REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Povrv-3771/2018-81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja – predlagatelja osiguranja ZAGREPČANKA-POSLOVNI OBJEKTI d.d. Zagreb, Savska 41/IX OIB: 38911589285 (dalje: tužitelja), kojeg zastupa punomoćnik Marija Erdelez, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matijević, Jakirčević i Malkoč d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, protiv tuženika – protivnika osiguranja GRADITELJ SVRATIŠTA d.o.o. Zagreb, Ivana Česmičkog 16, OIB: 52044657571 (dalje: tuženika), kojeg zastupa punomoćnik Maro Konjuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku GRADITELJ SVRATIŠTA d.o.o. Zagreb, Ivana Česmičkog 16, OIB: 52044657571 isplatiti tužitelju ZAGREPČANKA-POSLOVNI OBJEKTI d.d. Zagreb, Savska 41/IX OIB: 38911589285, kao upravitelju Poslovnog tornja Zagrepčanka, Zagreb, Savska cesta 41, na račun sredstava zajedničke pričuve Poslovnog tornja Zagrepčanka, Zagreb, Savska cesta 41, iznos od 18.361,60 EUR (138.345,48 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 12. prosinca 2017. do isplate

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 13. siječnja 2018. do isplate

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 12. veljače 2018. do isplate

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 11. travnja 2018. do isplate

- na iznos od 154,88 EUR (1.166,97 kn) od 11. svibnja 2018. do isplate

- na iznos od 94,30 EUR (710,43 kn) od 28. rujna 2018. do isplate

- na iznos od 77,52 EUR (584,04 kn) od 28. rujna 2018. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i isplatiti mu zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 13. studenog 2017. do 15. prosinca 2017.,

- na iznos od 4.353,84 EUR (32.804,04 kn) od 11. svibnja 2018. do 28. svibnja 2019.,

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 11. lipnja 2018. do 28. svibnja 2019.,

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 19. lipnja 2018. do 28. svibnja 2019.,

po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I./ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-278/2018 od 9. listopada 2018. koje je donio javni bilježnik Pero Đžankić iz Zagreba.

II./ Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 22.270,01 EUR (167.793,38 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.127,18 EUR (8.492,75 kn) od 13. studenog 2017. do isplate

- na iznos od 1.127,18 EUR (8.492,75 kn) od 12. prosinca 2017. do isplate

- na iznos od 1.127,18 EUR (8.492,75 kn) od 13. siječnja 2018. do isplate

- na iznos od 1.127,18 EUR (8.492,75 kn) od 12. veljače 2018. do isplate

- na iznos od 1.334,06 EUR (10.051,50 kn) od 11. travnja 2018. do isplate

- na iznos od 7.147,77 EUR (53.854,86 kn) od 11. svibnja 2018. do isplate

- na iznos od 3.762,29 EUR (28.346,94 kn) od 11. lipnja 2018. do isplate

- na iznos od 5.517,17 EUR (41.569,08 kn) od 19. lipnja 2018. do isplate.

III./ Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja na ime nepodmirenih sredstava za zajedničku pričuvu Poslovnog tornja Zagrepčanka u iznosu od od 18.361,60 EUR (138.345,48 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 12. prosinca 2017. do isplate

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 13. siječnja 2018. do isplate

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 12. veljače 2018. do isplate

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 11. travnja 2018. do isplate

- na iznos od 154,88 EUR (1.166,97 kn) od 11. svibnja 2018. do isplate

- na iznos od 94,30 EUR (710,43 kn) od 28. rujna 2018. do isplate

- na iznos od 77,52 EUR (584,04 kn) od 28. rujna 2018. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , kao i iznosa zakonskih zateznih kamata koje teku:

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 13. studenog 2017. do 15. prosinca 2017.,

- na iznos od 4.353,84 EUR (32.804,04 kn) od 11. svibnja 2018. do 28. svibnja 2019.,

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 11. lipnja 2018. do 28. svibnja 2019.,

- na iznos od 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) od 19. lipnja 2018. do 28. svibnja 2019.,

po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

jednako kao i troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.062,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. listopada 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, određuje se

p r e t h o d n a m j e r a

1. Zabranjuje se banci da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika isplat i s njegovog računa koji se vodi pod osobnim identifikacijskim brojem 52044657571 novčani iznos za koji je određena prethodna mjera.

2. Nalaže se Financijskoj agenciji (FINA) provedba zabrane iz točke 1. ovog rješenja.

3. Provedbom prethodne mjere tužitelj stječe založno pravo na predmetu osiguranja.

4. Iznos novčanih sredstava tuženika za koji je određena zabrana isplate ne smije se prenijeti s tog računa dok zabrana traje, osim radi namirenja osigurane tražbine.

5. Ova prethodna mjera trajat će najdulje do proteka 15 (petnaest) dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 8.576,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.188,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 28. rujna 2018. podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave na osnovu kojeg je javni bilježnik Pero Džankić iz Zagreba 9. listopada 2018. donio rješenje o ovrsi kojim je naloženo tuženiku (tada ovršeniku) da u roku od osam dana namiri tražbinu tužitelja (tada ovrhovoditelja) u iznosu od 306.138,86 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od pada tuženika u zakašnjenje do isplate te da mu nadoknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 10.551,74 kn i predvidive troškove u iznosu od 3.475,00 kn.

2. Nakon što je tuženik podnio pravodoban prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi kojim je u cijelosti osporio utuženu tražbinu, ovaj je sud rješenjem pod brojem Povrv-3771/2018 od 26. studenog 2018. rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je u tom dijelu ukinuo provedene radnje, a postupak je, nakon pravomoćnosti navedenog rješenja, nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

3. Tužitelj u prijedlogu za ovrhu (koji se sada smatra tužbom) navodi da prema tuženiku ima dospjelo novčano potraživanje temeljem izdanih računa i obračuna kamata koje je priložio uz tužbu (izvadak otvorenih stavaka – list 9. spisa, izvadak računa – list 10. spisa, računi za studeni i prosinac 2017. – list 11.-12. spisa, obračun kamata – list 13.-14. spisa, računi za siječanj, veljaču i ožujak 2018. – list 15.-17. spisa, obračun kamata – list 19.-20. spisa, računi za travanj, svibanj i lipanj 2018. – list 20.- 21., 23. spisa i odobrenje – list 22. spisa).

4. Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (koji se sada smatra odgovorom na tužbu) osporava potraživanje tužitelja i po osnovi i po visini. Prije svega navodi da se sporna tražbina odnosi na dospjele, a nepodmirene troškove zajedničke pričuve pa s tim u vezi osporava tužitelju ovlaštenje zahtijevati da se zajednička pričuva plati njemu. Nadalje ističe da je tužitelj na iznose zajedničke pričuve obračunao PDV što nema pravo niti obračunati niti potraživati od tuženika, pri čemu se poziva na mišljenja Porezne uprave od 10. svibnja 2002. i 13. listopada 2017. (dok prilaže mišljenja Porezne uprave od 8. veljače 2018. – list 34.-35. spisa i od 12. lipnja 2018. – list 36.- 39. spisa). Dalje navodi da je tužitelj u posljednjem računu razdvojio troškove na manji iznos koji je neoporeziv i trošak održavanja na koji je obračunao PDV, čime je tužitelj priznao neosnovanost naplate PDV-a na iznose zajedničke pričuve. Budući da tuženik nije zaprimio uredne račune, smatra kako sukladno Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine broj 144/12., 81/13., 112/13., 71/15., 78/15.), u vezi odredbi Zakona o računovodstvu (Narodne novine broj 78/15., 134/15., 120/16.) nije niti počeo teći rok za ispunjenje novčane obveze. Pored navedenog, tuženik navodi da tužitelj, zahtijevanjem plaćanja zateznih kamata na iznose od 710,43 kn i 584,04 od 28. rujna 2018. zapravo zahtijeva kamate na kamatu, što je protivno čl. 31. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO).

5. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj je pojasnio da je tuženik vlasnik poslovnih prostora u poslovnom tornju Zagrepčanka i da je stoga po zakonu obvezan plaćati zajedničku pričuvu sukladno odredbi čl. 89. i čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst – dalje: ZV). Navodi da je iz računa za troškove zajedničke pričuve razvidno da je u njima naveden poseban broj računa otvoren isključivo za uplatu sredstava na ime zajedničke pričuve, a tim računima upravlja tužitelj kao upravitelj navedene poslovne zgrade. U odnosu na prigovor koji tuženik ističe u pogledu obračuna PDV-a navodi kako se radi o pravnom pitanju. S tim u vezi dostavlja mišljenja Porezne uprave od 10. svibnja 2002. (list 96. spisa), od 9. svibnja 2017. (list 95. spisa) i od 13. listopada 2017. (list 97. -98. spisa). Pojasnio je da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj poslovnoj zgradi gdje su svakodnevno potrebne intervencije radi održavanja, a tužitelj kao upravitelj temeljem Ugovora o upravljanju cijenu zajedničke pričuve po m2 formira Planom radova za tekuću godinu odmah na početku godine, a iz sredstava zajedničke pričuve odmah se podmiruju svi potrebni računi dobavljača za obavljene radove održavanja nekretnine (nabava roba i usluga za održavanje), a takvo plaćanje tužitelj vrši na način uvećan za PDV. Svaki suvlasnik PDV može odbiti kao pretporez po računima za izvedene radove koje im je upravitelj zaračunao, a i naknada za usluge upravitelja podliježe plaćanju PDV -a ako je upravitelj obveznik PDV-a. Vezano za potraživanje po osnovi zateznih kamata navodi da je tuženik pričuvu plaćao sa zakašnjenjem, a tužitelj na obračunate kamate tužbenim zahtjevom potražuje procesne kamate u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO.

6. Tužbenim zahtjevom sadržanim u podnesku od 22. rujna 2019. predlaže da se djelomično održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika na način da se utuženi iznos isplati na račun sredstava zajedničke pričuve poslovnog tornja Zagrepčanka.

7. Naknadno je, podneskom od 2. lipnja 2021., nakon primitka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 20. travnja 2021. odredio tužbeni zahtjev na način da potražuje da se naloži tuženiku da isplati tužitelju, kao upravitelju Poslovnog tornja Zagrepčanka, na račun sredstava zajedničke pričuve, iznos od 138.345,48 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose računa (list 966. spisa) i isplatu zateznih kamata na iznose koji su plaćeni nakon utuženja (100.746,06 kn) – računi br. 50254/18, 50368/18 i dio računa 50197,18.

8. Podneskom od 22. rujna 2019. tužitelj je predložio da se radi osiguranja utuženog potraživanja odredi prethodna mjera u skladu s odredbom čl. 501.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP).

9. Podneskom od 4. kolovoza 2021. tužitelj je odredio prijedlog za osiguranje u odnosu na visinu novčanog potraživanja radi osiguranja kojeg predlaže određivanje prethodne mjere (navodeći iznos od 138.345,48 kn) (list 1008. -1009. spisa).

10. Tuženik se protivio preinaci tužbe sukladno podnesku tužitelja od 22. rujna 2019., ustrajao je kod prigovora na pravilnost obračuna PDV-a na troškove zajedničke pričuve te je izjavio prigovor prijeboja za iznos od 137.051,01 kn navodeći da se njegova protutražbina odnosi na zahtjev za povrat iznosa PDV-a koje je platio po računima koje je podmirio za razdoblje od 1. ožujka 2016. do 30. svibnja 2017. (podnesak tuženika od 1. travnja 2019.). Navodi da je tužitelju 14. prosinca 2018. dostavio Izjavu o prijeboju (list 117.-118. spisa) svoje tražbine po osnovi povrata stečenog bez osnove s dijelom tražbine po osnovi zajedničke pričuve koja je predmet ovog spora. Pojasnio je (podnesak tuženika od 23. prosinca 2020.) da je prijebojem naplatio od suvlasnika troškove održavanja koja je prethodno podmirio plaćanjem uvećanog iznosa zajedničke pričuve, a takva je naplata izrijekom dopuštena čl. 90. st. 4. ZPP. Dodao je da plaćanjem PDV-a po navedenim računima nije znao da plaća nedug.

11. Nakon što je tužitelj podneskom od 2. lipnja 2021., koji je tuženik zaprimio 7. lipnja 2021. (iza lista 966. spisa), djelomično povukao tužbu (jer smanjenje tužbenog zahtjeva po svom procesnom karakteru predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se tuženik nije protivio), tuženik je podneskom od 20. travnja 2022. zatražio naknadu troškova u skladu s odredbom čl. 158. ZPP prema specifikaciji sadržanoj u tom podnesku na listu 1023. spisa.

12. Ujedno se tuženik protivio prijedlogu za određivanje prethodne mjere.

13. Tužitelj je osporio istaknuti prigovor prijeboja pozivajući se na odredbu čl. 1112. ZOO. Naveo je da iznosi koje je tuženik platio po osnovi PDV-a ne predstavljaju imovinu suvlasnika nego sredstva državnog proračuna, a osim toga, u smislu čl. 200. ZOO, u vezi čl. 90. st. 4. ZV, prijeboj je isključen. Podneskom od 30. listopada 2020. istaknuo je prigovor zastare u odnosu navedeni prigovor.

14. Podneskom od 17. listopada 2025. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 137.051,01 kn (18.189,79 EUR) prema specifikaciji na listu 1135. spisa.

15. Tužitelj se protivio navedenom prigovoru kao nedopuštenom i neosnovanom podneskom od 30. listopada 2025. Tim je podneskom tužitelj odredio tužbeni zahtjev na način da je predložio donošenje presude kojom će se održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi za iznos od 138.345,48 kn (18.361,60 EUR) i za iznos zateznih kamata (list 1149.-1150. spisa).

16. Budući da je tužitelj tijekom postupka promijenio istovjetnost izdanog platnog naloga zahtijevajući da se utuženi iznos isplati na račun zajedničke pričuve, isti je primjenom odredbe čl. 452. ZPP valjalo ukinuti i o zahtjevu tužitelja odlučivati kao po tužbi (točka I. izreke rješenja).

17. Pritom se napominje da se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP s obzirom da je iz sadržaja tužbe (ranije prijedloga za ovrhu), kada se ista dovede u vezu sa sadržajem vjerodostojnih isprava koje su uz nju priložene i na koje se tužba poziva, neupitno da je tužitelj postupak pokrenuo kao upravitelj zgrade radi naplate doprinosa za zajedničku pričuvu. Da je tužitelj upravitelj zgrade, koju funkciju mu tuženik nije osporio, sud je utvrdio uvidom u Ugovor o upravljanju i održavanju poslovnog tornja Zagrepčanka od 29. srpnja 1998. (list 88. -94. spisa). Iz navedenog sud zaključuje da je tužitelj postupak pokrenuo u ime i za račun suvlasnika, a ne u svoje osobno ime, međutim, sve kada bi se i prihvatilo shvaćanje tuženika da se radilo o preinaci tužbe, odnosno promjeni zahtjeva isticanjem drugog zahtjeva umjesto postojećeg, sud bi svakako dopustio preinaku jer bi ona bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

18. S obzirom da je tužitelj tijekom postupka djelomično smanjio svoj zahtjev, što, kako je već prethodno navedeno, predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem povlačenju se tuženik nije protivio, odlučeno je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP kao pod točkom II. izreke rješenja.

19. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije u spisu te financijskim vještačenjem po po stalnom sudskom vještaku Ljerki Živković, dipl. oec. (list 126.-136., 159.-167., 870.-877., 974.-984., 158., 1107.-1108. spisa).

20. Ostale predložene, a neizvedene dokaze sud je odbio kao nesvrsishodne jer je ocijenio da bi se njihovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio isti.

21. Ocjenom provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza zasebno, tako i dovođenjem svih provedenih dokaza u međusobnu vezu, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, jednako kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj je sud došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev na način kako je isti konačno određen u podnesku tužitelja od 30. listopada 2025. u cijelosti osnovan. Istovremeno je sud tuženikov prigovor prijeboja ocijenio neosnovanim, a istaknuti prigovor radi prebijanja nepravovremenim pa samim time i nedopuštenim.

22. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao upravitelja poslovnog tornja Zagrepčanka za isplatu iznosa od 18.361,60 EUR (138.345,48 kn) i zateznih kamata na iznose računa koje je tuženik platio sa zakašnjenjem.

23. Između stranaka nije sporno da je tuženik vlasnik prostora u poslovnom tornju Zagrepčanka upisanom u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] (list 54. -61. spisa). Nije sporno da račune na osnovu kojih je tužitelj pokrenuo ovaj spor nije podmirio u roku određenom za ispunjenje obveze, kao i da račune na koji se odnose utuženi obračuni kamata nije platio pravovremeno. Nije sporna činjenica da je tuženik tijekom ovog postupka podmirio dio utuženog potraživanja u odnosu na koje je tužitelj povukao tužbu.

24. Među strankama su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva s obzirom na tuženikove tvrdnje da tužitelj nije ovlašten pokretati postupke i naplaćivati zajedničku pričuvu u svoje osobno ime, potom jer tražbina tužitelja nije dospjela budući da sporni računi nisu sukladni zakonu jer je na njima neosnovano obračunat PDV i konačno iz razloga što je tražbina tužitelja prestala u iznosu od 18.189,79 EUR (137.051,01 kn) prijebojem koji je tuženik izjavio 14. prosinca 208. (kad je tužitelju uručena Izjava o prijeboju od istog dana – list 117. spisa).

25. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja treba navesti da je sud isti ocijenio nepravodobnim imajući u vidu odredbu čl. 288.a st. 6. ZPP. Naime, tom je odredbom propisano da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

26. Tuženik je materijalnopravni prigovor prijeboja istaknuo podneskom od 1. travnja 2019. i u odnosu na njega je u tom podnesku i do zaključenja prethodnog postupka (prethodni je postupak zaključen 3. travnja 2019.) (list 120. spisa) radi opravdanja tog prigovora predložio izvođenje dokaza. Međutim, procesnopravni prigovor radi prijeboja tuženik je istaknuo tek 17. listopada 2025., dakle u trenutku kad je bio prekludiran u isticanju tog prigovora. Time se isti ukazuje kao nepravovremen. Iako tuženik navodi da je prigovor radi prebijanja samo specifikacija ranije istaknutog prigovora prijeboja, treba navesti kako su ti navodi neosnovani jer se radi o dva različita prigovora koji se međusobno isključuju budući da kod prigovora prijeboja tuženik tvrdi da je tužiteljeva tražbina prestala prijebojem sa njegovom protutražbinom, dok se prigovorom radi prebijanja tek traži od suda da utvrdi postojanje tuženikove protutražbine i izvrši prijeboj iste sa tražbinom tužitelja.

