Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-752/2024-59

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], **.**.2006., zastupanog po punomoćniku Sanjinu Jurmiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i dr., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 4.537,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

19,19 EUR od 31.05.2006. do isplate,

19,12 EUR od 30.06.2006. do isplate,

19,02 EUR od 31.07.2006. do isplate,

19,11 EUR od 31.08.2006. do isplate,

19,12 EUR od 30.09.2006. do isplate,

19,08 EUR od 31.10.2006. do isplate,

18,98 EUR od 30.11.2006. do isplate,

18,79 EUR od 31.12.2006. do isplate,

18,67 EUR od 31.01.2007. do isplate,

18,65 EUR od 28.02.2007. do isplate,

18,65 EUR od 31.03.2007. do isplate,

18,41 EUR od 30.04.2007. do isplate,

18,21 EUR od 31.05.2007. do isplate,

18,07 EUR od 30.06.2007. do isplate,

18,18 EUR od 31.07.2007. do isplate,

18,27 EUR od 31.08.2007. do isplate,

29,57 EUR od 30.09.2007. do isplate,

29,50 EUR od 31.10.2007. do isplate,

29,86 EUR od 05.12.2007. do isplate,

29,69 EUR od 04.01.2008. do isplate,

30,22 EUR od 04.02.2008. do isplate,

30,50 EUR od 05.03.2008. do isplate,

60,91 EUR od 03.04.2008. do isplate,

59,39 EUR od 05.05.2008. do isplate,

58,78 EUR od 05.06.2008. do isplate,

59,49 EUR od 04.07.2008. do isplate,

58,40 EUR od 04.08.2008. do isplate,

58,44 EUR od 05.09.2008. do isplate,

59,06 EUR od 03.10.2008. do isplate,

63,85 EUR od 05.11.2008. do isplate,

60,60 EUR od 05.12.2008. do isplate,

71,35 EUR od 05.01.2009. do isplate,

72,02 EUR od 05.02.2009. do isplate,

72,31 EUR od 05.03.2009. do isplate,

71,43 EUR od 06.04.2009. do isplate,

71,56 EUR od 05.05.2009. do isplate,

70,22 EUR od 05.06.2009. do isplate,

69,23 EUR od 06.07.2009. do isplate,

69,46 EUR od 04.08.2009. do isplate,

69,95 EUR od 04.09.2009. do isplate,

69,88 EUR od 05.10.2009. do isplate,

69,33 EUR od 05.11.2009. do isplate,

70,27 EUR od 04.12.2009. do isplate,

71,02 EUR od 05.01.2010. do isplate,

72,09 EUR od 05.02.2010. do isplate,

71,81 EUR od 05.03.2010. do isplate,

73,28 EUR od 06.04.2010. do isplate,

72,97 EUR od 05.05.2010. do isplate,

73,48 EUR od 04.06.2010. do isplate,

78,23 EUR od 05.07.2010. do isplate,

77,22 EUR od 04.08.2010. do isplate,

80,19 EUR od 06.09.2010. do isplate,

79,12 EUR od 05.10.2010. do isplate,

77,40 EUR od 10.11.2010. do isplate,

80,89 EUR od 10.12.2010. do isplate,

76,03 EUR od 05.01.2011. do isplate,

73,16 EUR od 10.02.2011. do isplate,

74,20 EUR od 09.03.2011. do isplate,

72,90 EUR od 07.04.2011. do isplate,

73,09 EUR od 09.05.2011. do isplate,

78,36 EUR od 12.06.2011. do isplate,

78,83 EUR od 12.07.2011. do isplate,

83,23 EUR od 10.08.2011. do isplate,

80,90 EUR od 09.09.2011. do isplate,

78,36 EUR od 17.10.2011. do isplate,

59,14 EUR od 16.11.2011. do isplate,

58,93 EUR od 06.12.2011. do isplate,

59,79 EUR od 16.01.2012. do isplate,

60,53 EUR od 07.02.2012. do isplate,

60,59 EUR od 05.03.2012. do isplate,

60,00 EUR od 10.04.2012. do isplate,

60,31 EUR od 11.05.2012. do isplate,

60,51 EUR od 09.06.2012. do isplate,

60,04 EUR od 11.07.2012. do isplate,

60,10 EUR od 11.08.2012. do isplate,

59,74 EUR od 08.09.2012. do isplate,

59,01 EUR od 10.10.2012. do isplate,

59,69 EUR od 07.11.2012. do isplate,

59,97 EUR od 11.12.2012. do isplate,

59,67 EUR od 11.01.2013. do isplate,

58,26 EUR od 13.02.2013. do isplate,

59,35 EUR od 14.03.2013. do isplate,

59,40 EUR od 10.04.2013. do isplate,

58,89 EUR od 08.05.2013. do isplate,

57,43 EUR od 17.06.2013. do isplate,

57,34 EUR od 10.07.2013. do isplate,

57,62 EUR od 12.08.2013. do isplate,

58,12 EUR od 12.09.2013. do isplate,

58,83 EUR od 10.10.2013. do isplate,

58,37 EUR od 12.11.2013. do isplate,

58,59 EUR od 10.12.2013. do isplate,

58,84 EUR od 10.01.2014. do isplate,

i to po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 1.964,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

