REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: Pn-150/2024-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Rogina, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika GVA SERVISI j.d.o.o., Grdenci (Zabok), Grdenci 19 B, OIB: 45825906975, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave 12. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja ŠP, punomoćnice tužitelja, odvjetnice Zrinke Rogina i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika CP, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŠP da se tuženiku GVA SERVISI j.d.o.o. naloži da tužitelju ŠP isplati novčani iznos od 4.454,62 EUR.

II. Odbija se zahtjev tužitelja ŠP da mu tuženik GVA SERVISI j.d.o.o. naknadi trošak ovog postupka, u cijelosti.

III. Nalaže se tužitelju ŠP naknaditi tuženiku GVA SERVISI j.d.o.o. parnični trošak u iznosu od 1.625,00 EUR (tisućušestodvadesetpet eura), u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠP podnio je ovom sudu 3. prosinca 2024. tužbu protiv tuženika GVA SERVISI j.d.o.o. u kojoj je naveo da je 22. studenog 2023. dovezao svoj automobil kod tuženika na servis, da je tuženika upoznao da se automobil upali pa ugasi te da je osjetio veliki usis zraka kada je otvorio poklopac goriva, da mu je tuženik nešto popravio, da je mijenjao ulje, iako ga on to nije tražio pa da je on to opet morao mijenjati, a da se isti kvar ponovio u roku 20 dana i nakon prijeđenih 50 km, da je automobil opet dovezao tuženiku, a da ga je tuženik ostavio u dvorištu udaljenom 100 m od njegove radnje i bez nadzora, da je on nakon par dana vidio da mu je tuženik raskopao u automobilu sve što je mogao, da je automobil ostavio otključan, da je povadio dizne i skinuo poklopac ventila, da je skinuo zupčasti remen, što smatra da nije bilo potrebno i da je potrgao sve spojeve i vezice žica te da je skinuo usis zraka što se bez vađenja mašine ne može vratiti, a i da mu automobil nije htio vratiti bez da mu plati račun. Još je naveo kako smatra da mu je tuženik svojim nepoštenim radom prouzročio štetu odnosno da je mu je tu štetu napravio namjerno, da je zbog toga dva puta išao na policiju te da mu je tuženik nudio da njegov automobil proda njegovom prijatelju. Još je naveo da je svoj automobil potom odšlepao u drugi servis, da su mu tamo rekli da mora nabaviti pumpu goriva jer nije kompletna i dizne, a da on to nije mogao pa da je automobil odšlepao kući, da je potom nabavio pumpu i dizne pa da mu je jedan čovjek to složio i uputio ga kod autoelektričara, da je otišao kod autoelektričara koji ga je uputio kod mehaničara te da je on potom otišao u servis gdje su mu rekli da se u popravak ne žele upuštati pa u drugi servis gdje su mu "naizmišljali svašta". Još je naveo da mu je automobil potom opet stao i da i dalje nije bio u redu, a svi su ga slali "od jednog do drugog". Naveo je i da je svoj automobil morao uzeti takvog da bi se njime barem za nuždu mogao poslužiti. Slijedom svega navedenog predložio je da sud naloži tuženiku da mu na ime naknade štete isplati iznos od 4.454,62 EUR.

