REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-606/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 8. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 23. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010703233 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 1. rujna 2005., sadržane u:

- odredbi čl. 4.1., u dijelu koji glasi:

"... promjenjiva sukladno odluci Banke …."

- odredbi čl. 4.2., u dijelu koji glasi:

"... visinu kamatne stope Banka može promijeniti …. propisane Odlukom Banke …."

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010703233 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 1. rujna 2005., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi čl. 1., u dijelu koji glasi:

"…po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

- odredbi čl. 4.3., u dijelu koji glasi:

"… kamata se obračunava u CHF …"

- odredbi čl. 5.2., u dijelu koji glasi:

"… obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …"

- odredbi čl. 6.2., u dijelu koji glasi:

"… obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."

- odredbi čl. 7.2, u dijelu koji glasi:

".... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja …"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju IG, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.686,89 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 290,61 eura od 30. rujna 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 853,62 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.675,84 eura, sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 4. lipnja 2019. u bitnom naveo da su 1. rujna 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9010703233, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.700,00 CHF. Ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. Također je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom o kreditu nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Ujedno, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata mijenjala i to na način da se ista povećavala, a povećavao se i tečaj švicarskog franka, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Pozvao se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i poslovni broj Pž- 6632/17. Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, kao i ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula. Nadalje, na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen je aneks uz osnovni ugovor o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Međutim, sukladno stavu izraženom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem aneksa nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

1.1. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopa te tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan sklapanja predmetnog ugovora, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na to da su odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli ništetne, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tuženik nije dostavio dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Stoga predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos sa zateznim kamatama, uz napomenu da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog vještačenja i nakon što tuženik dostavi odgovarajuću dokumentaciju. Potražuje i parnični trošak.

2. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 16. srpnja 2025. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno postavljenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od ukupno 7.540,51 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

2.1. Tuženik se na ročištu glavne rasprave 8. rujna 2025. usprotivio preinaci tužbe, a sud je raspravnim rješenjem dopustio preinaku.

2.2. Prema čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, prema čl. 186.b st. 3. ZPP u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko-pravnoga odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

2.3. Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 186.b st. 3. ZPP navodeći da će zahtjev precizirati nakon financijskog vještačenja. Po izvedenom dokazu financijskim vještačenjem tužbeni zahtjev uskladio je s rezultatima toga vještačenja pa je takva preinaka dopuštena, jer je tužitelj nije mogao učiniti prije nego što je izveden dokaz financijskim vještačenjem, a i svrsishodna je za konačno uređenje odnosa između stranaka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je postavljeni tužbeni zahtjev nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, jer tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ukazao je da je tužitelj tužbu koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je prestao postojati, jer je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Po pitanju utjecaja sklopljenih dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, relevantna sudska praksa je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Pitanje valjanosti konverzije konačno je riješio Vrhovni sud u tzv. oglednom postupku na način da je rješenjem broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odlučeno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iz navedenog proizlazi da ne postoji pravna osnova bilo kakvog potraživanja koje bi, po mišljenju tužitelja, proizlazilo iz takvog pravnog posla.

3.1. Također, ukazao je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz su stvarne volje ugovornih strana, pa u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, već o javnobilježničkom aktu, slijedom čega zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora nije osnovan. Istaknuo je da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio ni jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, slijedom čega se može zaključiti da spornih odredbi nije bilo.

3.2. U odnosu na valjanost ugovorene valutne klauzule, tuženik je naveo da Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta ugovaranje valutne klauzule. Kako je valutna klauzula prema čl. 22. Zakona o obveznim dopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Stoga je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

3.3. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, naveo je da je tuženik tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Nadalje, naveo je da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, jer očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što nije točno. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope, u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom postupka kolektivne zaštite, sudovi su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, prvenstveno stoga što je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom. Sporni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu, u čl. 7., detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tuženik je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, jer ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica što Zakona o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti protivno prisilnim propisima i moralu društva, dakle ne može biti ništetno. Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014., od kada je kriterij promjene kamatne stope uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije njegovog stupanja na snagu je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu pa je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, pogrešna i promašena. Zaključno, ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako promjenjiva kamata ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Završno, tuženik je istaknuo prigovor zastare. Predložio je odbacivanje tužbe, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. U dokaznom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, pročitan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš, kao i njegova dopuna te iskaz tužitelja kao parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9010703233 od 1. rujna 2005., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 7.540,51 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate, preplaćenog na temelju navedenih ništetnih odredbi. Navedeni iznos obuhvaća i razliku glavnice po izvršenoj konverziji, odnosno razliku između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu (početne kamatne stope i početnog tečaja), umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom.

6.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 11. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 1. rujna 2025. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010703233 koji je potvrđen po javnoj bilježnici Mirni Pliško pod brojem: OU-662/05-1, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 46.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema čl. 2. toga Ugovora kredit je odobren za kupnju stambenog objekta. Također, nesporno je da je odredbom čl. 4.1. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 4,35 %, koja je promjenjiva prema odluci banke o kreditiranju građana, kao i da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,794366 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.1. Također, nije sporno da je 11. prosinca 2015. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010703233 (list 20 - 26 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2015. iznosio je 13.107,80 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate iznosi 2.362,37 eura, da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka vršena otplata kredita čime ja nastala preplata u iznosu od 91,02 eura pa da ukupni iznos preplate iznosi 2.453,39 eura, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu). U čl. 6. Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane suglasno su utvrdile da na dan sklapanja Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije, preostali neotplaćeni iznos glavnice iznosi 12.726,90 eura, koji iznos se korisnik obvezuje otplatiti u 58 mjesečnih anuiteta u iznosu od 250,74 eura.

8. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.

9. Prije svega valja reći da, okolnost koju ističe tuženik u odgovoru na tužbu, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

10. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

10.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

10.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

11.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2005., da je bila riječ o stambenom kreditu te da mu je kredit bio potreban kako bi riješio stambeno pitanje jer je u to vrijeme živio s roditeljima, imao jedno dijete i supruga je bila trudna. Nije bio klijent tužene banke, ali u razgovoru s prijateljima koji su također dizali stambene kredite, shvatio je da ta banka ima najpovoljnije uvjete. Zbog odmaka vremena ne sjeća se detalja oko toga kako su tekli pregovori s bankom, ali ukratko je naveo da se obratio osobi na šalteru banke i rekao da traži stambeni kredit i oni su mu ponudili kredit u CHF navodeći da je takav kredit za njega najpovoljniji. Nisu mu nudili kredite u eurima ili kunama, isključivo u CHF valuti. Rečeno mu je da je to za njega najpovoljnija opcija, da je riječ o stabilnoj valuti i da ti krediti imaju najpovoljniju kamatu. Bilo mu je poznato da je kamatna stopa promjenjiva, ali nije znao što to za njega znači, tada je imao 24 ili 25 godina i bilo mu je bitno riješiti stambeno pitanje. Nitko mu nije pojasnio koji su parametri promjene kamatne stope, shvaćao je da tečaj CHF koji se mijenja može povećati ratu, ali nije očekivao takve oscilacije u rati niti je bio upozoren da do njih može doći. Ugovor je više puta pročitao, tražio je određena pojašnjenja, ali nije razumio da može doći do ovakvih promjena u rati, nije razumio ni uslijed čega se to dešava, a niti je na to bio upozoren. Početna rata iznosila je negdje 1.600,00 do 1.700,00 kuna, nastavno je rata znatno porasla, misli da je došla do 2.500,00 kuna, što je njemu bilo teško za podnijeti s obzirom na to da je imao troje djece, a ni supruga nije imala stalna primanja. Sklapanje Dodatka ugovoru ponudila mu je banka, a on je na to pristao, bio bi pristao na sve što će olakšati ispunjenje njegove ugovorne obveze, odnosno što će dovesti do smanjenja rate. Tada je bio na bolovanju, imao je operaciju ramena, a supruga koja je radila u kiosku, tri mjeseca nije dobila plaću. Naravno da je bez razmišljanja pristao sklopiti Dodatak Ugovoru. Tekst oba ugovora, kako osnovnog ugovora o kreditu, tako i dodatka, sastavila je banka i on nije imao mogućnosti utjecati na ugovorne odredbe. Prilikom sklapanja Dodatka ugovoru nitko mu nije pojasnio način obračuna konverzije, taj obračun predočen mu je zajedno s ugovorom koji mu je dan na potpis. Kredit je sklopio radi kupnje stana u kojem i aktualno živi, nikad ga nije iznajmljivao niti koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

11.3. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, a ni tuženik njegov iskaz nije osporio. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

11.4. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.5. Tuženik je, doduše, u tijeku postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, međutim istog nije imenovao, pa je navedeni dokazni prijedlog ostao neodređen. Osim toga, kada je zbog izmjene u sastavu suda glavna rasprava počela iznova (list 225 spisa), tužitelj je predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja, s kojim dokaznim prijedlogom se tuženik suglasio, ne predlažući druge dokaze, niti ustrajući kod dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara u svojstvu svjedoka.

12. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,75 postotnih poena (6,10 % u odnosu na početnih 4,35 %), ili za više od 40%, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pritom, nije odlučna okolnost (koju ističe tuženik) da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

12.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.7. Stoga je odlučeno kao u točkama I i II izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužitelja da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

14.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

14.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

14.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – MG protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji bi, kako je sam naveo, "bio pristao na sve što će olakšati ispunjenje njegove ugovorne obveze i dovesti do smanjenja rate".

14.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužitelja i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.5. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.6. Slijedom navedenog, tužitelju, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, ali i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.

15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Goranki Šmer Maraš. Vještakinja je sačinila nalaz i mišljenje (list 131 do 203 spisa), a nastavno i pisanu dopunu (list 256 do 267 spisa). Nije izveden dokaz saslušanjem vještakinje, jer su obje parnične stranke, na izričit upit suda, navele da ne predlažu saslušanje vještakinje na raspravi.

15.2. Za svoj izračun vještakinja je koristila parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 46.700,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,35 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,794366 kuna. Primjenom navedenih parametara vještakinja je izračunala da je tužitelj, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do 30. rujna 2015. (do konverzije) preplatio iznos od 15.329,10 kuna (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 3, stupcu 18 Nalaza i mišljenja – list 139 - 142 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 32.863,36 kuna (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 3, stupcu 19 Nalaza i mišljenja – list 139 - 142 spisa). Dakle, ukupno preplaćeni iznosi u anuitetima do 30. rujna 2015. iznose 48.192,46 kuna (Tablica 3, stupac 20 Nalaza i mišljenja).

15.3. Vještakinja je, nadalje, u nalazu i mišljenju navela da, u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 6.431,59 kuna, koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog kredita. Nadalje, tuženik je u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. priznao tužitelju i preplatu u iznosu od 2.362,37 eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 18.042,60 kuna, za koju je umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu na način da je tuženik omogućio korištenje iste za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta po konvertiranom EUR kreditu nakon konverzije, dok se preplata u cijelosti ne iskoristi.

15.4. U dopuni nalaza i mišljenja (list 256 – 267 spisa) vještakinja je iznose obračunate u osnovnom nalazu i mišljenju prikazala u valuti euro te je, prema uputi suda, izračunala zakonske zatezne kamate tekuće na pozitivne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do izračuna konverzije.

15.5. Vještakinja je izračunala da je tužitelj, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do 30. rujna 2015. (do konverzije) preplatio iznos od 2.034,55 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 1, stupcu 4 Dopune nalaza i mišljenja – list 260-262 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 4.361,73 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 1, stupcu 7 Dopune nalaza i mišljenja), odnosno da ukupno preplaćeni iznosi u anuitetima do 30. rujna 2015. iznose 6.396,28 eura (Tablica 1, stupac 9 Dopune nalaza i mišljenja). Također, vještakinja je izračunala da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015. ukupno iznose 2.685,27 eura (kako je specificirano u Tablici 1, stupcu 10 Dopune nalaza i mišljenja). Razlika u EUR glavnici definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. i stanja glavnice prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju na dan isplate kredita iznosi 853,62 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog EUR kredita. Tuženik je u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. priznao tužitelju preplatu u iznosu od 2.362,37 eura odnosno u kunskoj protuvrijednosti 18.042,60 kuna, a što sada iznosi 2.394,66 eura (18.042,60 kuna / 7,53450).

15.6. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa potom pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO/05), pa kada se iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (2.685,27 eura), umanji za pretplatu iz konverzije (2.394,66 eura), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 290,61 eura.

15.7. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosilo 7.540,51 eura, koji iznos obuhvaća:

- 6.396,28 eura s osnova preplaćenih anuiteta – kamate i tečaja do 30. rujna 2015. (2.034,55 eura s osnova preplate zbog promjenjive kamatne stope i 4.361,73 eura s osnova preplaćenog tečaja),

- 290,61 eura s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (nakon umanjenja s preplatom priznatom u konverziji) te

- 853,62 eura s osnova razlike u glavnici.

16. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja uredio tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 7.540,51 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužitelj nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje izuzev onog koji mu je priznat sporazumom o konverziji.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 10. do 14. obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.

17. Na temelju izvedenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 2.394,66 eura, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 6.396,28 eura (2.034,55 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i 4.361,73 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.) uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17.1. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 6.396,28 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 13.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 290,61 eura. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (2.685,27 eura) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (2.394,66 eura) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

18. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 6.686,89 eura, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 6.396,28 eura te 290,61 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđeni iznos od 6.396,28 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 290,61 eura) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO/05) pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

19. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještakinje iznosi 853,62 eura. U tom dijelu tužbeni zahtjev također nije osnovan.

19.1. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, uz napomenu da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

19.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužitelja ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 853,62 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

20. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

20.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (4. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 89 % (6.686,89 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 7.540,51 eura), pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 95 %, dok uspjeh tuženika iznosi 5 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 90 %.

21.1. Tužitelju pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 8. veljače 2021., 29. svibnja 2024., 9. rujna 2024. i 8. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 24. veljače 2021., 24. svibnja 2021., 13. siječnja 2025. i 16. srpnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), kao i 50 bodova za zastupanje na ročištu 15. siječnja 2025. (Tbr. 9.2. Tarife), ukupno 950 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.900,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 475,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.375,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, kao i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 571,62 eura (371,62 eura za osnovni nalaz i mišljenje i 200,00 eura za dopunu nalaza i mišljenja), pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 2.973,16 eura.

21.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan. Naime, sud nije tužitelju priznao trošak sastava podnesaka od 6. studenog 2020., 30. rujna 2021. i 17. siječnja 2025. jer navedenim podnescima samo izvješćuje sud o plaćenoj sudskoj pristojbi ili dostavlja potvrdu o uplati bez priloženog dopisa, pa je sud ocijenio da navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Nadalje, podnesak od 8. veljače 2021. dostavljen je u spis neposredno prije održavanja ročišta, pa je tužitelj njegov sadržaj mogao izložiti i na ročištu, dok podnesak od 21. srpnja 2025. nije sadržan u spisu.

21.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 2.973,16 eura, a tuženik je dužan tužitelju naknaditi 90 % toga iznosa, što iznosi 2.675,84 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

21.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

U Puli 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima