REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-3706/2018-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Sučević, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Banović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika BOFROST*C d.o.o., Zagreb, Kovinska 4, OIB: 48705595661, kojeg zastupa punomoćnica Lina Budak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja UDN i punomoćnice tuženika Line Budak, 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prvotno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku BOFROST*C d.o.o., Zagreb, Kovinska 4, OIB:48705595661 da tužitelju UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenih (umanjenih) plaća isplati iznos od 9.643,33 EUR bruto zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 1.206,39 EUR bruto na ime razlike plaće za svibanj 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11.06.2016. godine pa do isplate ,

- na iznos od 964,14 EUR bruto na ime razlike plaće za lipanj 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15.07.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 874,10 EUR bruto na ime razlike plaće za srpanj 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12.08.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.011,52 EUR bruto na ime razlike plaće za kolovoz 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 13.09.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 970,02 EUR bruto na ime razlike plaće za rujan 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12.10.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 882,68 EUR bruto na ime razlike plaće za listopad 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12.11.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 953,31 EUR bruto na ime razlike plaće za studeni 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 13.12.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 945,34 EUR bruto na ime razlike plaće za prosinac 2016. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12.01.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.000,52 EUR bruto na ime razlike plaće za siječanj 2017. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11.02.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 835,31 EUR bruto na ime razlike plaće za veljaču 2017. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11.03.2017. godine pa do isplate, sve navedeno po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve gore navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te sudi:

Nalaže se tuženiku BOFROST*C d.o.o., da tužitelju UD na ime neisplaćenih (umanjenih) plaća isplati iznos od 4.402,73 EUR bruto zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 372,77 EUR bruto na ime razlike plaće za svibanj 2016. sa zateznim kamatama tekućima od 11.06.2016. pa do isplate,

- na iznos od 471,95 EUR na ime razlike plaće za lipanj 2016. sa zateznim kamatama tekućima od 15.07.2016. pa do isplate,

- na iznos od 404,44 EUR bruto na ime razlike plaće za srpanj 2016. sa zateznim kamatama tekućima od 12.08.2016. pa do isplate,

- na iznos od 496,73 EUR bruto na ime razlike plaće za kolovoz 2016. zajedno sa zateznim kamatama tekućima od 13.09.2016. pa do isplate,

- na iznos od 476,37 EUR bruto na ime razlike plaće za rujan 2016. zajedno sa zateznim kamatama tekućima od 12.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 410,87 EUR bruto na ime razlike plaće za listopad 2016. sa zateznim kamatama tekućima od 12.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 457,33 EUR bruto na ime razlike plaće za studeni 2016. sa zateznim kamatama tekućima od 13.12.2016. pa do isplate,