27. U konkretnom je slučaju dužnik (tuženik) pravovremeno istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja pa je sud bio dužan ispitati je li vjerovnikovo (tužiteljevo) potraživanje doista prestalo prijebojem. Teret dokaza da je došlo do građanskopravnog prijeboja je na dužniku koji mora dokazati sve zakonske pretpostavke za prijeboj uključujući i to da je vjerovniku dao izjavu o prijeboju. Građanskopravno prebijanje (tzv. civilna kompenzacija) uređeno je odredbama članka 195.-196. ZOO. Kad dva pravna subjekta steknu jedan prema drugome istovrsna i dospjela potraživanja, to dovodi do ukidanja uzajamnih ovlaštenja i obveza (prijeboja) do visine do koje su uzajamna potraživanja po iznosu jednaka. Sam susret potraživanja nema konstitutivan značaj, već je potrebno da jedan od sudionika izjavom danom onom drugom proizvede konstitutivni učinak, te tada prestanak uzajamnih potraživanja nastaje u trenutku kad su se potraživanja realno susrela. Ako je izjava o prijeboju dana, a jedan od sudionika ipak u parnici zatraži ispunjenje obveze, tuženik koji se poziva na prebijanje može se braniti prigovorom da je tužiteljevo potraživanje nastalo i postojalo, ali da je naknadno prestalo zbog nastanka tuženikova potraživanja prema tužitelju i izjave o prijeboju.

28. Prema tome, tuženik je izjavljivanjem prijeboja u odnosu na dio potraživanja po računima i u iznosima koje je specificirao u Izjavi o prijeboju od 14. prosinca 2018. priznao dug u smislu čl. 240., u svezi čl. 195. ZOO u dijelu u odnosu na koji je izjavio prijeboj pa stoga ne može s uspjehom osporavati postojanje dugovanja po tim računima, ali može dokazivati da je ono prestalo.

29. Tuženik svoje potraživanje temelji na neosnovano plaćenim iznosima po osnovi PDV-a koji je obračunat na računima za zajedničku pričuvu u periodu od 1. ožujka 2016. do 30. svibnja 2017.

30. Obveza plaćanja doprinosa za sredstva zajedničke pričuve zakonska je obveza svih suvlasnika nekretnine (čl. 89. st. 1. i 2. ZV). Iako su stavovi stranaka u pogledu obračuna PDV-a na računima koje je tužitelj kao upravitelj izdao tuženiku za gore navedeni period i u odnosu na koje je tuženik izvršio plaćanje PDV-a oprečni, ističe se kako je iz priloženih mišljenja Porezne uprave razvidno da se na iznos sredstava zajedničke pričuve, a u konkretnom je slučaju riječ upravo o takvim računima, ne obračunava PDV. Naime, radi se o računima koji se izdaju od strane upravitelja zgrade radi plaćanja, na zaseban račun otvoren upravo u tu svrhu (čl. 380. st. 1. ZV), sredstava koja služe za podmirenje troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine ili otplatu zajma uzetoga za pokriće tih troškova (čl. 90. st. 1. i 2. ZV). Ne radi se o računima koji se odnose na isporuku dobara i obavljenih usluga u smislu čl. 4. tada važećeg Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18.). Prema tome, obveza je svakog suvlasnika temeljem zakona plaćati doprinose za sredstva zajedničke pričuve, a ne iz razloga jer im je pružena neka usluga ili isporučeno neko dobro (roba) pa je jasno da ti doprinosi ne podliježu obvezi plaćanja PDV-a. Navedeni stav u skladu je i sa relevantnom sudskom praksom (tako i VTSRH, Pž-2795/2024-2 od 12. prosinca 2024., 1390/2019- 7 od 30. kolovoza 2021.). Iz navedenog slijedi zaključak da je tužitelj neosnovano (nezakonito) na doprinose za sredstva zajedničke pričuve obračunavao PDV . Pritom se tužitelj ne može opravdati navodima koje ističe tijekom postupka da su se od tih iznosa odmah podmirivali troškovi održavanja nekretnine u odnosu na koje troškove je, na izdanim računima, od strane pružatelja usluga bio obračunat PDV.

31. Tužitelj je kao upravitelj zgrade, koji se time primarno bavi, bio dužan upoznati se sa osnovnom zakonskom regulativom (ZV, Zakon o PDV-u) koja se tiče navedene djelatnosti. Na odnos tužitelja i svakog pojedinog suvlasnika primjenjuju se odredbe ugovora o nalogu (čl. 763.-784. ZOO, u vezi čl. 45. st. 1. ZV). Iz odredbi čl. 378. i čl. 379. ZV, kao i iz spisu priloženog Ugovora o upravljanju i održavanju poslovnog tornja Zagrepčanka od 29. srpnja 1998., proizlazi da tužitelj kao upravitelj prema suvlasnicima, pa tako i prema tuženiku, ima ulogu njihovog punomoćnika i nalogoprimca (čl. 2. Ugovora o upravljanju), jednako kao i dužnost čuvanja interesa svih suvlasnika i obvezu prema njima naknade štete do koje dođe njegovim nemarom ili propustom (čl. 9. Ugovora o upravljanju).

32. U konkretnom slučaju nema dvojbe da plaćanjem PDV-a temeljem računa iz razdoblja 2016.-2017. izdanih tuženiku po osnovi sudjelovanja u doprinosima za zajedničku pričuvu nije došlo do povećanja imovine tužitelja, jer su ta sredstva uplaćivana na račun koji je otvoren upravo za namjenu prikupljanja sredstava zajedničke pričuve. Budući da takvim uplatama koje su izvršene iako za to nije postojala valjana pravna osnova nije došlo do povećanja imovine na strani tužitelja, to nema nikakve osnove za povrat po osnovi vraćanja stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO. Pritom tužitelj pogrešno upire na odredbu čl. 1112. ZOO (plaćanje neduga). Naime, prema toj odredbi, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Budući da je tužitelj kao upravitelj protiv tuženika i ranije pokretao ovršne postupke radi naplate računa izdanih na ime sudjelovanja u doprinosima za zajedničku pričuvu u kojima je bio obračunat PDV, proizlazi da je tuženik plaćanje vršio sa ciljem izbjegavanja prisilnog namirenja tražbine po tim računima pa stoga ne bi bilo mjesta primjeni te iznimke od vraćanja stečenog bez osnove u situaciji da su u konkretnom slučaju (a što nisu) primjenjiva pravila o vraćanju stečenog bez osnove. Dakle, plaćanjem PDV-a od strane tuženika nije došlo do povećanja imovine tužitelja jer on ima zasebnu imovinu različitu od imovine suvlasnika. Pored navedenog, iznosi primljeni s osnove PDV-a prihod su državnog proračuna (čl. 1. st. 2. Zakona o PDV-u), a ne tužitelja kao upravitelja ili suvlasnika.

