Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-195/2023-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja GD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 13. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406-85/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su 7. prosinca 2007. sklopili tužitelj BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406-85/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su 7. prosinca 2007. sklopili tužitelj BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati kamate na iznos od 9.866,56 eur, sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 8,75 eur počam od 31.1.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 23,09 eur počam od 29.2.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 18,03 eur počam od 31.3.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 9,28 eur počam od 30.4.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 8,02 eur počam od 31.5.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 8,43 eur počam od 30.6.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 3,85 eur počam od 31.7.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 8,43 eur počam od 31.8.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 16,37 eur počam od 30.9.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 37,70 eur počam od 31.10.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 13,29 eur počam od 30.11.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 46,47 eur počam od 31.12.2008. do 30. rujna 2015.

na iznos od 44,25 eur počam od 31.1.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 47,81 eur počam od 28.2.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 54,86 eur počam od 31.3.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 41,81 eur počam od 30.4.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 44,79 eur počam od 31.5.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 36,06 eur počam od 30.6.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 36,63 eur počam od 31.7.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 36,29 eur počam od 31.8.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 36,04 eur počam od 30.9.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 35,57 eur počam od 31.10.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 38,57 eur počam od 30.11.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 44,49 eur počam od 31.12.2009. do 30. rujna 2015.

na iznos od 47,57 eur počam od 31.1.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 56,56 eur počam od 28.2.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 54,86 eur počam od 31.3.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 62,48 eur počam od 30.4.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 64,99 eur počam od 31.5.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 82,82 eur počam od 30.6.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 84,44 eur počam od 31.7.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 102,83 eur počam od 31.8.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 83,63 eur počam od 30.9.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 95,78 eur počam od 31.10.2010. do 30. rujna 2015.

na iznos od 121,71 eur počam od 30.11.2010. do 30. rujna 2015. na iznos od 107,89 eur počam od 31.12.2010. do 30. rujna 2015. na iznos od 110,37 eur počam od 31.1.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 106,96 eur počam od 28.2.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 106,58 eur počam od 31.3.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 139,00 eur počam od 30.4.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 149,03 eur počam od 31.5.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 163,09 eur počam od 30.6.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 202,44 eur počam od 31.7.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 141,59 eur počam od 31.8.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 137,87 eur počam od 30.9.2011. do 30. rujna 2015.

na iznos od 140,01 eur počam od 31.10.2011. do 30. rujna 2015. na iznos od 145,05 eur počam od 30.11.2011. do 30. rujna 2015. na iznos od 153,85 eur počam od 31.12.2011. do 30. rujna 2015. na iznos od 153,80 eur počam od 31.1.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 154,85 eur počam od 29.2.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 149,73 eur počam od 31.3.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 153,82 eur počam od 30.4.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 155,93 eur počam od 31.5.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 155,97 eur počam od 30.6.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 151,13 eur počam od 31.7.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 150,04 eur počam od 31.8.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 141,33 eur počam od 30.9.2012. do 30. rujna 2015.

na iznos od 151,14 eur počam od 31.10.2012. do 30. rujna 2015. na iznos od 153,24 eur počam od 30.11.2012. do 30. rujna 2015. na iznos od 150,75 eur počam od 31.12.2012. do 30. rujna 2015. na iznos od 140,36 eur počam od 31.1.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 150,18 eur počam od 28.2.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 146,13 eur počam od 31.3.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,71 eur počam od 30.4.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 136,98 eur počam od 31.5.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 136,50 eur počam od 30.6.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 139,19 eur počam od 31.7.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 140,07 eur počam od 31.8.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 149,09 eur počam od 30.9.2013. do 30. rujna 2015.

na iznos od 149,93 eur počam od 31.10.2013. do 30. rujna 2015. na iznos od 148,96 eur počam od 30.11.2013. do 30. rujna 2015. na iznos od 151,27 eur počam od 31.12.2013. do 30. rujna 2015. na iznos od 130,27 eur počam od 31.1.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 137,33 eur počam od 28.2.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 137,09 eur počam od 31.3.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 135,21 eur počam od 30.4.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 131,80 eur počam od 31.5.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 133,88 eur počam od 30.6.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 137,85 eur počam od 31.7.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 139,62 eur počam od 31.8.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 139,83 eur počam od 30.9.2014. do 30. rujna 2015.

na iznos od 141,14 eur počam od 31.10.2014. do 30. rujna 2015. na iznos od 143,47 eur počam od 30.11.2014. do 30. rujna 2015. na iznos od 143,80 eur počam od 31.12.2014. do 30. rujna 2015. na iznos od 143,57 eur počam od 31.1.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 28.2.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 31.3.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 30.4.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 31.5.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 30.6.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 31.7.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 31.8.2015. do 30. rujna 2015.

na iznos od 144,54 eur počam od 30.9.2015. do 30. rujna 2015.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak u iznosu od 400,00 eur, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 23. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kako je određeno u podnesku tužitelja od 14. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje tužitelj) je 28. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (dalje tuženik), radi ništetnosti te isplate. Tužitelj BD, kao korisnik kredita i Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kao pravni prednik Addiko bank d.d. kao kreditor sklopili su 7. prosinca 2007. Ugovor o kreditu broj: 406-85/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Ugovor). Isto tako, stranke su dana 23. veljače 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 406-85/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Dodatak ). Člankom 20. ugovoreno je da je za sve sporove iz Ugovora nadležan sud u [adresa]. Obzirom na ugovornu odredbu za rješavanje spora stvarno i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih V-tuženika Addiko bank d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Addiko bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je V-tuženik Addiko bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. , povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 4. Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 9.944,12 eur/74.923,97 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, u daljnjem tekstu: Zakon) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. koja je iznosila 34.091,29 eur / 256.860,79 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019., slučaj G. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 30.939,90 eur / 233.116,69 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 34.091,29 eur / 256.860,79 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 3.151,39 eur / 23.744,11 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Sukladno navedenom, tužitelj potražuje da se utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane za promjenjivu kamatnu stopu, preko ugovorene kamate od 5,50% i da se utvrdi nitšetnosti odredbi ugovora vezanih uz valutnu klauzulu za CHF te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 9.944,12 € sa pripadajućim zakonskim kamatama od dospijeća do isplate, na ime razlike nastale između iznosa kredita prema prvotno utvrđenom otplatnom planu i kasnije nastalim izmjenama vezanima uz valutnu klauzulu CHF.

2. U svom odgovoru na tužbu od 27. listopada 2023. tuženik ne spori sklapanje predmetnog ugovora, no međutim smatra kako je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ističe prigovor zastare, osporava visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako je sukladno ZIDZPK/15 izvršena konverzija kredita temeljem sporazuma stranaka te provođenjem konverzije su poništene sve možebitne ništetne i nepoštene odredbe te smatra da je radi istoga tužben zahtjev u cijelosti neosnovan i predlaže ga odbiti u cijelosti.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8-18 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (stranica 20-21, 42-47 spisa), otplatni plan (stranica 20-27 spisa), popis uplata (stranica 28-41 spisa), izvod po kreditu (stranica 48-73 spisa), Aneks ugovora o kreditu (stranica 74-79 spisa), članke vezane uz tematiku dostavljanja od strane tuženika (stranica 137-476 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Dragani Bubalo.

4. Tuženik je predlagao saslušanje zaposlenice OD te je na podneskom od 26. rujna 2025. odustao od njenog saslušanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Podneskom od 14. srpnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je isti smanjio za iznos od 77,56 €. Tako postavljeni tužbeni zahtjev dostavljen je tuženiku koji se protivio ovom smanjenju, međutim kako tužitelj i dalje utužuje iste mjesece, samo je smanjio pojedinačne mjesečne iznose za gore navedeni iznos, to je temeljem članka 190. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom 1.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu 406-85/2007 od 7. prosinca 2007., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 80.800,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 1. ugovora), po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Radi se o stambenom kreditu. Ugovoreno je da se kredit odobrava na 17 godina i otplata kredita će se vršiti u 204 mjesečnih anuiteta.

8. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je 2007. trebao kredit za kupnju stana te se odlučio za kredit u Addiko banci budući da su mu tamo uvjeti za podizanje kredita i iznos novca koji je mogao dobiti, bili najpovoljniji. Otišao je tada u Hypo Alpe Adria bank i tražio određenu svotu novca u kunama i oni su mu rekli da može dobiti kredit u CHF-u. Nitko mu nije nudio niti kredit u EUR niti u HRK, ono što je on mogao dobiti i prihvatiti je kredit u CHF-u. Ugovor koji je potpisao bio je na unaprijed složenom obrascu te nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora već ga kao takvog prihvatiti. U banci mu nije nitko ništa objašnjavao vezano uz CHF niti bilo kakve rizike uz valutu CHF, a ono što je on osobno znao je da je CHF godinama stabilna valuta i nije očekivao bilo kakav rast u toliko razmjeru koliko mu je rasla rata kredita radi valute CHF-a. Isto tako ga nitko nije upozoravao ništa vezano uz kamatnu stopu niti da bi kamatna stopa odlukama banke mogla rasti toliko pa nije niti očekivao porast anuiteta s ovog osnova, a nitko ga nije upozorio niti mu objasnio da bi se to moglo dogoditi. Nakon nekog vremena rata kredita mu je počela znatno rasti pa je u jednom trenutku bila dupla od one ugovorene kod ugovaranja kredita. Kada je 2015. donesen Zakon o konverziji, njega je banka pozvala i on je potpisao ugovor o konverziji. U točki 2. Aneksa ugovora utvrđena je preplata s osnova kredita, koja mu je isplaćivana u slijedećim ratama kredita, međutim tom preplatom smatra da nije u cijelosti namiren sa razlikom koja je nastala s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF-u vezanih uz valutu i kamatu. Kredit je otplatio u cijelosti sam ga je osobno plaćao. Obiteljski stan koji je kupio tim kreditom, nije koristio u niti jednu drugu svrhu nego radi stanovanja njega i obitelji, nema nikakav obrt niti tvrtku, novac je korišten isključivo za kupnju stana. Prošao je ugovor sa djelatnicama banke na način da su mu one rekle koliki je iznos, kolika je rata i rok, a nitko nije objašnjavao nekakve dublje financijske analize niti što točno što znači. Ne sjeća se da bi mu banka nudila bilo kakav kredit do kredita u CHF-u. Vjerovao je onome što mu se nudi od strane banke i nije ništa ispitivao da li postoji još koji kredit.

9. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru, npr. u svim točkama ugovora se spominje korisnik kredita, a ne osoba imenom i prezimenom).

11. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi se o kupnji stana kao fizička osoba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba kredita gdje se govori o korisniku kredita, a ne osobi imenom i prezimenom. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnoj stopi) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

14. Nadalje, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

15. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da su banke u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

17. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ČD i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 B i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

18. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

19. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 98. ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

21. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, odnosno na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

22. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.

23. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

24. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 VD od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

25. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).

26. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2008., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

27. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 28. svibnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

28. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je tužitelj s tuženikom sklopio 7. prosinca 2007. Ugovor o kreditu broj 4056-85/2007. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 80.800,00 CHF po srednjem tečaju banke, važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 17 godina i to kroz 204 jednakih mjesečnih rata i uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,50%. Prilikom izračuna koristila je metode obračuna kamata sukladno potpisanom Ugovoru o kreditu. Izračun razlika iz naloga Suda iskazala je kao razliku u mjesečnim anuitetima, te razliku u plaćenoj kamati koja je sadržana u samom anuitetu. Sam izračun ne uključuje sve uplate nastale po osnovi pokrića eventualnih troškova kredita (naknade, opomene i sl.), kao i eventualno plaćene zakonske zatezne kamate, već se samo fokusira na obračunsku razliku između anuiteta i obračunatih kamata koje su posljedica promjene kamatnih stopa. U izradi izračuna primjenjivala je srednji tečaj Addiko banke na dan uplate anuiteta. Za izračune nakon 27. siječnja 2015. pri konverziji svih CHF iznosa u HRK koristila je tečaj 6,39 sukladno donesenim promjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kredit je pušten u tečaj dana 12. prosinca 2007. Srednji tečaj Addiko banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj iznosi 4,388 kn. Dospijeće prvog anuiteta (početak otplate) je 31. siječnja 2008.

U tablici ( stranica 556-559) prikazani su:

- iznosi anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi u CHF-u, za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. anuitet je preračunat po kamatnoj stopi od 3,23%

- iznosi anuiteta u HRK preračunat prema tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta

- razlika anuiteta u odnosu na početni anuitet u HRK * iznos anuiteta preračunat prema tečaju na dan isplate kredita je 2.679,05 HRK.

Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita prikazani su na stranicama 4-7 nalaza i sveukupno iznose 9.866,56 €. U utuženom periodu nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Tužitelj je 23. veljače 2016. sklopio s tuženikom Aneks uz ugovor o kreditu broj 406-85/2007. Navedeni dodatak Osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđeno je slijedeće:

- preplata utvrđena po konverziji 41.812,22 HRK (5.549,44€).

- navedenom preplatom tužitelj nije namiren u odnosu na potraživanje po osnovi valutne klauzule.

29. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) sklopljen je Aneks ugovora od 23. veljače 2016. (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, kojim ugovorne strane utvrđuju da je nedospjela glavnica na 30. rujna 2015. iznosi 33.655,42 Eur. Ugovorne strane utvrđuju da na dan 30. rujna 2015. pretplata iznosi 41.812,22 HRK, te će se ovaj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelih anuiteta.

30. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, bavio se i Vrhovni sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, te je odgovoreno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

31. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U tom smislu ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

32. Problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta rješenja se razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

33. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

34. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

35. Relevantne odredbe ZID ZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

36. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

37. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

38. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

39. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

41. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

42. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

43. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

44. Odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

45. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Zaključenje ugovora o konverziji je ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). Ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

46. Učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF primjerice poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 GDČ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

47. Na taj je način zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki II. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja, a sukladno navedenom, stav je suda da tužitelju ne pripadaju iznosi razlika s osnova kamatne stope i valutne klauzule, kako je to utvrdio vještak iz gore navedenih razloga (i sam vještak govori o matematičkom izračunu, a ne upušta se u pravno tumačenje, što mu i nije bio zadatak) i u tom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

48. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP, odnosno od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kada nastupaju posljedice provedene konverzije.

49. Na isto upućuje i pravno shvaćanje izraženom u odluci broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

50. Dakle sukladno navedenom tužitelju na utvrđene pojedinačne iznose s osnova valutne klauzule (kojih se prešutno odrekao sklapanjem konverzije) pripada zatražena zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO od dospijeća svakog pojedinog iznosa, što je utvrđeno iz nalaza vještaka pa do nastupanja posljedica konverzije 30. rujna 2015. te se u preostalom dijelu zateznih kamata, tužitelj odbija.

51. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 4. ZPP-a. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba i djelomično sa sporednim zahtjevima za kamatu na kondikcijski zahtjev, dok u odnosu na glavni kondikcijski zahtjev i dijelom na sporedne zahtjeve za kamatu nije uspio, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima pa svaka treba snositi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP-a). Tužitelju je u cijelosti kao nužan trošak neovisno o uspjehu stranaka dosuđen trošak vještačenja jer je bio nužan za ovaj postupak u iznosu od 400,00 eur, sukladno članku 154. stavak 3. ZPP-a.

52. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 23. prosinca 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte