REPUBLIKA HRVATSKA
Posl. br. P-778/2025-30
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom uredu Filip Simić i AČ iz [adresa], protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom uredu Saša Poldan i partneri iz Rijeke, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. godine održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 23. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.466,29 EUR (slovima: dvije tisuće četiristo šezdeset šest eura i dvadeset devet centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
- na iznos od 0,36 EUR od 1.6.2006.
- na iznos od 0,06 EUR od 1.10.2006.
- na iznos od 0,30 EUR od 1.3.2008.
- na iznos od 1,85 EUR od 1.4.2008.
- na iznos od 0,89 EUR od 18.6.2008.
- na iznos od 2,05 EUR od 19.7.2008.
- na iznos od 0,34 EUR od 17.8.2008.
- na iznos od 0,42 EUR od 17.9.2008.
- na iznos od 1,44 EUR od 1.10.2008.
- na iznos od 9,14 EUR od 1.11.2008.
- na iznos od 3,98 EUR od 1.12.2008.
- na iznos od 10,54 EUR od 14.1.2009.
- na iznos od 11,55 EUR od 22.2.2009.
- na iznos od 12,00 EUR od 1.3.2009.
- na iznos od 10,75 EUR od 1.4.2009.
- na iznos od 10,99 EUR od 1.5.2009.
- na iznos od 9,07 EUR od 18.6.2009.
- na iznos od 7,66 EUR od 17.7.2009.
- na iznos od 8,03 EUR od 18.8.2009.
- na iznos od 8,78 EUR od 13.9.2009.
- na iznos od 8,71 EUR od 18.10.2009.
- na iznos od 7,96 EUR od 11.11.2009.
- na iznos od 9,37 EUR od 1.12.2009.
- na iznos od 10,51 EUR od 13.1.2010.
- na iznos od 12,12 EUR od 5.2.2010.
- na iznos od 11,75 EUR od 6.3.2010.
- na iznos od 13,93 EUR od 9.4.2010.
- na iznos od 13,52 EUR od 1.5.2010.
- na iznos od 14,33 EUR od 10.07.2010.
- na iznos od 21,33 EUR od 25.7.2010.
- na iznos od 19,89 EUR od 26.8.2010.
- na iznos od 19,86 EUR od 29.9.2010.
- na iznos od 18,40 EUR od 18.11.2010.
- na iznos od 16,04 EUR od 16.12.2010.
- na iznos od 21,01 EUR od 9.1.2011.
- na iznos od 27,33 EUR od 13.5.2011.
- na iznos od 22,85 EUR od 13.5.2011.
- na iznos od 24,42 EUR od 13.5.2011.
- na iznos od 22,43 EUR od 13.5.2011.
- na iznos od 22,79 EUR od 30.6.2011.
- na iznos od 31,26 EUR od 30.6.2011.
- na iznos od 10,57 EUR od 1.7.2011.
- na iznos od 13,27 EUR od 1.8.2011.
- na iznos od 12,07 EUR od 1.9.2011.
- na iznos od 10,42 EUR od 12.10.2011.
- na iznos od 10,60 EUR od 1.11.2011.
- na iznos od 10,16 EUR od 1.12.2011.
- na iznos od 11,13 EUR od 11.1.2012.
- na iznos od 11,65 EUR od 11.2.2012.
- na iznos od 8,99 EUR od 4.3.2012.
- na iznos od 9,24 EUR od 8.4.2012.
- na iznos od 9,18 EUR od 26.5.2012.
- na iznos od 9,65 EUR od 24.6.2012.
- na iznos od 36,67 EUR od 25.7.2012.
- na iznos od 36,92 EUR od 26.9.2012.
- na iznos od 36,19 EUR od 26.9.2012.
- na iznos od 34,59 EUR od 26.10.2012.
- na iznos od 36,29 EUR od 23.3.2013.
- na iznos od 37,11 EUR od 23.3.2013.
- na iznos od 36,54 EUR od 1.5.2013.
- na iznos od 33,32 EUR od 1.5.2013.
- na iznos od 36,05 EUR od 4.5.2013.
- na iznos od 36,29 EUR od 4.5.2013.
- na iznos od 35,22 EUR od 4.5.2013.
- na iznos od 31,89 EUR od 7.11.2013.
- na iznos od 31,81 EUR od 7.11.2013.
- na iznos od 32,62 EUR od 8.11.2013.
- na iznos od 33,93 EUR od 8.11.2013.
- na iznos od 35,75 EUR od 14.11.2013.
- na iznos od 34,81 EUR od 16.11.2013.
- na iznos od 35,48 EUR od 7.3.2014.
- na iznos od 36,23 EUR od 7.3.2014.
- na iznos od 35,79 EUR od 15.3.2014.
- na iznos od 36,74 EUR od 19.3.2014.
- na iznos od 36,42 EUR od 13.6.2014.
- na iznos od 35,37 EUR od 14.6.2014.
- na iznos od 35,04 EUR od 14.6.2014.
- na iznos od 35,19 EUR od 5.9.2014.
- na iznos od 36,38 EUR od 5.9.2014.
- na iznos od 37,39 EUR od 5.9.2014.
- na iznos od 37,18 EUR od 19.11.2014.
- na iznos od 38,05 EUR od 9.1.2015.
- na iznos od 38,64 EUR od 9.1.2015.
- na iznos od 38,29 EUR od 9.1.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 18.4.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 18.4.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 18.4.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 19.8.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 19.8.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 19.8.2015.
- na iznos od 38,76 EUR od 19.8.2015.
- na iznos od 479,86 EUR od 1.10.2015.
a koje kamate na svaki prethodno naveden iznos teku od dospijeća kako je navedeno pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022.po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja je promjenjiva i određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.154,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 23.12.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
III Odbija se tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku od 12.2.2025.godine, listovi 143 do 146 spisa.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženom dana 05.04.2006.g. sklopio ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.370,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja te je tužiteljica trebala isti otplatiti 156 jednakih mjesečnih anuiteta. Dana 04.02.2016.g. tužiteljica i tuženik su zaključili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tužiteljica je nadalje u bitnom ukazala na nepoštene ugovorne odredbe vezano za valutnu klauzulu te promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci tuženika. Naime, u bitnom je tužitelj naveo da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi s obzirom da je ista bila protivna načelu savjesnosti i poštenja te tužiteljici nije predočena specifičnost valuta švicarskog franka budući tuženik tužiteljicu o tome nije ni informirano te odredba kao takva nije bila razumljiva jer tužiteljica nije bila svjesna rizika te značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Tužiteljica je nadalje ukazala i na ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj odluci tuženika na način da se kamata mijenja sukladno takvoj jednostranoj odluci budući se od početka otplate kredita te odredbe jednostrano mijenjaju a da nisu postojali egzaktni parametri te metode izračuna istih zbog čega je i ta odredba nije bila razumljiva te je dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana. Stoga je tužitelja ukazala da su te odredbe ništetne. Svoj tužbeni zahtjev tužiteljica je specificirala u podnesku od 21.11.2025.g. listovi 142-146 spisa sukladno nalazu i vještaka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da se ne radi o ništetnim ugovornim odredbama. Tuženik je nadalje ukazao da se odluke na koje se poziva tužiteljica ne mogu primjenjivati u ovom postupku. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je ukazao da je ista lako razumljiva i uočljiva, da je ista dopuštena te da je tužiteljici bilo obrazloženo o čemu se radi. Tuženik je u bitnom naveo da je tužiteljica bila o svemu informirana, da je sama odabrala kredit s valutnom klauzulom u chf te da nije došlo do neravnoteže na štetu tužiteljice. Tuženik je nadalje u bitnom vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi naveo da je ista bila jasna i razumljiva, da se promjena kamatne stope vrši u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijeni novca i kapitala. Tuženik je nadalje ukazao da je došlo do konverzije ugovora te je na izračun te konverzije tužiteljica pristala te je istaknuo i prigovor zastare.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 5-18 spisa, 19-20 spisa, izvršen je uvid u CD na listu 22 poleđine spisa, pročitana je dokumentacija na listovima 30-63 spisa, 82-84 spisa, 90-99 spisa, 107- 129 spisa-nalaz vještaka, 136-137 spisa-rješenje o nasljeđivanju, 142-146 spisa-tj. specificirani tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 5 do 8 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 118-50-3386444 od 05.04.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 17.370,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 10 do 12 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 57 do 59 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listu 60 spisa prileži dopis tužene vezano za neotplaćenu glavnicu, a na listu 61 spisa i daljnji otplatni plan.
7. Nije sporna činjenica da na listovima 33 do 35 spisa prileži tzv. dodatak ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016 od 04.02.2016. kojim dodatkom je primjerice u čl. 4 istog utvrđeno da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi na dan isplate kredita 10.999,24 eura a preostala neotplaćena glavnica kredita prije provedbe konverzije iznosi 6.051,84 eura. Istim člankom je utvrđeno da tražbina korisnika kredita iznosi 473,32 eura što u kunskoj protuvrijednosti kredita na dan 30.09.2015. iznosi 3.612,44 kune.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,95% godišnje te se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi "u skladu s odlukom o kamatnim stopama kredita". Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4 rok otplate kredita iznosio 156 mjeseci (13 godina). Nije sporna činjenica da je prema članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, da je u članku 7. ugovorena valutna klauzula u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka. Nije sporna činjenica da je prema članku 6. namjena kredita kako je bilo navedeno bila stambeni kredit.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodatak pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke, na ročištu od 16.12.2025. godine.
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 36 do 40 prileži ponuda stambenih kredita za mlade, da na listovima 40 do 50 prileže opći uvjeti poslovanja te da na listu 52 do 53 prileži obavijest tuženika o stanju kredita
11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od16.12.2025. godine otplaćen.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 11.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 11.06.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).
16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka 24.4.2025.godine u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 107 do 126 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 16.12.2025. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 5-7 spisa, da je banka sačinila taj ugovor, da su ona i suprug kupili stan u švicarcima međutim trebao im je stan za adaptaciju tako da je za taj dio digao pokojni suprug. Taj novac je utrošen za adaptaciju stana. Navodi da prije ovog kredita njezin suprug nije imao kredit u švicarcima, da je ona imala kredit u švicarcima za što je kupljen taj stan a onda je njezin pokojni suprug digao kredit u švicarcima radi adaptacije tog istog stana. Taj stan je korišten za stanovanje i još uvijek stanuje u njemu. Prije ovog ugovora o kreditu u švicarcima nisu imali kredite u švicarcima u toj valuti. Kad su bili u banci rečeno im je da je chf najpovoljniji tečaj, da je to najsigurnija valuta i da bi im to preporučili, oni su im to i preporučili pa su dignuli kredit. Rečeno im je to vam je najstabilnije svi imaju novce u švicarskim bankama. Navodi da je suprugov kredit otplaćen. Ne može se sada sjetiti koliko je bila najniža a koliko najviša rata, zna samo da je bila došla na duplo. Da li je rečeno temeljem kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa odgovorila je da ne, rečeno je da je to najfiksnija i najsigurnija valuta. Suprug je kasnije konvertirao jer više nisu mogli plaćati, to je taj dodatak na listu 32- 33 spisa. Navodi da je banka pisala taj dodatak. Da li je suprug mogao pregovarati kod prvog ugovora i kod dodatka vezano za izmjenu ugovorenih odredbi odgovorila je da misli da ne, to je bilo to što su mu dali. Ne može se sjetiti kad je suprugov kredit otplaćen. Na upit punomoćnika tužitelja svaki mjesec je rata bila drastično veća i morali su tome stati na kraj, zato su se odlučili na konverziju. Na upit punomoćnika tuženika ne sjeća se da li im je prije zaključenja aneksa dostavljen obračun konverzije, ono što su imali misli da su predali u spis. Navodi da nije očekivala ovakvo povećanje anuiteta i to još s dva kredita. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).
21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da joj je kredit trebao za adaptaciju stana za stanovanje, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 5.4.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno jednostranoj Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF. Opisano je utvrđeno kao prethodno pitanje budući tužiteljica uz svoj isključivo kondemnatoran tužbeni zahtjev nije postavila deklaratoran tužbeni zahtjev što je uobičajeno kod ovakvih parnica.
26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njezinog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava OČO i AČO protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. dodatak ugovora o kreditu od 4.2.2016.godine.
Stoga je valjalo utvrditi da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan glede odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i utvrditi ništetnost odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 5.4.2006. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. No ponavlja se tužiteljica opisano nije tražila kod postavljanja tužbenog zahtjeva niti u vidu deklaratornoj preambula.Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).
29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 ŠČ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu O protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., ŠČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na temelju ocjene suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.
33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, tužiteljice je ovdje isključivo kondemnatoran te imenovana traži isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu ovdje makar i kao prethodno pitanje, dakle ne i kroz izreku (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).
35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi bi morao voditi računa o iznosu preplate jer takva preplata postoji (u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz dodatka ugovoru o kreditu od od 4.2.2016.godine nakon prijeboja dugovanja tužiteljice prema banci jasno proizlazi da je preostali iznos preplate iznosio 3.612,44 kn, list 33 poleđine spisa što bi primjenom fiksnog koeficijenta 1 euro = 7,53450 kn iznosilo 479,45 eura.
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog utvrđeno je u bitnom da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. do. 30.09.2015. zakonska kamata od 3,23%, te korišten tečaj po kojem je kredit isplaćen, tužitelj je, na ime anuiteta, do konverzije više uplatio 1.986,43 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 479,86 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 479,45 € na dan 30.09.2015. godine. Stoga je vještak zaključio da nakon uzetih iznosa iz točke 1 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 do konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 2.596,17 € i to: 2.466,29 € preplate po anuitetima (kamati, valuti ) i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate- 129,88 € preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015 Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbamaZakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1 i 2 , odnosno one utvrđene rekapitulacijom, list 123 spisa. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen stručno i u suglasju s postojećim dokazima u spisu.
38. Sve opisano vještak je iskazao na ročištu od Na upit punomoćnika tuženika vještak navodi da je utvrdio da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama te u tome ustraje. Na upit suca s obzirom na sudsku praksu koji iznos na ime pretplate po konverziji je i ukoliko jest uzet u obzir i s čim je odbijanja odnosno umanjivana principom uračunavanja sukladno čl. 171 i 172 ZOO-a, vještak je naveo na iznos razlike plaćenih anuiteta obračunao je zakonske zatezne kamate koje teku od svakog pojedinog iznosa preplate po anuitetu pa do dana provedbe konverzije 30.09.2015.g. Od tako dobivenih zateznih kamata koje iznose 609,33 eura oduzeo je preplatu koju je tuženik priznao u konverziji a koja je navedena u aneksu ugovora u konverziji te prema fiksnom tečaju konverzije od 2023. godine iznosi 479,45 eura te je razlika ova dva navedena iznosa 129,88 eura što predstavlja preostali iznos zatezne kamate dana 30.9.2015. a na koje bi tužitelj u ovakvo postavljenom zahtjevu imao pravo uz navedeno glavnični iznosi preplaćenih anuiteta te razlike glavnice mogu sadržavati zateznu kamatu koja teče tek nakon do sada obračunate zatezne kamate odnosno od 1.10.2015.g.Nakon danog nalaza i mišljenja tužena više nije imala primjedbi za vještaka.
39. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka specificirala svoju tražbinu u podnesku od 21.12.2025.godine zatraživši isplatu iznosa od 2.466,29 eura listovi 143 do 146 spisa. Naime razvidno je da tužiteljici pripada iznos od 1.986,43 eura s osnova razlika plaćenih anuiteta u odnosu na početni plan (kamata i valuta) list 122 spisa te iznos od 479,86 eura s osnova razlike u iznosu preostale glavnice tj. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji ili zbrojeno 2.466,29 eura. Visina obračunate zakonske zatezne kamate do dana konverzije po svakoj razlici iznosi 609,33 eura pa ako se od tog iznosa oduzme preplata od 479,45 eura priznata po konverziji ostaje nepodmirena zatezna kamata u iznosu od 129,88 eura, list 122 spisa tablica 9. Dakle primjenom članka 171 i 172 ZOO-a preplatom priznatom predniku tužiteljice su se samo umanjile obračunate zakonske zatezne kamate a ne i pojedinačni iznosi glavnica. Sukladno obrazloženom valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice (kao pravne slijednice svog supruga) prema tuženoj sukladno pojedinačno navedenim iznosima na str. 124 do 126 zadnja kolona kao i iznos od 479,86 eura (nepriznati iznos umanjenja glavnice) stav I izreke ove presude, dakle tužiteljici pripada ukupno zbrojeni iznos prema pojedinačnim iznosima od 2.466,29 eura (list 122 spisa) sukladno nalazu vještaka.
40. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedene pojedinačne iznose iznos pretplate iz stavka I izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče do dospijeća svakog pojedinog iznosa budući je tužena bila nesavjesna (članak 115 ZOO-a pa do isplate, a sve kako je i navedeno u stavku I izreke presude. Na iznos od 479,86 eura kamata teče od 1.10.2015.godine tj. prvog slijedećeg dana nakon konverzije od 30.9.2015.godine pa do isplate a sve na način kako je to glede kamate navedeno u stavku I izreke ove presude, što je dužna isplatiti tužena.
41. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
42. U odnosu na postupovni dio ove parnice tužena je na ročištu od 16.12.2025. godine odustala od saslušanja osobnog bankara. Budući se tužena usprotivila objektivnoj preinaci tužbe koju je temeljem članka 190 ZPP-a valjalo dopustiti te odlučiti kao u izreci ovog rješenja. Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 16.12.2025. godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta list 3 zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 23.01.2026. godine, ali je isto prezakazano rješenjem ranije tj. za dan 23.12.2025. godine.
43. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a.
44. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari uspjela u cijelosti a bila je zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 9.10.2024. i 21.11.2025.godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 3.10.2019., 10.10.2024., 16.12.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 600 bodova ili 1.200,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda=2 eura) uz PDV od daljnjih 25% ili 300,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.500,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 654,00 eura (ili 550,00 eura + 104,00 eura). Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 2.154,00 eura (ili 1.500,00 eura + 654,00 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 23.12.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.
44. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav III izreke ove presude.
U Puli, 23. prosinca 2025.
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženoj po pun.