- na iznos od 447,12 EUR bruto na ime razlike plaće za prosinac 2016. sa zateznim kamatama tekućima od 12.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 491,07 EUR bruto na ime razlike plaće za siječanj 2017. sa zateznim kamatama tekućima od 11.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 374,08 EUR bruto na ime razlike plaće za veljaču 2017. zajedno sa zateznim kamatama tekućima od 11.03.2017. pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja UD za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenim bruto iznosima pod toč. II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku BOFROST*C d.o.o. naknaditi tužitelju UD troškove parničnog postupka u iznosu od 2.281,40 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja UD za naknadu daljnjih troškova parničnog postupka u iznosu od 2.980,18 eura, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika BOFROST*C d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.386,50 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s poslodavcem sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme 7.4.2016. za rad na radnom mjestu promotor – prodavač. Tužitelj je bio u radnom odnosu kod tuženika od 11.04.2016. do 28.02.2017. Navodi da je radio kao izaslani radnik u Republici Njemačkoj i to u gradovima Trunstain i Altenstad, kao prodavač na terenu. Iako je kasnijim dodacima ugovoru navedeno da radi na pola radnog vremena, navodi da je radio puno radno vrijeme, pa čak i prekovremeno. Nadalje, tuženik mu je isplatio umanjenu plaću jer nije poštovao niti minimalnu satnicu za izaslane radnike, a koja sukladno propisima SR Njemačke iznosi 8,50 eura za 2016. i 8,84 eura za 2017. godinu, a u tu svrhu tužitelj dostavlja javnu objavu Hrvatske gospodarske komore objavljenu na službenim internetskim stranicama Hrvatske gospodarske komore www.hgk.hr. Navodi da mu je za rad subotom trebala biti isplaćena plaća s uvećanom satnicom za 50% jer je prekoračen zakonski tjedni fond sati rada. Navodi da je pokušao mirnim putem riješiti spor. Ujedno navodi da je tuženik za mjesec travanj 2016. podmirio obvezu isplate plaće u cijelosti, dok za svibanj 2016. nije izvršio uplatu iako je tako naveo u svom dopisu. Navodi da također ima pravo i na naknadu za minuli rad, uvećanje plaće 0,5% za svaku godinu staža, a da je u trenutku radnog odnosa kod tuženika imao 21 godinu staža pa stoga je na navedene neisplaćene iznose obračunata i naknada za minuli rad od 10,5%. Predlaže da sud naloži tuženiku isplatiti razlike plaće u iznosu od 50.373,47 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je tužitelj radi u svojstvu radnika u dvije zemlje, a ne u svojstvu izaslanog radnika u inozemstvu, a to proizlazi iz Ugovora o radu na određeno vrijeme i potvrde HZMO-a prema kojima je vidljivo da je tužitelj prijavljen kao „zaposlena osoba, rad u dvije ili više država“. Poziva se na članak objavljen na portalu Porezne uprave pod nazivom „Obveze poreza na dohodak i doprinosa s osnove rada za poslodavce sa sjedištem ili mjestom poslovanja u drugim državama članicama EU“ prema kojem proizlazi da se zakonodavstvo RH ima primjenjivati na radnike zaposlene u dvije države i to osobu koja je zaposlena u RH i u drugoj državi članici, a u RH ima boravište i obavlja barem 25 % ukupne djelatnosti zaposlene osobe. Tuženik navodi da je tužitelj bio dužan raditi 3 tjedna mjesečno u Njemačkoj, a tjedan dana u Hrvatskoj s time da u vrijeme koje bi proveo u Hrvatskoj nije morao dolaziti na posao. Također, za vrijeme boravka u Njemačkoj tužitelj je radio 6 dana tjedno i to po 5 sati dnevno, ukupno 30 sati tjedno, s time da je radio dvokratno na način da je prije podne radio 2 sata (od 11 do 13 sati), a poslijepodne 3 sata (od 15 do 18 sati). Navodi da je tužitelj radio na način da je prezentirao tvrtku tuženika u određenom kvartu obilaskom od vrata do vrata, najprije je radio 2 sata ujutro da obradi određeni teritorij, potom je imao pauzu od 2 sata, a nakon pauze se vraća na isti teritorij u popodnevnom terminu kako bi kontaktirao osobe koje nije zatekao kod kuće prijepodne. Po povratku kući vršio je unos podataka o osobama koje je kontaktirao u aplikaciju koja bilježi sve telefonske brojeve i podatke o potencijalnim kupcima. Navodi da u obilazak pojedinog kvarta ide grupa od 3 do 4 osobe u jednom automobilu, a svaki radnik dobije svoj dio kvarta koji obrađuje samostalno i nitko ih ne kontrolira tijekom čitavog radnog dana. Minimalni očekivani rezultati rada su 7 sakupljenih kontakata u radnom satu odnosno 31 kontakt po danu na bazi 4,5 radnih sati. Naime, tijekom radnog dana radnici imaju 15 minuta u danu za pauzu te 15 minuta predviđeno za unos podataka prilikom povratka na mjesto gdje su smješteni a sve to ukupno čini 5 radnih sati dnevno. Tuženik ističe da broj kontakata koje je tužitelj donosio i unosio tijekom rada u Njemačkoj je bio čak ispod predviđenog minimuma, a svakako ispod prosjeka ostalih radnika. Tužitelj je primao plaću, dobivao je terenski dodatak, imao je plaćene troškove prijevoza do Njemačke i natrag u Hrvatsku kao i plaćene troškove smještaja. Navodi da je tužitelj molio tuženika da zaposli njegovu kći, što je ovaj i učinio, stoga je za zaključiti da su uvjeti rada bili dobri. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj je podneskom od 27.11.2024. preinačio tužbu na način da je u smislu odredbe čl. 188. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) postavio tužbeni zahtjev kojim je zatražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.643,33 eura sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka, a ako ne nađe da je prvi zahtjev osnovan da tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.402,73 eura sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka. Tuženik se toj preinaci nije protivio, stoga je sud na temelju odredbe čl. 190. st. 4. ZPP donio odluku u odnosu na preinačenu tužbu.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, saslušao je svjedoke GD, DD, FD, GDN, proveo je dokaz saslušanje stranaka odnosno tužitelja te zakonskog zastupnika tuženika LD uz njegovo dopunsko saslušanjem, a provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŠD jer je ocijenio da je stanje spisa dovoljno raspravljeno te dostatno da utvrđivanje činjenica koje su važne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatu razlike neisplaćene plaće u razdoblju od svibnja 2016. do veljače 2017. koja se odnosi na razliku s osnove rada u punom radnom vremenu, kao i s osnove razlike plaće između bruto satnice koja je isplaćena tužitelju i bruto minimalne satnice u Saveznoj Republici Njemačkoj za koju smatra da mu pripada kao radniku upućenom na rad u inozemstvo.

7. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 7.4.2016., koji je izmijenjen dodatkom ugovoru i to Aneks Ugovora o radu na određeno vrijeme od 9.5.2016., zatim na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 5.7.2016., Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 25.7.2016., Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 25.8.2016., Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 29.9.2016., Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 27.10.2016., Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 25.11.2016., Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 27.12.2016. i Ugovora o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 24.1.2017.,

- da je tužitelj u jednom mjesecu radio na području Savezne Republike Njemačke u trajanju od tri tjedna, dok je tjedan dana boravio u [adresa] koristeći godišnji odmor, odnosno za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj nije radio,

- tijek zateznih kamata na isplaćene iznose plaće u utuženom razdoblju.

8. Među strankama je sporno:

- je li tužitelj radio u punom ili nepunom radnom vremenu,

- smatra li se tužitelj upućenim radnikom slijedom čega mu pripada i plaća u visini minimalne satnice propisane u Saveznoj Republici Njemačkoj.