2. Tuženik GVA SERVISI j.d.o.o. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da smatra da tužbu treba odbaciti jer je tužbeni zahtjev neodređen, da tužitelj svoje navode nije dokazao i da su oni paušalni. Još je naveo da ne spori da mu je tužitelj dovezao svoj automobil na servis, da je on izvršio potrebne popravke i da je tužitelju ispostavio račun u iznosu od 440,09 EUR. Dalje je naveo da mu je tužitelj ponovno došao u servis, da je on obavio dijagnostiku kvara i da je tužitelju dao ponudu i za tu dijagnostiku i za popravak kvara, da mu je ponudio demontažu brizgaljki i pumpe visokog pritiska koje su bile neispravne uslijed prisustva korozije na njihovim vitalnim elementima, a što je utvrđeno ispitivanjem, da mu je tužitelj izjavio da sa njegovim ponudama nije suglasan i da je on o tome sastavio zapisnik. Još je naveo da dijelove automobila tužitelja koji su uzrokovali kvar uslijed njihove neispravnosti nije mogao ponovno montirati u automobil te da smatra da tužitelju nije prouzročio nikakvu štetu. Naveo je i kako smatra da nije odgovoran za daljnje troškove popravka tužiteljevog automobila jer je tužitelj od njega svoj automobil svjesno preuzeo u neispravnom stanju te on te daljnje troškove popravka nije prouzročio, a i da smatra da tužitelj nastanak tih troškova, a niti da ih je on snosio, nije dokazao. Još je naveo da na automobilu tužitelja nije mijenjao ulje i filtere već da je ulje samo dopunio jer ga je bilo premalo. Naveo je i da automobil tužitelja nije bio ostavio bez nadzora već u dvorištu koje je sastavni dio njegovog poslovnog prostora, koje je ograđeno i koje se nakon njegovog radnog vremena zatvaralo. Zaključno je naveo i kako smatra da je sve popravke na automobilu tužitelja izvršio prema pravilima struke pa je slijedom svega navedenog predložio da sud tužbu odbaci, a podredno odbije te da tužitelju naloži da mu naknadi trošak ove parnice.

3. Tužitelj je tijekom prethodnog postupka još naveo da tuženiku nije mogao platiti što ga je on tražio jer mu je napravio štetu pa da mu tuženik stoga 40 dana nije htio vratiti automobil zbog čega je otišao na policiju te mu ga je onda dao. Još je naveo da zahtijeva od tuženika da mu vrati iznos od 440,09 EUR jer je u roku od 20 dana na automobilu nastao isti kvar, 58,00 EUR za novo ulje, 13.45 EUR jer ga je morao promijeniti obzirom nije znao kakvo je ulje tuženik stavio, a njegov automobil nije trošio ulje, 847,95 EUR na ime sitnih računa, 400,00 EUR odnosno 10,00 EUR dnevno za povećane troškove jer je stopostotni invalid i treba pomoć, ukupno 351,36 EUR za šlepanje automobila, 10,00 EUR za vuču automobila, 10,00 EUR za kontrolu automobila, 454,13 EUR za registraciju automobila, 20,00 EUR za ručicu mjenjača, 1.000,00 EUR za umanjenu vrijednost, 100,00 EUR za daljinsko koje ne radi pa tako ukupan iznos od 3.703,98 EUR te 126,00 EUR za "laus" staklo i 90,00 EUR za sudsku pristojbu dok je potom naveo da zahtijeva naknadu štete u ukupnom iznosu od 4.454,62 EUR, kako je to već u tužbi bio naveo.

4. Tuženik je tijekom prethodnog postupka još naveo kako smatra da su navodi tužitelja kontradiktorni, nejasni, paušalni i nedokazani te da se protivi preinaci tužbe.

5. Ocjena je ovog suda da tužitelj tijekom prethodnog postupka, a kako je prethodno opisano tužbu nije preinačio već je samo sukladno odredbama čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP)promijenio, dopunio i ispravio pojedine navode dok tužbeni zahtjev nije promijenio.

6. Ocjena je, pak, ovog suda i da tužba tužitelja sadrži određen zahtjev u smislu odredaba čl. 186. st. 1. ZPP-a te da su činjenice na kojima se tužbeni zahtjev temelji jasno navedene i razumljive u smislu odredaba čl. 106. st. 2. ZPP-a pa je neosnovanim ocijenio prijedlog tuženika da tužbu zbog ovih nedostataka odbaci.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku dopisa (list 4 i 5, 66 i 67 spisa), preslike računa (list 6,25, 37, 38, 39, 40, 45, 46, 47, 48, 49 spisa), preslike ponuda (list 7, 8, 21, 23 spisa), presliku izvještaja (list 22 spisa), presliku zapisnika (list 28 spisa), preslike bilješki (list 41, 50, 54 i 55spisa), presliku potvrde (list 42, 51 spisa) i preslike radnog naloga (list 43, 44, 52, 53 spisa), saslušao je tužitelja ŠP (list 75 do 78 spisa) i zakonskog zastupnika tuženika PP (list 78 do 80 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet i procjenu motornih vozila dipl. ing. Berislavu Šimunoviću (list 96 do 100 te 110 do 112 spisa). Primjenom odredaba čl. 299. ZPP-a sud pri donošenju ove odluke nije uzeo u obzir ispravu koju mu je tužitelj dostavio i predložio čitati kao dokaz tijekom glavne rasprave (list 107 spisa) uvažavajući i da sudu nije niti naveo niti ičim dokazao da ovaj dokaz bez svoje krivnje nije mogao predložiti izvesti prije zaključenja prethodnog postupka.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Slijedom suglasnih navoda stranaka da je tužitelj tuženiku ostavio automobil radi popravka kvara sud nalazi utvrđenim da su stranke sklopile ugovor o djelu kako je to propisano odredbama čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim se tuženik kao izvođač posla obavezao popraviti kvar na automobilu tužitelja, a tužitelj kao naručitelj tog posla tuženiku za to platiti naknadu.

10. Slijedom o tome suglasnih navoda stranaka sud nalazi i da među strankama nema spora o tome da je tužitelj radi popravka kvara na tužiteljevom automobilu obavio određeni posao te da mu je tuženik na ime naknade za taj posao platio iznos od 440,09 EUR. Među strankama, međutim, postoji spor o tome je li tuženik obavljanjem ovog posla popravio kvar na automobilu tužitelja pa stoga i postoji li obveza tuženika vratiti tužitelju prethodno navedeni iznos naknade koju mu je za taj posao isplatio. Među strankama također postoji spor o tome je li tuženik po ponovnom obraćanju tužitelja radi popravka kvara postupio prema pravilima struke odnosno je li nestručnim postupanjem tužitelju uzrokovao kakvu štetu na automobilu pa stoga i postoji li obveza tuženika tužitelju ovu štetu i to u utuženom iznosu, naknaditi.

11. Na prijedlog tužitelja te primjenom odredaba čl. 250. ZPP-a, a obzirom ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđenje činjenica je li tuženik popravio kvar na automobilu tužitelja te je li po tužiteljevom ponovnom zahtjevu za popravak postupio prema pravilima struke, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet i procjenu motornih vozila dipl. ing. Berislavu Šimunoviću.

12. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 24. listopada 2025. te usmenom izlaganju istog od 12. prosinca 2025. sudski je vještak dipl. ing. Berislav Šimunović naveo da je tužitelj tuženiku predao automobil na popravak jer je imao problema s paljenjem (upali, ali se odmah ugasi), da je tuženik izvršio standardni postupak defektaže kvara na način da je očitao greške iz memorije motora automobila i da je tako očitao da regulator tlaka goriva odnosno senzor tlaka goriva nisu ispravni i da je iste zamijenio te da je nakon toga motor bilo moguće upaliti te se isti nije gasio. Dalje je naveo da se tuženik nakon prijeđenih 289 km ponovno obratio tuženiku radi popravka kvara navodeći da mu se automobil gasi u vožnji, a da je tuženik priključivanjem dijagnostičkog uređaja utvrdio da nema memorirane greške i potom prema pravilima struke izvršio provjeru instalacije goriva (cjevovodi i spojnice) te, obzirom je utvrdio da u njima nije problem, opravdano demontirao visokotlačnu pumpu goriva i brizgaljke (dizne) i iste dao strojno ispitati u specijaliziranoj radionici (Obrt [obrt]) gdje je utvrđeno da su dijelovi brizgaljki i pumpe jače korodirani te da ih nije moguće niti ispitati već zamijeniti ispravnima uz kompletno čišćenje sustava ubrizgavanja. Još je naveo da je tuženiku da bi prethodno navedenu pumpu i brizgaljke izvadio bilo potrebno da skine (demontira) i pripadajuće dijelove (pokrov motora, zračni filter i kućište, visokotlačne metalne cijevi goriva, povratne i dovodne plastične cijevi, klinasti remen, gornji poklopac zupčastog remena...), da su sve električne veze (vodovi žica) koje se prilikom ove demontaže skidaju spojene preko konektora, a ne direktno pa da ova demontaža nije mogla oštetiti žice dok je eventualno oštećeni konektor lako zamjenjiv. Naveo je i da tuženik navedene dijelove automobila tužitelja u automobil nije vratio već da su tužitelju predani u kutiji. Također je naveo da je osnovna stvar svakog dobrog servisera da prilikom pregleda vozila prekontrolira i razine svih tekućina u vozilu (ulja u motoru, ulja u kočnicama, rashladne tekućine motora...), a da se oštećenje prednjeg vjetrobranskog stakla na automobilu tužitelja ne može dovesti u vezu sa servisnim radovima rađenim kod tuženika.

13. Sud je ovaj nalaz i mišljenje sudskog vještaka ocijenio jasno, iscrpno, logično i uvjerljivo obrazloženim kao i da je vještak opsežno, jasno i vjerodostojno odgovorio i na sva dodatna pitanja stranaka te s uspjehom otklonio osnovanost prigovora tužitelja na njegov nalaz i mišljenje i to osobito navodima da je dugo stajanje automobila tužitelja i nekorištenje istog moglo uzrokovati pojavu hrđe u sustavu dotoka goriva i biti uzrok kvara, da iz nalaza specijaliziranog servisa proizlazi da je pumpa u automobilu tužitelja bila hrđava, da bi svaki serviser ovu pumpu i brizgaljke morao demontirati jer bi obzirom na povijest kvara pošao od pretpostavke problema sa istima te da je ta demontaža tužitelju olakšala montažu ispravnih dijelova.

14. Sud je stoga na temelju ovog nalaza i mišljenja nedvojbeno utvrdio sljedeće:

- da je tuženik prema pravilima struke popravio kvar na regulatoru i senzoru tlaka goriva u automobilu tužitelja zamjenom tih dijelova,

- da je tuženik potom prema pravilima struke utvrdio da postoji sumnja na kvar na pumpi goriva i brizgaljkama (dizne) u automobilu tužitelja,

- da je prema pravilima struke ove dijelove demontirao pri čemu je također prema pravilima struke prethodno demontirao i njima pripadajuće dijelove poput pokrova motora, zračnog filtera i kućišta, visokotlačne metalne cijevi goriva, povratne i dovodne plastične cijevi i klinastog remena i gornjeg poklopca zupčastog remena, pri čemu nije mogao oštetiti električne žice,

- da je prema pravilima struke ove dijelove dao ispitati u za to specijaliziranoj radionici gdje je utvrđeno da su ti dijelovi zahrđali pa da se svakako moraju zamijeniti te se kompletno očistiti sustav ubrizgavanja te

- da je prema pravilima struke ispitao razinu ulja u automobilu tužitelja.

15. Slijedom utvrđenog sud je iskaz tužitelja kao stranke da je on bio svjestan da popravak kako ga je učinio tuženik nije bio potreban, da neispravna pumpa i dizne nisu mogle uzrokovati da automobil odjednom u vožnji stane, da smatra da je bilo tko mogao napisati da je pumpa iz njegovog automobila neispravna i da se potvrda o tome može kupiti te da nije bilo potrebe da se u njegov automobil nasipava ulje, ocijenio nestručnim, nelogičnim i nepravilnim zaključkom istog o pravilnosti rada tuženika. Iskaz, pak, zakonskog zastupnika tuženika PP da je kvar na regulatoru i senzoru (osjetniku) tlaka goriva na automobilu tužitelja radi kojeg mu se prvi puta obratio popravljen, da je nakon tog popravka mjerač ulja pokazao da ulja gotovo uopće nema i da ga je morao doliti radi probne vožnje, da tužitelj svoj automobil nakon tog njegovog posla ne bi mogao uopće voziti da taj kvar nije popravljen, a osobito ne toliko koliko ga je vozio te da između tog kvara i ponovnog dolaska tužitelja na servis nema poveznice obzirom je tada utvrđeno da kvar postoji na visokotlačnoj pumpi i brizgaljkama koje su bile hrđave sud je ocijenio vjerodostojnim jer je u bitnom suglasan sa prethodno opisanim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je prema ocjeni suda i jasan, logičan i životan pa i stoga uvjerljiv.

16. Sud je tako na temelju navedenog nedvojbeno utvrdio da je tuženik po prvom preuzimanju automobila tužitelja radi popravka kvara taj kvar prema pravilima struke popravio pa stoga i da je od tuženika u skladu sa odredbama čl. 590. ZOO-a i stoga osnovano za taj posao primio naknadu.

17. Sud je na temelju navedenog nedvojbeno utvrdio i da je tuženik po drugom preuzimanju automobila tužitelja radi kvara prema pravilima struke te u cilju utvrđenja uzroka tog kvara izvršio posao (detaljno prethodno opisan) pa tako i da taj posao nije bio nepravilan, nezakonit, protupravan odnosno da njime tužitelju nije uzrokovana šteta u smislu odredaba čl. 1045. i 1046. ZOO-a.

18. Među strankama postoji spor i o tome je li tužitelj u smislu odredaba čl. 590. ZOO-a ovlastio tuženika da u njegov automobil u svrhu popravka dolije ulje. Saslušan kao stranka zakonski zastupnik tuženika PP je iskazao da je nakon prvog obavljenog popravka tužiteljevog automobila utvrdio da je ulje na minimumu i da ga mora doliti, a radi obavljanja probne vožnje. Uvažavajući da je zakonski zastupnik tuženika po zanimanju automehaničar te prethodno opisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka da su pravila struke zahtijevala da tuženik provjeri razinu ulja u automobilu tužitelja, sud je povjerovao istinitosti ovog njegovog iskaza dok je navod tužitelja da ovo ulje nije trebalo dolijevati i njegov iskaz da je razinu ulja u svom automobilu prije ovog popravka redovito kontrolirao ocijenio nestručnim te nelogičnim obzirom bi uslijed dolijevanja ulja od strane tuženika, a da ga je prethodno već bilo dovoljno, istog potom bilo previše što, međutim, tužitelj ne tvrdi da se dogodilo već da je to ulje mijenjao ("jer je to ozbiljna stvar i nije kako se tko sjeti") i stoga neistinitim. Uvažavajući i da je tužitelj među strankama nesporno svoj automobil ostavio kod tuženika radi popravka kvara, sud je na temelju svega navedenog utvrdio da je tužitelj na ovo dolijevanje ulja u njegov automobil tuženika u smislu odredaba čl. 590. ZOO-a ovlastio pa tako i da tuženik taj posao nije izvršio bez naloga i ovlasti tužitelja odnosno nezakonito ili protupravno i stoga kao štetnu radnju u smislu odredaba čl. 1045. i 1046. ZOO-a pri čemu valja reći i da sudu za ovo utvrđenje, a povrh prethodno navedene ocjene stručnosti provjere razine ulja, nije u smislu odredaba čl. 250. ZPP-a bilo potrebno stručno znanje sudskog vještaka pa mišljenje istog o tome (da je ovaj posao odrađen bez dogovora stranaka) nije prihvatio.

19. Među strankama postoji spor i o tome je li tuženik po drugom primitku automobila tužitelja radi popravka, ostavljanjem tog automobila otvorenog i bez nadzora prouzročio oštećenje vjetrobranskog stakla na automobilu tužitelja. Tužitelj je sudu radi utvrđenja ove činjenice predložio izvesti dokaze čitanjem isprava koje mu je dostavio, saslušanjem istoga kao stranke i vještačenjem po vještaku prometne struke, no sud na temelju ovih dokaza ovu činjenicu nije utvrdio. Naime, iz sadržaja isprava samo proizlazi da je izdan račun za „staklo bez dodatne opreme - ugradnja“, no ne i išta o oštećenju tog stakla. Tužitelj je saslušan kao stranka iskazao da je od tuženika dobio oštećeno prednje staklo, no saslušan kao stranka zakonski zastupnik tuženika PP je iskazao tome suprotno, da staklo na automobilu tijekom popravaka nije doticao, a sudski je vještak Berislav Šimunović u svom nalazu i mišljenju naveo da oštećenje prednjeg vjetrobranskog stakla na automobilu tužitelja ne može dovesti u vezu sa servisnim radovima rađenim kod tuženika. Kako, pak, istinitost opisanog iskaza tužitelja da je od tuženika preuzeo automobil sa oštećenim staklom nisu potvrdili nikakvi drugi izvedeni dokazi, sud isključivo na temelju istog, a obzirom su mu izvedeni dokazi suprotni, nije sa sigurnošću u smislu odredaba čl. 221.a ZPP-a ovu činjenicu mogao utvrditi pa je primjenom pravila o teretu dokaza zaključio da staklo na automobilu tužitelja nije oštećeno za vrijeme dok je taj automobil bio kod tuženika. Valja pri tome još reći i da je zakonski zastupnik tuženika PP sudu iskazao da je automobil tužitelja po drugom primitku ostavio na svom parkiralištu desetak dana jer je bio kraj godine i dolazili su praznici pa ga je mogao primiti u rad tek na prvi slobodan termin, da je to veliko, ograđeno i osvijetljeno parkiralište iza njegove radione i da mu nitko neovlašten ne može pristupiti, a i da je automobil tužitelja nakon demontaže njegovih dijelova radi utvrđenja kvara te obzirom tužitelj nije prihvatio njegovu ponudu za popravak, vratio na to parkiralište. Ovaj je iskaz sud ocijenio jasnim, logičnim i životnim te stoga uvjerljivim dok je iskaz tužitelja da je ovo parkiralište bilo udaljeno sto metara od radione tuženika ocijenio ponovno šturim kao i da isti ne dokazuje suprotno iskazu zakonskog zastupnika tuženika o ovom parkiralištu jer sama udaljenost istog od radione tuženika ne dokazuje da je ovo parkiralište bilo bez nadzora, kako je to sudu naveo tužitelj. Sud je tako na temelju opisanih iskaza utvrdio i da tuženik nije automobil tužitelja ostavio bez nadzora pa tako i da niti na taj način nije postupio nepravilno, nezakonito, protupravno odnosno tužitelju uzrokovao štetu u smislu odredaba čl. 1045. i 1046. ZOO-a.

20. Među strankama postoji spor i o tome je li tuženik propustom da u automobil tužitelja vrati dijelove koje je, kako je prethodno utvrđeno, demontirao radi pronalaska uzroka kvara tužitelju uzrokovao nastanak štete. Saslušan kao stranka tužitelj je sudu iskazao da mu tuženik nije htio popraviti automobil već da mu je rekao da će ga njegov prijatelj kupiti pa da mu on novac za rastavljanje automobila nije htio dati zbog čega tuženik njemu nije htio vratiti automobil te da mu ga je vratio tek nakon što je na njegov poziv došla policija. Saslušan, pak, kao zakonski zastupnik tuženika PP je iskazao da nakon demontaže dijelova automobila tužitelja, ispitivanja njihove ispravnosti i ponude za popravak tužitelj trošak prema njegovoj ponudi nije htio platiti te da je stoga sve što je demontirano stavio u prtljažnik automobila tužitelja da bude na jednom mjestu. Iskazao je i da nije htio raditi daljnji trošak montiranja tih dijelova u automobil jer tužitelj ni nastali trošak nije htio platiti. Iskazao je i da se oko tog plaćanja sa tužiteljem natezao, da je bilo par neugodnih situacija kada je tužitelj došao u radionu i tražio da se automobil popravi po njegovom, a on mu nastojao objasniti što je potrebno popraviti, da je policija došla dva puta i da prvi puta nije htio dati automobil jer mu nastali trošak nije bio plaćen, no da je po drugom dolasku automobil dao jer mu situacija nije bila ugodna.