33. Ovdje bi se eventualno mogla razmatrati osnovanost zahtjeva tuženika prema tužitelju kao upravitelju po osnovi naknade štete nastale tuženiku nepravilnim obračunom iznosa zajedničke pričuve na način da je ista uvećana za iznose PDV -a iako je tužitelj znao ili morao znati da se na iznose pričuve ne obračunava PDV, a ako su suvlasnici inzistirali na obračunu PDV-a, trebao se poslužiti ovlaštenjem iz odredbe čl. 765. st. 2. ZOO i od suvlasnika kao nalogodavaca tražiti novu uputu. Opisano postupanja tužitelja neupitno je uzrokovalo umanjenje tuženikove imovine do kojeg je došlo plaćanjem obračunatog PDV-a. Visina nastale štete sastoji se upravo u iznosima koji su plaćeni po osnovi PDV-a.

34. Međutim, unatoč navedenom utvrđenju pretpostavki odgovornosti za štetu, u konkretnom slučaju potraživanje tuženika po toj osnovi nije moglo prestati Izjavom o prijeboju od 14. prosinca 2018. s obzirom da je prijeboj izjavljen u odnosu na potraživanje koje suvlasnici imaju prema tuženiku, a ne sam tužitelj (štetnik) pa je jasno da nema uzajamnosti. Kako se potraživanje tužitelja kao ex lege zastupnika suvlasnika u ovom sporu (odnosno potraživanje tužitelja po računima koji su specificirani u tuženikovoj Izjavi o prijeboju), odnosi na tražbinu suvlasnika po osnovi doprinosa za zajedničku pričuvu, na kojoj je ovrhu dopušteno provoditi samo radi podmirenja troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine ili otplatu zajma uzetoga za pokriće tih troškova (čl. 90. st. 4. ZV), o čemu nije riječ u konkretnom slučaju, to je nedvojbeno i da je u smislu odredbe čl. 200. toč. 1. ZOO prijeboj isključen jer prijebojem ne može prestati tražbina koja se ne može zaplijeniti. Time je sud ocijenio neosnovanim prigovor prijeboja.

35. Već je ranije navedeno da je samom Izjavom o prijeboju tuženik priznao osnovu i visinu potraživanja tužitelja koje je stavio u prijeboj sa svojom protutražbinom. Tuženik je dužan platiti utužene račune u dijelu koji se odnosi na sudjelovanje u doprinosima za zajedničku pričuvu, dakle iznose računa bez obračunatog PDV-a, jer je neupitno da je u utuženom razdoblju bio suvlasnik i da nije podmirio obvezu uplate doprinosa za zajedničku pričuvu (čl. 89. st. 1. i 2., čl. 90. st. 1. i 2. ZV, u vezi odredbi Međuvlasničkog ugovora od 18. prosinca 1997. – list 63.-67. spisa i Ugovora o upravljanju).

36. Sud je rješenjem od 8. svibnja 2019. odredio provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva po stalnom sudskom vještaku Ljerki Živković, dipl. oec. (list 121. spisa) koji je 24. siječnja 2020. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 126.-136. spisa) iz kojeg proizlazi da tuženik nije platio utužene račune, u kojima, prema mišljenju Porezne uprave, nije trebalo obračunati PDV. U odnosu na obračun kamata vještak je utvrdio da su kamate pravilno obračunate. Prema izračunu vještaka, potraživanje tužitelja po osnovi utuženih računa, bez uračunatog PDV -a, iznosi 235.512,78 kn prema specifikaciji koja je sastavni dio mišljenja (list 136. spisa).

37. Vještaku je raspravnim rješenjem od 17. rujna 2020. (list 158. spisa) naloženo da dopuni nalaz i mišljenje vezano za prigovore stranaka u sporu, odnosno primjedbu tuženika da nisu uzete u obzir isprave kojima tuženik raspolaže osim u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja. Vještak je dostavio dopunu nalaza i mišljenja 14. listopada 2020. (list 159.-167. spisa) navodeći u bitnom da tužitelj neosnovano potražuje isplatu iznosa od 8.492,75 kn jer se taj iznos odnosi na PDV. Vještak je utvrdio da tuženik ni je platio iznos od 138.346,48 kn prema specifikaciji iz dopune mišljenja (list 167. spisa). Ujedno je utvrdio da je tuženik dug po računima za razdoblje od prosinca 2017. do ožujka 2018. i za jedan dio računa iz travnja 208. (1.294,47 kn) zatvorio potraživanjem s osnove plaćenog PDV-a u iznosu od 137.181,51 kn, dok je pravno pitanje zatvaranja dospjelog dugovanja s osnove prijeboja. Ako bi tužitelj bio suglasan sa prijebojem u tom iznosu, tada potraživanje tužitelja iznosi 1.294,47 kn prema specifikaciji sadržanoj u nalazu i mišljenju na listu 167. spisa.

38. Raspravnim rješenjem od 21. siječnja 2021. (list 857. spisa) naloženo je sudskom vještaku dopuniti nalaz i mišljenje vezano uz uplatu PDV-a odnosno prijenos PDV-a od strane tužitelja. Vještak je dopunski nalaz i mišljenje dostavio 20. travnja 2021. (list 870.-877. spisa) u kojem je utvrdio da je tužitelj sve račune koji su iskazani u Izjavi o prijeboju na listu 118. spisa evidentirao u knjizi ulaznih računa te je po istima obračunao i platio PDV. U dopuni nalaza i mišljenja vještak je izračunao potraživanje tužitelja po utuženim računima u iznosu od 138.345,48 kn od čega se iznos o 67.047,33 kn odnosi na PDV, dok je s PDV-om ukupno neplaćeno 205.392,81 kn. Ukoliko bi se uzela u obzir Izjava o prijeboju, tada bi potraživanje tužitelja iznosilo 1.294,47 kn po osnovi obračunatih kamata (710,43 kn + 584,04 kn).

39. Dana 30. lipnja 2021. sudski je vještak dostavio ispravak nalaza i mišljenja (list 974.-984. spisa) u kojem je, između ostalog, naveo da tužitelj odvojeno tretira sredstva zajedničke pričuve, a odvojeno svoje poslovanje i svoju imovinu. Ponovio je da je tužitelj po svim računima koji su iskazani u Izjavi o prijeboju obračunao i platio PDV. U tablici br. 3. sadržan je ispravak u odnosu na neplaćene račune koji se u odnosu na zbroj ne razlikuje od tablice iz dopune nalaza i mišljenja od 20. travnja 2021., već se ispravci odnose na ispravke brojeva računa i dospijeća plaćanja.

40. Dodano je vještak podneskom od 8. ožujka 2022. (list 1015. -1016. spisa) ispravio pogreške u pisanju ispravka nalaza od 30. lipnja 2021.

41. Sudski je vještak usmeno dao nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. studenog 2022. (list 1107.-1108. spisa) (čl. 260. st. 1. ZPP) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja te svih njegovih dopuna i ispravaka. Vještak je ponovio da tužitelj odvojeno vodi knjigu izlaznih računa za zgradu, a odvojeno za tvrtku. Naveo je da je temeljem knjige izlaznih računa za mjesece na koje se odnose ovdje sporni računi utvrdio da je tužitelj obračunao i platio PDV. Vještak je naveo da je provjerio sve knjige izlaznih računa u odnosu na koje je utvrdio da ih je tužitelj uredno vodio te je obračunati PDV uplatio u državni proračun (pri čemu je vještak pojasnio da se ne radi o plaćanju preko uplatnice nego preko prijave poreza na način da se PDV prebije kao odbitna stavka).

42. Nakon usmenog davanja nalaza i mišljenja tuženik je ustrajao kod ranije istaknutog prijedloga da se provede financijsko vještačenje po drugom vještaku navodeći da su svi odgovori vještaka paušalni i da niti na jedno pitanje nije dao konkretan odgovor.

43. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka ocijenio kao matematički točan i objektivno provjerljiv, isti je obrazložen te sačinjen sukladno pravilima znanosti i vještine. Tuženik svojim primjedbama i prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga je stoga sud u cijelosti prihvatio. Napominje se kako sud nije prihvatio tuženikov prijedlog da vještak dostavi pročišćeni tekst nalaza i mišljenja budući da je iz osnovnog nalaza i mišljenja te njegovih dopuna i ispravka moguće na jasan i nedvojben način utvrditi odlučne činjenice odnosno visinu utuženog potraživanja.

44. Napominje se pritom da sud nije osobito cijenio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je vještak izašao izvan okvira zadatka vještačenja uzevši u obzir i varijantu dugovanja tuženika u slučaju da je osnovan prigovor prijeboja. Niti utvrđenja vještaka o tome jesu li sredstva koja je tuženik uplatio po osnovi PDV-a po računima iz 2016. i 2017. (koji nisu predmet ovog spora) prenesena u državni proračun sud nije posebno razmatrao s obzirom da navedeno, a kada se imaju u vidu prednja utvrđenja i zaključci suda, nije relevantno za ishod spora.

45. Na temelju rezultata provedenog postupka, utvrđeno je da je tuženik u obvezi, isplatiti tužitelju iznos od 18.361,60 EUR (138.345,48 kn) po računima za prosinac 2017. te siječanj, veljaču i ožujak 2018., kao i po dijelu računa za travanj 2018. (iznose tih računa umanjene za PDV) i po obračunima kamata od 31. prosinca 2017. i 31. ožujka 2018. (list 11.-20. spisa), a kako je to detaljno prikazao sudski vještak u ispravljenoj tablici br. 3. (ispravak nalaza i mišljenja od 30. lipnja 2021. – list 984. spisa). Pored toga, utvrđeno je da je tuženik u obvezi isplatiti zatezne kamate na iznose računa za studeni 2017., svibanj i lipanj 2018. te dio računa za travanj 2018. koje je platio sa zakašnjenjem.

46. Naime, tužitelj je tuženiku izdao (i na osnovu njih pokrenuo ovaj postupak) slijedeće račune:

- za studeni 2017. u iznosu od 42.463,76 kn (odnosno 33.971,01 kn bez PDV- a) od čega je utužio iznos od 8.492,75 kn (jer je tužitelj iznos tog računa bez PDV-a platio 15. prosinca 2017.) – list 9.-11. spisa;

- za prosinac 2017. u iznosu od 42.463,76 kn (odnosno 33.971,01 kn bez PDV- a) – list 12. spisa;

- za siječanj 2018. u iznosu od 42.463,76 kn (odnosno 33.971,01 kn bez PDV- a) – list 15. spisa;

- za veljaču 2018. u iznosu od 42.463,76 kn (odnosno 33.971,01 kn bez PDV - a) – list 16. spisa;

- za ožujak 2018. u iznosu od 44.022,51 kn (odnosno 35.218,01 kn bez PDV-a)

– list 17. spisa;

- za travanj 2018. u iznosu od 55.021,83 kn (odnosno 44.017,46 kn bez PDV-a)

– list 20. spisa;

- za svibanj 2018. u iznosu od 11.734,28 kn (odnosno 35.787,42 kn bez PDV- a) – list 21. spisa

/s time da je tuženiku za razdoblje od ožujka do svibnja 2018. izdano odobrenje za iznos od 16.387,34 kn (odnosno 13.109,87 bez PDV-a) (list 22. spisa)/;

- za lipanj 2018 u iznosu od 33.971,01 kn od čega je iznos od 3.578,75 kn neoporeziv, a iznos od 30.392,26 kn oporeziv i na taj je iznos obračunat PDV tako da je račun izdan na ukupan iznos od 41.569,08 kn – list 23. spisa.

46.1. Tužitelj tijekom postupka nije osporio da je tuženik nakon utuženja vršio plaćanje po računima br. 50197/18 (račun za travanj 2018.), 50254/18 (račun za svibanj 2018.) i 50368/18 (račun za lipanj 2018.), kako to proizlazi i iz kartice tuženika od 22. srpnja 2019. priložene osnovnom nalazu i mišljenju. I sam tuženik potvrđuje da je 28. svibnja 2019. uplatio iznos od 32.804,04 kn čime je podmirio dio obveze po računu 50197/18 (travanj 2018.), iznos od 33.971,01 kn čime je podmirio obvezu po računu broj 50254/18 (svibanj 2018.) i iznos od 33.971,01 čime je podmirio obvezu po računu broj 50368/18 (lipanj 2018.).