9. Uvidom u Ugovore o radu koje su sklopili tužitelj i tuženik, ovaj sud je utvrdio da su stranke sklopile 9 uzastopnih ugovora na određeno vrijeme (7.4.2016., 5.7.2016., 25.7.2016., 25.8.2016., 29.9.2016., 27.10.2016., 25.11.2016., 27.12.2016. i 24.1.2017.), od čega je prvi ugovor izmijenjen i dodatkom (9.5.2016.). Za cijelo razdoblje rada, odnosno u svakom od ugovora, stranke su u čl. 2. ugovorile da će tužitelj obavljati poslove promotora – prodavača zbog povećanog opsega posla, a u čl. 3. da će tužitelj poslove obavljati na području Republike Hrvatske i Republike Njemačke kao dio obuke. Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 7.4.2016. koji je sklopljen za razdoblje od 11.4.2016. do 11.7.2016. stranke su bile ugovorile da će tužitelj raditi u punom radnom vremenu od 40 sati tjedno. Međutim, već dodatkom tom ugovoru i to Aneksom Ugovora o radu na određeno vrijeme od 9.5.2016. stranke su ugovorile rad tužitelja u nepunom radnom vremenu od 30 sati tjedno, te je čl. 7. Ugovora ugovoreno dvokratno radno vrijeme i to od 11,00 do 14,00 sati te od 16,00 do 19,00 sati. Isto tako, u svakom idućem ugovoru o radu koji su stranke sklopile, a zaključno sa Ugovorom o radu na određeno vrijeme sa skraćenim radnim vremenom od 24.1.2017. stranke su ugovorile rad u nepunom radnom vremenu od 30 sati tjedno, s razlikom da je u zadnja dva ugovora od 27.12.20216. i 24.1.2017. u čl. 7. ugovoreno dvokratno radno vrijeme od 12,00 do 14,00 sati te od 16,00 do 19,00 sati. Ujedno je samo prvim Ugovorom od 7.4.2016. bila ugovorena plaća tužitelja u osnovnom iznosu od 3.400,00 kn bruto, prijevoz na posao 360,00 kn i dnevnica za rad u Njemačkoj 40,00 eura koji iznosi su izmijenjeni Aneksom od 9.5.2016. na način da je ugovorena osnovna plaća u iznosu od 5.800,00 kn bruto uz dodatak od 20% na osnovnu plaću za dvokratno radno vrijeme od 1.160,00 kn, prijevoz na posao 360,00 kn te dnevnica za rad u Njemačkoj od 30,00 eura. Nakon toga, svakim idućim ugovorom je visina plaće tužitelja i navedenih dodataka bila ugovorena na isti način, osim što je od Ugovora 29.9.2016. pa nadalje ugovoreno da se umjesto dnevnice od 30,00 eura isplaćuje terenski dodatak za svaki radni dan proveden u Njemačkoj u iznosu od 225,00 kn.

10. U pogledu očekivanih rezultata rada, prvim Ugovorom od 7.4.2016. u čl. 5. ugovoreno je da je rijekom probnog rada očekivani rezultat rada 40 prikupljenih kontakata po radnom danu ili 3 nove stranke koje su napravile i preuzele prvu narudžbu po radnom danu. Međutim, već u idućim ugovorima od 5.7.2016., 25.7.2016. i 25.8.2016. stranke su u čl. 5. ugovorile da je očekivani rezultat rada 10 prikupljenih kontakata po radnom danu i 3 nove stranke koje su napravile i preuzele prvu narudžbu po radnom danu. U ugovorima od 29.9.2016., 27.10.2016. i 25.11.2016. stranke su u čl. 5. ugovorile da je tijekom probnog rada minimum 30 kontakata dnevno, a očekivani rezultat rada 40 prikupljenih kontakata po radnom danu ili 3 nove stranke koje su napravile i preuzele prvu narudžbu po radnom danu. U ugovorima od 27.12.2016. i 24.1.2017. su odredbe o rezultatima rada u potpunosti izostavljene.

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika radio na radnom mjestu prodavača na terenu, a da je u nekim Ugovorima koje je sklopio s tuženikom bilo ugovoreno radno vrijeme od 40 sati tjedno, međutim da je uvijek radio više od toga. Navodi da je postojala samo osobna evidencija radnog vremena te ju je vodio sam. Kod tuženika nije postojala osoba zadužena za evidenciju radnog vremena, već je to bio koordinator koji je sjedio u Zagrebu, s time da prva 4 mjeseca nije postojala nikakva evidencija radnog vremena, a onda su im poslali radne liste, odnosno evidenciju o radu, ali sati na toj evidenciji nisu odgovarali stvarnom stanju. Naveo je da je sistem rada kod tuženika bio takav da je na mjesečnoj razini radio tri tjedna u Saveznoj Republici Njemačkoj i jedan tjedan u Zagrebu, ali tih tjedan dana u Zagrebu je bio oslobođen rada, tada nije uopće radio. Pri tome navodi da je prvih 6 tjedana radio samo u Saveznoj Republici Njemačkoj, a tek kasnije na ranije opisani način. Navodi da je radio više od 120 sati na mjesečnoj razini. U odnosu na prekovremene sate navodi da je na isplatnim listama vidio da plaća nije bila dobro obračunata pa se stoga obratio računovodstvu tuženika, nakon čega su mu dodatno isplatili 3.000,00 kn za jedan mjesec. Tipični radni dan je opisao na način da se do 9 sati ujutro dolazilo u poslovnicu tuženika, nakon toga uslijedio je izlazak na teren i rad do 19-20 sati navečer te unošenje podataka u laptop nakon 20 sati, a što je trajalo do 23 sata. U jednom dijelu razdoblja nisu imali internetsku vezu u smještaju pa su odlazili u prostorije Mc Donald'sa gdje je unosio podatke ili se vraćao u sjedište tuženika. Pojašnjava da je svaki dan dolazio u poslovnicu tuženika gdje su ga upućivali u mjesto rada te se putovalo najmanje 30 minuta, najduže sat i pol odnosno udaljenost je bila najmanje 20 km, najviše 60 km u jednom smjeru. Na teren se odlazilo automobilom zajedno s ostalim zaposlenim, njih 5 te ih se ostavljalo na različitih 5 lokacija koje bi oni prethodno dogovorili. Svaki od radnika imao je svoju lokaciju, a jednom u dva tjedna je dolazilo više zaposlenika tuženika u kontrolu i ostajali su po tri, četiri dana i s njima radili terenske edukacije, pa bi tako taj zaposlenik bio na terenu sa tužiteljem dva do tri sata na njegovoj lokaciji, pa potom kod kolege na drugoj lokaciji i to se tako izmjenjivao kod svih pet radnika. U odnosu na rezultate rada, bilo je potrebno prikupiti dnevno 30 kontakata, a navodi da je on ostvarivao i više od tih 30 kontakata dnevno.

12. Zakonski zastupnik tuženika LD u svom iskazu navodi da u spornom razdoblju bio direktor tuženika te da prema njegovim saznanjima tužitelj nije radio prekovremeno. Kod tuženika nije bila zaposlena osoba koja bi se bavila evidencijom rada radnika jer to nije bilo ostvarivo. Navodi da svi radnici koji su išli raditi u Saveznu Republiku Njemačku, njih više od 120 u zadnje tri godine, su imali isto radno vrijeme i isti način rada, a koje je propisano ugovorom o radu koji su ti radnici pa tako i tužitelj sklopili, a radi se o ugovoru o radu sa skraćenim radnim vremenom. Tužitelj je radio na sakupljanju brojeva telefona, osobama kojima je predstavljao katalog tuženika i predviđeno je da se to odradi u jutarnjem terminu od 11 do 14 sati, da se nađu ljudi koji su ujutro prisutni kod kuće, nakon toga radnici pa tako i tužitelj bi napravili pauzu na način da se ode nešto pojesti i odmoriti i onda na isti taj teren odnosno lokaciju se ide popodne naći ljude, koje nisu našli ujutro, a to je bilo od 16 do 19 sati. Radi se o jednom radnom danu tužitelja i ostalih radnika koji su obavljali iste poslove. Tužitelj je samostalno odrađivao taj posao bez ikakve kontrole jer to fizički nije mogućem a cilj je bio ostvariti na dnevnoj bazi 30 kontakata, odnosno 6 kontakata po satu. Tužitelj je potencijalnom korisniku pozvonio na vrata, prezentirao katalog sa smrznutom hranom i onda ga se pitalo je li zainteresiran i može li ostaviti kontakt broj. Navodi da je broj telefona bio važan jer se po proteku od 3 dana zove svakog potencijalnog korisnika na dane brojeve telefona i pita ga da li su zainteresirani za narudžbu, i na taj način tuženik stvara nove kupce. Podatak koji se odnosi na 6 kontakata po satu odnosno brojeva telefona jest podatak koji se bazira na 50 godina postojanja tuženika i 20 godina tako opisanog načina rada kod tuženika. Nadalje navodi da je princip rada tužitelja i ostalih istih radnika bio je da se pozvoni na vrata potencijalnom korisniku, prezentira mu se katalog sa smrznutom hranom i upita ih se da li su za to zainteresirani i da li mogu ostaviti svoj broj telefona, i ništa drugo. Broj telefona je važan iz razloga jer tuženik po proteku od 3 dana zove svakog potencijalnog korisnika na dane brojeve telefona i pita ga da li su zainteresirani za narudžbu, i na taj način tuženik stvara nove kupce. Naglašava da podaci kojima barata tuženik, a koji se odnose na ostvarenih 6 kontakata odnosno brojeva telefona ostvarenih tijekom jednog sata jest podatak koji se bazira na 50 godina postojanja tuženika i 20 godina takvog opisanog načina rada tuženika. Naveo je da tužitelj tijekom cijelog svog rada kod tuženika nije ostvarivao zadane ciljeve. Naveo je tužitelju tuženik nije ostao dužan nikakvu novčanu svotu, a isplaćivao mu je i dodatak za minuli rad uz ugovorenu plaću. Radnici su bili motivirani i isplatom određenog bonusa jer za svaki kontakt preko 30 radnik dobio 11,00 kn bonusa po kontaktu. Navodi da je tužitelj bio radnik u dvije zemlje, tako ga je prijavio kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Navodi da je tužitelj radio tri tjedna u Saveznoj Republici Njemačkoj, a tjedan dana je morao boraviti u [adresa], ali u tom periodu nije morao dolaziti na posao. Tužitelj je imao plaću u neto iznosu oko 9.000,00 do 9.500,00 kn. U odnosu na udaljenost od mjesta sjedišta tuženika do mjesta gdje je tužitelj išao raditi u Saveznoj Republici Njemačkoj naveo je da su radnici bili upućivani na različit teritorij udaljen od 5 km do 50 km, a možda i više, a ponekad su radnici išli od kuće direktno te nisu morali dolaziti u sjedište tuženika. Navodi da je prije početka rada tužitelja bilo ugovoreno da je plaćeno vrijeme provedeno na terenu, a ne i u putu, ali mu je bila plaćena dnevnica ili terenski dodatak. Bili su smješteni u stanovima, ponekad se moralo odlaziti na teren udaljen svega nekoliko kilometara, a nekada je ta udaljenost bila 60 km. U dopunskom saslušanju zakonski zastupnik tuženika navodi da je u vrijeme kad je tužitelj radio između 120 i 150 radnika imalo ugovor za rad u dvije države. Radnici su bili iz cijele Hrvatske, pa su imali prebivališta u različitim mjestima. Donijeli su odluku zajedno sa kolegama iz Njemačke da dok su radnici u Hrvatskoj da ne moraju raditi u Hrvatskoj jer su na godišnjem odmoru. Manji dio radnika je odrađivao rad u Hrvatskoj, u Zagrebu ili u mjestu u kojem su imali prebivalište. Navodi da su ti radnici radili na isti način kao i u Njemačkoj, dakle 30 sati tjedno, pet sati po šest dana. Navodi da je rad u Hrvatskoj bio isključivo na zahtjev radnika, a to bi se događalo iz razloga što su htjeli dostići određeni broj kontakata da bi mogli ostvariti bonus. Tuženik nije imao potrebu za njihovim radom u Hrvatskoj. Oni su to radnicima omogućavali, na njihovo traženje, da rade isključivo radi njihovih bonusa. To je bilo generalno rijetka situacija.

13. Svjedok GD u svom iskazu navodi da je radio s tužiteljem na radnom mjestu promotora nekoliko mjeseci od ožujka ili travnja 2016. do rujna 2016. Navodi da su ponekad radili 5-6 sati, a ponekad 2 sata, ponekad ništa, nisu imali nikakav nadzor, a u prosjeku navodi da je to bilo 3-4 sata dnevno, a ovisilo je i o vremenskim prilikama, kada je bilo loše vrijeme čekali su da se ono stabilizira. Po povratku sa terena vraćali bi se u stan i tamo unosili podatke koje su taj dan prikupili, a u stanu je bilo interneta te unos podataka je trajao 10 do 20 minuta. Navodi da je početak radnog dana ovisio i o dogovoru radnika kada će krenuti na teren, u smislu da nije bilo naloga od tuženika, osim naputka da je potrebno ostvariti 30 kontakata dnevno. Bilo nam je rečeno da ako ostvarimo taj broj da možemo prema vlastitoj volji dalje raditi taj dan i ostvariti uvećanu plaću po kontaktu 7,50 kn ili ako ne ostvarimo možemo ostati dulje. Navodi da se nije radilo dulje od prosjeka od 30 ugovorenih sati tjedno. Subotom se radilo, dvije kompletne, a jednu se išlo kući za Republiku Hrvatsku, dok se nedjeljom i blagdanima nije radilo.

14. Svjedok RD u svom iskazu je naveo da radio u Saveznoj Republici Njemačkoj zajedno sa tužiteljem te da su u spornom razdoblju radili 7-8 sati dnevno. Navodi da bi ih netko od kolega pokupio s vozilom da te su morali ići sjedište tuženika, nekad su trebali tamo doći u 7 ujutro, nekad u 8 te bi dobili popis terena tko će ići na koji dio. Kada nisu morali ići u sjedište tuženika međusobno bi se dogovorili kada će ići na teren. Navodi da su morali skupiti 30 kontakata, pa su ostajali na terenu dok taj broj ne skupe. Nekad je to bilo moguće, nekada nije, a ovisilo je i o samom terenu, stanovništvu, posebice ako stanovnici nisu govorili njemačkim jezikom. Plaća je bila ugovorena u fiksnom iznosu ali ja za sebe mogu reći da mi isplata plaće od strane tuženika ponekad bila u redu, a ponekad nije bila u redu, te mogao bih reći da mi je tuženik ostao dužan određeni iznos ali nisam protiv tuženika pokrenuo spor. Navodi da su subotom ponekad radili, a ponekad ne, sve je ovisilo o broju skupljenih kontakata u tjednu koji je prethodio, pa ako nisu imali dovoljno skupljenih kontakata znali su ići raditi i subotom, dok nedjeljom i blagdanima nisu nikada radili. Radili su tri tjedna smo u Njemačkoj, a onda nakon proteka ta tri tjedna su se vraćali u Hrvatsku u kojoj su imali slobodne dane. Navodi da su povremeno imali nadzor, a to ih je nadzirao kolega U, a kada su dolazili u sjedište tuženika upisivali su se u evidenciju. Ponekad su morali doći u sjedište, a nekad i nisu.

15. Svjedok FD u svom iskazu navodi da je kod tuženika radio oko 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno, radili su subotom i to svaku, a nedjeljom i blagdanima ne. Navodi da su tri tjedna radili u Saveznoj Republici Njemačkoj, a potom tjedna dana u Republici Hrvatskoj, tako da prije odlaska nisu radili tu subotu. Navodi da su prvo išli u sjedište poslodavca, a potom na teren. U sjedištu su se pripremali za teren, dobivali upute, savjete i to je trajalo oko 30 do 45 minuta. Navodi da se nisu upisivali u nikakvu evidenciju, niti je vodio kakvu osobnu evidenciju. Od sjedišta do terena su putovali u prosjeku pola sata do sat vremena u svakom smjeru, a pojasnio je da u 8 sati rada ulazi i vožnja do terena gdje su trebali skupiti kontakte te odlazak sa tog terena vozilom. Navodi da su kontakte upisivali kod kuće izvan svog radnog vremena, a trebalo je upisati ime, prezime, broj telefona i adresu. Navodi da su radnici koji su brže skupili 30 kontakata morali čekati druge koji su sporije skupljali kontakte. Navodi da dok je s tužiteljem išao na teren, a to je sveg par puta, tužitelj tada nije radio prekovremeno.

16. Svjedokinja GDN u svom iskazu navodi da je bila zaposlena kod tuženika od kraja ožujka 2016. do kraja siječnja 2017. te je s tužiteljem jedno vrijeme bila i na istom terenu u Bavarskoj. Navodi da su u pogledu satnica svi radili gotovo jednako, radili su 6 sati dnevno, odlazili bi na teren u 9,00 ujutro, odnosno u sjedište tuženika, a potom na teren, te su se u apartman vraćali oko 18,00 sati. Radilo se subotom, dok se nedjeljom i blagdanima nije radilo. Imali su normu od 30 kontakata dnevno, s tim da je ostvarivanje ovisilo o sposobnostima svakog pojedinog radnika odnosno o verbalnim sposobnostima, predstavljanju sebe i proizvoda tuženika. Imali su pauzu oko 14,00 sati, ali nije bilo uobičajeno da se vraćaju u apartman, već se ostajalo u mjestu u kojem su tog dana radili. Sama pauza se od strane tuženika kontrolirala rijetko, na statističkoj razini 40% je bila podvrgnuta kontroli, a 60% nije, i kada bi G kontrolirali njihovo radno vrijeme u smislu pauze ista bi trajala daleko kraće otprilike oko 20 minuta, a dok nije bilo kontrole pauza bi trajala duže, između sat do najviše dva sata. Međutim, to je bilo podložno dogovoru, često bi se dogovorili da se pauza koristi kraće i da se ranije vrate u apartman. U poslovnicu tuženika išlo se svaki dan i zadržavali su se 45 min do sat vremena. Kontakte su unosili u aplikaciju tuženika kada su se vratili u apartman, a za to je bilo potrebno najmanje sat vremena.

17. Ovaj sud prihvatio je iskaze tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika te iskaze svjedoka GD, DD, FD i GDN u dijelu u kojem su iskazivali suglasno.

18. Iz njihovih suglasnih iskaza ovaj sud je utvrdio da su radnici tuženika, pa tako i tužitelj, u Saveznoj Republici Njemačkoj radili na način da su radnici prvo odlazili u poslovnicu tuženika, a potom su službenim automobilom u sastavu od troje do petero odlazili na zadani teren gdje su ga obilazili samostalno te su prikupljali kontakte potencijalnih kupaca nakon čega su se sa terena vraćali u smještaj gdje su potom unosili podatke o kontaktima u aplikaciju tuženika.

19. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da je isti radio prekovremeno odnosno u punom radnom vremenu u trajanju od 8 sati dnevno. Naime, iz iskaza svjedoka GD i GDN, koji su na terenu radili isti posao kao i tužitelj, a nekada su radili i sa tužiteljem, proizlazi da su svi radnici radili u okviru ugovorenih 30 sati tjedno. Isto tako i svjedok FD koji je naveo da je samo nekoliko puta radio s tužiteljem, iskazao je da tužitelj tada također nije radio prekovremeno, odnosno preko ugovorenih 30 sati. Iz iskaza svjedoka GD, GDN i zakonskog zastupnika tuženika, čiji su iskazi u tom dijelu bili uvjerljivi u životno logični, proizlazi da je radno vrijeme bilo dvokratno, da se radilo 2 do 3 sata prijepodne, potom je bila pauza, pa se opet radilo 3 sata poslijepodne da se obiđu kontakti koji nisu bili kod kuće u prijepodnevnim satima. Ovakav način rada ugovoren je i sklopljenim ugovorima o radu između tužitelja i tuženika, a s obzirom na prirodu samog posla i to prezentaciju proizvoda tuženika potencijalnim kupcima, takav način rada je posve logičan kada se ima na umu da je svaki prodavač bio zadužen za određeno područje. Nadalje, sklopljeni ugovori o radu na određeno vrijeme, osim što su imali ugovoreno nepuno radno vrijeme, imali su i propisanu normu za radnika, a to je 30 prikupljenih kontakata po radnom danu. Iz iskaza svjedoka GD i GDN proizlazi da je nekim prodavačima trebalo više, a nekima manje vremena da se ostvari ta norma jer da to ovisi o sposobnostima samog prodavača. Imajući to na umu, proizlaze opravdanim moguća odstupanja u radnom vremenu pojedinog prodavača. Prema tome, sud je iz iskaza svjedoka koje je doveo u vezu sa sklopljenim ugovorima o radu, imajući na umu prirodu samog posla, utvrdio da je tužitelj u Njemačkoj radio u nepunom radnom vremenu od 30 sati tjedno kako je to među strankama i ugovoreno. Pri tome valja ukazati da niti jedan od radnika, pa tako ni tužitelj, nije imao nalog od nadređene osobe obavljati rad u trajanju duljem od ugovorenih 30 sati tjedno.

20. U odnosu na pravnu kvalifikaciju rada tužitelja, valja ukazati da je nesporno da tužitelj radio 3 tjedna u Saveznoj Republici Njemačkoj, te da 1 tjedan u Republici Hrvatskoj nije faktično obavljao posao već je koristio plaćeni godišnji odmor te nije imao obvezu dolaziti na posao. Dapače, zakonski zastupnik tuženika je iskazao da tuženik zapravo nije imao potrebu za radom radnika u Republici Hrvatskoj, iz čega nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije riječ o radu u dvije zemlje. Prema tome, tužitelj je rad obavljao isključivo u jednoj zemlji i to Saveznoj Republici Njemačkoj. Isto pravno shvaćanje u istovrsnom predmetu izrazio je i Županijski sud u Rijeci u presudi poslovni broj Gž R-833/2021 od 24. rujna 2025.

21. Činjenica da je tužitelju takav način rada, odnosno rad u dvije zemlje, evidentiran u A1 obrascu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje jer ga je kao takav prijavio sam tuženik kao poslodavac, nije od značaja budući da je ovaj sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj doista obavljao rad isključivo u jednoj zemlji i to Saveznoj Republici Njemačkoj.

22. Člankom 18. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZOR) propisan je obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, odnosno pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu u slučaju upućivanja radnika u inozemstvo.

23. Direktiva 96/71/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga implemetirana je kako u hrvatsko zakonodavstvo (Zakon o upućivanju radnika u Republiku Hrvatsku i prekograničnoj provedbi odluka o novčanoj kazni, Narodne novine broj 128/20, 114/22), tako i u njemačko (Arbeitnehmer-Entsendegesetz (AEntG), Službeni list BGBI. I 2009, 799).

24. Navedena Direktiva imala je za cilj implementaciju pravila da se u pogledu rada upućenih radnika u pojedinu zemlju na području zemalja država članica Europske Unije moraju poštovati minimalni standardi tamošnjih radnih uvjeta u koju je zemlju radnik upućen na rad, a koja pravila su implementirana u ranije navedene zakone država članica Europske Unije.

25. Tako je čl. 3. Direktive propisano da države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća iz članka 1. stavka 1. radnicima upućenim na njihovo državno područje jamče uvjete zaposlenja u odnosu na sljedeća pitanja, koja su u državi članicu u kojoj se obavlja posao određena: zakonom ili drugim propisom, i/ili kolektivnim ugovorima ili arbitražnim pravorijecima proglašenim univerzalno primjenjivim u smislu stavka 8., ako se odnose na djelatnosti iz Priloga: (a) maksimalno radno vrijeme i minimalno vrijeme odmora; (b) minimalni plaćeni godišnji odmori; (c) minimalne plaće, uključujući one uvećane za prekovremeni rad; ova se točka ne primjenjuje na dopunske strukovne mirovinske sustave, (d) uvjete ustupanja radnika, posebno od strane poduzeća za privremeno zapošljavanje; (e) zdravstvene uvjete, sigurnost i higijenu na radu; (f) zaštitne mjere u odnosu na uvjete zaposlenja trudnica ili žena koje su nedavno rodile, djece i mladih; (g) jednako postupanje prema muškarcima i ženama i ostale odredbe u odnosu na nediskriminaciju.

26. Nadalje, za potrebe ove Direktive, pojam minimalnih plaća iz stavka 1. točke (c) određen je nacionalnim pravom i/ili praksom države članice na čije je državno područje radnik upućen. Prema tome, u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je tužitelj upućeni radnik u Saveznu Republiku Njemačku, valjalo je obračunati plaću po minimalnoj satnici koja je u predmetnom razdoblju bila na snazi u Saveznoj Republici Njemačkoj.

27. Ujedno valja ukazati da je neosnovan navod tuženika da tužitelj nije bio upućen na rad u inozemstvu u neprekidnom trajanju od 30 dana, s što bi bio preduvjet za primjenu čl. 18. ZOR. Naime, navedenom odredbom propisan je obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu za slučaj upućivanja radnika na rad u inozemstvo u neprekidnom trajanju dužem od trideset dana, a tuženik toj odredbi daje drugačije značenje radi pokušaja dokazivanja da navedena odredba ne bi bila u primjeni u odnosu na radni status tužitelja u predmetnom razdoblju.

28. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću koji je načinio nalaz i mišljenje od 15.9.2022. kao i dvije dopune od 23.7.2024. i od 31.10.2024. nakon podnesenih prigovora stranaka. Stranke nakon druge dopune nalazu i mišljenju vještaka nisu imale daljnjih primjedbi. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da prema podacima Saveznog zavoda za sigurnost i zdravlje na radu Savezne Republike Njemačke visina minimalne bruto satnice u Saveznoj Republici Njemačkoj u 2016. je iznosila 8,50 eura po satu, a od 1. siječnja 2017. 8,84 eura po satu.

29. U skladu s u utvrđenjima i izračunima iz osnovnog, prvog i drugog dopunskog nalaza, razlika između plaća isplaćenih prema satnici rada koja proizlazi iz isplatnih lista tužitelja i onih koje bi mu bile isplaćene da su bile obračunate po minimalnoj satnice koja je vrijedila u Saveznoj Republici Njemačkoj u razdoblju od svibnja 2016. do veljače 2017. ukupno iznosi 4.402,73 eura bruto (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), pod pretpostavkom da se rad tužitelja obračunava u nepunom radnom vremenu. Nadalje, načinjena je i druga inačica obračuna po kojoj tužitelju pripada iznos od 9.643,33 eura bruto (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), pod pretpostavkom da se rad tužitelja obračunava u punom radnom vremenu.

30. Ovaj sud je nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića u cijelosti ocijenio vjerodostojnim jer je dan stručno, razumljivo i objektivno.

31. Sukladno čl. 8. st. 1. ZOR u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

32. Uzimajući u obzir da je ovaj sud utvrdio da je tužitelj radio u nepunom radnom vremenu od 30 sati tjedno kod tuženika te da je isti bio upućeni radnik, ocjena ovog suda je da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u kojem traži isplatu za rad u punom radnom vremenu prema minimalnoj satnici u Saveznoj Republici Njemačkoj, nije osnovan. Međutim, osnovan je eventualno kumulirani zahtjev za isplatu iznosa od 4.402,73 eura bruto koji iznos se odnosi na razliku između plaće koja je isplaćena tužitelju i plaće na koju ima pravo obračunatom na temelju minimalne satnice koja je u utuženom razdoblju vrijedila u Saveznoj Republici Njemačkoj.

33. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

34. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod toč. I. i toč. II. izreke ove presude.

35. Međutim, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer, prema odredbi članka 22. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20), porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunava zatezna kamata jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod toč. III. ove presude.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 2., čl. 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa).

38. Odredbom čl. 154. st. 2. propisano je ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

39. Tužitelj je u ovom sporu s osnovom zahtjeva uspio u cijelosti, dakle u omjeru od 100% s obzirom da je postavio dva tužbena zahtjeva u eventualnoj kumulaciji, a sa manjih zahtjevom je uspio u cijelosti.

40. Tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u visini uspio sa 45,65%. Zbrajajući 100% osnove s kojom je tužitelj uspio te 45,65% visine njegovog potraživanja te matematičkom operacijom dijeljenja na 2, dolazi se do rezultata da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 72,82%.

41. Stoga je za zaključiti da je tuženik u sporu uspio s omjerom od 27,18%, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP oduzeo od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio te je dobio omjer od 45,64%.

42. Tako su tužitelju priznati troškovi za:

- sastav tužbe, u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 7.1. Tarife,

- zastupanje na ročištima od 2.10.2018., 4.12.2018., 15.3.2019., 15.4.2019., 9.7.2019., 7.2.2020., 3.6.2020., 9.2.2022., 14.5.2024., 3.6.2025. i 24.10.2025. svako u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 9.1. Tarife,

- zastupanje na ročištima od 18.10.2019., 13.10.2020. i 5.10.2021. svako u iznosu od 100,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 9.2. Tarife,

- sastav četiri obrazložena podneska od 27.6.20218., 23.9.2022., 6.12.2022. i 27.11.2024. svako u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 8.1. Tarife,

- sastav obrazloženog podneska izvan Tbr. 8.1. Tarife od 21.10.2025. u iznosu od 100,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 8.3. Tarife,

- sastav podneska od 26.10.2020. u iznosu od 50,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 8.4. Tarife.

43. Dakle tužitelju su priznati troškovi za zastupanje u iznosu od 3.650,00 eura uz PDV, što iznosi 912,50 eura, odnosno ukupno 4.562,50 eura. Uzimajući uspjeh u sporu od 45,64%, tužitelju je pripada omjer od 2.082,32 eura, na koji iznos valja dodati troškove vještačenja 199,08 eura. Prema tome, tužitelju pripada ukupan iznos troškova od 2.281,40 eura, tužitelju nisu priznati daljnji troškovi za zastupanje u iznosu od 2.980,18 eura.

44. Tužitelju na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

45. Budući da tuženik nije uspio u sporu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.386,50 eura kao neosnovan.

46. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao pod toč. IV., V. i VI. izreke ove presude.

47. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u četiri primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku