Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-518/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karaban, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, V. Škorpika 21,OIB: 36514183925, zastupan po punomoć. Tomislavu Bulić, odvj. iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 19.studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Slavena Karaban, odvj. iz Vinkovaca, i zamjenika punomoćnika tuženika Nikolu Božić, odvjetnika u Zagrebu, a potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 23.prosinca 2025. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 23.prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka br. 01838 i to tužitelja ZK i Porsche mobiliti d. o. o. Zagreb, u dijelu primjene valutne klauzule u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb V. Škorpika 21,OIB: 36514183925, da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.980,08 eura (slovima: dvijetisućedevetstoosamdeset eura i osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zz kamata od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g. a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi zz kamata od 12 % godišnje i u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodišta uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose, kako slijedi:

Na iznos od 5,20 EUR počev od 16. listopada 2008. g. do isplate, Na iznos od 9,06 EUR počev od 18. studenoga 2008. g. do isplate, Na iznos od 0,17 EUR počev od 16. prosinca 2008. g. do isplate, Na iznos od 22,46 EUR počev od 19. siječnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 24,20 EUR počev od 17. veljače 2009. g. do isplate, Na iznos od 14,82 EUR počev od 17. ožujka 2009. g. do isplate, Na iznos od 17,53 EUR počev od 17. travnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 18,42 EUR počev od 18. svibnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 14,15 EUR počev od 18. lipnja 2009. do isplate,

Na iznos od 14,68 EUR počev od 17. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 13,36 EUR počev od 19. kolovoza 2009. g. do isplate, Na iznos od 13,38 EUR počev od 18. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 11,15 EUR počev od 19. listopada 2009. g. do isplate, Na iznos od 15,67 EUR počev od 17. studenoga 2009. g. do isplate, Na iznos od 15,47 EUR počev od 18. prosinca 2009. g. do isplate, Na iznos od 20,54 EUR počev od 18. siječnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 22,45 EUR počev od 17. veljače 2010. g. do isplate, Na iznos od 23,99 EUR počev od 17. ožujka 2010. g. do isplate, Na iznos od 27,01 EUR počev od 19. travnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 32,61 EUR počev od 17. svibnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 36,42 EUR počev od 18. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 42,42 EUR počev od 19. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 45,84 EUR počev od 18. kolovoza 2010. g. do isplate, Na iznos od 50,56 EUR počev od 17. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 48,81 EUR počev od 18. listopada 2010. g. do isplate, Na iznos od 51,42 EUR počev od 18. studenoga 2010. g. do isplate, Na iznos od 64,15 EUR počev od 17. prosinca 2010. g. do isplate, Na iznos od 63,60 EUR počev od 17. siječnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 62,89 EUR počev od 18. veljače 2011. g. do isplate, Na iznos od 69,24 EUR počev od 18. ožujka 2011. g. do isplate, Na iznos od 61,46 EUR počev od 18. travnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 68,96 EUR počev od 16. svibnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 81,31 EUR počev od 16. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 99,44 EUR počev od 15. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 111,60 EUR počev od 18. kolovoza 2011. g. do isplate, Na iznos od 89,00 EUR počev od 19. rujna 2011. g. do isplate,

Na iznos od 80,84 EUR počev od 18. listopada 2011. g. do isplate, Na iznos od 80,94 EUR počev od 17. studenoga 2011. g. do isplate, Na iznos od 87,01 EUR počev od 19. prosinca 2011. g. do isplate, Na iznos od 92,50 EUR počev od 17. siječnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 93,62 EUR počev od 16. veljače 2012. g. do isplate, Na iznos od 91,23 EUR počev od 20. ožujka 2012. g. do isplate, Na iznos od 90,31 EUR počev od 17. travnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 93,44 EUR počev od 17. svibnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 93,68 EUR počev od 19. lipnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 91,29 EUR počev od 17. srpnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 89,53 EUR počev od 17. kolovoza 2012. g. do isplate, Na iznos od 83,08 EUR počev od 17. rujna 2012. g. do isplate,

Na iznos od 91,08 EUR počev od 19. listopada 2012. g. do isplate, Na iznos od 92,07 EUR počev od 19. studenoga 2012. g. do isplate, Na iznos od 91,20 EUR počev od 19. prosinca 2012. g. do isplate, Na iznos od 81,75 EUR počev od 18. siječnja 2013. g. do isplate, Na iznos od 86,12 EUR počev od 19. veljače 2013. g. do isplate, Na iznos od 86,95 EUR počev od 18. ožujka 2013. g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb V. Škorpika 21,OIB: 36514183925, da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 eura (slovima: dvijetisućestosedamdesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovom predmetu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, koja tužba je podnesena 15. lipnja 2023, a zaprimljena dana 08. kolovoza 2023.g., zbog štraka službenika. U tužbi navodi da je dana 2. travnja 2008. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 01838 (uz valutnu klauzulu u CHF), kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 20.571,00 CHF u protuvrijednosti u kn. Predmetnim Ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u kunama.

1.1. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je određivana jednostranom odlukom tužene Banke i znatno povećavana sa početnog iznosa odlučno je da li je takova odluka bila poštena, a o tome je već donesena pravomoćna odluka u kolektivnom sporu udruge potrošač protiv 8 banaka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u spisu P-1401/2012. Stoga tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te da s osnove preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF naloži tuženiku isplatu iznosa od 3.121,87 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, uređenog podneskom dostavljenom sudu 18. lipnja 2025. godine tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora, te da s osnove preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF naloži tuženiku isplatu iznosa od 2.980,08 eura, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivom na odredbe čl. 46. Zakona o parničnom postupku, temeljem koje je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, a sve to iz razloga jer je Ugovorom o financijskom leasingu u točki 11.3. Općih uvjeta ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije budući osporava primjenu Zakona o zaštiti potrošača na konkretan slučaj. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i da nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je tuženik poslovao sukladno svim pravilima i u dobroj vjeri, te nije poslovao na štetu potrošača, kao i da se utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na pravni odnos stranaka, budući tuženik nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka.

3. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti. Tužitelj se protivio i svim ostalim navodima iz odgovora na tužbu, kao i istaknutom prigovoru zastare.

4. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik se poziva na odredbe čl. 70. ZPP-a prema kojoj odredbi se stranke mogu u pisanom obliku sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određen isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a stranke su, što je i vidljivo iz čl. 11.3. Općih uvjeta uz predmetni Ugovor o kreditu izričito ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, zbog čega je tuženik predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.

4.1. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći kako odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju mjesne nadležnosti nisu bile posebno ispregovarane i da tuženik nije mogao utjecati na njihov sadržaj i da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača.

4.2. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.

4.3. Nesporno je da je 11.3. Općih uvjeta uz predmetni Ugovor o kreditu određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.4. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi 11.3. Općih uvjeta uz predmetni Ugovor o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa] (tako proizlazi i iz Zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojenog na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., poslovni broj Su IV- 308/20).

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u sporazum (list 19-21 spisa), ugovor o kreditu (list 22-27 spisa), dokumentaciju (list 28-33 spisa i list 40 spisa), izjavu (list 44-46 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa održanog ročišta od 15.siječnja 2025., (list 102-103 spisa), dokumentaciju (list 110-114 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 27.svibnja 2025. (list 115-121 spisa).

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio, dana 2. travnja 2008 godine, Ugovor o kreditu br. 01838 (uz valutnu klauzulu u CHF), temeljem kojega je tuženik, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 20.571,00 CHF u protuvrijednosti u kn. Ugovor je zaključen s trajanjem od 60 mjeseci i to za financiranje troškova kupnje vozila VW Golf, 1,6 Olimpic, a tužitelj je kredit otplatio.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, aktivna legitimacija i pasivna legitimacija, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, odnosno pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

7.1. Sud je ocijenio prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja kao neosnovan, te iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da tužitelj nema svojstvo potrošača, za navedene tvrdnje ne prilaže nikakve dokaze. Sud je ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika kao neosnovan budući je uvidom u Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora utvrđeno da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom, te je tužitelj vraćao kredit kako je ugovoreno tuženiku.

7.2. U tijeku postupka tuženik dostavlja Izjavu Maria Š, time da svjedok nije neposredno sudjelovao u sklapanju ugovora s tužiteljem, pa nema neposrednih saznanja o tijeku pregovora i sklapanju konkretnog ugovora. Iz izjave proizlazi da je on zaposlenik tuženika od 2007.g., educirao je prodajne predstavnike koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao i za informiranje klijenata, te je u cijelosti upoznat s politikom poslovanja tuženika prilikom sklapanja ugovora o financiranju vozila, završno u izjavi opisuje postupak sklapanja ugovora o financiranju vozila.

7.3. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni Ugovor sklopio 2008. godine. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kredit u CHF podigao je iz razloga što mu je rečeno da je to tada bilo najpovoljnije, a sam se odlučio na sklapanje ugovora o kreditu. Naime kada je išao kupovati auto u Auto kući Šimun d.o.o, tamo je na licu mjesta i potpisao ugovor budući je Auto kući postojao jedan poseban šalter gdje su se sklapali ugovori. Nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Ugovor o kreditu potpisao je svojevoljno. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, niti mu je itko objašnjavao odredbe ugovora, kao niti rizike vezane za sklapanje ugovora. Prilikom sklapanja Ugovora nije znao što znači termin valutna klauzula, a sada mu je poznat ovaj termin. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s tuženikom nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u INI a sada je u mirovini. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitao, ali su ga zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos rate i rok otplate, nitko mu ga nije obrazložio. Nadalje navodi da je iznos početne rate bio oko 1.300, 00 do 1.400,00 kuna a kasnije je rata narasla blizu 2.600,00 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Kada se kamatna stopa mijenjala nitko ga nije kontaktirao od strane tuženika da ga pita je li suglasan sa izmjenama kamatnih stopa, niti mu je itko prilikom sklapanja ugovora, od tuženika ili iz Auto kuće objasnio da HNB štiti kunu samo u odnosu na valutu Euro, a ne i u odnosu na valutu CHF. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije tražio pojašnjenja vezano za nejasne odredbe ugovora, niti je tražio da uzme kredit u valuti Euro, budući mu je objašnjeno da je kredit u CHF najpovoljniji, niti je u to vrijeme htio mijenjati pojedine odredbe ugovora. Završno, ističe da je svjestan da se strane valute mogu mijenjati, međutim nije nikada pomislio da bi tečaj toliko mogao rasti.

