Poslovni broj: P-736/2019

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoća, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Ana Majcen Kardum, odvjetnica u odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Dina Hadžiomerovića, odvjetnika u Dubrovniku, 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:9012212917 koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu broj OU-24/07-1 od 09.siječnja 2007.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi od 10.376,57 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g.,pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke 23.prosinca 2025.g. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 9. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012212917 za ugovoreni iznos kredita od 72.300,00CHF. Mjesečni anuiteti nisu uvijek isto iznosili već su se povećavali zbog nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženice i zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojima je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003 do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interes i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te u razdoblju od 01.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna. Sve je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Smatra da je sukladno čl. 502C ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenje iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga tuženik nema prava na naplatu svojih potraživanja na temelju ništetnih ugovornih odredbi te po čl. 323 ZOO-a traži da mu tuženik vrati sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev koji je specificiran nakon provedenog vještačenja i traži isplatu iznosa od 10.376,57 eura sa zateznom kamatom. Naime, tužitelj je tužbom podnio manifestacijski zahtjev te tražio da tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi uredio tužbeni zahtjev što je i učinio nakon dostave nalaza i mišljenja.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tužena se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tvrdi kako valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena zakonom o obveznim odnosima te je neovisna o volji tuženika. Poziva se na čl. 22 i 26 ZOO-a. Tvrdi da je otplatna tablica sastavni dio ugovora o kreditu u toj tablici su sadržani anuiteti isključivo u CHF, a kune nisu nikako komunicirani prema klijentu niti proizlaze iz otplatne tablice. Temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula je dopuštena. Ističe da tužitelj pogrešno tumači presudu VTS RH u odnosu na kamatnu stopu, kada zaključuje da je ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz te presude ne proizlazi. Tvrdi da ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjenu sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate, prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornih kamatnoj stopi. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Ugovorna odredba o kamatnoj stopi nije nepoštena. Ističe prigovor zastare. Podneskom od 12.rujna 2019. tuženik navodi da je između stranaka sklopljen dodatak ugovora o kreditu s kojim je izvršena konverzija kredita, time je tužitelj došao u pravnu poziciju u kojem se nalaze korisnici kredita u eurima. Tvrdi da je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati, pa tužitelj na temelju tog ugovora ne može osnovano potraživati bilo što od banke, jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Smatra da je bespredmetno provoditi vještačenje, jer je tužitej prihvatio konverziju, a izračun temeljem kojeg mu je ukupna masa kredita umanjena za već plaćenu razliku u tečaju CHF u odnosu na tečaj EUR, kao i za iznose kamate obračunate po kamatnoj stopi koja je vrijedila po inicijalnom ugovoru o kreditu, u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u EUR i primjenjuje se na konvertirane kredite, čime je tužitelj prihvatio kao točan izračun što ovaj zahtjev čini neosnovanim. Ističe da tužitelj nema pravni interes zahtijevati bilo kakve isplate jer je prihvatio konverziju.

Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3.Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, otplatni planovi i pregled uplata po kreditu, saslušan je tužitelj te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Stefani Gardašanić.

4.1. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza.

4.2. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.

5. Predmet spora je nepoštenost/ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovoru o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz tečaj CHF u odnosu na kunu te vraćanje stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci tuženika i valutna klauzula kojom se isplata i otplata kredita vežu za tečaj kune u odnosu na CHF (švicarski franak),

- da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita mijenjana visina pojedinačnih anuiteta otplate kredita,

- da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita

7. Sporno je među strankama:

- je li se na konkretni spor primjenjuju učinci presude donesene u kolektivnom sporu,

- jesu li stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene time i ništetne, te je li uzrokuju neravnotežu prava i obveza stranaka ugovora,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu (konverzije kredita) na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužiteljica pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- zastara potraživanja tužitelja i

- visina potraživanja tužitelja

8. Čitanjem ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 8. siječnja 2007. utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu – stambenom kreditu u svrhu kupnje stambenog objekta, po kojem je tuženica pozajmila tužitelju iznos od 72.300,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, uz kamatnu stopu koja iznosi 4,30 godišnje, i to kao promjenjivu kamatnu stopu, uz pristanak tužitelja da se ista određuje/mijenja odlukom tuženice.