21. Uvažavajući prethodno utvrđenje suda na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka da je sav posao koji je tuženik obavio na automobilu tužitelja bio obavljen prema pravilima struke, sud je prethodno opisan iskaz tužitelja da je tuženik njegov automobil nije htio popraviti ocijenio nelogičnim i neistinitim. Uvažavajući, pak, da među strankama nije sporna činjenica da tužitelj tuženiku trošak ovog posla nije platio te navode tužitelja sudu kako smatra da taj posao predstavlja štetnu radnju, sud je prethodno opisan iskaz tuženika da je razlog njegovog propusta da demontirane dijelove automobila ponovno montira bilo upravo odbijanje tužitelja da mu trošak koji mu je za obavljanje tog posla nastao plati kao i bilo koji daljnji trošak njegovog posla, ocijenio logičnim, uvjerljivim i stoga istinitim. Na temelju navedenog sud je stoga utvrdio da tuženik u automobil tužitelja nije vratio demontirane dijelove jer sa tužiteljem u odnosu na taj posao nije postigao dogovor odnosno jer taj posao u smislu odredaba čl. 590. ZOO-a, a jer tužitelj za njega nije htio platiti naknadu, nisu bili ugovorili dok je tužitelj u smislu odredaba čl. 619. istog zakona ugovor koji je sa tuženikom o popravku svog automobila prethodno bio sklopio raskinuo i stoga da niti takvo postupanje odnosno ovaj propust tuženika nije bio nezakonit niti protupravan odnosno da tužitelju nije uzrokovao štetu u smislu odredaba čl. 1045. i 1046. ZOO-a.

22. Među strankama postoji spor i o tome je li tužitelj u smislu odredaba čl. 590. ZOO-a ovlastio tuženika da sa njegovog automobila u svrhu popravka demontira prethodno navedene dijelove. Saslušan kao stranka tužitelj je iskazao da ga tuženik nije obavijestio o tome da će ove dijelove trebati demontirati, a i da on na to ne bi bio pristao jer je bio svjestan da to ne bi bilo potrebno. Iskazao je i da mu tuženik nije rekao da mu taj trošak neće naplatiti ako ovi dijelovi budu ispravni. Sudu je pak tijekom glavne rasprave još istaknuo da na trošak ove demontaže ne bi bio pristao i da ga je tuženik o njemu bio obavijestio, a jer ga nije mogao snositi. Saslušan kao stranka zakonski zastupnik tuženika je, pak, iskazao da je tužitelju rekao da su ova demontaža kao i ispitivanje demontiranih dijelova nužni za popravak kvara, da mu je tužitelj na to rekao da mu je preskupo to platiti pa da mu je on na to ponudio da mu taj trošak ne naplati ako ispitivanje pokaže da su demontirani dijelovi ispravni na što je tužitelj pristao. Uvažavajući da je tužitelj sudu naglasio da si trošak ove demontaže ne bi mogao priuštiti, u situaciji kada je tužitelj među strankama nesporno svoj automobil ostavio kod tuženika radi popravka kvara, sud je uvjerljivijim ocijenio prethodno opisani iskaz zakonskog zastupnika tuženika da je tužitelj pristao na ovaj trošak pod uvjetom da ga ne snosi ako demontaža pokaže da demontirani dijelovi nisu uzrok kvara. U situaciji kada je, pak, ispitivanje ovih dijelova pokazalo da su isti uzrok kvara, a obzirom iz prethodno opisanih iskaza tužitelja jasno proizlazi da se on sa tim utvrđenjem ne slaže, prema ocjeni je suda logično i uvjerljivo da je tužitelj, znajući i pristajući na ovu demontažu, istu odbio platiti jer se sa nalazom ispitivanja demontiranih dijelova nije slagao, a ne da na tu demontažu nije niti pristao, kako je to sudu iskazao. Sud je tako na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj na ovu demontažu dijelova njegovog automobila u smislu odredaba čl. 590. ZOO-a tuženika ovlastio pa tako i da tuženik taj posao nije izvršio bez naloga i ovlasti tužitelja odnosno nezakonito ili protupravno i stoga kao štetnu radnju u smislu odredaba čl. 1045. i 1046. ZOO-a pri čemu ponovno valja reći da sudu za ovo utvrđenje nije u smislu odredaba čl. 250. ZPP-a bilo potrebno stručno znanje sudskog vještaka pa mišljenje istog o tome (da je ovaj posao odrađen bez dogovora stranaka) nije prihvatio.

23. Konačno još valja reći da je sudski vještak Berislav Šimunović u svom nalazu i mišljenju naveo i da nije mogao utvrditi je li tuženik obavljanjem kakvih poslova na automobilu tužitelja odnosno propustom obavljanja istih, a pored već prethodno opisanih, uzrokovao štetu niti njenu visinu, jer iz navoda tužitelja proizlazi da je nakon što je od tuženika preuzeo svoj automobil isti doveo u vozno stanje pri čemu je koristio usluge više servisera i električara koje, međutim, na temelju stanja sudskog spisa nije mogao utvrditi. Sud je i ovaj nalaz i mišljenja vještaka ocijenio jasno, logično i uvjerljivo obrazloženim i stoga vjerodostojnim, uvažavajući i da je tužitelj sudu kao stranka iskazao da mu je oko automobila poslije "jedan gospodin nešto složio" odnosno "metnuo remen, ubacio pumpu i druge dizne" te da je potom još jedan "gospodin koji ima i mehaniku i elektriku" "nešto napravio", a koji iskaz nedvojbeno upućuje na pravilnost utvrđenja vještaka da je automobil tužitelja nakon ovdje predmetnih poslova tuženika od strane trećih osoba izmijenjen, a i da ni tužitelju nije potpuno jasno na koji način te da niti iz sadržaja isprava koje je sudu tužitelj dostavio taj način nedvojbeno ne proizlazi. Kako tužitelj, pak, sudu nije niti u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a (na koje je stranke i upozorio) naveo što je to tuženik točno, a pored već prethodno opisanih poslova, na njegovom automobilu radio, a što bi za njega bilo štetno, sud je zaključio da isti u ovom postupku niti da je tuženik na njegovom automobilu izvršio kakve druge štetne radnje u smislu odredaba čl. 1045. i 1046. ZOO-a nije dokazao.

24. Slijedom svega navedenog sud je zaključio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da mu je tuženik obvezan isplatiti utuženi novčani iznos na ime povrata primljene naknade za izvršeni posao iz ugovora o djelu koji je sa njim sklopio te na ime naknade štete koju mu je izvršavajući taj posao prouzročio pa je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Primjenom odredaba čl. 154. st. 1. ZPP-a, a obzirom tužitelj u ovom sporu nije uspio, neosnovanim je ocijenjen i njegov zahtjev da mu tuženik naknadi trošak ovog postupka pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude. Tuženiku je, pak, obzirom je u ovom sporu uspio, primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjeren u skladu s dostavljenim troškovnikom, vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023; u daljnjem tekstu: OT) i to trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (tbr. 8/1), sastava podneska od 27.6.2025. od 50 bodova (tbr. 8/3), sastava podnesaka od 3.4.2025. i 24.11.2025. od po 100 bodova za svaki (br.8/1) i zastupanja na ročištima 10.4.2025., 3.6.2025. i 12.12.2025. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) pa tako ukupno 650 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 1.625,00 EUR. Tuženiku nije priznat kao potreban za ovu parnicu trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 23. prosinca 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju ŠP po punomoćnici

2. Tuženiku GVA SERVISI j.d.o.o. po punomoćniku