REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara

Poslovni broj: Pr-267/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Martini Sučević kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Srećko Novak-Perjanec, odvjetnik u Sesvetama, protiv tuženika PLETER-USLUGE d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 50056328499, kojeg zastupa punomoćnik Dobriša Rubes, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i zz tuženika ĐĆ uz punomoćnika tuženika, 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika iz siječnja 2022. godine, a koju je tužitelj zaprimio 27. siječnja 2022. god., kojom je tuženik PLETER - USLUGE d.o.o., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 50056328499 otkazao Ugovor o radu tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i da temeljem te odluke nije prestao radni odnos tužitelja zaposlenog kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 05. srpnja 2017. na neodređeno vrijeme na radnom mjestu: stručni referent knjigovođa.

II. Nalaže se tuženiku PLETER - USLUGE d.o.o., [adresa], 10000 Zagreb, OIB: 50056328499, da vrati tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na posao na radno mjesto stručni referent knjigovođa, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja VĆ za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju VĆ naknaditi tuženiku PLETER-USLUGE d.o.o. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 5.7.2017. sklopio Ugovor o radu (u daljnjem tekstu: Ugovor) iz koje isprave je razvidno da je tužitelj kod tuženika, zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova radnog mjesta: stručni referent knjigovođa. Dana 31.7.2020. tužitelj je zaprimio dokument tuženika naziva: Opomena zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (dalje u tekstu: opomena) u kojem nije naznačena nijedna povreda radne obveze koja bi se mogla staviti na teret tužitelju. Navodi da je tuženiku dostavio svoje Očitovanje na opomenu (dalje u tekstu: Očitovanje) u kojem je detaljno obrazložio sve razloge iz kojih proizlazi da su opomene u cijelosti protupravne, neosnovane i protivne činjenicama, kao i da se tužitelju protivno mjerodavnim radnopravnim propisima pokušava staviti na teret nepodlaganje diskriminatornom, prečestom i nepotrebnom testiranju (bez indikacija) te da takvi nalozi nisu „radni nalozi“, jer nemaju nikakvog temelja niti u važećim radnopravnim propisima, niti u sklopljenom Ugovoru o radu. Navodi da mu je odlukom poslodavca zapriječen ulaz na radno mjesto, a čime mu je ujedno zapriječeno obavljanje poslova ugovorenih važećim ugovorom o radu, da je zdrav i sposoban za rad te da će i nadalje redovito dolaziti na posao u ugovoreno radno vrijeme i stavljati svoje znanje i sposobnosti na raspolaganje poslodavcu koji ga za to plaća. Ističe da nije htio pristati na to da se njegovo ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na rad i slobodu rada (čl. 54. st. 1. Ustava), uvjetuje prethodnim provođenjem, prema njegovom uvjerenju, neindiciranog i time nepotrebnog medicinskog postupka na koji nisam dao pristanak, niti ga je itko o tom postupku valjano informirao (informirana suglasnost). Takav vid tzv. „obveznog testiranja" protivan je i uputama SZO-a (WHO) jer za njega nema nijedne konkretne indikacije. Ujedno je diskriminatoran jer se temelji na cjepnom statusu, odnosno statusu koji se odnosi na preboljenje bolesti te pri tome ignorira i nespornu činjenicu da i cijepljeni mogu prenositi zarazu, ali se njih testira tek po konkretnim indikacijama za takvo testiranje. Dana 20.12.2021. tužitelj je zaprimio dokument tuženika naziva: «Poziv na obranu» (dalje u tekstu: Poziv) u kojem, ignorirajući prijašnju korespondenciju, ponovno nije naznačena nijedna povreda radne obveze koja bi se mogla staviti na teret tužitelju. Nevezano uz prethodno, tuženik u Pozivu na više mjesta pokušava posljedice svojih postupanja i svojih autonomnih odluka, a koje nisu utemeljene u radnom pravu prebaciti na teret tužitelju te ga proglasiti krivim za povrede radnih obveza bez konkretnih dokaza za navodne povrede radnih obveza. Dana 24.12.2021. tužitelj je dostavio tuženiku svoje Očitovanje na Poziv na obranu (dalje u tekstu: Očitovanje br.2.) u kojem je detaljno obrazložio da nije prekršio nijednu radnu obvezu koju je preuzeo Ugovorom o radu ili koja bi bila njegova radna obveza temeljem mjerodavnih radnopravnih propisa. Dana 27.1.2022. tužitelj je zaprimio tuženikovu Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika (bez naznake datuma sastava istog) u čijoj izreci pod toč.1. stoji samo da se tužitelju otkazuje Ugovor „zbog kršenja obveza iz radnog odnosa“, a to je najvažniji dio otkaza. Naime, poznato je da poslodavac može otkazati ugovor o radu samo ako za to ima opravdani razlog. Ovako paušalno navođenje navodnih razloga za otkaz radniku koji je prije toga skoro dvije i pol godine u kontinuitetu besprijekorno obavljao svoj posao od početka pandemije nipošto nije, niti može biti ispravno i dopušteno. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti je u cijelosti nemjerodavan propis za rješavanje konkretne radnopravne situacije, kao i za usklađivanje bilo koje ili svih ugovornih strana (poslodavaca i radnika) da postupaju sukladno važećim pravima i obvezama u radnim odnosima, bez obzira na apstraktne navode tuženika s time u vezi. Zbog očitih nedostataka u obrazloženju Odluke o otkazu nedostaju konkretni dokazi da bi tužitelj povrijedio svoje ugovorene radne obveze. Obrazloženje otkaza je važno jer sud razmatra opravdanost otkaznih razloga samo u okviru onoga što je o tome navedeno u pisanom otkazu, a ugovorna stranka svoja prava pred sudom može štiti samo ako zna radi kojih okolnosti i na temelju kojih dokaza je otkaz dan. Navodi da je protiv Odluke o otkazu 10.2.2022. podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika (u daljnjem tekstu: Zahtjev). Tuženik je zahtjev zaprimio dana 14.2.2022. Tuženik Zahtjevu nije udovoljio te se do dana 1. ožujka 2022. nije očitovao pa je tužitelj ovlašten zaštitu vlastitih prava zatražiti pred naslovnim nadležnim sudom. Navodi da tužitelj bez ikakvih ranijih opomena ili upozorenja u vremenu do 20. siječnja 2022. godine kada je tuženik svojom odlukom prekinuo rad Radnika i onemogućio ga u obavljanju ugovorenih poslova. Tuženik je, težeći stvoriti uvjerenje da se radi o skrivljenom ponašanju V, istom, prvo dana 31.7.20. izjavio opomenu, na što se Đ detaljno očitovao i isto u cijelosti osporio. Okolnost koja je Ć prouzročila najveći stres je ta što tuženik kao poslodavac svoju Odluku o otkazu prikazuje kao odluku uvjetovanu skrivljenim ponašanjem V, a sve kako bi se na prestanak radnog odnosa i na Poslodavčeve obveze u takvom slučaju primjenjivale za Poslodavca najpovoljnije pravne norme, odnosno odredbe ZOR-a. Prvenstveno, s obzirom na duljinu trajanja radnog odnosa, kao i visinu materijalnih primanja radnika kod poslodavca tužitelj bi imao pravo i na iznos otpremnine. Slijedom svega navedenog, jasno je da od strane tužitelja - radnika nije povrijeđena niti jedna obveza iz radnog odnosa te ne postoji opravdan razlog ni temelj za bilo kakvom sankcijom, a ponajmanje za donesenom Odlukom o otkazu. Predlaže da sud utvrdi da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovano skrivljenim ponašanjem radnika te da nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika, zatim da naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjestu stručni referent knjigovođa te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti činjenično i pravno neutemeljeni, a tuženikova odluka o otkazu je u cijelosti pravilna i zakonita i temeljena na pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno propisima koji su obvezivali tuženika, kao poslodavca. Navodi da tužba nije pravovremeno podnesena jer je predana pošti 10.2.2022., te je rok za udovoljenje zahtjeva tuženika istekao 25.2.2022. slijedom čega je počeo teći daljnji rok od 15 dana u kojem tužitelj može zatražiti sudsku zaštitu. Budući da je tužba podnesena 15.3.2022., a posljednji dan roka je 14.3.2022., smatra da je ista podnesena po isteku prekluzivnog roka. Nadalje navodi da je tuženik pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu donio temeljem svih tada postojećih propisa koji su obvezivali tuženika, a u vezi s provedbom sigurnosne mjere obveznog testiranja radnika u vezi s pandemijom bolesti COVID-19. U uvjetima pandemije bolesti COVID-19, a na temelju Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Stožer civilne zaštite RH, kao tijelo javne vlasti, imao je stanovitu autonomiju u određivanju sigurnosnih mjera koje će doprinijeti sprečavanju širenja bolesti. U okviru svojih ovlasti, Stožer civilne zaštite RH donio je i Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (odluka donesena 12.11.2021., objavljena u NN 121/21). U članku 1. te odluke navedeno je da se ista odnosi i na zaposlenike trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Osnivač tuženika je Republika Hrvatska, pa se predmetna odluka primjenjuje i na tuženika. Tuženik ne samo da je imao ovlasti provoditi mjere određene spomenutom odlukom, već je to bio dužan, s obzirom da se u članku 12. predmetne odluke izrijekom određuje da su čelnik tijela, odnosno poslodavac dužni osigurati provedbu predmetne odluke. Tuženik je predmetnu odluku proveo na način da je dana 16.11.2021. donio Uputu o postupanju u vezi uvođenja sigurnosne mjere testiranja za radnike Trgovačkog društva Pleter-usluge d.o.o., a po toj je uputi postupao za vrijeme važenja predmetne odluke. Zato zakonitost i pravilnost pobijane odluke o otkazu primarno zavise o tome je li spomenuta Odluka Stožera civilne zaštite RH ustavna i zakonita. Ako jest, poslodavca se ne može sankcionirati zbog provođenja takve odluke. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-II- 7149-2021 od 15.02.2022. (argumentacijski se ta odluka poziva na prethodno donesenu odluku Ustavnog suda RH broj U-II-5417-2021 od 21.12.2021. u istovjetnoj pravnoj stvari) ocijenio da je ustavna i zakonita prethodno spomenuta Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, te da je podvrgavanje obveznom testiranju zaposlenika obveznika primjene spomenute odluke, a koji nisu cijepljeni ili nisu preboljeli COVID-19, ocijenio legitimnim, svrhovitim i razmjernim postojećim okolnostima. Ovo predstavlja dostatan dokaz da je tuženik, kao poslodavac, primjenjujući prema svojim radnicima ograničenja propisana predmetnom odlukom, postupao ustavno, zakonito, legitimno i razmjerno postojećim okolnostima. Što se tiče sadržaja predmetne odluke od 12.11.2021., ta se odluka provodi obveznim testiranjem radnika koji nisu cijepljeni ili nisu preboljeli COVID-19. U tom smislu, radnici (zaposlenici) tuženika, kao obveznika provedbe