9,21 EUR od 30.09.2007. do isplate,

9,20 EUR od 31.10.2007. do isplate,

9,29 EUR od 05.12.2007. do isplate,

9,35 EUR od 04.01.2008. do isplate,

9,42 EUR od 04.02.2008. do isplate,

9,62 EUR od 05.03.2008. do isplate,

26,34 EUR od 03.04.2008. do isplate,

25,68 EUR od 05.05.2008. do isplate,

25,75 EUR od 05.06.2008. do isplate,

25,79 EUR od 04.07.2008. do isplate,

25,38 EUR od 04.08.2008. do isplate,

25,49 EUR od 05.09.2008. do isplate,

25,74 EUR od 03.10.2008. do isplate,

27,60 EUR od 05.11.2008. do isplate,

26,62 EUR od 05.12.2008. do isplate,

38,44 EUR od 05.01.2009. do isplate,

38,61 EUR od 05.02.2009. do isplate,

38,88 EUR od 05.03.2009. do isplate,

38,17 EUR od 06.04.2009. do isplate,

38,33 EUR od 05.05.2009. do isplate,

37,72 EUR od 05.06.2009. do isplate,

37,28 EUR od 06.07.2009. do isplate,

37,43 EUR od 04.08.2009. do isplate,

37,65 EUR od 04.09.2009. do isplate,

37,44 EUR od 05.10.2009. do isplate,

37,30 EUR od 05.11.2009. do isplate,

37,74 EUR od 04.12.2009. do isplate,

38,18 EUR od 05.01.2010. do isplate,

38,75 EUR od 05.02.2010. do isplate,

38,61 EUR od 05.03.2010. do isplate,

39,40 EUR od 06.04.2010. do isplate,

39,29 EUR od 05.05.2010. do isplate,

39,72 EUR od 04.06.2010. do isplate,

42,03 EUR od 05.07.2010. do isplate,

41,12 EUR od 04.08.2010. do isplate,

43,40 EUR od 06.09.2010. do isplate,

42,62 EUR od 05.10.2010. do isplate,

41,43 EUR od 10.11.2010. do isplate,

43,78 EUR od 10.12.2010. do isplate,

38,14 EUR od 05.01.2011. do isplate,

37,19 EUR od 10.02.2011. do isplate,

37,59 EUR od 09.03.2011. do isplate,

36,53 EUR od 07.04.2011. do isplate,

37,41 EUR od 09.05.2011. do isplate,

39,68 EUR od 12.06.2011. do isplate,

39,21 EUR od 12.07.2011. do isplate,

44,08 EUR od 10.08.2011. do isplate,

42,74 EUR od 09.09.2011. do isplate,

39,84 EUR od 17.10.2011. do isplate,

24,70 EUR od 16.11.2011. do isplate,

24,35 EUR od 06.12.2011. do isplate,

24,82 EUR od 16.01.2012. do isplate,

25,20 EUR od 07.02.2012. do isplate,

25,14 EUR od 05.03.2012. do isplate,

24,91 EUR od 10.04.2012. do isplate,

24,97 EUR od 11.05.2012. do isplate,

25,15 EUR od 09.06.2012. do isplate,

24,91 EUR od 11.07.2012. do isplate,

24,95 EUR od 11.08.2012. do isplate,

24,75 EUR od 08.09.2012. do isplate,

24,55 EUR od 10.10.2012. do isplate,

24,84 EUR od 07.11.2012. do isplate,

24,72 EUR od 11.12.2012. do isplate,

24,93 EUR od 11.01.2013. do isplate,

24,44 EUR od 13.02.2013. do isplate,

24,46 EUR od 14.03.2013. do isplate,

24,85 EUR od 10.04.2013. do isplate,

24,57 EUR od 08.05.2013. do isplate,

24,14 EUR od 17.06.2013. do isplate,

23,97 EUR od 10.07.2013. do isplate,

24,03 EUR od 12.08.2013. do isplate,

24,29 EUR od 12.09.2013. do isplate,

24,55 EUR od 10.10.2013. do isplate,

24,44 EUR od 12.11.2013. do isplate,

24,61 EUR od 10.12.2013. do isplate,

24,33 EUR od 10.01.2014. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 3.285,46 eura, u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019., podnio tužbu protiv tuženika radi donošenja Presude da se utvrdi ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 356-65/2005 od 03. svibnja 2005., potvrđen po javnom bilježniku 04. svibnja 2005., kao i odredba čl. 6 Ugovora o kreditu br. 356-127/2006 od 12. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku 16. listopada 2006., te isplatu određenog novčanog iznosa. U tužbi navodi da je prvim ugovorom tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF, a trajanje kredita da je ugovoreno do 31. svibnja 2035., s kamatom od 3,99% godišnje s time da je čl. 6. ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Odredba čl. 6. u dijelu kojom se ugovara promjenjivost kamatne stope da je nepoštena i ništetna jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U konkretnom slučaju da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Tom odredbom da nisu određeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara temeljem kojih se određuje visina kamatne stope te je tužitelju bilo potpuno nerazumljivo na koji način će se određivati visina kamatne stope. Tužitelj da je s toga preplatio iznos od 34.185,72 kune ukupno, a prema pojedinim uplatama na određene dane. A drugim ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF, a tužitelj da se obvezao isti vratiti u roku od 360 mjesečnih anuiteta s kamatom od 4,60% godišnje, s time da je čl.6. ugovorena promjenjiva kamatna stopa. I ta odredba da je nepoštena i ništetna iz istih razloga kao i iz ugovora 03. svibnja 2005. A zbog toga da je tužitelj preplatio iznos od 14.802,51 kunu ukupno, a prema pojedinim uplatama na određene dane. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., djelomično potvrđenom Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, a kojom da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatne stopa koja je tijekom postojanje obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara. A tu Presudu da je potvrdio i Vrhovni sud RH posl. br. Revt-249/2014.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor zastare, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te da se protivi nalazu i mišljenju vještaka izrađenom od strane tužitelja prije podnošenja tužbe. Ističe da je tužitelj propustio navesti da je s tuženikom sklopio aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZIDZPK(NN102/15). U odnosu na materijalno pravni aspekt istakao je prigovor zastare utuženih tražbina jer da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnova primjenjuje opći zastarni rok od pet godina za sva potraživanja koja su nastala prije 14. lipnja 2014. Poziva se na odredbu čl. 241. ZOO- a te da se jedino ova tužba može promatrati u smislu navedene odredbe. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi budući da su stranke zaključili aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnim stopama tj. izvršili konverziju. Aneks ugovora da je imao retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom aneksu. Tuženik se poziva na Odluku Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., prema kojoj da tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Aneksom ugovora stranke da su izvršili promjenu valutne klauzule iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od dana sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo u Ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom EUR, izvršili su utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, ugovorili sporazum o raspolaganju pretplatom odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa te ugovorili novi otplatni plan. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju, tvrdi ako je u cijelosti postupio sukladno ZIDZPK/15, u tom slučaju da nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate koje je tužitelj vršio, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate da su uzete u obzir prilikom sklapanja aneksa Ugovora o kreditu-konverziji. Dalje ističe da su izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju NN102/2015 lex specialis u odnosu na druge zakonske odredbe. Dalje ističe da tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, da ne sadrži niti minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti relevantne za konkretan slučaj. Osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presuda VSRH u predmetu potrošač. Dalje ističe da je tuženik jasno objasnio tužitelju sve značajke ugovora pa tako i o promjenjivosti kamatne stope. A ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF da je dopušteno, te da odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Konačno tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i zatraženi tijek kamata.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 03. svibnja 2005 (str.11-20), u Ugovor o kupoprodaji (str.21-24), u dokumentaciju (str. 25-30, 111-116), u pregled prometa (str.31-50, 86-94, 362-385), u specifikaciju uplata (str.51-56, 95-97, 356-361, 386), u otplatni plan za kredit (str.57-64, 98-100, 102-103, 220-224, 228-229, 232-233, 236-237, 240-241, 244-245, 248-253, 255-258, 261-264, 267-270, 273-276, 279-283, 314-346, 351-355), u obavijesti (str.65-69, 101, 104-105, 106-110, 218, 226, 230, 234, 238, 242, 246, 254, 259, 265, 271, 277, 284-286, 311-312, 349-350), u specifikaciju isplate kredita (str.70, 106), u izvod po kreditu (str.71-72, 107), u Ugovor o kreditu od 13. listopada 2006., (str.73-81), u Ugovor o kupoprodaji nekretnine (str.82- 85), kamatne stope (str.147-154), u simulirani otplatni plan u EUR (str. 287-297), u nacrt aneksa (str. 298-301), u aneks od 23. siječnja 2016., (str. 305-310), u prihvaćanje izračuna konverzije (str. 347). Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (str. 417-459) i dopuna nalaza i mišljenja vještaka (487-505), u aneks uz ugovor o kreditu (575-579), u dopunu nalaza i mišljenja (591- 596), saslušana je svjedokinja i tužitelj kao parnična stranka.

3.1. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se kao dokazni prijedlog prihvati izjava ĐDC budući da njezina izjava ne može zamijeniti dokaz saslušanjem iste kao svjedokinje, a tuženik nije obrazložio razlog zašto ista ne bi mogla biti saslušana u svojstvu svjedoka. Nadalje sud nije prihvatio prijedlog tuženika sa ročišta od 24. studenog 2025. da se vještak očituje je li prilikom izračuna razlike kamate isti umanjio za iznos priznate preplate u konverziji, iz razloga jer se vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 29. rujna 2025. u točki 5. svog nalaza i očitovao.