46.2. Upravo je u skladu s tom specifikacijom tužitelj konačno odredio tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 30. listopada 2025. – list 1149.-1151. spisa) na način da potražuje isplatu iznosa doprinosa za zajedničku pričuvu za razdoblje od prosinca 2017. do ožujka 2018. u iznosima od po 4.508,73 EUR (33.971,01 kn) po pojedinom računu i za razdoblje travnja 2018. u neplaćenom iznosu od 154,88 EUR (1.166,97 kn); potom isplatu iznosa obračunatih kamata u iznosima od 94,30 EUR (710,43 kn) i 77,52 EUR (584,04 kn), kao i zatezne kamate na račune koje je tuženik platio sa zakašnjenjem (račun za studeni 2017., dio računa za travanj 2018. te računi za svibanj i lipanj 2018.– iznosi računa bez PDV-a).

47. Ovako postavljeni tužbeni zahtjev sud je u cijelosti prihvatio budući da njegova osnovanost proizlazi iz rezultata provedenog postupka, zaključaka suda o spornim pravnim pitanjima između stranaka te sadržaja dokumentacije u spisu i rezultata provedenog financijskog vještačenja.

48. Dakle, tuženik je dužan isplatiti utuženi iznos po osnovi zakonske obveze sudjelovanja u doprinosima za sredstva zajedničke pričuve u mjesečnim iznosima od 4.508,73 EUR (tužitelj je, očigledno svjestan nepravilnosti postupanja prilikom izdavanja utuženih računa sa iskazanim PDV-om u tom dijelu povukao tužbu), i to sa zateznim kamatama od pada u zakašnjenje u odnosu na svaki pojedini račun pa do isplate (čl. 29. st. 1., u vezi čl. 183. st. 1. ZOO) po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose budući da se radi o tražbini proizašloj iz zakona,a ne iz trgovačkog ugovora.

49. Tužitelj je tuženiku izdao kamatne račune (list 13. -14. i 18.-19. spisa) koji se odnose na obračune zateznih kamata na račune koje je tuženik platio sa zakašnjenjem. U odnosu na ove račune sudski je vještak potvrdio pravilnost izvršenog obračuna kamata. Budući da tuženik račune koji su specificirani u obračunima na listu 14. i 19. spisa nije platio u roku određenom za ispunjenje (čl. 183. st. 1. ZOO), dužan je tužitelju isplatiti zakonske zatezne kamate obračunate na iznose tih računa od pada u zakašnjenje po svakom pojedinom računu pa do izvršenog plaćanja, a sve u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. ZOO. Na obračunate kamate tužitelj osnovano potražuje procesne kamate u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO od podnošenja zahtjeva za njihovu isplatu (28. rujna 2018.) do isplate.

50. Osnovan je i tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata (koje tužitelj nije uglavničio) na one iznose koje je tuženik platio tijekom postupka od pada u zakašnjenje tuženika po svakom pojedinom računu do dana izvršenog plaćanja (čl. 29. st. 1. ZOO).

51. S obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

52. Napominje se da sud nije smatrao opravdanim niti osnovanim određivati prekid ovog postupka do okončanja postupka koji se vodi po kaznenoj prijavi tuženika protiv tužitelja. Eventualna kaznena odgovornost tužitelja ni na koji se način ne može odraziti na ishod ovog spora u kojem tužitelj, neovisno o tome je li postupao nezakonito kao upravitelj prema tuženiku kao jednom od suvlasnika, nastupa u ime i za račun suvlasnika radi naplate sredstava zajedničke pričuve pa njegova odgovornost spram tuženika za posljedicu eventualno može imati tuženikov imovinskopravni zahtjev za naknadu štete, što tuženik, kako je prethodno obrazloženo, ne može prigovorom prijeboja ostvarivati u ovoj parnici.

53. U odnosu na prijedlog za određivanje prethodne mjere, ukazuje se kako slijedi.

54. Odredbom čl. 501.a ZPP određeno je da će sud, u postupku pred trgovačkim sudovima koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika isplati s njegovog računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

55. Iz sadržaja odredbe čl. 501.a ZPP proizlazi da se prethodna mjera može odrediti najkasnije do zaključenja glavne rasprave, međutim, u situaciji kada je prijedlog za osiguranje podnesen do zaključenja glavne rasprave (što je u konkretnoj situaciji slučaj), a sud prethodnu mjeru odredi nakon zaključenja glavne rasprave, ima se na odgovarajući način primijeniti odredba čl. 337. st. 2. OZ kojom je određeno da vrijeme za koje se prethodna mjera određuje može trajati najduže do proteka petnaest dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu pa kako u konkretnom slučaju nisu nastupili uvjeti za ovrhu, okolnost da je sud o prijedlogu za određivanje predložene mjere osiguranja odlučio nakon zaključenja glavne rasprave, ne čini ovo rješenje nezakonitim kada se uzme u obzir da je tužitelj prijedlog za određivanje prethodne mjere podnio do zaključenja glavne rasprave i da u trenutku donošenja rješenja još nisu nastupili uvjeti za ovrhu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-3946/2017 od 13. srpnja 2017.).

56. Citiranim čl. 501.a ZPP propisane su posebne pretpostavke za određivanje prethodne mjere u odnosu na odredbe OZ, budući sud mora ocijeniti vjerojatnost tuženikovog uspjeha u sporu u odnosu na navode iz prigovora i spisu priloženih isprava. Da bi se ispunile pretpostavke za određivanje prethodne mjere sukladno čl. 501.a ZPP dovoljno je da predlagatelj osiguranja (u konkretnom slučaju tužitelj) učini postojanje svoje tražbine vjerojatnom, a ne i izvjesnom, odnosno da je veća vjerojatnost da on uspije u sporu, a ne tuženik.

57. Prema sadržaju dokumentacije u spisu i na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka sud je zaključio o postojanju tuženikove obveze u utuženom iznosu, odnosno da njegova obveza nije mogla prestati prijebojem , pa stoga ne proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

58. U situaciji kad postoji vjerojatnost glavne tražbine koja se osigurava, postoji i vjerojatnost tražbine koja se odnosi na troškove postupka (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-5956/15-3 od 24. kolovoza 2015.) pa stoga osnovano tužitelj predlaže da se odredi osiguranje i u odnosu na troškove ovršnog postupka koji predstavljaju sporednu tražbinu u smislu čl. 35. st. 2. ZPP.

59. Slijedom izloženog, riješeno je kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. ZPP.

61. Tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka prema konačno određenom tužbenom zahtjevu s kojim je u cijelosti uspio u sporu kao i u odnosu na povučeni dio koji je povučen uslijed izvršenog plaćanja od strane tuženika.

62. Naime, tužitelj je u cijelosti uspio u sporu sa konačno određenim tužbenim zahtjevom (18.361,60 EUR /138.345,48 kn/). Dio zahtjeva u iznosu od 13.371,30 EUR /100.746,06 kn/) povukao je budući da je tuženik u tom dijelu udovoljio njegovom zahtjevu, a dio zahtjeva u iznosu od 8.898,71 EUR (67.047,02 kn/) iz drugih razloga (očigledno svjestan da je PDV na spornim računima neosnovano obračunat).

63. Tuženik nije u roku iz čl. 164. st. 8. ZPP u odnosu na povučeni dio (i to onaj dio koji nije povučen iz razloga koji se mogu pripisati tuženiku) zahtijevao naknadu troškova postupka. Naime, kako je ranije navedeno, podnesak tužitelja od 2. lipnja 2021. kojim je tužitelj djelomično povukao tužbu tuženiku je uručen 7. lipnja 2021., čime je isti obaviješten o djelomičnom povlačenju, a zahtjev za naknadu troškova za povučeni dio podnio je tek podneskom od 20. travnja 2022. Time tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka za povučeni dio (8.898,71 EUR).

64. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka i to od pokretanja postupka pa do djelomičnog povlačenja (1. lipnja 2021.) prema vrijednosti zahtjeva od 239.091,54 kn (138.345,48 kn + 100.746,06 kn) odnosno 31.732,90 EUR (18.361,60 EUR + 13.371,30 EUR), a od 2. lipnja 2021. do zaključenja glavne rasprave prema vrijednosti konačno određenog zahtjeva (18.361,60 EUR /138.345,48 kn). Visinu troškova postupka sud je omjerio sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife) i Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku , "Narodne novine" broj 8/11., 114/12., 114/12. – dalje: Pravilnika). Neovisno o tome u kojoj je fazi postupka tužitelj poduzimao određene radnje po punomoćniku (odvjetniku) za koje mu je sud priznao troškove, oni spadaju u isti tarifni razred prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife (250 bodova).

65. Sud je kao potrebne za vođenje spora tužitelju priznao:

a) ovršni troškovi:

- sastav prijedloga za ovrhu u iznosu od 500,00 EUR uvećanom za PDV (Tbr. 11. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife)

- javnobilježničku nagradu u iznosu od 350,39 EUR (2.640,92 kn) uvećanom za PDV (čl. 6. i čl. 8. Pravilnika)

u ukupnom iznosu od 1.062,99 EUR,

b) parnični troškovi:

- sastav podnesaka od 22. ožujka 2019., 14. veljače 2020., 30. listopada 2020. i 2. lipnja 2021. u iznosima od po 500,00 EUR uvećano za PDV za svaki podnesak

(Tbr. 8. toč. 1. Tarife)

- sastav podnesaka od 2. kolovoza 2021. i 27. svibnja 2022. u iznosima od po 100,00 EUR uvećanom za PDV za svaki podnesak (Tbr. 8. toč. 2. i Tbr. 42. Tarife)

- zastupanje na ročištima 3. travnja 2019., 17. rujna 2020., 21. siječnja 2021., 24. studenog 2022., 24. svibnja 2023. i 28. studenog 2025. u iznosima od po 500,00 EUR uvećano za PDV za svako ročište (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife)

- zastupanje na ročištu 15. lipnja 2021. u iznosu od 100,00 EUR uvećanom za

PDV (Tbr. 9. toč. 5. Tarife)

- pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR uvećanom za PDV (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 4. Tarife)

- vještačenje u iznosu od 763,16 EUR (list 123., 861. i 1116. spisa)

u ukupnom iznosu od 7.513,16 EUR.

66. Dakle, ukupno su tužitelju dosuđeni troškovi postupka (podtočke a) +b) iz točke 65.) u iznosu od 8.576,15 EUR.

67. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO.

68. Tužitelju nisu priznati troškovi ovršnog postupka preko iznosa koji je odmjeren pod točkom 65. podtočka a) ovog obrazloženja do zatraženog iznosa od 1.400,46 EUR / 10.551,74 kn (za iznos od 337,47 EUR) jer su navedeni troškovi u tom iznosu tužitelju nastali njegovom krivnjom budući da je prijedlog za ovrhu javnom bilježniku osnovano podnio samo za iznos od 239.091,54 kn (31.732,90 EUR) (arg. iz čl. 156. ZPP).

69. Nadalje tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 12. siječnja 2021., 16. ožujka 2022., 30. listopada 2025. i 26. studenog 2025. jer je sud iste ocijenio kao nepotrebne za vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Radi se o podnescima u kojima je tužitelj ponovio navode i pravna shvaćanja već radnije detaljno elaborirane kroz podneske dostavljene tijekom postupka, za sastav kojih mu je sud priznao pravo na naknadu troškova kako je navedeno pod točkom 65. podtočka b) obrazloženja. Naime, sud je tužitelju priznao pravo na naknadu za četiri obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife i za dva obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 2. Tarife. Za zastupanje na ročištu 15. lipnja 2021. tužitelju je priznato pravo na naknadu troškova u visini određenoj u Tbr. 9. toč. 5. Tarife s obzirom da se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvarni niti su se izvodili dokazi, već je ročište odgođeno prije početka raspravljanja. Konačno, tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za prijedlog za određivanje prethodne mjere jer navedena pristojba nije plaćena, sud tužitelja nije pozivao na plaćanje iste, u ovom je trenutku obveza plaćanja te pristojbe zastarjela jer je isteklo pet godina od godine u kojoj je pristojbu trebalo platiti (2019.) pa time navedeni troškovi tužitelju nisu nastali, niti će mu nastati (čl. 151. st. 1. ZPP). Budući da tužitelj nije potraživao naknadu troškova sudske pristojbe za presudu, sud o tim troškovima nije odlučivao (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP).

70. Obzirom na izloženo, riješeno je kao pod točkama IV. i V. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.