9.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9.1.Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11.Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

12.1.Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13.Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao da je kredit podigao za kupnju većeg stana, za potrebe sebe i svoje obitelji. U banci su mu ponudili kredit u CHF i prezentirali da je to najpovoljnija opcija s najnižom kamatnom stopom i najnižom mjesečnom ratom, koje je mogao plaćati od svojih mjesečnih primanja. Naknadno je mjesečna rata toliko narasla da više nije mogao podmirivati, te je bio primoran posuđivati novac. U banci nije dobio nikakav objašnjenja o čemu bi ovisila promjena kamatne stope, niti promjena tečaja, niti je obrazloženje dobio od javnog bilježnika. O strane banke je pozvan sklopiti dodatak ugovoru, na koji je pristao jer je bila predstavljena kao spasonosno rješenje i u tom trenutku za njega nije postojala druga opcija. Sklapanjem konverzije se nije odrekao svog potraživanja, a smatra da je na jedna način i bio prisiljen sklopiti i prihvatiti konverziju.

13.1. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku, sve sukladno čl. 502 c ZPP-a, a kojom je je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi; u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2.Tvrdnja tuženice da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

14.Tuženica nije niti jednim dokazom dokazala da bi s tužiteljem individualno pregovarala o odredbama ugovora koji je sama unaprijed formulirala. Informiranost tužitelja bi u konkretnim okolnostima pretpostavljala da je tužitelju predočen raspon kretanja njegove obveze, odnosno da je istom jasno prezentirano da navedeni ugovor pretpostavlja da nema gornje granice rasta njegove obveze, a na koju se obvezao u trajanju od 20 godina, a niti mu je dana mogućnost da pregovara o tako preuzetim obvezama, osim po sistemu „uzmi ili ostavi“, dakle prihvaćenjem dane ponude ili ne, pri tome uz napomenu da je sama tuženica, kao trgovac, tužitelju koji je u odnosu s istom postupao s potpunim povjerenjem u savjesnost i poštenje tuženice, predstavljala predmetni kredit, svoj proizvod, kao povoljan.

15. Prethodno navedeno proizlazi iz osnovne financijske, ali životne logike jer je potpuno nelogično da bi tužitelj informirano i svjesno pristao da plati iznos koji ovisno o kamati koju banka mijenja po svojoj volji i nepoznatom tečaju valute koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je tužitelj svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguće manje, ali ekonomski beznačajne oscilacije, a očito je da isti nije znao, niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

15.1. Tužitelj je kao potrošač iz sadržaja ugovora mogao shvatiti, pa shodno tome i pristati, da tijekom otplate kredita iznos anuiteta ovisi o tečaju CHF-a, no isti u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati raspon takvih promjena jer isti nije određen u ugovoru na način da bi se vezao za konkretne objektivne parametre, niti je tuženica o tome pri sklapanja ugovora jasno informirala tužitelja.

15.2. Po ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja navedenog ugovora, tužitelj je kao prosječni potrošač mogao pretpostaviti da bi zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule anuitet mogao rasti ili padati u nekim uobičajenim no ne bitno odlučujućim postotcima, no isti zasigurno na temelju predmetnog ugovora nije znao niti je mogao znati, da bi anuiteti kredita zbog navedenih odredbi mogli biti i dvostruko veći, pa da bi valjano, time informirano i svjesno, pristao da s vremenom otplaćuje znatno veću cijenu zajma od prvotno ugovorene cijene, a što je tuženica kao financijska institucija, neovisno o trenutnoj stabilnosti tečaja, mogla kao stručna osoba znati.

15.3. Naime, tuženica kao banka, time stručna i profesionalna financijska institucija koja se primarno bavi poslovnima kreditiranja, ima obvezu pratiti i predviđati kretanja na financijskom tržištu te svoje poslovanje uskladiti s primarnim ciljem ostvarivanja dobiti pa je potpuno neutemeljeno njeno znanja i informiranost o rizicima ugovaranja valutne klauzule, kao i posljedice iste, poistovjetiti s informiranosti klijenta – potrošača. Upravo radi tog položaja u kojoj je banka trgovac – stručna osoba, ista sukladno načelu savjesnosti i poštenja ima obvezu u dobroj vjeri informirati klijenta potrošača o mogućim rizicima poslovanja, a na način da isti objektivno kao prosječna osoba shvati bitne elemente ugovora u smislu prava i obveza koja stječe istim te mogućnosti zaštite svojih prava, pa da tek temeljem navedenog odluči o prihvatu istih kako su unaprijed formulirani i određeni od strane banke.

15.4. Činjenica da je u unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu sastavljenom na 5 stranica i pisanom sitnim fontom navedeno da se uplate i isplate točno određenih iznosa vežu za nepoznati tečaj i promjenjivu kamatu i to za razdoblje od 20 godina, ne predstavlja dokaz da se radi o jasnim, uočljiv i razumljivim odredbama ugovora, dapače, navedeno kod prosječnog potrošača čini razumljivim samo iznose koji su već navedeni kao iznosi plaćanja, konkretno iznos kredita i iznos anuiteta koji su brojčano navedeni.

16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), time ništetne ugovorne odredbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

18.2. Iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 10. prosinca 2015., a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu jasno je da isti mijenja dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro od 31.526,56 €, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

18.3. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i obračune konverzije unaprijed formulirala.

18.4. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

19. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

20. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

20.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

20.3. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 18. rujna 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

20.4. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj 8 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije 8 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

20.5. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, što je i tuženici bilo poznato kao stranci tog postupka.

21. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

22. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

23. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza, na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate ( založno pravo) kojim je takvo ispunjenje osigurano, a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

24.Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

25.Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

26. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 EZ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

26.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

26.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa brojčano navedena u ugovoru, kao stopa koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tužitelj ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamate stope, a i činjenicu da je zahtjev za vraćanje stečenog temeljem iste zastario, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

28. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio ukupno 10.376,57 eura više plaćenih kamata i zbog rasta tečaja, da je tuženica prilikom konverzije utvrdila pretplatu od 4.715,84 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 4.740,68 eura.

29. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 10.376,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije, a navedeni iznos predstavlja prethodno navedeni zbroj pretplate nastale zbog promejne kamatne stope, tečaja te zateznih kamata koje su tekle na ovu pretplatu do konverzije kredita.

29.1. Ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ove odredbe ugovora, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO)dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude.

30. Konačno, a u vezi prigovora zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da je čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prema tome, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Predmetna tužba je podnesena 10. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske (promjena kamatne stope) donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku.

31. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 13. lipnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužitelja temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

34.Obzirom je tuženica nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni promjenjive kamatne stope i valutne klauzule primila uplate od tužitelja, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženica je u obvezi vratiti sve što je primila po ništetnim ugovornim odredbama.

34.1. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće: (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34.2. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koji je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

35. Tužitelj je uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a ima pravo nadoknadu troškova postupka – zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sukladno podnesenom zahtjevu tužitelja, i to troška sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. OT-a), sastava dva obrazložena podneska u ukupnom iznosu od 400,00 eura (tbr. 8. toč. 1. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 06.03.2023, 19.04.2023, 23.05.2023, 28.01.2025 i 14.10,2025 u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.600,00 eura, uz PDV, sveukupno 2.000,00€.

35.1. Tužitelj, uz trošak zastupanja, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

35.2. Tužitelju je stoga dosuđen ukupni trošak postupka u iznosu od 2.400,00 eura sa zateznom kamatom koja je određena sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

Dubrovnik, 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice