REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,

Poslovni broj P-552/2024-14

52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, protiv tuženika TEHNOMONT-BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Fižela 7, OIB 36173983291, kojeg zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 7. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja UE i punomoćnice tuženika Biljane Grozdanić Pilat, 23. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.073,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“.

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623 da tuženiku TEHNOMONT-BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., OIB 36173983291 naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 500,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 28. veljače 2007. na gradilištu u Kielu (Njemačka) dogodila povreda na radu osiguraniku tužitelja, odnosno radniku tuženika OE kako to proizlazi iz Prijave o ozljedi na radu od 1. ožujka 2007., kada je isti zadobio teške tjelesne ozljede. Temeljem odredbi ZOMO proveden je upravni postupak u kojem je doneseno Rješenje br. 124953 od 19. travnja 2010. kojem je osiguraniku tužitelja OE, kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 4. studenog 2009.. Rješenjem br. 124953 od 16. veljače 2011. imenovanom osiguraniku uspostavljena je počevši od 25. siječnja 2011. navedena invalidska mirovina, a rješenjem br. 124953 od 17. veljače 2011. određena je nova svota mirovine. Tuženik je s tužiteljevim osiguranikom zaključio sudsku nagodbu u predmetu koji je tužiteljev osiguranik vodio protiv tuženika povodom istog štetnog događaja radi naknade štete, tako da je tuženikova odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja nesporna. Predmet se vodio kod Općinskog suda u Sisku posl.br.P-1140/2011. Za prethodna obračunska razdoblja vođeni su parnični postupci pred Trgovačkim sudom u Pazinu P-184/2015 (ranije 926/2013) i P-211/2019. U predmetu pred Trgovačkim sudom u Pazinu P-184/2015 provedeno je vještačenje po vještaku strojarske struke Mauru Ukušiću koji je naveo da je upravo poslodavac, ovdje tuženik, bio dužan razraditi tehnološke elemente rada na siguran način, što konkretno nije, jer bi se na taj način spriječio nastanak predmetne ozljede na radu. Stoga je nesporna odgovornost tuženika i u ovoj predmetnoj pravnoj stvari.

1.1. Tužitelj dodatno ukazuje da je u parničnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Pazinu tužiteljev zahtjev odbijen zbog postupovnog propusta tužitelja i to zbog neplaćanja predujma vezano za prevođenje propisa o zaštiti na radu s njemačkog na hrvatski jezik zbog čega je zaključeno da tužitelj nije uspio dokazati tražbinu. Presude na koje poziva tuženik odnose se na štetu koja je tužitelju nastala u razdoblju od 25. siječnja 2011. do 30. travnja 2012., a tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu naknade štete koja mu je nastala za nastavno razdoblje od 1. studenoga 2021. do 30. lipnja 2024. Tužitelju šteta nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovine osiguraniku. Sukladno odredbama članka 333. stavka 2. Zakona o parničnom postupku prigovor presuđene stvari može se istaknuti samo ako kumulativno postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi te ukoliko postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Kako u ovoj pravnoj stvari nisu kumulativno ispunjena sva tri uvjeta jer ne postoji identitet zahtjeva, ne postoje niti uvjeti za odbačaj tužbe radi presuđene stvari. Tužitelj u ovom postupku potražuje isplaćene iznose invalidske mirovine za obračunsko razdoblje od 1. studenog 2021. do 30. lipnja 2024. Za navedeni period tužitelj je isplatio svom osiguraniku iznos od 11.073,48 eura koji iznos tužitelj potražuje ovom tužbom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbeni zahtjev u cijelosti smatra neosnovanim iz razloga jer je riječ je presuđenoj stvari zbog čega je tužbu na temelju odredbe čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku, potrebno odbaciti. Također, tužiteljeva je tražbina zastarjela te tuženik nije odgovoran za štetu nastalu tužitelju. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-2528/2020-3 od 20. listopada 2021., odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Pazinu, posl. br. P-211/2019-20 od 28. siječnja 2020. kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti pa tako i u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužitelju nastala zbog povrede na radu osiguranika OE u štetnom događaju od 28. veljače 2007., radi koje je rješenjem tužitelja, broj: 124953 od 19. travnja 2010. navedenom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može podnositi novu tužbu za naredno razdoblje te u novom postupku predlagati dokaze na okolnost postojanja tuženikove obveze na isplatu, upravo zbog toga što je o nepostojanju njegove odgovornosti, odnosno o osnovi njegovog tužbenog zahtjeva, već odlučeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu te je riječ o presuđenoj stvari. Pritom je nebitno što se postupak pred Trgovačkim sudom u Pazinu, posl. br. P-211/209 (ranije: P-184/15), vodio radi isplate štete navodno nastale u razdoblju od 25. siječnja 2011. do 30. travnja 2012.. Naime, u tom su se postupku provodili dokazi na okolnosti utvrđenja osnove i visine tužiteljeve tražbine, nadležni je sud odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva te je isti odbio u cijelosti, uključujući deklaratorni dio. Tužitelj ne može u ponovnom postupku pokušati sanirati svoj propust i zanemariti postojanje pravomoćne sudske odluke kojom je njegov tužbeni zahtjev temeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u cijelosti odbijen te u novom postupku ponovno predlagati dokaze i raspravljati o postojanju tuženikove odgovornosti koja proizlazi iz istog štetnog događaja. Naime, pod pretpostavkom da je tužitelj u ranijem postupku uspio s tužbenim zahtjevom, u ovom bi se postupku provodili dokazi samo na okolnost visine istog. Argumentum a contrario, pravomoćna odluka suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, kako po osnovi, tako i po visini, u prethodnom postupku posl. br. P-211/209 (ranije: P-184/15) u odnosu na ovaj postupak predstavlja presuđenu stvar. Stoga tuženik predlaže da naslovni sud odbaci tužiteljevu tužbu. Presudom i rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Pn-145/2021-20 od 9. ožujka 2023. odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 182.360,62 kune (24.203,41 eura), a koji se odnosio na isplatu po istom osnovu, ali za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 31. listopada 2021. U svakom slučaju, zastarjelo je tužiteljevo pravo zahtijevati od tuženika isplatu na temelju predmetne pravne osnove, sve na temelju odredbe čl. 227. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom stavka 1. određeno je da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Odredbom stavka 1. određeno je da kad zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Pravo na naknadu štete zbog isplate invalidske mirovine se smatra povremenom tražbinom u smislu navedene zakonske odredbe. Iz tužbenih navoda proizlazi da je najstarija neispunjena tražbina dospjela 1. siječnja 2014. što znači da je 1. siječnja 2019. zastarjelo tužiteljevo pravo zahtijevati isplate po navedenoj pravnoj osnovi i to kako onih dospjelih neplaćenih iznosa, tako i budućih tražbina. Čak i u slučaju da nema mjesto primjeni odredbe čl. 227. Zakona o obveznim odnosima, zbog proteka zastarnog roka od tri godine, zastarjela su sva tužiteljeva potraživanja dospjela u razdoblju do tri godine prije podnošenja tužbe. S obzirom da tužitelj uz tužbu nije dostavio potpunu dokumentaciju o mjesečnim isplatama koje se uopće ne mogu utvrditi, tuženik nije u mogućnosti precizirati svoj prigovor u tom dijelu. Sigurnosti radi, tuženik ističe da nema mjesta primjeni odredbe čl. 162. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju jer ozljeda nije posljedica nepoštivanja propisa iz područja zaštite na radu. Tuženik se izričito protivi da se u ovom postupku kao dokaz koristi nalaz i mišljenje vještak Maura Ukušića, s obzirom da je isto izvršeno primjenom materijalnog prava Republike Hrvatske, iako je, na temelju načela prostornog važenja zakona, trebalo primijeniti propise SR Njemačke. Činjenica postojanja tuženikove odgovornosti može se utvrditi samo primjenom materijalnog prava SR Njemačke, kako to i upućuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, posl. br. Pž-7624/2015-3 od 14. lipnja 2017. Slijedom navedenog, suprotno tužiteljevim navodima, u ovom postupku nema mjesta primijeni odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, ni Zakona o zaštiti na radu, kao ni bilo kojeg drugog materijalnog propisa Republike Hrvatske, već se postojanje tuženikove odgovornosti za štetu može procjenjivati isključivo primjenom prava Savezne Republike Njemačke. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te da obveže tužitelja da mu nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku pročitan je dio Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu posl.br.P-926/2013 i to vještačenje vještaka Maura Ukušića, zapisnik Općinskog suda u Sisku posl.br. P-1140/2011 od 4. listopada 2013., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju, nalaz i mišljenje o invalidnosti, rješenje HZMO-a o invalidskoj mirovini od 17. veljače 2011. i 16. veljače 2011., rješenje HZMO-a od 19. travnja 2010., obavijest o pravomoćnosti rješenja, prijava o ozljedi na radu, izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 34 do 49 spisa), obračun isplata, ovosudna presuda posl.br. Pn-145/2021, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-2528/2020-3 te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 11.073,48 eura na ime invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku RE za razdoblje od 1. studenog 2021. do 30. lipnja 2024., a kojem je tužitelj svojim rješenjem broj 124953 od 19. travnja 2010. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad do koje je došlo zbog ozljede na radu koju je osiguranik tužitelja doživio kod tuženika 28. veljače 2007.

6. Pri tome, između parničnih stranaka nije sporno da je **.**.2007. RE doživio ozljedu na radu kod tuženika, zbog kojih mu je ozljeda tužitelj rješenjem broj 124953 od 19. travnja 2010. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, sporan je osnov tužbenog zahtjeva odnosno pravo tužitelja da od tuženika potražuje isplatu iznosa isplaćenih invalidskih mirovina s obzirom da tuženik ističe da je pravomoćnom sudskom odlukom odlučeno o tome da ne postoji odgovornost tuženika za štetu koja tužitelju nastaje isplatom mirovina svom osiguraniku.

6.1. Iako tuženik elaborira da je riječ o presuđenoj stvari, zapravo ističe da je već riješeno o pitanju koje predstavlja prethodno pitanje ove parnice. Prethodno pitanje je pitanje koje se rješava u jednom parničnom postupku, a koje može imati utjecaj na rješavanje drugog parničnog postupka. U ovom slučaju, tuženik tvrdi da je pitanje (ne)postojanja odgovornosti tuženika za naknadu štete već riješeno u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod poslovnim posl.br.P-211/2019.

7. Uvidom u spis utvrđeno je da se između parničnih stranaka pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod poslovnim posl.br.P-211/2019 vodio postupak povodom tužbe ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika radi isplate iznosa isplaćenih na ime mirovina osiguraniku tužitelja RE, a u kojem postupku je Trgovački sud u Pazinu 28. siječnja 2020. donio presudu poslovni broj posl.br.P-211/2019-90 kojom je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev ovdje tužitelja kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju zbog povrede na radu osiguranika OE u štetnom događaju od 28. veljače 2007. radi kojeg je rješenjem tužitelja broj 124953 od 19. travnja 2010. navedenom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, a posljedično tome odbijen je i tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 9.404,78 kuna s kamatama po toj osnovi. Predmetna je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-2528/2020-3 od 20. listopada 2021.

7.1. Analizom sadržaja izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Pazinu posl.br.P-211/2019-90 od 28. siječnja 2020., uzimajući u obzir da izreka stječe svojstvo pravomoćnosti, te usporedbom izreke s činjeničnim supstratom ove tužbe, ovaj je sud zaključio da postoji subjektivni i objektivni identitet toga spora s ovim u odnosu na prethodno pitanje ove parnice. Postojanje subjektivnog identiteta, uzimajući u obzir da su iste stranke i to u istim pravnim pozicijama sudjelovale i u postupku pred trgovačkim sudom, nije sporan. Glede objektivnog identiteta spora utvrđeno je da su činjenični navodi iz pravomoćne presude identični onima iz ove tužbe. Tako je utvrđeno da je riječ o istom osiguraniku tužitelja RE, o istoj ozljedi na radu koju je taj osiguranik doživio kod tuženika 28. veljače 2007. uslijed koje mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad istim rješenjem tužitelja te posljedično priznato pravo na invalidsku mirovinu koju mu tužitelj isplaćuje. U odnosu na istaknute zahtjeve valja reći da je pravomoćnom presudom odbijen deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje postojanja odgovornosti za štetu, a u ovom postupku tužitelj zahtijeva isplatu iznosa mirovina koje je isplatio svom osiguraniku uz tvrdnju da je do ozljede na radu tuženika došlo krivnjom poslodavca uslijed čega da bi postojala odgovornost tuženika za štetu tužitelju.

8. Dakle, presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-211/2019-90 od 28. siječnja 2020. pravomoćno je utvrđeno da tuženik nije odgovoran za štetu koja nastaje tužitelju isplatom invalidskih mirovina svom osiguraniku RE, a čiju naknadu tužitelj potražuje i u ovom predmetu. Upravo predmetno pitanje predstavlja prethodno pitanje ove parnice, a nadležni Trgovački sud u Pazin donio je o tom pitanju pravomoćnu odluku, odlučivši o istom u izreci kao o glavnom pitanju. Predmetna pravomoćna presuda ima snagu i autoritet koji stranke moraju poštovati jer presuđena stvar, u konkretnom slučaju o prethodno pitanju ove parnice, predstavlja pravo među strankama (res iudicata facit ius inter partes).

9. Ovaj sud ne može kao o prethodnom pitanju u povodu postavljenog tužiteljevog obveznopravnog zahtjeva za isplatu, u smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZPP-a, ponovno utvrđivati o (ne)postojanju odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi isplatom invalidske mirovine RE, ne uzimajući pri tom u obzir pravomoćnu presudu kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za utvrđenje postojanja odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj po spomenutoj osnovi trpi. Naime, u situaciji kada je nadležni Trgovački sud u Pazinu već odlučio o prejudicijalnom pitanju kao o glavnom (dakle, u izreci), ovaj je sud vezan takvom odlukom u granicama njene pravomoćnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev 2610/1994-2 od 19. siječnja 1995. i broj Rev 668/2016-2 od 25. svibnja 2022.).

10. Navod tužitelja o tome da je predmetni tužbeni zahtjev odbijen iz "postupovnih" razloga nije osnovan. Naime, predmetnom je presudom meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, a okolnost da se obrazloženje presude temelji na načelu tereta dokazivanja nije niti od kakvog značaja. Činjenica da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen ukazuje na to da je sud utvrdio da isti nije osnovan, a razlozi iz obrazloženja nisu od utjecaja. Okolnost da je u parničnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci posl.br.P-211/2019 predmet kondemnatornog dijela zahtjeva bilo drugo razdoblje također nije od značaja, jer je bitno da je pravomoćnom odbijajućim deklaratornim dijelom odlučeno o prethodnom pitanju ove parnice.

11. Stoga ovaj sud prihvaća argumentaciju tuženika o značaju i domašaju pravomoćnosti deklaratornog tužbenog zahtjeva. U pravu je tuženik kada navodi da bi, da je tužitelj u toj parnici pred Trgovačkim sudom u Pazinu uspio, raspolagao presudom kojom je pravomoćno odlučeno o postojanju odgovornosti, što znači da se o pitanju postojanja odgovornosti, u drugim parnicama koje bi uslijedile radi isplate, ne bi smjelo raspravljati. Za pretpostaviti je da je to i bila intencija tužitelja kada je postavio takav tužbeni zahtjev na utvrđenje uz kondemnatorni, međutim u tom postupku nije uspio već su svi postavljeni tužbeni zahtjev pravomoćno odbijeni.

12. S obzirom da je pravomoćno odlučeno da tuženik nije tužitelju odgovoran za štetu koju tužitelj trpi isplatom mirovina RE, a u ovom postupku tužitelj ističe identične činjenične tvrdnje, sud je utvrdio da tuženik nije dužan tužitelju, prema odredbama članka 161. i članka 164. stavka 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, isplatiti iznos od 11.073,48 eura, stoga je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i 151. stavka 3. ZPP-a. Tuženik je zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu pripada nagrada na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa) i to nagrada za sastav odgovora na tužbu (Tbr.8.1. Tarife) i za zastupanje na ročištu 7. studenog 2025. (Tbr.9.t.1. Tarife) za svaku radnju po 100 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife) ukupno iznosi 500,00 eura.

14. Posljedično odluci o trošku iz točke 13. obrazloženja, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u cijelosti (u sklopu točke I izreke presude).

U Puli 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po pun.