4. U predmetu je Rješenjem posl.br. P-2174/2019-11 od 26. travnja 2022. godine bio određen prekid postupka do pravomoćnog završetka postupka pred Sudom Europske unije broj C-567/20 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.

4.1. Rješenjem P-2174/19-12 od 01. srpnja 2022. godine nastavljen je postupak, jer je postupak pred sudom Europske unije u predmetu C-567/2020 pravomoćno završen Presudom suda Europske unije od 05. svibnja 2022. godine.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat više plaćenih iznosa (tzv. preplate) po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu, koje se odnose na ugovaranje kamatne stope iz CHF kredita (ugovora o kreditu br. 356-65/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 03. svibnja 2005. i ugovora o kreditu br. 356-127/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. listopada 2006.).

6.1.O zahtjevu tužitelj za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6. u oba predmetna ugovora o kreditu odluka je donijeta rješenjem od 17. siječnja 2024. i postalo je pravomoćno (tužitelj se nije žalio na to rješenje).

7. Prigovor tuženika da je nastupila zastara nije osnovan. Naime, tužba je podnijeta 12. lipnja 2019. godine, za isplatu po osnovi preplate vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, tužba je podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina od dana pravomoćnosti odluke u tzv. "kolektivnom sporu" glede utvrđenja ništetnosti u odnosu na odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu odluka u tzv. "kolektivnom sporu" je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 356-65/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 03. svibnja 2005. godine (11-24) utvrđeno je da su istog sklopili dana 03. svibnja 2005. godine, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama dana 04. svibnja 2005. godine pod brojem OU-256/05, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik i ED kao sudužnik i založni dužnik s jedne strane i tuženik (pravni prednik) kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 62.000,- CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen čl. 3. i 6. Ugovora. Čl. 6. Ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita. Ugovoreno je da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita na pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Također da je korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa je iznosila 3,99%. Čl. 3. t. IV Ugovora ugovoren je rok trajanja kredita do 31. svibnja 2035. godine. Čl. 3. t. II Ugovora ugovoreno je da će tužitelj kao korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta 295,64 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 30. lipnja 2005. godine. Čl. 10. Ugovora zasnovano je založno pravo u korist tuženika, a čl. 9. i 10. založni dužnici založili su nekretninu (k. č. [katastarska čestica] upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] na kojem suvlasničkom dijelu je uspostavljeno i s njime povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) što u naravi predstavlja jedinicu "C" stan u prizemlju ukupne površine 44,68 m2 u suvlasništvu založnih dužnika).

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 356-127/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. listopada 2006. godine (73-85) utvrđeno je da su istog sklopili dana 13. listopada 2006. godine, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama dana 16. listopada 2006. godine pod brojem OU-721/06, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik i ED kao sudužnik i založni dužnik s jedne strane i tuženik (pravni prednik) kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 48.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen čl. 3. i 6. Ugovora. Čl. 6. Ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d.. Ugovoreno je da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. i da je korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru suglasan i da prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa je iznosila 4,60% dekurzivno godišnje. Čl. 4. t. I Ugovora ugovoren je rok otplate kredita 30 godina. Čl. 4. t. II Ugovora ugovoreno je da će tužitelj kao korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta 246,07 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Čl. 10. Ugovora zasnovano je založno pravo u korist tuženika na nekretnini založnih dužnika (k. č. [katastarska čestica] upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] na kojem suvlasničkom dijelu je uspostavljeno i s njime povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) što u naravi predstavlja 1. Etaža "A" u podrumu zgrade, u Planu posebnih dijelova označeno sa plavom bojom, u suvlasništvu založnih dužnika).

10. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu broj 356-65/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 305-331), utvrđeno je da su istog sklopili dana 23. siječnja 2016. godine, a potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa] 25. siječnja 2016. pod brojem OV-690/16 tužitelj u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika i UD u svojstvu sudužnika i založnog dužnika s jedne strane i tuženik (pravni prednik) kao kreditor, te da su tim aneksom ugovorne strane izmijenile i dopunile pojedine odredbe osnovnog ugovora i to sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, te je tim Aneksom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 33.724,06 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za eur. Tako je Aneksom ugovoren rok vraćanja kredita 31. svibnja 2035. godine, ugovorena je glavnica kredita, visina anuiteta i rokovi dospijeća, plan otplate. Dakle, uvidom u Aneks Ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZPK/15, od 23 siječnja 2016. utvrđeno je da su tim Aneksom Ugovora ugovorne strane, izmijenile svoje ugovorne odnose, između ostalog, i u pogledu kamatne stope tj. predefinirale su i ugovorenu kamatnu stopu, a predmet ovog postupka je upravo spor vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je bila propisana osnovnim Ugovorom, prije sklapanja Aneksa ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15.

11. Svjedokinja MD iskazala je da joj je poznat tužitelj i predmet spora. Konkretnije da joj je poznato da je tužitelj kod tadašnjeg pravnog prednika tuženika zatražio kredit za kupnju stana, a koji stan se nalazio u sastavu kuće, koja je bila etažirana. Ne sjeća se točno koje godine je to bilo, negdje 2006., 2007. ili 2008. godine. Ne sjeća se točno, ali čini joj se da je tužitelj prvi puta došao u banku radi kredita, sa suprugom. Sjeća se da je tužitelj tražio kredit za kupnju stana. U to vrijeme kada je on tražio kredit imali su ponudu u CHF i u eurima. Sjeća se da je za kredit u eurima kamata tada iznosila 7,25%, a u CHF je bila povoljnija. S obzirom da je kredit u CHF bio povoljniji praksa je bila da su nudili klijentima kredit u CHF. Ne sjeća se da li je tužitelj pitao i tražio kredit u eurima. U vrijeme kada je tužitelj tražio kredit od strane banke bila je akcija pod nazivom "puna kuća 1" kada je kamata iznosila 3,88% i akcija "puna kuća 2" kada je kamata iznosila 3,99% i to je bila kamata za razdoblje od 6 mjeseci, a nakon toga je bila promjenjiva kamata 4,60%. To se odnosilo na kredit u CHF. Zaista se ne sjeća koje godine je tužitelj podigao kredit. Ali sjeća se da je tužitelj radio u policiji i sjeća se da je za članove Sindikata policije postojala posebna ponuda za kredit u CHF. Ne zna da li je tužitelj podigao kredit u vrijeme kada je bila ta posebna akcija za članove Sindikata policije. Kada je došla ponuda za kredite u CHF u smislu kada je banka počela nuditi kredite u CHF, oni koji su radili sa strankama nisu nikakva posebna objašnjenja dobivali kako bi se trebalo objašnjavati strankama, već su na isti način objašnjavali kao i za kredite u eurima. Za kredite u CHF objašnjavali su strankama da će fiksna kamata iznositi 6 mjeseci i da će se nakon toga mijenjati i da će se obračunavati na dan dospijeća. A vezano za valutnu klauzulu u CHF naglašavali su strankama da će plaćanje rate kredita biti u kunama, ali da će iznos rate kredita biti po tečaju CHF koji bude na dan dospijeća. Akcija za članove Sindikata policije odnosila se samo na kredit u CHF, a ne na druge kredite. Poslovnica banke u [adresa] je 2004. godine u 5. mjesecu plasirala prvi kredit u CHF. Nakon toga se "podrazumijevalo" jer je kredit u CHF bio povoljniji od drugih kredita da se uzima kredit u CHF. A s obzirom da je tužitelj radio i radi u policiji i zbog akcije kako je prije rekla za članove Sindikata policije bila je akcija za kredite u CHF, na neki način se i usmeno preporučilo da klijenti uzmu kredit u CHF.

11.1. Iz iskaza svjedokinje, djelatnice banke proizlazi da ona niti drugi osobni bankari nisu dobili nikakva posebna objašnjena za klijente pa tako da klijentima tj. ni tužitelju nije ništa posebno objašnjeno vezano za predmetne kredite, već uobičajeno kao da je kredit u EUR. A iz njezinog iskaza nesporno je utvrđeno da je i sama banka nudila i usmeno preporučila klijentima tj. i tužitelju da podignu kredit u CHF, naglašavajući za tužitelja da je imao i dodatnu akciju jer je policajac.

12. Tužitelj je iskazao da su 2004. godine on i njegov kolega, koji mu je ujedno kum, pronašli jednu kuću koju su naknadno i etažirali, te je postojala mogućnost da otkupe svaki za sebe stan u toj kući. Budući da on i supruga nisu imali dovoljno sredstava za kupnju stana on se u nekoliko banaka raspitivao za kupnju konkretnog stana. U to vrijeme je upravo tuženik odnosno njegov pravni prednik nudio pogodnost za kredite u CHF i to za članove Sindikata policije i budući da je radio u policiji i on da je imao uvjete za kredit u CHF kojeg je nudio tuženik. Taj kredit i zbog te pogodnosti za članove policije je bio najpovoljniji i zato se odlučio baš kod tuženika podići kredit. 2005. godine je kod tuženika podigao kredit u CHF, a zapravo je tražio protuvrijednost iznosa 40.000,00 eura koliko je trebao platiti stan. Sjeća se da njihove plaće, a pogotovo od njegove supruge nije bila dostatna da bi mogli podići neki drugi kredit i zbog navedene pogodnosti i jer im je tuženik nudio baš taj kredit došlo je do realizacije kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu. Nekoliko puta su bili kod tuženika, više zbog tehničkih razloga. Njegova supruga je pitala i za promjenu kamatne stope i za valutnu klauzulu i odgovoreno joj je, a i on je bio prisutan, da je CHF valuta najstabilnija valuta, da se nije mijenjala posljednjih 100 godina i da zbog toga ne trebaju imati bojazan, a kamatna stopa je bila 3,99% u prvoj godini, a kasnije je bila 4,60% i u banci im je rečeno da kamatna stopa ne može ići tako puno gore ili dolje da bi se trebali zabrinuti. U početku je tečaj valute CHF bio čak i niži, ali je banka tada počela dizati kamate tako da je njemu rata kredita uvijek u početku ostajala ista, nešto više iako je razlika bila mala. Međutim kada je tečaj valute CHF počeo rasti njemu je počela rasti i rata kredita tako da mu čak njegova plaća nije bila dostatna za otplaćivati kredit. Nakon toga je došlo do konverzije 2015. godine. Tada su ih plašili da će tečaj valute CHF još porasti. Prilikom konverzije glavnica je bila stabilna, međutim u njegovom konkretnom slučaju tada mu nitko, tj. banka nije htio priznati da je on kredit podigao po povlaštenim uvjetima već su kod konverzije samo uzeli u obzir kao da je podigao kredit u eurima. Kod izračunavanja konverzije njemu nije uzeto u obzir da je kredit podigao pod povlaštenim uvjetima i kod konverzije kamatna stopa je bila najnepovoljnija u eurima. Bankarska službenica im nije objasnila konkretno ni što ni kako se može mijenjati kamatna stopa, niti im je objasnila što znači promjenjiva kamatna stopa, niti kako banka računa promjenjivu kamatnu stopu. U ugovoru samo piše da banka može promijeniti kamatnu stopu, ali nije objašnjeno kako niti pod kojim uvjetima. Kod javnog bilježnika im je samo ukazano da je na stan upisano založno pravo, da je njegova supruga založni dužnik, da se mjenica može aktivirati. Javni bilježnik im nije objasnio ništa vezano za promjenjivu kamatnu stopu niti valutnu klauzulu. On nije imao mogućnosti ništa promijeniti u ugovoru. Prilikom sklapanja konverzije i on i supruga su se borili da im priznaju nešto s obzirom da su za predmetni kredit imali povlaštene uvjete, međutim u konačnici im je priznato samo 0,5% kamatne stope, ali je zbog toga supruga morala otvoriti račun kod tuženika i mjesečno plaćati mjesečno cca 50,00 do 60,00 kn. Kad je sklapao glavni ugovor izričito mu je rečeno da sadržaj ugovora sačinjavaju u Zagrebu i da u poslovnici u [adresa] ne mogu ništa mijenjati i to naglašava zato jer nije imao mogućnosti drugačije pregovarati od onog što je u ugovoru. Kredit je otplaćivao na način da mu je direktno skidano sa plaće, a još dan danas otplaćuje kredit i još 12 godina ga mora otplaćivati.

12.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit iskorišten isključivo za stambene potrebe, da se radilo o "povlaštenom" kreditu jer je tužitelj bio član Sindikata policije, a članovi Sindikata su imali povlaštene uvjete, da kredit još otplaćuje, da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u EUR, da mu kod sklapanja osnovnog Ugovora nije ukazano da bi rata kredita mogla tako znatno porasti kako je u stvarnosti i porasla. U tom smislu da nije bio upoznat o rizicima kredita vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetnih ugovora,

13. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu od 23. siječnja 2016. nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

14. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove.

15. Dakle između stranaka, u ovoj pravnoj stvari, sporno je da li je sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-65/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. siječnja 2016. godine sukladno ZIDZKP/15, prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje, tj. sporno je da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe.

16. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 3. svibnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju stana, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te ugovor o kreditu dana 13. listopada 2006. na iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kao stambeni kredit za kupnju stana.

- da je ugovorena redovna kamatna stopa za prvi kredit 3,99 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke, a za drugi kredit 4,60 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,

- da je ugovoreno da se prvi kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 360 mjeseci, a da se drugi kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 360 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedene kredite dostavio otplatne planove sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 23. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu br. 356-127/2006 kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa za kredit – ugovor broj br. 356-65/2005 mijenjala i to od 17.05.2025. do 30.04.2006. 3,99%, od 30.04.2006. do 31.08.2007. 4,60%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. 5,00 %, od 29.02.2008. do 30.11.2008. 5,99%, od 30.11.2008. do 30.11.2010. 6,20%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. 5,95%, od 30.09.2010. do 01.01.2014. 5,45% i od 01.01.2014. do 30.09.2015. 3,23%. A za ugovor br. 356-127/2006 mijenjala se redovna kamatna stopa i to od 24.10.2006. do 31.08.2007. 4,60%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. 5,00%, od 29.02.2008. do 30.11.2008. 5,70%, od 30.11.2008. do 30.11.2010. 6,10%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. 5,85%, od 30.09.2011. do 01.01.2014. 5,35% i od 01.01.2014. do 30.09.2015. 3,23%.

17. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne, (kao prethodno pitanje)

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima status potrošača i pravni interes za podnošenje tužbe.

18. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a da su prigovori tuženika neosnovani.

19. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. kolovoza 2023. naveo da je provedenim vještačenjem potvrđena visina postavljenog tužbenog zahtjeva, štoviše da bi bio osnovan i nešto više postavljeni tužbeni zahtjev, ali zbog zadržavanja jednostavnosti postupka da neće povisivati prvotno postavljeni tužbeni zahtjev već ga je samo uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka u pogledu početka tijeka kamata za pojedine iznose.

19.1. Sud je prihvatio postavljen tužbeni zahtjev tužitelja od 24. kolovoza 2023. godine.

20. Sud je dopustio usklađeni tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

21. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12 i Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4.

22. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P- 1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

23. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

24. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

25. Kako je odredbom čl. 6. predmetnih Ugovora o kreditu ugovorena kamata (i valutna klauzula) sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 (i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, (kao i ugovorene valutne klauzule), bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik (pravni prednik) bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

26. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz svjedokinje – službenice banke i tužitelja, a koji su iskazivali o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr.) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

27. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, (kao i o valutnoj klauzuli), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, (kao i valutne klauzule), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe (članaka 6. Ugovora o kreditu) u dijelu, koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, ništetne.

28. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je pravni prednik tuženika u utuženom razdoblju (od 01.06.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 3. svibnja 2005 i 13. listopada 2006. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

29. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati (i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja) tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

31. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate (i valutne klauzule) vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ĆD i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

32. Tuženik je u razdoblju u kojem su sklopljeni i predmetni Ugovori o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, (te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate (i odredba o valutnoj klauzuli). Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 BD i DD od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, kao prethodno pitanje, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (i ugovorenu valutnu klauzulu), uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III- 2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

33. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ZD protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope (i valutne klauzule), to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

34. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa (i valutna klauzula), tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

35. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu od 23. siječnja 2016. utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

36. Nadalje, navedenim Aneksom Ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužitelj) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

37. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

38. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

39. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

40. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

41. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Tomislav Prpić, dipl. oec., je dana 07. kolovoza 2023. godine izradio nalaz i mišljenje, te je nakon proučene dokumentacije, izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak dao sljedeće mišljenje:

Ugovor broj 356-65/2005

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata , u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 5.140,61 € / 38.732,32 kn.

Ugovor broj 356-127/2006

3. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata , u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 2.291,68 € / 17.266,96 kn.

4. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, tužitelj bi, na ime anuiteta, u utuženom razdoblju otplate kredita bi manje uplatio 6.535,67 € / 49.242,47 kn I više uplatio 0,63 € / 4,77 kn.

42. Tužitelj se podneskom od 24. kolovoza 2023. godine očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da na isti nema primjedbi, te istog prihvaća kao stručno, pravilno i potpuno, te je istakao da je provedenim vještačenjem potvrđena visina postavljenog tužbenog zahtjeva, te je u pogledu početka tijeka kamata za pojedine iznose uskladio tužbeni zahtjev za isplatu sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

43. Tuženik se podneskom od 12. rujna 2023. godine očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno u potpunosti, obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, odnosno da vještak nije pravilno izvršio izračun po prijedlogu tuženika – tablica G1. Također, tuženik smatra da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu te je stoga takve iznose vještak trebao uzeti u obzir prilikom izračuna. U odnosu na izračun po prijedlogu tuženika, navodi se kako je vještak prilikom izračuna za cijeli period koristio istu visinu kamatne stope, a ne promjenjive kamatne stope banke na kunske kredite bez valutne klauzule. Tuženik smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope i tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u nijednom materijalnom propisu. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, stoga tuženik ukazuje na Presudu i rješenje VSRH, poslovni broj: Revt-294/14 od 09.04.2015. godine. Tuženik posebice ističe da je provedenom konverzijom sukladno ZID ZPK NN 102/15 tužitelj obeštećen u cijelosti, te kako ovakav način izračuna predstavlja omogućavanje prava tužitelju na neosnovano ostvarenje dvostruke koristi na štetu tuženika, odnosno nametanje dvostruke obveze tuženiku, i to obvezu iz kredita u valuti EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u valuti CHF. Tuženik navodi kako su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj i tuženik:

1. izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, 2. izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR,

3. izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita,

4. ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa,

5. ugovorili novi otplatni plan

Naime, odredbama ZID ZPK NN 102/2015 prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Predlaže da vještak izraditi dopunu Nalaza i mišljenja na način da prilikom izračuna simuliranog kredita u HRK valuti uzme u obzir promjenjivu kamatnu stopu prema podacima HNB-a.