te odluke, pa tako i tužitelj, su imali pravo izbora: 1) cijepiti se i predočiti potvrdu o cijepljenju ili 2) dostaviti potvrdu o preboljenju ili 3) testirati se besplatno u organizaciji poslodavca, ali tužitelj samoincijativno nije želio konzumirati i predočiti niti jedno od alternativno navedenog. U uputi tuženika od 16.11.2021. tuženik je predvidio da radnici činjenice cijepljenja, preboljenja i testiranja dokazuju ili predočenjem EU digitalne COVID-19 potvrde ili nekog drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju ili testiranju, prilikom ulaska u službene prostorije. I u predmetnoj odluci (članak 10. ) i u tuženikovoj uputi (članak 6.) izrijekom je određeno da troškove testiranja snosi poslodavac. Provedba predmetne odluke ne predstavlja nerazmjerno opterećenje za radnike, budući da je radnicima ostavljena mogućnost da, pod propisanim uvjetima, izbjegnu testiranje, a ujedno su financijski rasterećeni od obveze snošenja troškova testiranja, ako se za to odluče. U pogledu sadržaja predmetne odluke od 12.11.2021. važno je naglasiti da već sama predmetna odluka propisuje sankcije za nepoštivanje njezine provedbe. Članak 6. Odluke od 12.11.2021. glasi: „Osobe iz točke I. i V. ove odluke (radnici i stranke, op.a.) koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u službenim prostorijama.“ Tuženikova Uputa o postupanju u vezi uvođenja sigurnosne mjere testiranja za radnike Trgovačkog društva Pleter-usluge d.o.o. od dana 16.11.2021. predviđa identičnu sankciju, dakle, tuženik je predmetnu odluku od 12.11.2021. proveo u cijelosti sukladno njezinom sadržaju, ne odstupajući od sadržaja i dosega sankcija propisanih tom odlukom. Iz sadržaja pobijane odluke o otkazu razvidno je da se tužitelju stavljaju na teret dvije povrede. Prva povreda je odbijanje predočenja odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju ili testiranju, a druga povreda je izostanak tužitelja s posla. Odredbom članka 93. Pravilnika o radu tuženika propisano je, između ostalog, da povredu obveze iz radnog odnosa predstavlja nepoštivanje propisa i internih akata koji uređuju radni proces. Odredbom članka 94. Pravilnika o radu tuženika propisano je, između ostalog, da nedolazak na rad predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa. Tužitelj je prvu povredu počinio utoliko što nije poštivao ograničenja i obveze propisane Odlukom Stožera civilne zaštite RH od dana 12.11.2021. i provedbenu Uputu tuženika u vezi s tom odlukom od dana 16.11.2021. Činjenica da je tužitelj odbio predočiti bilo kakav dokaz o tome da se testirao, cijepio ili prebolio COVID-19, izravno je kršenje predmetnih akata. I druga povreda proizlazi iz iste osnove. Tužitelj je izostao s posla zato što nije mogao ući u službene prostorije tuženika isključivo zbog toga što tužitelj nije poštivao prethodno spomenutu odluku koju je tuženik bio dužan primjenjivati. Tužitelj u tužbi pokušava prikazati da je tuženik ovakvim postupanjem jednostrano i autonomno izašao iz okvira svojih ovlasti kao poslodavca, jer mu je nametnuo obveze koje među strankama nisu ugovorene. To je apsolutno promašena interpretacija tužitelja. Nesporno je da ovakve obveze i ograničenja nisu izrijekom ugovorene ugovorom o radu, niti su po svojoj naravi mogle biti. Ali one proizlaze iz odluke tijela javne vlasti. Kako je Ustavni sud RH potvrdio da je riječ o odluci koja je ustavna i zakonita, riječ je o potpuno valjanoj i primjenjivoj pravnoj normi. Radnik ne može jednostranom odlukom izbjeći primjenu takve pravne norme, jer u protivnom bi smisao propisivanja sigurnosnih mjera od strane tijela javnih vlasti izgubio smisao. Suštinski, ovaj argument tužitelja svodi se na pitanje obveze poštivanja tzv. pandemijskih mjera. Tužitelj ima pravo na vlastiti vrijednosni stav prema takvim mjerama, ali takav vrijednosni stav u pravnom je smislu irelevantan, jer stav pojedinca ne može anulirati zauzeto stajalište Ustavnog suda RH o ustavnosti, zakonitosti, nužnosti i razmjernosti takvih mjera. Suprotno navodima tužitelja, tužitelja je tuženik pisano upozorio 22.11.2021. i 9.12.2021.Tuženik dostavlja izvode iz svog sustava evidencije radnih sati za tužitelja za mjesece studeni i prosinac 2021., iz kojih je vidljivo da je tužitelj kroz niz dana u studenom i prosincu 2021. bio evidentiran kao nenazočan na radu (naznaka SN označava „sate nenazočnosti“). Jednako tako, tuženik dostavlja obračune primanja tužitelja za studeni i prosinac 2021. iz kojih su vidljivi sati nenazočnosti uzeti u obzir prilikom obračuna primanja. Tužitelj ne samo da je nepoštivanjem Odluke Stožera od 12.11.2021. i internih akata tuženika ugrozio sigurnost i zaštitu radnog kolektiva, već je tuženom potencijalno nanio štetu svojom nenazočnošću na radu. Predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno odbije kao neosnovanu te naložiti tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, izveo je dokaz saslušanjem tužitelja VĆ, zakonskog zastupnika tuženika ĐĆ i zakonskog zastupnika tuženika PĆ. Tuženik je na ročištu od 8.10.2025. povukao dokazne prijedloge za saslušanjem svjedoka UĆ, RĆ i AĆ.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika te da radni odnos tužitelja nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj bio radnik tuženika te je da je bio zaposlen na temelju Ugovora o radu od 5.7.2017. na radnom mjestu stručnog referenta knjigovođe,

- da se tužitelj nije pridržavao Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnih i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (Narodne novine broj 121/2021, u daljnjem tekstu: Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske) od 12.11.2021.

7. Među strankama je sporno:

- je li tužitelj zatražio sudsku zaštitu svojih prava u zakonskim rokovima iz čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, u daljnjem tekstu: ZOR),

- je li Odluka o otkazu skrivljenim ponašanjem tužitelja dopuštena i zakonita,

- je li tuženik upozorio tužitelja na posljedice povrede obveze iz radnog odnosa.

8. Odredbom čl. 133. st. 1. ZOR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. St. 2. istog čl. propisano je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

9. Uvidom u povratnicu (list 26 spisa) koju je tužitelj dostavio u spis vidljivo je da je tuženik zaprimio zahtjev za zaštitu prava dana 14.2.2022. Prema tome, od navedenog datuma počinje teći rok od 15 dana u kojem je tuženik mogao udovoljiti zahtjevu tužitelja, a u daljnjem roku od 15 dana tužitelj je trebao zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Prema tome, zadnji dan roka za podnošenje tužbe ovom sudu je 16.3.2022., a s obzirom da je tužba podnesena dana 15.3.2022., tužitelj je nedvojbeno podnio tužbu u roku propisanom čl. 133. ZOR.

10. Odredbom članka 115. st. 1. toč. 3. ZOR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

11. Odredbom čl. 135. st. 3. ZOR propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

12. Sukladno čl. 8. st. 1. ZOR u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

13. Uvidom u Odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika (list 19-22 spisa) ovaj sud je utvrdio da je tužitelju otkazan ugovor o radu jer je od 16.11.2021. odbijao predočiti odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju te je navedenog dana unatoč tome što nije predočio navedenu potvrdu ili odgovarajući dokaz boravio u službenim prostorijama, iako je to bilo protivno Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnih i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova (Narodne novine broj 121/2021, u daljnjem tekstu: Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske) od 12.11.2021. Nadalje, tužitelj je zbog navedenog pozvan od strane člana Uprave putem e-maila na pridržavanje Odluke Stožera, međutim tužitelj je i nadalje odbijao predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju ili testiranju, stoga mu je bio onemogućen ulazak u prostorije poslodavca.

14. Uvidom u Uputu o postupanju u vezi uvođenja sigurnosne mjere testiranja za radnike tuženika (list 336-338 spisa) ovaj sud je utvrdio da je 16.11.2021. (u daljnjem tekstu: Uputa o postupanju) tuženik na temelju Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske tuženik donio predmetnu Uputu kojom se uvelo pridržavanje mjera prilikom ulaska zaposlenika i stranaka tuženika sa ciljem sprječavanja širenja i povećanog rizika prijenosa bolesti COVID-19 na način da su radnici morali dokazati da su testirani na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljeni ili preboljeli bolest COVID-19, predočenjem EU digitalne COVID-19 potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju Uprava Društva ovlasti, a u slučaju testiranja radnik je isto dužan provesti prije dolaska na posao. Nadalje, u Uputi je navedeno da tuženika podmiruje troškove testiranja do 3 brza antigenska testa tjedno po zaposleniku. Radnici koji odbiju testiranje, odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, ne mogu ulaziti i boraviti u prostorijama tuženika. U slučaju da uđe u prostorije tuženika, voditelj organizacijske jedinice dužan je istoga uputiti da napusti radno mjesto i navedeno odmah prijaviti Odjelu za kadrovske poslove i Unutarnjoj kontroli. U tim slučajevima izostanak s posla vodit će se u evidenciji radnog vremena pod rubrikom "sati nenazočnosti u kojima radnik ne obavlja ugovorene poslove".

15. Uvidom u Upozorenje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od 22.11.2021. (list 563 spisa i povratnica na listu 565 spisa) ovaj sud je utvrdio da je tužitelj bio upozoren da mora postupati u skladu s Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske odnosno da da je dana 16.11.2021. iako nije predočio EU digitalnu COVID- 19 potvrdu ili drugi obvezujući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju boravio u službenim prostorijama tuženika. U narednim danima onemogućen mu je ulazak u prostorije tuženika radi čega je neopravdano izostao s radnom mjesta u razdoblju od 17.11.2021. do 22.11.2021.

16. Uvidom u Upozorenje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa od 9.12.2021. (list 564 spisa i povratnica na listu 566 spisa) ovaj sud je utvrdio da je tužitelj ponovno bio upozoren da se mora pridržavati Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, a budući da ne postupa u skladu s navedenom odlukom bio mu je onemogućen ulazak u prostorije tuženika slijedom čega je neopravdano izostao s radnog mjesta u razdoblju od 7.12.2021. do 9.12.2021.

17. Prema tome, iako tužitelj navodi da nije bio upozoren na kršenje obveze iz radnog odnosa, iz dokumentacije koja prileži spisu jasno proizlazi da je tužitelj upozorio tužitelja na povredu radne obveze prije otkazivanja i to u dva navrata dana 22.11.2021. i 9.12.2021. Slijedom navedenog, taj prigovor tužitelja je u cijelosti neosnovan.

18. Uvidom u Ugovor o radu i to čl. 3. (list 9 spisa) ovaj sud je utvrdio da se radnik obvezao usavršavati svoja znanja i radne vještine, štititi poslovne interese poslodavca i pridržavati se pravila struke kao i pravila koja proizlaze iz organizacije posla u cilju što boljeg izvršavanja radnih zadataka. Uvidom u čl. 12. Ugovora ovaj sud je utvrdio da se tužitelj Ugovorom o radu obvezao na način da na sve druge obveze i prava radnika koja nisu utvrđena ovim ugovorom primjenjivat će se odredbe Pravilnika o radu, Zakona o radu te odredbe drugih pravnih akata kojima se uređuju prava i obveze iz radnik odnosa i koji obvezuju poslodavca.

19. Prema tome, iako tužitelj tvrdi da on nije vezan Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske te da nije dužan postupati u skladu s istom jer je njegov radni odnos reguliran kod poslodavca Ugovorom o radu, valja ukazati da tužitelj nije postupao niti u skladu s Ugovorom o radu koji ga nedvojbeno obvezuje, a kojim se obvezao da će se pridržavati pravila koja proizlaze iz organizacije posla. Međutim, već iz navoda iz tužbe proizlazi da se tužitelj nije pridržavao organizacije rada kod poslodavca. Nadalje, istim ugovorom propisano je i da će se na radnika primjenjivati oni propisi koji obvezuju poslodavca, ovdje tuženika, a Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske obvezuje tuženika kao trgovačkog društva čiji je osnivač Republika Hrvatska.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženika radio na radnom mjestu računovođe u Odjelu za financije i računovodstvo oko 13 do 14 godina prije otkaza. Navodi da je do donošenja odluke tuženika radio kao i svaki dan, dolazio pravovremeno na posao, međutim nakon te odluke jedno jutro kada je došao na posao mu je zaštitar pripriječio ulaz. Bio je upitan da preda na uvid potvrdu o cijepljenju međutim on je pri tome zatražio da mu se ta osoba legitimira na način da mu ukaže iz čega proizlazi njezino ovlaštenje za traženje osobnih podataka kao i uvid u njegovo zdravstveno stanje. Nije dobio odgovor, ali je taj dan ušao u zgradu te odradio svoj radni dan. Sutradan se situacija ponovila, međutim ovaj put su pored zaštitara bili prisutni IĆ koji je bio čelnik zaštite na radu te zz tuženika ĐĆ te PĆ. Oni su mu zapriječili ulazak u zgradu, tražili su ponovno njegove osobne podatke kao i uvid u zdravstveno stanje pa su mu rekli da mora pokazati potvrdu o cijepljenju ili da je mogućnost testiranje PCR testom svaki drugi dan. On je ostao pri svom stavu da je riječ o zdravstvenim podacima, navodi da se držao zakona i ugovora o radu te je želio ući u prostorije svog radnog mjesta. Međutim fizički su mu zapriječili ulazak, a nije se želio sukobiti već je pozvao policiju. Oni su mu rekli da mogu intervenirati samo u slučaju ako bude fizičkog kontakta. Nakon te situacije svaki dan je dolazio na posao u osam sati kada mu počinje radno vrijeme sve do odluke o otkazu. Uvijek su ga na ulazu tražili PCR test ili potvrdu o cijepljenju. Stoga nije mogao ući u prostorije radnog mjesta. U trenutku kada mu je zapriječeno da uđe na svoje radno mjesto bio je zdrav i sposoban za rad. Navodi da je kod tuženika već ranije bio organiziran rad od kuće za neke od radnika osobito za poslove kada nije bila potreba za radom u prostorijama poslodavca. Tako nešto njemu nije bilo ponuđeno. Navodi da to od poslodavca nije niti zatražio. Pojašnjava da je zapravo to zatražio od njemu nadređene šefice NĆ početkom 11. mjeseca usmenim putem jer je htio iskoristiti tu mogućnost. Nikada ranije nije radio kod tuženika od kuće. Mislim da je nekim radnicima bio omogućen rad od kuće jer su živjeli daleko od radnog mjesta pa tako primjerice jedna kolegica u Sv. Ivanu Zelini, a druga u Samoboru. Ne može se točno sjetiti što mu je nadređena rekla u vezi tog zahtjeva međutim shvatio je da to za njega nije moguće. Navodi također da je u srpnju 2021. dobio mail kao i drugi zaposlenici gdje su bili upitani da se izjasne jesu li cijepljeni, tražio se broj cijepljenih radnika. S obzirom na to pisao je Agenciji za zaštitu osobnih podataka s upitom može li poslodavac takvu informaciju tražiti od radnika te je 14.10.2021. dobio odgovor da oni u tome ne vide zakonitost. U vremenu dok je radio kod tuženika bio je na otprilike dva sistematska pregleda na koje se odazvao. Navodi da u njegovom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme nigdje nije pisalo da se mora podvrgnuti cijepljenju ili nekim invazivnim metodama, primjerice PCR testu. Nisu postojale nikakve izmjene ugovora o radu u tom pogledu, dakle poslodavac mu nije ponudio mogućnost sklapanja dodatka ugovoru. Sadržaj čl. 12. Ugovora o radu mu je poznat. Navodi da smatra da je EU digitalna potvrda o cijepljenju nezakonita i diskriminirajuća jer je dobio takvu informaciju od Agencije za zaštitu osobnih podataka. Kod poslodavca je bio na bolovanju te ga je tada bio obavezan obavijestiti o svom zdravstvenom stanju te mu predočiti potvrdu. Navodi da nije smatrao da bi takva potvrda bila nezakonita i diskriminirajuća te da bi zadirala u njegovo zdravstveno stanje jer je u tom slučaju postojao uhodanim protokol pri tome misli na ovlaštenu osobu poslodavac kojoj je dostavio takvu potvrdu. Smatra da zaštitar ili član uprave nisu ovlaštene osobe da bi tražile informacije o njegovom zdravstvenom stanju. Navodi da Covid potvrdu možda jest, možda nije imao, odbija odgovoriti na ovo pitanje. Na ulazu su mu pokušali izmjeriti temperaturu, a to mjerenje nije prihvatio. Nije prihvatio jer je to radila neovlaštena osoba koja nije pokazala svoju legitimaciju. Smatra da se radi o ovlaštenju koje počiva na Zakonu o zaštiti prava pacijenata i Zakonu o zaštiti osobnih podataka. Nije mu poznato da mu je danas prilikom ulaska u sud izmjerena temperatura. Nije mu poznato da u pojedinim ustanovama postoje uređaji koji prilikom ulaska u te ustanove mjere temperaturu. Ne zna koja je bila svrha mjera koje su poduzete radi širenja zaraznih bolesti.

21. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika ĐĆ proizlazi da je u vrijeme otkaza bio član uprave kod tuženika te mu je poznata cjelokupna situacija. Navodi da je tuženik kao poslodavac postupao u skladu sa Zakonom o zaštiti kućanstva od zaraznih bolesti kao i svim drugim relevantnim potpisima. Tuženik ima 1100-1200 zaposlenih ovisno o opsegu posla, a pristup je prema svim zaposlenima bio isti. Oni su od NOKY Security zaprimili obavijest da je tužitelj odbio pokazati potvrdu o cijepljenju ili testiranju te se uputo na svoje radno mjesto. Radi se o zaštitarskoj tvrtki koju su angažirali za te poslove, a toga dana su odlučili da tužitelja neće nasilno izvoditi iz prostorija poslodavca, već su odlučili da će osobu koja je s njim u prostoriji uputiti kući za slučaj da je ta osoba na poslu. Napominje da je tužitelj idući dan također odbio predočiti potvrdu o cijepljenu ili testiranju ili potvrdu o preboljenu, ali ovaj put je također on bio ispred zgrade te je zajedno sa drugim kolegama odlučio zapriječiti put tužitelju. Tu nije bilo kontakta, tužitelj nije bio agresivan. Oni su postupali u skladu sa toč. 6. Odluke nacionalnog stožera i sa ostalim propisima koji su obvezivali poslodavca za sprječavanje širenja zaraznih bolesti. Tužitelju je bilo ponuđeno da se na licu mjesta testira PCR testom međutim on je i to odbio, test je bio besplatan za zaposlenike. S obzirom da tužitelju nije bio omogućen ulazak na radno mjesto, a naknadno mu je kolega PĆ rekao da može iskoristiti svoj stari godišnji odmor te da razmisli o cjelokupnom ponašanju. Kod tuženika nije bio organiziran rad od kuće, ta opcija nije postojala u tom trenutku za niti jednog radnika niti to postoji danas. Pojašnjava da su kolegicama iz Sv. Ivana Zeline i Samobora bile potrebne propusnice za dolazak u Zagreb, ali tu se radi o situaciji koja je vremenski udaljenija odnosno ranija od perioda otkaza tužitelju. Nakon ukidanja propusnica niti jedan radnik nije radio od kuće. Nakon korištenja starog korištenja godišnjeg odmora tužitelj je zatražio korištenje novog godišnjeg odmora međutim on mu nije bio odobren zbog opsega poslova u službi za financije, kao niti drugim djelatnicima te službe jer je to period intenzivnijih poslova slijedom čega su radnici potrebni. S obzirom da se nakon korištenja starog godišnjeg odmora tužitelj nije pojavio na poslu donesena je Odluka o otkazu. Navodi da ova situacija nije u vezi s nikakvim osobnim konfliktima ili stavovima prema tužitelju, na drugoj lokaciji su također imali situaciju s jednim radnikom koja je istovjetna ovoj te su postupili posve jednako. Navodi da kod tuženika nije izmijenjen ugovor o radu niti jednom zaposlenom pa tako ni tužitelju, a smatra da su izmijenjene okolnosti već sadržane u čl. 12. Ugovora o radu tužitelja. Ujedno navodi da ne mora svaka obvezujuća odluka biti zakonske razine, nadležno tijelo donijelo je tu odluku, a kasnije je i Ustavni sud rekao svoje, stoga je ta odluka Stožera svakako zakonita. Navodi da se i sam pridržavao svih uputa kao član uprave, cijepljen je četiri puta te pratim medicinski sustav RH odnosno ljudi koji imaju znanja o tome. Navodi da mu je i majka umrla uslijed dijagnoze Covida.

22. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika PĆ proizlazi da je tužitelju na njegov zahtjev odobrio korištenje starog godišnjeg odmora. Dakle nije mu zbog izostanka pisano da koristi stari godišnji odmor nego je on to sam tražio. Vezano za korištenje novog godišnjeg odmora navodi da isti nije bilo moguće odobriti jer je u tom razdoblju bila u tijeku izrada završnog računa, godišnji obračun PDV-a i postupak pred revizije, a trebalo je i pohvatati zaostatke dok tužitelja nije bilo iz njegovog djelokruga rada. Napominje da mu je poznato i sve vezano za opomenu zbog povrede obveza iz radnog odnosa iz 2017. budući da je tada bio član uprave. Kod tužitelja su na računalu pronađeni neprimjereni uvredljivi i prijeteći sadržaji što je kod ostalih zaposlenika uzrokovalo strah, nemir i ljutnju. Navodi da se pridržavao svih propisa koji su bili na snazi u Republici Hrvatskoj, a cijepljen je tri puta.

23. Ovaj sud prihvatio je iskaze tužitelja i zakonskih zastupnika tuženika jer su iskazivali u bitnome međusobno suglasno i uvjerljivo. Ono što čini razliku s iskazima tužitelja i zakonskih zastupnika tuženika odnosi se na subjektivan doživljaj je li Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske obvezujuća i za tužitelja, a ta subjektivna ocjena i različiti zaključci imaju uporište u istim činjenicama.

24. Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnih i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19 ranim otkrivanjem infekcije virusom SARS-CoV-2 uvedena je obveza testiranja svih dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama), službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u njima imaju većinski udio i zaposlenika trgovačkih društava koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio na virus SARS-CoV-2. Čl. 3. Odluke propisao je da testiranje nije obvezno za osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti COVID-19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti COVID-19. Čl. 4. odluke propisano je da navedene osobe dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID- 19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. nadalje, ranije navedene osobe obvezne su EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju predočiti prilikom ulaska u službene prostorije na uvid osobi koju čelnik tijela, odnosno poslodavac za to ovlasti.

25. Navedena Odluka je donesena na temelju članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20 i 134/20). U konkretnom slučaju cilj obaveze testiranja zaposlenika je bio smanjenje rizika zaraze zbog ubrzanog širenja virusa i povećanog rizika prijenosa bolesti.

26. Tužitelj tijekom postupka ne spori da je odbio na ulazu na svoje radno mjesto predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbio testirati. Također tužitelj ne spori da je tuženik trgovačko društvo kojem je osnivač Republika Hrvatska te da predstavlja poslodavca na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske.

27. Tuženik tijekom postupka ističe da je kao poslodavac na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske bio obvezan osigurati njenu provedbu, a s kojom provedbom je započeo 16.11.2021. Ističe da je Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske propisano da zaposlenicima koji odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, nije dozvoljeno ući u prostore poslodavca te da je tužitelja sa navedenom Odlukom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske nedvojbeno upoznao, kao i na moguće posljedice nepoštivanja postupanja sukladno istoj.

28. Prema ocjeni ovog suda tuženik provedbom Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske nije ograničio njegovo pravo na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je propisalo ovlašteno tijelo svojom Odlukom koja je bila na snazi i koju je tuženik bio obvezan primijeniti i provoditi te koje je tužitelj bez većih poteškoća i troškova mogao ispuniti. Člankom 58. Ustava je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18, 125/19, 133/20 i 147/20) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi.

29. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinca je povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze u te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe, pa tako i tuženika kao poslodavca tužitelja. Člankom 28. ZOR, propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigura rad i radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 94/18 i 96/18) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

30. U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog koje su i donesene Odluke tuženika o provođenju Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Naime, ovaj sud, kao i Ustavni sud u svojoj Odluci, poslovni broj: U-II-7149/2021 od 15. veljače 2022, kojom je odlučivao o ustavnosti takvih mjera uvedenih na temelju Odluke u vezi pandemije bolesti COVID-19 kao i u vezi uporabe covid potvrde u sustavu zdravstva, prihvaća navode tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti život i zdravlje dugih radnika i pacijenata, a što je obavezan i prema Zakonu o zaštiti na radu.

31. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-II-7149/2021 i dr. od 15. veljače 2022. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja, sigurnosne mjere obveznog predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore, između ostalog, zaposlenika trgovačkih društava kojima je osnivač Republika Hrvatska (»Narodne novine« broj 121/21. i 10/22.). Pema odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99; 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

32. Stoga mjere koje je tuženik provodio nisu diskriminatorne, jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca, pa se dakle ne radi se o nezakonitoj diskriminaciji u smislu čl. 14. Ustava niti navedeno predstavlja prekomjerni teret za zaposlene. Zakonom o radu su regulirani radno pravni odnosi u RH, a njime se reguliraju temeljna prava i obveze radnika i poslodavaca, temeljem sklopljenog ugovora o radu, a člankom 1. ZOR je propisana primjena i drugih pranih propisa pa tako i predmetne Odluke Stožera, a sve u svezi članka 7.stavak 3. ZOR koji propisuje obvezu poslodavca za osiguranje uvjeta za rad na siguran način tako da se ne ugrožava zdravlje i život. Valja napomenuti da je tuženik bio dužan poštivati obveze propisane Odlukom Stožera, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, uz omogućavanje odabira tužitelju koji od načina provjere na bolest Covida želi odabrati, a koju je mogućnost tužitelj odbio.

33. Stoga u situaciji kada tužitelj nije poštovao odluku tuženika o predočenju EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbio testirati, to je opravdano tužitelju zapriječen ulazak na radno mjesto, odnosno u poslovne prostorije tuženika te je tuženik sve daljnje izostanke tužitelja opravdano tretirao kao neopravdane. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da tužitelj zbog činjenice što je odbio dati na uvid EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbio testirati, nije dolazio na posao od 7. prosinca 2021. pa sve do donošenja osporene Odluke o otkazu niti je svoj izostanak sa radnog mjesta opravdao valjanim razlozima pa je time počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć. Naime, ovaj sud je utvrdio da je tuženik opravdano zapriječio ulazak tužitelju u poslovne prostorije gdje je tužitelj radio te na taj način tužitelj nije dolazio na posao i nije obavljao poslove svog radnog mjesta, i to sve iz neopravdanih razloga.

34. Prema čl. 7. st. 1. ZOR temeljna obveza radnika je obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca u skladu s naravi i vrstom rada. Nadalje prema čl. 8. ZOR radnik se u radnom odnosu dužan pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih Zakona odnosno propisa. Kada radnik ne postupa na navedeni način, odnosno ponaša se suprotno zakonu poslodavac zbog toga s pravom gubi povjerenje u njega. Prema citiranim propisima, a i prema odredbama Ugovora o radu koji je tužitelj sklopio sa tuženikom jedna od osnovnih obveza je redoviti dolazak na posao pa se slijedom toga svaki izostanak s posla mora opravdati. Poslodavac nije dužan trpjeti u radnom odnosu radnika koji se grubo ne pridržava svojih obveza iz radnog odnosa u kojeg zbog toga opravdano nema povjerenje. Neopravdani izostanak s posla zbog čega je nedvojbeno došlo do problema i poremećaja u procesu rada, neprihvatljivo je ponašanje u smislu odredbi Zakona o radu koje reguliraju prava i obveze stranaka radnog odnosa te grubo kršenje obveza iz radnog odnosa koje nije moguće popraviti pa nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nakon toga više nije moguć.

35. Slijedom navedenog opravdan je zaključak tuženika da se ponašanje tužitelja iz kojeg je razvidno da tužitelj ne želi postupiti po naputku poslodavca i nije želio poštivati tadašnje sigurnosne mjere kod poslodavca te posljedično nije dolazio na radno mjesto i ne obavlja ugovorene poslove, ima smatrati teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa i to nedolaskom na posao, a što je isključivo odluka tužitelja, jer nije postupio u skladu s mjerama za provedbu gore navedene odluke, pa je sud utvrdio da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena.

36. U odnosu na druge otkazne razloge, ovaj sud je uvidom u Upozorenje zbog kršenja obveza radnog odnosa od 3.10.2019. (list 573 spisa) i Upozorenje zbog kršenja obveza radnog odnosa od od 31.7.2017. (list 574 spisa) utvrdio da su tužitelju ta upozorenja doista izdana, međutim uzimajući u obzir odredbu čl. 135. st. 3. ZOR kojom je propisano da je na tuženiku teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, ocjena ovog suda je da druge razloge za otkaz u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije dokazao.

37. Uzimajući u obzir da je tuženik dokazao na temelju odredbe čl. 135. st. 3. ZOR jedan od razloga za otkaz tužitelju, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) i te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa). Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu na temelju Tbr. 7.2. Tarife pripadaju ukupni troškovi od 1.250,00 eura koji se odnose na jednokratnu nagradu za zastupanje, kao i jednokratnu nagradu za zastupanje za postupak povodom ukidne odluke koji se smatra novim prvostupanjskim postupkom.

39. Tuženiku na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

40. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura kao neosnovan.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu 23. prosinca 2025 .

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u četiri primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku