Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-403/2023-45

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja ZP, [adresa], Z [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Aleksandri Ojkić Bucić, odvjetnici iz Orahovice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 13. studenoga 2025., održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 23. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210410844/07, koji je potvrđen po javnom bilježniku Anti Brekalo iz Požege, D. Lermana 6, dana 27. rujna, 2007. g. broj:

OV-19125/07 koji je zaključen između tužitelja ZP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb (OIB:92963223473), [adresa], u dijelu u čl. 1. u kojem je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u protuvrijednosti 20.661,53 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, u članku 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 20.661,53 CHF platiti u anuitetima i s redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, u članku 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 293,98 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. (OIB:92963223473), [adresa], da tužitelju ZP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule, plati iznos od 4.344,04 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, na način da se kamata obračunava prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % -tna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:

- 11,80 EUR-a od 17.01. 2008. g. pa do isplate;

- 8,62 EUR-a od 18.03. 2008. g. pa do isplate;

- 4,13 EUR-a od 10.04. 2008. g. pa do isplate;

- 9,05 EUR-a od 28.05. 2008. g. pa do isplate;

- 1,52 EUR-a od 10.06. 2008. g. pa do isplate;

- 0,17 EUR-a od 10.07. 2008. g. pa do isplate

- 12,51 EUR-a od 09.09. 2008. g. pa do isplate;

- 8,04 EUR-a od 10.10. 2008. g. pa do isplate;

- 14,37 EUR-a od 06.11. 2008. g. pa do isplate;

- 8,43 EUR-a od 10.12. 2008. g. pa do isplate;

- 22,52 EUR-a od 10.01. 2009. g. pa do isplate;

- 22,58 EUR-a od 10.02. 2009. g. pa do isplate;

- 26,05 EUR-a od 10.03. 2009. g. pa do isplate;

- 18,31 EUR-a od 14.04. 2009. g. pa do isplate;

- 18,95 EUR-a od 13.05. 2009. g. pa do isplate;

- 16,91 EUR-a od 10.06. 2009. g. pa do isplate;

- 17,17 EUR-a od 15.07. 2009. g. pa do isplate;

- 15,56 EUR-a od 10.08. 2009. g. pa do isplate;

- 17,54 EUR-a od 15.09. 2009. g. pa do isplate;

- 14,86 EUR-a od 19.10. 2009. g. pa do isplate;

- 16,25 EUR-a od 11.11. 2009. g. pa do isplate;

- 16,40 EUR-a od 10.12. 2009. g. pa do isplate;

- 20,89 EUR-a od 12.01. 2010. g. pa do isplate;

- 23,05 EUR-a od 11.02. 2010. g. pa do isplate;

- 22,26 EUR-a od 10.03. 2010. g. pa do isplate;

- 26,08 EUR-a od 12.04. 2010. g. pa do isplate;

- 29,67 EUR-a od 13.05. 2010. g. pa do isplate;

- 32,33 EUR-a od 14.06. 2010. g. pa do isplate;

- 38,95 EUR-a od 09.07. 2010. g. pa do isplate;

- 36,10 EUR-a od 13.08. 2010. g. pa do isplate;

- 48,29 EUR-a od 10.09. 2010. g. pa do isplate;

- 42,05 EUR-a od 13.10. 2010. g. pa do isplate;

- 42,91 EUR-a od 11.11. 2010. g. pa do isplate;

- 49,96 EUR-a od 13.12. 2010. g. pa do isplate;

- 53,52 EUR-a od 18.01. 2011. g. pa do isplate;

- 49,99 EUR-a od 17.02. 2011. g. pa do isplate;

- 53,89 EUR-a od 17.03. 2011. g. pa do isplate;

- 57,86 EUR-a od 08.07. 2011. g. pa do isplate;

- 82,89 EUR-a od 19.08. 2011. g. pa do isplate;

- 321,99 EUR-a od 15.09. 2011. g. pa do isplate;

- 67,08 EUR-a od 31.10. 2011. g. pa do isplate;

- 64,44 EUR-a od 14.11. 2011. g. pa do isplate;

- 65,06 EUR-a od 09.12. 2011. g. pa do isplate;

- 70,43 EUR-a od 12.01. 2012. g. pa do isplate;

- 72,48 EUR-a od 09.02. 2012. g. pa do isplate;

- 73,10 EUR-a od 06.03. 2012. g. pa do isplate;

- 70,99 EUR-a od 05.04. 2012. g. pa do isplate;

- 71,99 EUR-a od 08.05. 2012. g. pa do isplate;

- 73,59 EUR-a od 05.06. 2012. g. pa do isplate;

- 71,65 EUR-a od 12.07. 2012. g. pa do isplate;

- 72,11 EUR-a od 09.08. 2012. g. pa do isplate;

- 67,78 EUR-a od 11.09. 2012. g. pa do isplate;

- 71,93 EUR-a od 10.10. 2012. g. pa do isplate;

- 2.096,99 EUR-a od 06.11. 2012. g. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.760,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od 23. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 200,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 27. rujna. 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210410844/07, koji je potvrđen po javnom bilježniku Anti Brekalo iz Požege, D. Lermana 6, dana 27. rujna 2007. broj OV- 19125/07, a prema kojemu je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 20.661,53 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 293,98 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik prilikom zaključenja navedenog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Tuženik je objavljivanjem niske kamatne stope za kredite u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije rizičnosti kredita u švicarskim francima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, naveo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prosječni korisnik kredita, pa tako i tužitelj, u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada je sklapao ugovor o kreditu, nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, kao i o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije bio pod kontrolom HNB-a , a što i proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja, 2013.), ni o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio potpuno izvjestan (što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. g.), kao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli čini nepoštenom i ništetnom. Osim toga, ugovorna odredba u ugovoru o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije niti mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi jer se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o sadržaju ugovornih odredbi. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja, 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalim i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da prije zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici, između ostalim i tuženik, postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Kako je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koju su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio temeljem takvih ništetnih odredbi. Prema čl. 111. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekome pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 2. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štetu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i postupanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično propisuje i čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da je svatko dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Prema izračunu tužitelja, razlika koja je nastala između anuiteta po početnom tečaju CHF i anuiteta koje je tužitelj platio uslijed promjene tečaja švicarskog franka, iznosi oko 4.313,50 Eur / 32.500,00 kn, a koji će iznos tužitelj precizirati nakon provođenja knjigovodstveno - financijskog vještačenja. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa od strane tužitelja pa do isplate, a što će tužitelj također odrediti i precizirati nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje, tužitelj je podneskom od 4. studenoga 2025. (list 298-300) specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove sada potražuje isplatu iznosa od 4.344,04 EUR, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos preplate, u iznosima i tijeka zateznih kamata specificiranim u narečenom podnesku.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je s tužiteljem 27. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210410844/07 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 20.661,53 CHF. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.661,53 CHF, i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 4.313,50 EUR / 32.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji će iznos precizirati nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane ĆP i UP. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN-19/2022, dalje ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 5. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 5. lipnja 2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, br. Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021., iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima, odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u "Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu, a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj čl. 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, koji će se precizirati nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

4. U postupku je sud izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210410844/07 od 27. rujna 2007., otplatnog plana, prometa po predmetnom kreditu – specifikacija uplata, knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji za financije i knjigovodstvo, čitanjem pisanih očitovanje vještakinje od 3. rujna 2024. i 24. listopada 2024. te od 29. siječnja 2025. i 12. lipnja 2025., te saslušanjem svjedokinje UP i tužitelja u svojstvu stranke.

5. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3210410844/07 od 27. rujna 2007., na iznos 20.661,53 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s ugovorenom obvezom tužitelja da iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom (čl. 1. Ugovora), uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama banke, s rokom vraćanja kredita od 84 mjeseca, u čl. 2. ugovoreno je da je tužitelj kao korisnik kredita dužan iznos navedeni kredita platiti u anuitetima i s redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dok je u čl. 6. ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 293,98 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

6. S obzirom na činjenične navode tužbe i odgovora na tužbu, sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF (čl. 1., 2. i 6. Ugovora), da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, specificiran u podnesku tužitelja od 4. studenoga 2025. (list 298- 300), i ako je po kojem pravnom osnovu je dužan to učiniti, da li je osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da li tužitelj ima status potrošača te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12, u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutog tužbom Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) te je zastara počela teći ponovno, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovakav pravni stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

7.1. Istovjetni pravni stav zauzeo je Vrhovnog suda RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovno teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

7.2. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“.

7.3. Budući da je presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara utužene tražbine, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, tj. od 14. lipnja 2018., pa do podnošenja predmetne tužbe 1. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

8. Navode tuženika da tužitelj nema status potrošača te da stoga u ovoj pravnoj stvari ne može uživati pravnu zaštitu, sud smatra neosnovanim. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, definirano je da je "potrošač" svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.1. Nadalje, iz iskaza svjedokinje UP i iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen radi ostvarenja kredita u svrhu koja nije namijenjena tužiteljevoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti nekog njegovog slobodnog zanimanja, dakle, ugovor je tužitelj sklopio izvan svoje poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a prilikom sklapanja ugovora tužitelj je, kako je to razvidno iz sadržaja Ugovora, što između stranaka nije sporno, djelovao izvan svoje poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Slijedom toga, utvrđeno je da tužitelj ima status "potrošača" u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/07 i da stoga osnovano može zahtijevati sudsku zaštitu svojih prava i interesa koji proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i pozitivnih zakonskih propisa.

9. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan. Naime, iz prometa po kreditu (list 54-59) razvidno je da su samo pojedine uplate mjesečnih rata kredita izvršene od strane drugih osoba, odnosno konkretno ĆP dana 6. ožujka i 8. lipnja 2012. i supruge tužitelja UP dana 10. listopada 2012., međutim, ta činjenica ne znači da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu svih izvršenih preplata kredita po predmetnom Ugovoru. Naime, iz iskaza svjedokinje UP i iskaza tužitelja utvrđeno je da su uplate pojedinih mjesečnih anuiteta koje su izvršene od strane ĆP i supruge tužitelja UP, izvršene novčanim sredstvima koje im je tužitelj predao radi plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta u onim slučajevima kada iz objektivnih razloga (odsutnost zbog službenog puta) nije bio u mogućnosti sam neposredno izvršiti uplatu mjesečnog anuiteta za odnosni mjesec.

9.1. Svjedokinja UP navela je da je mjesečne anuitete za otplatu kredita tužitelj većim dijelom sam plaćao, odnosno osobno je vršio te uplate, a od svih uplata ona je osobno možda 2-3 uplate sama izvršila i to po nalogu tužitelja i njegovim novčanim sredstvima, s obzirom da je u vrijeme kada je te uplate trebao izvršiti bio na službenom putu, a s obzirom da je zaposlena u bolnici u Našicama tužitelj ju je zamolio da te 2 ili 3 uplate mjesečne rate kredita izvrši u poslovnici Zagrebačke banke u Našicama, što je ona i učinila. Nadalje, navela je da joj je poznata osoba po imenu ĆP. Radi se o osobi koja je bila zaposlena kao vozač hitne pomoći u Domu zdravlja u [adresa], ali je znao kao vozač hitne pomoći prevoziti pacijente u bolnicu u Našice. Poznato joj je da je njezin suprug navedenom ĆP također znao ostaviti novac za uplatu mjesečnih rata kredita, jer je kao vozač hitne pomoći znao putovati u Našice gdje se nalazi poslovnica Zagrebačke banke. Ne zna koliko je puta njezin suprug to zatražio od ĆP, ali svaki puta mu je tužitelj dao svoj novac za uplatu mjesečne rate.

9.2. Tužitelj je u iskazu potvrdio da je bilo slučajeva da je pojedine mjesečne rate u nekoliko navrata u njegovo ime uplatio njegov prijatelj s posla ĆP, kojem je za te uplate dao vlastiti novac, a on je samo izvršio uplate jer je bio vozač hitne pomoći i u onim slučajevima kada je išao u Našice u bolnicu usput bi u Našicama u njegovo ime uplatio mjesečni anuitete. Isto tako pojedine uplate mjesečnih anuitete u njegovo ime znala je izvršiti i njegova supruga, koja je inače medicinska sestra i u to vrijeme je radila u bolnici u Našicama, i kada bi odlazila na posao ona bi to u njegovo ime učinila.

10. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra osnovanim deklaratorni zahtjev tužitelja iz toč. I petita tužbe za utvrđenje ništetnosti čl. 1., čl. 2. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF. Naime, u čl. 1. Ugovora ugovoreno je da se korisniku kredita "… odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u protuvrijednosti 20.661,53 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se "… korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom…", u čl. 2. ugovoreno je da je "… korisnik kredita dužan iznos kredita od 20.661,53 CHF platiti u anuitetima i s redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja …", dok je u čl. 6. ugovoreno da "… korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 293,98 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja."

10.1. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da se o citiranim ugovornim odredbama između ugovornih strana prije zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Da o spornim ugovornim odredbama tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao korisnik kredita - potrošač, nisu pojedinačno pregovarali, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, tužitelj je naveo da u svezi zaključenja Ugovora s tuženikom nije vodio nikakve razgovore niti pregovore o uvjetima kreditiranja. Naime, namjena kredita je bila isključivo kupnja osobnog automobila te je ostvarenim kreditnim sredstvima kupio osobni automobil marke "Renault Clio", kupljen putem auto kuće "Vidaković" iz Požege, koja je omogućavala kupnju osobnih automobila jedino kreditima Zagrebačke banke i to isključivo sa valutnom klauzulom u CHF. Sve vezano za zaključeni Ugovor o kreditu odradila je navedena auto kuća, s kojom je dogovorio kupnju automobila, iznos cijene i mogućnost ostvarenja kredita čiji mjesečni anuitet bi bio pokriven mjesečnim prihodima koji su tada on i supruga ostvarivali. Ugovor o kreditu je potpisao u navedenoj auto kući, primjerak ugovora ga je dočekao već sačinjen, jedino što je morao učiniti je da ugovor odnese kod javnog bilježnika radi ovjere njegovog potpisa. Što se tiče valutne klauzule u CHF nitko ispred banke, pa niti iz spomenute auto kuće, nije ga upozorio na mogući rizik zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF. Nakon zaključenja ugovora mjesečni anuitet, koji je u početku iznosio 860,00 kn, s vremenom i uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu počeo je znatno rasti, tako da je već pred kraj otplate kredita kojeg je prijevremeno otplatio, mjesečni anuitet iznosi od 1.460,00 do 1.520,00 kn. Banka ga nikada nije obavještavala o tome iz kojeg razloga je dolazilo do povećanja mjesečnog anuiteta, jedino je od banke dobivao uplatnice o povećanju mjesečnih anuiteta, bez ikakvog obrazloženja. Osobni automobil kojeg je kupio kreditom iz ovog ugovora je kupljen isključivo za njegove vlastite osobne potrebe i nikada nije korišten u gospodarske ili poslovne svrhe.

10.3. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja niti ga je uopće informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Ugovor o kreditu tuženik je samostalno sastavio i radi se o ugovoru koji je unaprijed napisan kao uniformirani obrazac. Radi se o formularnom, tipskom ugovoru o kreditu, koji je prethodno pripremio tuženik i koji sadrži ugovorne odredbe određene kao model za sklapanje budućih ugovora, a na koji način je bila isključena mogućnost pregovaranja o spornim odredbama Ugovora, te stoga nema nikakve sumnje da tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora o valutnoj klauzulu, kojima mu je kao potrošaču nametnuta obveza koju u vrijeme zaključenja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu.

10.4. S obzirom na navedena utvrđenja, utvrđeno je da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Naime, odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 izrijekom određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.5. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom stavu iz odluke Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

11. Potrebno je ukazati na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07. Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

11.1. Budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen upravo tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, te polazeći od toga da je navedena presuda donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga i ovaj sud u ovom konkretnom predmetu vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti.

12. S obzirom na utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa kojim je tužitelj preplatio kredit po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

13. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva za isplatom (st. II petita tužbe) provedeno je knjigovodstveno - financijsko vještačenje po vještakinji Dajani Vuković, koja je u vještačkom nalazu i mišljenju od 27. svibnja 2024. navela da je temeljem zaključenog Ugovora o kreditu kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u visini od 20.661,53 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita. Na listovima spisa 17

- 20 se nalazi otplatni plan za ovaj kredit u kojemu je tuženik naveo da je datum korištenja kredita 28. rujna 2007., na koji dana je tečaj za valutu CHF u odnosu na kunu iznosio 4,394114 kn za 1 CHF. Rok vraćanja kredita je 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, koji prema prvom Otplatnom planu su iznosili 293,98 CHF mjesečno. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 5,20 % godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Tijekom otplate kredita utvrđeno je da je uslijed tečajne razlike kredit preplaćen (pozitivna tečajna razlika) u iznosu od 32.730,16 kn (4.344,04 EUR), i to u 2008. godini u iznosu od 592,66 kn (78,64 EUR), u 2009. godini u iznosu od 1.680,86 kn (223,10 EUR), u 2010. godini u iznosu od 3.108,26 kn (412,54 EUR), u 2011. godini u iznosu od 6.1253,49 kn (816,72 EUR), dok je prilikom prijevremene otplate glavnice u 2012. godini nastala tečajna razlika u visini od 21.194,89 kn (2.813,04 EUR). Utvrđena negativna tečajna razlika iznosi - 8,19 EUR, tako da razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike iznosi 4.335,55 EUR.

13.1. U pisanim očitovanjima vještakinja, očitujući se na primjedbe i prigovore tužitelja, u cijelosti ostala kod osnovnog vještačkog nalaza i mišljenja. Tako je u pisanom očitovanju od 24. listopada 2024. istaknula da zadatak vještačenja nije bio izračun samo pozitivne razlike, već izračun razlike između iznosa koji je tužitelj platio tijekom razdoblja otplate kredita po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio uz obračun srednjeg tečaja HNB za CHF važećem na dan isplate kredita (početni tečaj), a ta razlika može biti pozitivna i negativna. Dakle, pozitivna tečajna razlika, kako je to u osnovnom vještačkom nalazu navedeno, iznosi utvrđenih 4.344,04 EUR, dok razlika između pozitivne tečajne razlike (4.344,04 EUR) i negativne tečajne razlike (- 8,19 EUR) iznosi 4.335,55 EUR.

13.2. Pisano očitovanje vještakinje od 29. siječnja 2025. vještakinja nije od relevantnog značaja. Naime, vještakinja je pisanom očitovanju istaknula da je tijekom otplate kredita ukupno plaćeno više anuiteta u iznosu od 5.087,76 EUR, koji iznos u sebi sadrži i razliku koja je nastala promjenom visine kamatne stope i tečajnu razliku, te je tuženik iz navedenih uplata prvo zatvarao eventualno nastalu obvezu po zakonskim zateznim kamatama. S obzirom da predmet tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva nije utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatnu stopa koja se jednostrano mijenjala odlukama Banke, utvrđenje da je po partiji predmetnog kredita ukupno plaćeno više anuiteta u iznosu od navedenih 5.087,76 EUR, a koji iznos u sebi sadrži i razliku koja je nastala promjenom visine kamatne stope i tečajnu razliku, nije od relevantnog značaja za ovaj postupak.

13.3. U pisanom očitovanju od 12. lipnja 2025. vještakinja je navela da je sve izvršene uplate, koje se odnose na plaćanje ugovornih kamata i glavnice kredita, uvrstila u izračun, dok eventualne uplate koje se odnose na plaćanje naknade, troška ili z.z. kamate nisu prikazane u izračunu. Tako primjerice u odnosu na primjedbu tužitelja da je za peti mjesec 2008. godine u nalazu evidentirana uplata u visini od 1.414,19 kn, a u stvarnosti da je uplaćeno 1.424,19 kn, vještakinja je istaknula da je iz prometa vidljivo da je od uplate u iznosu od 1.424,19 kn plaćeno potraživanje po opomeni u visini od 10,00 kn. Nadalje, 12. svibnja 2010. nije izvršena uplata u visini od 1.600,29 kn, kako tvrdi tužitelj, već iznos od 1.600,00 kn kako je i evidentirano u izračunu sadržanom u vještačkom nalazu. Dakle, evidentirane su sve uplate koje se odnose na povrat ugovorene kamate i glavnice, dok uplate kojima su plaćene opomene, zatezne kamate ili ostali troškovi, koji se ne odnose na povrat kreditu, nisu niti evidentirane u izračunu. Iz navedenih razloga vještakinja je u cijelosti ostala kod svog osnovnog vještačkog nalaza i mišljenja.

13.4. Sud nije posebno cijenio pisano očitovanje vještakinje od 3. rujna 2024., jer se radi o očitovanju koje je omaškom u dostavi od strane vještakinje pogrešno priložen predmetnom spisu. Naime, iz navedenog pisanog očitovanja razvidno je da se isto ne odnosi na predmetni spis, već na spis ovog suda posl. br. P-468//23, u pravnoj stvari tužitelja ČP protiv u tom predmetu tuženika Raiffeisenbank d.d. Zagreb, koji postupak nije u nikakvoj činjeničnoj niti pravnoj vezi sa predmetnim postupkom.

14. Vještački nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvaća, jer je dan u skladu sa pravilima struke i vještine, utemeljen je na vjerodostojnoj i potpunoj dokumentaciji koja se odnosi na otplatu kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, dovoljno je stručno i argumentirano obrazložen te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati.

15. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatom sud nije uzeo u obzir vještačenjem utvrđenu negativnu tečajnu razliku u visini od - 8,19 EUR, odnosno manje plaćeni iznos kada je tečaj HNB za CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, te za navedeni iznos nije umanjio preplaćeni iznos kredita, budući da je tuženik podneskom od 29. travnja 2024. odustao od prijedloga za provođenjem vještačenja na okolnost utvrđenja negativne tečajnu razlike. Navedenu negativnu tečajnu razliku u visini od - 8,19 EUR sud nije niti bio dužan uzeti u obzir, budući da do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbeni zahtjev za isplatom navedenog iznosa. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom stavu iz odluke Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

16. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da su odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, da se obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita, do koje preplate je došlo uslijed primjene navedenih ništetnih ugovornih odredbi u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, temelji na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, te cijeneći da u tužbenom zahtjevu, specificiranom u podnesku od 4. studenoga 2025., tužitelj potražuje iznos od 4.344,04 EUR, koji je provedenim knjigovodstveno - financijskim vještačenjem utvrđen kao preplata predmetnog kredita, do koje je došlo uslijed primjene citiranih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, sud je specificirani tužbeni zahtjev za isplatom u cijelosti usvojio te presudio kao u st. II izreke.

17. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate kredita do isplate, budući da je dosuđeni iznosi preplate kredita posljedica primjene ništetnih ugovornih odredbi koje je u predmetni Ugovor o kreditu unio tuženika kao trgovac, a na koje tužitelj kao potrošač nije mogla utjecati, slijedom čega se tuženik u pogledu primljenog preplaćenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, te je stoga tuženik dužan na svaki mjesečni iznos preplate tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, odnosno dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, pa do isplate. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.760,00 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnice za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 1.000,00 EUR za zastupanje na raspravama od 17. listopada 2023., 2. svibnja i 29. listopada 2024. te 4. lipnja i 13. studenoga 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 800,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 7. listopada 2023., 3. srpnja 2024. i 28. listopada 2024. te od 29. travnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 4. studenoga 2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 250,00 EUR za sastav ostalih podnesaka od 16. listopada 2023., 19. ožujka, 16. svibnja i 5. kolovoza 2024. te 5. svibnja 2025. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), 300,00 EUR za troškove knjigovodstveno - financijskog vještačenja te u troškovniku zatraženi iznos od 110,00 EUR za sudsku pristojbu na tužbu i presudu.

18.1. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadom troškova u iznosu od zatraženih 100,00 EUR za zastupanje po punomoćnici na ročištu za objavu presude, budući da na navedeno ročište punomoćnica tužitelja nije pristupila.

18.2. Slijedom navedenog, sud je usvojio zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od ukupno 2.760,00 EUR, dok je sa iznosom iznad toga, u visini od 200,00 EUR, zahtjev kao neosnovan odbijen.

18.3. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, počevši od dana donošenje presude 23. prosinca 2025. pa do isplate.

U Slatini, 23. prosinca 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Aleksandra Ojkić Bucić, odvjetnica iz Orahovice - punomoćnica tužitelja.

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.