44. Na primjedbe tuženika vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja 07. studenog 2023. godine, na način da je svom ranije danom mišljenju dodao točke 2a i 4a:

za Ugovor broj 356-65/2005

2a. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamata cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, promjenjivoj na način da se za svaki mjesec otplate kamatna stopa izmjeni da bude jednaka mjesečnoj vaganoj prosječnoj kamatnoj stopi za taj mjesec, tužitelj je manje platio na ime razlike anuiteta iznos od 12.159,50 € / 91.615,85 kn(dakle naveden je iznos koji je u naravi tužitelj manje platio u odnosu na one koje bi platio u ovom slučaju), za Ugovor broj 356-127/2006

4a. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamata cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, promjenjivoj na način da se za svaki mjesec otplate kamatna stopa izmjeni da bude jednaka mjesečnoj vaganoj prosječnoj kamatnoj stopi za taj mjesec, tužitelj je manje platio na ime razlike anuiteta iznos od 6.706,97 € / 50.533,66 kn. (dakle naveden je iznos koji je u naravi tužitelj manje platio u odnosu na one koje bi platio u ovom slučaju). Vještak je po pozivu suda podneskom od 29. rujna 2025. dostavio dopunu nalaza i mišljenja u kojem je iznio slijedeće:

za Ugovor broj 356-65/2005

2. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, tužitelj bi, na ime anuiteta, u utuženom razdoblju otplate kredita bi manje uplatio 18.229,09 € . 2a. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamata cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, promjenjivoj na način da se za svaki mjesec otplate kamatna stopa izmjeni da bude jednaka mjesečnoj vaganoj prosječnoj kamatnoj stopi za taj mjesec, tužitelj je manje platio na ime razlike anuiteta iznos od 12.159,50 € (dakle naveden je iznos koji je u naravi tužitelj manje platio u odnosu na one koje bi platio u ovom slučaju),

za Ugovor broj 356-127/2006

4a. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamata cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema prosječnoj kamatnoj stopi za stanovništvo u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, promjenjivoj na način da se za svaki mjesec otplate kamatna stopa izmjeni da bude jednaka mjesečnoj vaganoj prosječnoj kamatnoj stopi za taj mjesec, tužitelj je manje platio na ime razlike anuiteta iznos od 6.706,97 €. (dakle naveden je iznos koji je u naravi tužitelj manje platio u odnosu na one koje bi platio u ovom slučaju)

5. Tuženik je proveo konverziju oba tužiteljeva kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati u odnosu na ništetnost promjene kamate, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1 i 3 .

45. Tužitelj nije imao primjedbu na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 29. rujna 2025.

46. Tuženik se na ročištu 24. studenog 2025. očitovao da iz dopune nalaza i mišljenja nije jasno je li vještak pri izračunu nastale preplate uvažio preplatu iz konverzije koja je tužitelju već priznata. Predložio je da se vještak očituje da li je prilikom izračuna razlike kamate umanjio za iznos priznate preplate u konverziji.

46. 1. Sud nije prihvatio taj prijedlog tuženika budući da je vještak u točki 5. dopune nalaza i mišljenja od 29. rujna 2025. odgovorio na to pitanje.

47. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje te dopune nalaza i mišljenja vještaka jer su isti izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljivi, potpuni, objektivni, te izrađeni u skladu s pravilima struke, i zato je sud iste prihvatio kao vjerodostojne i točne i na istima temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

48. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je za prvi ugovor iznosila 3,99% godišnje, a za drugi ugovor iznosila 4,60%, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 3,99%, odnosno 4,60%, (kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita). Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (i valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

49. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate po predmetnim ugovorima o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

50. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

51. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu Ugovora se ne govori o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 3. svibnja 2005. godine.

52. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., (a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu (odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu). Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

53. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.

54. Prema odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom djelu svog zahtjeva, a zbog tog djela nisu nastali posebni troškovi. U ovoj pravnoj stvari tužitelj nije uspio samo glede utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je u odnosu na ništetnost već u tzv. kolektivnom sporu utvrđena ništetnost, a zbog tog djela u ovoj pravnoj stvari nisu nastali posebni troškovi. Zato je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a tužitelju priznat parnični trošak u cijelosti. Naime, tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 27. travnja 2023., 18. svibnja 2023., 24. kolovoza 2023., 20. listopada 2025. te za zastupanje na ročištima 19. travnja 2023., 6. prosinca 2023., 20. siječnja 2025. i 24. studenog 2025. za svaku radnju po 200,00 eura, za sastav žalbe 250,00 eura + PDV u iznosu od 512,50 eura te trošak vještačenja 500,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 111,49 eura i sudske pristojbe na žalbu 111,47 eura, a što sveukupno iznosi 3.285,46 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8/1., 9/1., 46. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

54.1. Tuženiku nije priznat parnični trošak, pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a.

55. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci ove Presude.

U Poreču – Parenzo 23. prosinca 2025.

S u t k i n j a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Splitu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte