod ovoga suda 22. veljače 2019. izveden je dokaz saslušanja svjedoka PB (list 177-178 spisa).

7.4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem prvotuženika OB jer je nepoznatog boravišta kao ni drugotuženika EB jer je njegov punomoćnik predložio da sud donese odluku na temelju stanja spisa.

7.5. Sud nije izvodio daljnje dokaze s obzirom na to da su na ročištu održanim kod ovoga suda stranke suglasno navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i predložile su zaključenje glavne rasprave.

7.6. S obzirom na to da je tijekom postupka došlo do izmjene raspravnog suca, na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. rujna 2025. uz prethodnu suglasnost punomoćnika stranaka, dokazni postupak obnovio čitanjem spisa i priležeće dokumentacije, a u smislu odredbe čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

7.7. Nakon provedenog dokaznog postupka, stranke zastupane po punomoćnicima su predložile zaključenje glavne rasprave navodeći pritom da nije potrebno provođenje daljnjih dokaza. Pri čemu se ističe da sudovi odlučuju o tužbenom zahtjevu na temelju činjenica koje se utvrde u postupku u skladu s čl. 7. Zakona o parničnom postupku te da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze koji te činjenice potvrđuju.

7.8. Teret iznošenja i dokazivanja činjenica na kojima temelji svoje zahtjeve je na tužiteljici, jednako kao što je na tuženiku OB teret iznošenja činjenica i dokazivanja tvrdnji kojima se pobijaju navodi i dokazi protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavaka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na temelje rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14) u vezi s čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ , broj 70/19) i čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ , broj 80/22) te čl. 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ , broj 144/22) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 155-2366/2023), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i prvotuženik OB sklopili brak 20. prosinca 2013. u [adresa], a što i proizlazi iz vjenčanog lista (list 9 spisa), a da je nakon toga prodala svoj stan u [adresa] i preselila se u Zagreb, što također proizlazi iz dokumentacije koja prileži u spisu.

9.1. Među strankama nije sporno da je prvotuženik OB nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji stana s drugotuženikom EB ishodio tabularnu ispravu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime na nekretnini upisanoj kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel, knjiga položenih ugovora, zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] (po novoj izmjeri kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u naravi stan na I. (prvom) katu koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupne površine 29,00 m2 (dalje u tekstu: predmetna nekretnina). Isto tako nije sporno da se prvotuženik OB nije uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine.

9.2. Među strankama je sporno utvrđenje je li tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine, odnosno je li dala novac za kupnju predmetne nekretnine, predstavlja li predmetna nekretnina posebnu imovinu tužiteljice te može li tužiteljica tražiti utvrđenje da je ona za cijelo vlasnik predmetne nekretnine.

10. Prije svega, ističe se da se imovinskopravni odnosi između stranka uvijek trebaju tretirati prema propisu koji je vrijedio u vrijeme kada su imovinskopravni odnosi nastali, dakle u vrijeme stjecanja određene imovine, za razliku od statusnih prava i obveza koji se primjenjuju prema zakonu koji vrijedi u vrijeme kada se vodi postupak.

10.1. U skladu s navedenim, sud je kod donošenja odluke o predmetu spora primijenio odredbe Obiteljskog zakona koji je bio na snazi u vrijeme bračne zajednice i stjecanja bračne stečevine.

10.2. Članak 252. i 253. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 162/1998) bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine te su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, a isto proizlazi i iz članka 248. i 249. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013,).

10.3. Prema Obiteljskom zakonu („Narodne novine“ 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023), čl. 36. st. 1. i 3. bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine i bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili.

10.4. Sukladno članku 551. Obiteljskog zakona („Narodne novine, broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 „), u ovoj pravnoj stvari primjenjuju se zakonske odredbe koje su vrijedile u vrijeme stjecanja nekretnine, a sve radi razjašnjenja i utvrđenja predstavlja li predmetna nekretnina bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženika OB ili njezinu posebnu imovinu.

11. Prije svega, ističe se da je prigovor drugotuženika EB o promašenoj pasivnoj legitimaciji te prigovor prvotuženika OB o nedostatku pravnog interesa, u cijelosti neosnovani.

11.1. Naime, njegova pasivna legitimacija ne proizlazi iz ugovorne obveze sa tužiteljicom niti tužiteljica to tvrdi već iz činjenice da je u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik stana u odnosu na koji tužiteljica traži utvrđenje da je vlasnica i ako sud utvrdi da je njezin tužbeni zahtjev osnovan tada je nužno da presuda bude donesena i u odnosu na zemljišnoknjižnog vlasnika nekretnine na kojeg će se direktno odnositi učinci same presude.

11.2. U konkretnom slučaju tužiteljica zahtijeva utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine, ali ne i izdavanje tabularne isprave od strane tuženika. S tim u vezi se ističe da je zahtjev za izdavanje tabularne isprave po svojoj prirodi je obveznopravni zahtjev, a ne stvarnopravni zahtjev. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave pretpostavlja postojanje određenog obveznopravnog odnosa među strankama, a iz činjeničnih navoda tužbe i podataka u spisu proizlazi da tužiteljica i tuženik nisu bili u obveznopravnom odnosu.

11.3. Tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva može se osnovano zahtijevati u slučaju kada je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne pravni posao jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev je trebao biti usmjeren na utvrđenje da tužiteljica na temelju sklopljenog ugovora ima valjani pravni temelj stjecanja vlasništva na nekretnini pa da su tuženici dužni trpjeti upis prava vlasništva na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi. (O tome i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-4299/2023-2 od 1. listopada 2024.)

11.4. Naime, pogrešno je stajalište drugotuženika ĐB nekretnina koja je upisana na njegovo ime ne može biti predmetom ovog postupka odnosno da se utvrdi kao bračna stečevina tužiteljice i prvotuženika OB. Kod deklaratorne tužbe postoji pravni interes za podnošenje tužbe te u konkretnom slučaju se isti ogleda na utvrđenje da predmetna nekretnina čini posebnu imovinu ili bračnu stečevinu. Na postojanje pravnog interesa upućuje i okolnost da time bračni drugovi stječu aktivnu legitimaciju u odnosu na tu imovinu (kao bračnu stečevinu ili posebnu imovinu) prema osobi koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u skladu s odredbom čl 119. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014) (O tome i u odluci Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž Ob-81/2024-4 od 2. listopada 2024.).

12. U odnosu na uputu Ustavnog suda opisanu u točki 6.1. ovog obrazloženja presude te utvrđenje iz točke 11.3. ovog obrazloženja presude, ističe se da u skladu s odredbom čl. 2. Zakona o parničnom postupku, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

12.1. S tim u vezi, a imajući u vidu i prigovore tuženika o stjecanju vlasništva od strane tužiteljice koja je državljanka Ruske federacije, ukazuje se da je u Informaciji o uzajamnosti u stjecanju prava vlasništva nekretnina naznačeno da Republika Hrvatska ima bezuvjetnu uzajamnost, između ostalog, i s Ruskom Federacijom. Pretpostavka uzajamnosti, nalaže da se vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske može steći ako suglasnost da ministar nadležan za poslove pravosuđa. Međutim, iznimka je da strana osoba ne može steći pravo vlasništva na nekretnini koja postoji na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske proglašeno područjem na kojem stranci ne mogu imati pravo vlasništva, osim ako je zakonom drugačije određeno.

12.2. Naime, u postupku davanja suglasnosti koji se odnosi na određeni pravni posao, uz zahtjev je potrebno dostaviti pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva nekretnine. Tu ministar ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za valjanost pravnog posla, kao što je npr. može li nekretnina biti objekt vlasništva i može li osoba na toj nekretnini steći pravo vlasništva. Nakon što strana osoba dobije naposljetku suglasnost, treba upisati svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige. O davanju suglasnosti za stjecanje prava vlasništva stranih osoba na nekretninama u Republici Hrvatskoj odlučuje se u upravnom postupku na zahtjev strane osobe koja namjerava steći vlasništvo određene nekretnine koja namjerava otuđiti tu nekretninu. Postupak se naravno provodi sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom na to da je suglasnost upravni akt, prema članku 356. stavku 3. Nadalje, pisanom zahtjevu za dobivanje suglasnosti za stjecanje vlasništva se mora priložiti, između ostalog i pravna osnova stjecanja vlasništva.

12.3. Međutim, imajući u vidu da je u postupku odlučuje da tužiteljica stječe pravo vlasništva odnosno suvlasništva na temelju zakona, tada nije od utjecaja na vođenje ovog postupka činjenica je li tužiteljica ishodila suglasnost već će isto biti od eventualnog utjecaja kod provedbe navedene odluke.

13. Iz ugovora o kupoprodaji stana (list 16 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica 6. veljače 2014., nakon sklapanja braka s prvotuženikom OB, prodala svoj stan u [adresa] za iznos od 19.000.000,00 (devetnaest milijuna) rubalja.

14. Prema ugovoru o kupoprodaji nekretnine (list 20 spisa) utvrđeno je da je stan koji je predmet ovog spora drugotuženika EB kao prodavatelj prodao prvotuženiku OB kao kupcu **.**.2014. za cijenu od ukupno 72.000,00 eura s time da je iznos od 8.000,00 eura plaćen prilikom sklapanja predugovora (koji je sklopljen 12. svibnja 2014.), a preostali iznos kupoprodajne cijene prvotuženik OB se obvezao isplatiti u roku 8 dana od dana sklapanja ugovora.

14.1. Iz potvrde o primopredaji stana i tabularne isprave (list 59 spisa) utvrđeno je da je prvotuženik OB, kao kupac, od drugotuženika EB kao prodavatelja, 2. srpnja 2014. preuzeo tabularnu ispravu na temelju koje je ovlašten ishoditi upis svog prava vlasništva na stana kao i da je 2. srpnja 2014. od drugotuženika EB kao prodavatelja preuzeo 2 komada ključeva i stupio u posjed nekretnine.

15. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu koji je predmet ovog spora (list 19 spisa) utvrđeno je da je kao vlasnik stana i dalje upisan drugotuženik EB.

16. Iz saslušanjem svjedoka PB (list 177 spisa) utvrđeno je da je u razgovorima sa tužiteljicom i prvotuženikom OB tužiteljica uvijek govorila da je ona ta koja je dala novac za stan kao i da je pričala da je novac za kupnju stana ima od prodaje stana u [adresa].

16.1. Iskaz svjedoka je sud uzeo u obzir u dijelu u kojem je iskazivao o navodima tužiteljice o kupovini stana jer se isti u navedenom dijelu podudara i s njezinim iskazom, međutim, navedeni iskaz je utemeljen isključivo na kazivanju tužiteljice bez da je svjedok nazočio predaji novaca ili da je vidio dokumentaciju iz koje bi proizlazili navodi tužiteljice da je upravo ona s vlastitom imovinom u cijelosti isplatila predmetnu nekretninu te da ista nije kupljena sredstvima od rada nje ili prvotuženika OB.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona dala cjelokupan iznos za kupovinu predmetnog stana i to od novca koji je dobila prodajom stana u [adresa].

17.1. Ističe da je prodala stan u [adresa] za iznos od 19 milijuna rubalja što je u tom trenutku otprilike iznosilo oko 400.000,00 EUR. Navodi i da je imala dodatni vlastiti iznos na kartici, a riječ je o iznosu od 100.000,00 EUR. U trenutku prodaje stana u [adresa] boravila je u Hrvatskoj oko 3 mjeseca. Dodaje i da je stan u [adresa] stekla prije više od 25 godina, prije prodaje. Zakonska osnova bi bila oko 1994. kada je stekla taj stan nasljedstvom, međutim zakoni u Rusiji tada su tražili da se taj stan privatizira i trebala ga je formalno kupiti iako nije ništa za to novaca davala. U trenutku kada je upoznala prvotuženika OB, bila je dalje bila vlasnica toga stana i nije ga planirala prodati.

17.2. Nadalje, tužiteljica ističe da je od iznosa koji je imala od prodaje stana, dala u gotovini drugotuženiku EB 72.000,00 EUR. Drugotuženik EB je inzistirao da dobije gotovinu u ruke, iako je njoj bilo lakše platiti putem kartice, no on to nije htio jer je rekao da ne želi platiti porez.

17.3. Tužiteljica navodi da je živjela u centru [adresa], pa je htjela živjeti i u centru Zagreba, jer voli stare lokacije i svidio joj se stan. Razlog zašto je uopće htjela kupiti stan u [adresa] je OB. On je došao u [adresa], rekla mu je da moraju minimalno 6 mjeseci živjeti skupa da vidi kako će to izgledati. On je živio s njom u Moskvi 8 mjeseci. U to vrijeme, nakon nekih 6 mjeseci života u [adresa], nagovorio ju je da se uda za njega i da registriraju brak u [adresa]. Nakon toga ju je nagovorio da proda stan i preseli se kod njega. Nije znala da će ju prvotuženik OB prevariti.

17.4. Tužiteljica opisuje da je ona s prvotuženikom OB išla zajedno gledati stan. Kod sklapanja ugovora o kupoprodaji bio je prisutan drugotuženik EB, muškarac koji se predstavio kao njegov odvjetnik, OB i ona. Kod sklapanja ugovora nastao je skandal jer nije bilo njezinog prezimena na ugovoru niti naziva firme čija je vlasnica tada bila, a govorili su da je to nebitno i uvjeravali da je sve u redu. Prošlo je 12 godina, zna da je novce dala OB koji ih je imao u džepu, i on je dao prodavatelju iznos od 72.000,00 EUR.

17.5. Tužiteljica navodi da je prvotuženik OB imao bankovnu karticu od računa i mogao je koristiti te novce, živio je od njezina novca. Skupa su podigli iznos od 72 tisuće EUR. On ju je uvjeravao da ugovor koji je sklopio ništa ne znači i da postoji institucija gdje će se prenijeti stan na njezino ime. Ostatak novca koji je imala na računu koristio se za uređenje stana. Stan je vrijedio 72.000,00 EUR, u ugovoru je pisalo 72.000,00 EUR, ali je i pisalo da je stan površine 30m2, a bio je 40m2. Plaćeno je sve na ruke jer drugotuženik EB drugačije nije htio. Navodi i da su uredili stan.

17.6. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u dijelu u kojem je navodila da je davala novce OB kao i da se on služio njezinim novcima što ukazuje da su imali zajedničku ekonomsku zajednicu. Međutim, sud nije prihvatio njezin iskaz u dijelu u kojem je navodila da je ona isključivo platila cjelokupan stan s obzirom na to da osim njezinog iskaza nije priložen niti jedan drugi dokaz iz kojeg bi to bilo vidljivo.

18. Uvidom u Izvješće o stanju računa u periodu od 6. veljače 2014. do 21. travnja 2015. (list 215-260 spisa) utvrđeno je da se radi o računu tužiteljice sa kojeg je ona u razdoblju od 15. svibnja 2014. do zaključno sa 24. lipnja 2014., na različitim bankomatima, podigla ukupno iznos od 77.508,14 EUR. U tim je razdobljima dnevno podizano većih novčanih svote dok nakon tog razdoblja više nije bilo podizanja tako velikih novčanih svota već je račun najčešće terećen za plaćanje kupovine u trgovačkim lancima. Dakle, cjelokupni veći novčani iznos podignut je u razdoblju od sklapanja predugovora do sklapanja glavnog ugovara i plaćanja ukupne kupoprodajne cijene, međutim nije vidljivo na što se predmetni novac trošio posebice jer je tužiteljica isticala da je utrošila i novce na uređenje stan te da se uzdržavalo i kućanstvo uglavnom od njezinog novca.

19. Prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu.

19.1. Prema ranije citiranim odredbama Obiteljskog zakona koje se primjenjuju na razdoblje trajanja bračne stečevine, proizlazi da je bračna stečevina ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice s time da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine.

19.2. Brak i bračna zajednica nisu istovjetni pojmovi, potrebno je naglasiti da bračna zajednica može trajati isključivo za vrijeme trajanja braka, a za postojanje bračne zajednice bitno je postojanje volje bračnih drugova u cilju ostvarivanja i dijeljenja životnih sadržaja, čak i ako faktički žive odvojeno.

19.3. Bračna stečevina je dakle imovina koja je stečena radom na naprijed navedene načine ili potječe iz te imovine, primjerice prihodi stečeni od nekretnina i pokretnina koji su bračna stečevina. U bračnu stečevinu spadali bi i darovi dobiveni tijekom trajanja braka koji su darovani s namjerom da se daruju oba bračna druga.

20. Iz tako provedenog dokaznog postupka, sud zaključuje da je kod tužiteljice i prvotuženika OB postojala ekonomska zajednica koja se nije prekidala.

20.1. Naime, iz provedenog postupka proizlazi da tužiteljica i tuženik OB nisu formalno sklopili nikakav ugovor u smislu citiranih odredbi Obiteljskog zakona kojim bi ugovorili da bi predmetna nekretnina pripala njoj odnosno drugačiji omjer suvlasništva od onog kako to bračnu stečevinu reguliraju odredbe Obiteljskog zakona. Posebice jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u to vrijeme bila u dobrim odnosima s prvotuženikom OB, pristala je da on sklopi ugovor o kupoprodaji, omogućila mu je da podiže s njezinih računa novce dok s druge strane nije utvrđeno je li on radio i je li on imao svoje imovine. Bez obzira postoji li suglasnost ili ne, imovina stečevina iz rada za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina. Navedena presumpcija može se ograničiti samo u jednom slučaju, a to je da su bračni drugovi postigli drugačiji sporazum što tijekom postupka nije dokazano.

21. Primjenom čl. 7 . st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja, tužiteljica je trebala dokazati ono što tvrdi i na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Dakle, opseg imovine stečene u braku u utuženoj visini te ništa manje bitno, utuženu vrijednost te imovine u trenutku prestanka bračne zajednice imajući u vidu da je utvrđenje te vrijednosti nužna pretpostavka za suđenje o obvezi tuženika na isplatu onog što tužiteljici pripada iz te imovine, dok je tuženik trebao dokazati ono čime prigovara zahtjevu tužiteljice. To znači da su stranke te koje moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore, te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud, ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju da posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne smiju raspolagati). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

22. Pri tome se napominje da je od predloženih dokaza sud ocijenio izvedene dokaza saslušanjem svjedoka i tužiteljice pri čemu se osobna procjena stranaka prijeporne visine bračne stečevine ne može smatrati dokazom.

22.1. Iskazi stranaka čine prigovore stranaka koji su činjenične naravi i kojima stranke nastoje iznijeti svoju ocjenu izvedenih dokaza saslušanih svjedoka pa i njih samih. Međutim, pri tome treba uzeti u obzir da sud ima ovlasti ocjenjivati samo provedene dokaze i ovlast odlučivati o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja činjenica (čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku) te da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno ocjenom provedenih dokaza istinitim prihvatiti one dokaze koji su u skladu i s drugim izvedenim dokazima, imajući u vidu pritom da svaka stranka za sebe smatra da govori istinu.

23. Isto tako, važno je istaknuti da je strankama omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana im je mogućnost predlaganja dokaza kao i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u ocjeni izvedenih dokaza, a posebno na dokazivanje postojanja posebne imovine odnosno bračne stečevine. Naime, dokazom i to odlučnim u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora. Tužiteljica osim što je dokazala da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka, te da je sudjelovala u kupovini nekretnine zajedno s prvotuženikom OB, nije predložila druge dokaze kojima bi potvrdila svoja shvaćanja da se radi o posebnoj imovini, a na što je ukazao i drugostupanjski sud kako je i objašnjeno u točki 6.2. ovog obrazloženja presude.

24. Slijedom navedenoga, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je predmetna nekretnina kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženika OB, a koji se nije upisao kao zemljišnoknjižni vlasnik, te da je tužiteljica tijekom trajanja bračne zajednice prodala stan u [adresa] koji je bio u njezinom vlasništvu, a koji novac se potom koristio i kod kupovine predmetne nekretnine i kod uređenja stana, međutim nije utvrđeno u kojem iznosu.

24.1. Prema članku 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013) bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine. S druge strane, članak 253. stavak 2. istog zakona propisuje da vlastitu imovinu bračnog druga čini imovina koju je stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od temelja iz članka 248.Obiteljskog zakona.

24.2. Darovanje predstavlja pravni temelj stjecanja koji je različit od rada. Kada jedan bračni drug primi dar tijekom trajanja bračne zajednice, taj dar čini njegovu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu. To je temeljno načelo bračnog imovinskog prava koje proizlazi iz jasnih zakonskih odredbi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik raspolagao s njezinim novcima i da je samostalno podizao s računa, slijedom čega se i u navedenom dijelu ukazuje da tužiteljica nije dokazala da je predmetna nekretnina kupljena sredstvima koji predstavljaju njezinu posebnu imovinu.

24.3. Dakle, sama činjenica da je predmetna nekretnina kupljena i da je kao kupac naveden tuženik OB ne znači automatski da je to njegova vlastita imovina ili bračna stečevina ili od tužiteljice, već je tijekom postupka bilo potrebno utvrditi iz kojih je sredstava predmetna nekretnina kupljena, a što tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je to isključivo iz njezine posebne imovine.

25. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude.

26. Odluka je ovog suda da svaka stranka snosi svoje parnične troškove u smislu odredbe čl. 154. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku.

27. Naime, niti jedna od parničnih stranaka nije u cijelosti uspjela u svom zahtjevu (tužiteljica u svom zahtjevu i tuženici u protivljenju tom zahtjevu), pa tako zbog dijela u kojem su stranke uspjele nisu nastali posebni troškovi.

28. U konkretnoj situaciji sud je imao u vidu da tužiteljica nije uspjela u polovini dijela zahtjeva koji je potraživala tužbom odnosno niti osnovom niti zatraženim zahtjevom.

29. Slijedom navedenoga, zaključak ovoga suda je da kvalitativno i kvantitativno uspjeh u sporu parničnih stranaka opravdava odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove u ovom postupku.

30. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu, 23. prosinca 2025.

Sudac:

Neda Šola

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu.

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.

Stranka koja je pristupila ročištu radi uručenja presude, rok za žalbu teče od dana kad je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi u pisanom obliku, putem ovoga suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u postupku.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Prvotuženiku OB po privremenoj zastupnici

3. Drugotuženiku EB po punomoćnicima

4. Spis