7.4. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. U odnosu na valutnu klauzulu koja je sadržana u Ugovoru o kreditu sud ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj 1994. odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/94) te do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni, pa se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača, ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Pri tome sud ističe kako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-392-2011 navodi da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Valutna klauzula, dakle, dopuštena je prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

8.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak sud je utvrdio da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.

9. Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

9.1. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

9.2. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

9.3. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

9.4. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatio. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos ukupne vrijednosti vozila i naknada po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati. Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na valutu EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

9.5. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.

9.6. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

9.7. Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

9.8. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.

9.9. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju niti to dokazuje. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

10.1. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

11. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

12. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

13. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu čl. 295. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji navodi da je djelatnik banke nudio samo ugovor koji je predmet ovog spora, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora.

13.1. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

13.2. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji je sklopio s tuženikom u valuti švicarski franak, da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe čime je povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.3.Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bila razumljive i jasne.

13.4. U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra EK i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

13.5. U pravu je tuženik da nije bio stranka kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, slijedom čega presude donesene u tom kolektivnom sporu nemaju direktni obvezujući učinak u ovom postupku, a u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP/14), no pravna shvaćanja zauzeta u presudama donesenima u tom kolektivnom sporu primjenjiva su i na prava i interese ovdje tužitelja kao potrošača, a budući su navedena pravna shvaćanja utemeljena na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ, te odredbama ZZP/03 i ZZP/07.

13.6. Također je točno kako to ističe tuženik, da isti u formalno pravnom smislu nije banka, no nedvojbeno je da je tuženik kao pravna osoba registrirana u [adresa], i obavlja djelatnost potrošačkog kreditiranja.

13.7. Iz pravnih utvrđenja presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time, suprotno načelima obveznoga prava tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ekonomskih posljedica ugovaranja zaštitne klauzule u CHF. Naime, o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tuženika kao korisnika kredita, u odnosu na davatelja kredita. Dakle ovdje se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu, tuženik je sastavljao standardni obrazac i popunjavao ga u skladu s pribavljenom dokumentacijom. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano, kako se smatra da ako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ i odredbi unaprijed formiranog standardnog ugovora trgovaca.

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao u izreci ove presude.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredbe o kreditu u pogledu valutne klauzule, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila jer uz primjenu zastarnog roka od pet godina, ista bi nastupila dana 15. lipnja 2028. godine (tužba podnesena dana 15. lipnja 2023. godine).

16. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa s osnova valutne klauzule koji je tužitelj trebao platiti i iznosa koje pretplatio imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 2.980,08 eura te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

17. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su korisnik kredita, i tuženik, odnosno davatelj kredita ugovorili iznos kredita 20.571,00 CHF, s obvezom vraćanja u 60 mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 403,37 CHF prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan početka ugovora, odnosno 8. travnja 2008. godine iznosio je 4,617857 kuna za 1 CHF.Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita

18. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta (glavnice i kamate) u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan početka ugovora, odnosno početni tečaj CHF-a i naknadna povećanja tečaja CHF-a, promjene na više od početnog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 2.980,08 eura.

18.1. Ukupna razlika u visini anuiteta (glavnice i kamate) u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan početka ugovora, odnosno početni tečaj CHF-a u i naknadna smanjenja tečaja CHF- a, odnosno promjene na niže od početnog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -25,23 eura.

18.2. Ukupna razlika u visini anuiteta (glavnice i kamate) u odnosu na promjene tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan početka ugovora, odnosno početni tečaj CHF-a u i naknadne promjene tečaja CHF-a na više i na niže od početnog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 2.954,85 eura.

18.3. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 18. lipnja 2025. uskladio sa nalazom vještaka.

18.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović od 27. svibnja 2025. g. cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.980,08 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

18.5. Podneskom od 31. srpnja 2025.g. tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, odnosno smanjenju istog. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.175,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena podneska, svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno nose 750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.500,00 eura što uz PDV u iznosu od 375 eura i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.175,00 eura.

20.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 23. prosinca 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Slavenu Karaban, odvj. iz Vinkovaca

2. tuženik po punomoć. iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu