Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-409/2019-39

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NDM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društvu Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Leane Modrušan, odvjetnice u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 23. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011146991 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.04.2006., a koja glasi:

„ … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … „ ,

te odredba čl.4.2. Ugovora o kreditu broj 9011146991

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9011146991 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12.04.2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

u odredbi čl.1. koja glasi:

„ … važeće na dan korištenja kredita. „ ,

u odredbi čl.4.2. koja glasi: „ Kamata se obračunava u CHF ... „ ,

u odredbi čl.5.2. koja glasi: „ … obračunava u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. „ ,

u odredbi čl.6.2. koja glasi: „ … obračunava u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. „ ,

te u odredbi čl.7.2. koja glasi: „ … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … „ ,

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužiteljici NDM, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 5.040,35 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 41,56 eura od 10.8.2007. do isplate,

na iznos od 41,76 eura od 11.9.2007. do isplate,

na iznos od 40,87 eura od 11.10.2007. do isplate,

na iznos od 41,27 eura od 9.11.2007. do isplate,

na iznos od 41,46 eura od 7.12.2007. do isplate,

na iznos od 41,85 eura od 10.1.2008. do isplate,

na iznos od 74,18 eura od 12.2.2008. do isplate,

na iznos od 75,35 eura od 11.3.2008. do isplate,

na iznos od 74,20 eura od 10.4.2008. do isplate,

na iznos od 73,36 eura od 12.5.2008. do isplate,

na iznos od 73,32 eura od 10.6.2008. do isplate,

na iznos od 72,65 eura od 10.7.2008. do isplate,

na iznos od 71,88 eura od 8.8.2008. do isplate,

na iznos od 72,46 eura od 10.9.2008. do isplate,

na iznos od 74,97 eura od 10.10.2008. do isplate,

na iznos od 77,28 eura od 10.11.2008. do isplate,

na iznos od 74,22 eura od 12.12.2008. do isplate,

na iznos od 79,54 eura od 13.2.2009. do isplate,

na iznos od 80,72 eura od 12.3.2009. do isplate,

na iznos od 81,57 eura od 10.4.2009. do isplate,

na iznos od 78,86 eura od 27.4.2009. do isplate,

na iznos od 79,00 eura od 11.5.2009. do isplate,

na iznos od 78,25 eura od 10.6.2009. do isplate,

na iznos od 78,73 eura od 13.7.2009. do isplate,

na iznos od 77,32 eura od 11.8.2009. do isplate,

na iznos od 78,51 eura od 10.9.2009. do isplate,

na iznos od 77,75 eura od 9.10.2009. do isplate,

na iznos od 78,04 eura od 10.11.2009. do isplate,

na iznos od 77,94 eura od 10.12.2009. do isplate,

na iznos od 79,90 eura od 12.1.2010. do isplate,

na iznos od 80,86 eura od 11.2.2010. do isplate,

na iznos od 80,49 eura od 11.3.2010. do isplate,

na iznos od 82,16 eura od 9.4.2010. do isplate,

na iznos od 82,98 eura od 10.5.2010. do isplate,

na iznos od 85,19 eura od 10.6.2010. do isplate,

na iznos od 87,29 eura od 26.7.2010. do isplate,

na iznos od 84,66 eura od 10.8.2010. do isplate,

na iznos od 91,40 eura od 10.9.2010. do isplate,

na iznos od 87,96 eura od 12.10.2010. do isplate,

na iznos od 88,36 eura od 10.11.2010. do isplate,

na iznos od 73,68 eura od 10.12.2010. do isplate,

na iznos od 76,91 eura od 10.1.2011. do isplate,

na iznos od 73,39 eura od 10.2.2011. do isplate,

na iznos od 74,42 eura od 30.3.2011. do isplate,

na iznos od 74,10 eura od 25.4.2011. do isplate,

na iznos od 77,71 eura od 25.5.2011. do isplate,

na iznos od 67,00 eura od 25.6.2011. do isplate,

na iznos od 68,25 eura od 25.7.2011. do isplate,

na iznos od 67,64 eura od 25.8.2011. do isplate,

na iznos od 49,94 eura od 25.9.2011. do isplate,

na iznos od 49,57 eura od 25.10.2011. do isplate,

na iznos od 49,62 eura od 25.11.2011. do isplate,

na iznos od 49,95 eura od 25.12.2011. do isplate,

na iznos od 50,89 eura od 25.1.2012. do isplate,

na iznos od 51,03 eura od 25.2.2012. do isplate,

na iznos od 50,61 eura od 25.3.2012. do isplate,

na iznos od 50,81 eura od 25.4.2012. do isplate,

na iznos od 51,00 eura od 25.5.2012. do isplate,

na iznos od 50,73 eura od 25.6.2012. do isplate,

na iznos od 50,49 eura od 25.7.2012. do isplate,

na iznos od 50,36 eura od 25.8.2012. do isplate,

na iznos od 49,48 eura od 25.9.2012. do isplate,

na iznos od 50,39 eura od 25.10.2012. do isplate,

na iznos od 50,56 eura od 25.11.2012. do isplate,

na iznos od 50,30 eura od 25.12.2012. do isplate,

na iznos od 49,16 eura od 25.1.2013. do isplate,

na iznos od 49,73 eura od 25.2.2013. do isplate,

na iznos od 49,92 eura od 25.3.2013. do isplate,

na iznos od 49,59 eura od 25.4.2013. do isplate,

na iznos od 48,71 eura od 25.5.2013. do isplate,

na iznos od 48,94 eura od 25.6.2013. do isplate,

na iznos od 48,48 eura od 25.7.2013. do isplate,

na iznos od 48,92 eura od 25.8.2013. do isplate,

na iznos od 49,50 eura od 25.9.2013. do isplate,

na iznos od 49,50 eura od 25.10.2013. do isplate,

na iznos od 49,57 eura od 25.11.2013. do isplate,

na iznos od 49,72 eura od 25.12.2013. do isplate,

na iznos od 49,66 eura od 25.1.2014. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužiteljici NDM, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog CHF tečaja, u roku od 15 dana isplati iznos od 5.390,74 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 1,35 eura od 11.5.2006. do isplate,

na iznos od 0,74 eura od 12.6.2006. do isplate,

na iznos od 0,61 eura od 11.9.2006. do isplate,

na iznos od 1,52 eura od 11.10.2006. do isplate,

na iznos od 0,17 eura od 10.4.2009. do isplate,

na iznos od 3,27 eura od 9.4.2010. do isplate,

na iznos od 6,08 eura od 10.5.2010. do isplate,

na iznos od 13,35 eura od 10.6.2010. do isplate,

na iznos od 20,35 eura od 26.7.2010. do isplate,

na iznos od 11,90 eura od 10.8.2010. do isplate,

na iznos od 34,01 eura od 10.9.2010. do isplate,

na iznos od 22,93 eura od 12.10.2010. do isplate,

na iznos od 24,38 eura od 10.11.2010. do isplate,

na iznos od 38,69 eura od 10.12.2010. do isplate,

na iznos od 52,15 eura od 10.1.2011. do isplate,

na iznos od 37,83 eura od 10.2.2011. do isplate,

na iznos od 42,25 eura od 30.3.2011. do isplate,

na iznos od 41,11 eura od 25.4.2011. do isplate,

na iznos od 56,15 eura od 25.5.2011. do isplate,

na iznos od 72,41 eura od 25.6.2011. do isplate,

na iznos od 78,91 eura od 25.7.2011. do isplate,

na iznos od 91,35 eura od 25.8.2011. do isplate,

na iznos od 73,13 eura od 25.9.2011. do isplate,

na iznos od 70,90 eura od 25.10.2011. do isplate,

na iznos od 71,51 eura od 25.11.2011. do isplate,

na iznos od 73,91 eura od 25.12.2011. do isplate,

na iznos od 80,62 eura od 25.1.2012. do isplate,

na iznos od 81,82 eura od 25.2.2012. do isplate,

na iznos od 79,24 eura od 25.3.2012. do isplate,

na iznos od 80,89 eura od 25.4.2012. do isplate,

na iznos od 82,47 eura od 25.5.2012. do isplate,

na iznos od 80,90 eura od 25.6.2012. do isplate,

na iznos od 79,56 eura od 25.7.2012. do isplate,

na iznos od 78,97 eura od 25.8.2012. do isplate,

na iznos od 73,29 eura od 25.9.2012. do isplate,

na iznos od 79,81 eura od 25.10.2012. do isplate,

na iznos od 81,27 eura od 25.11.2012. do isplate,

na iznos od 79,77 eura od 25.12.2012. do isplate,

na iznos od 72,34 eura od 25.1.2013. do isplate,

na iznos od 76,57 eura od 25.2.2013. do isplate,

na iznos od 78,21 eura od 25.3.2013. do isplate,

na iznos od 76,27 eura od 25.4.2013. do isplate,

na iznos od 70,54 eura od 25.5.2013. do isplate,

na iznos od 72,43 eura od 25.6.2013. do isplate,

na iznos od 69,57 eura od 25.7.2013. do isplate,

na iznos od 72,91 eura od 25.8.2013. do isplate,

na iznos od 77,32 eura od 25.9.2013. do isplate,

na iznos od 77,64 eura od 25.10.2013. do isplate,

na iznos od 78,51 eura od 25.11.2013. do isplate,

na iznos od 79,89 eura od 25.12.2013. do isplate,

na iznos od 79,90 eura od 25.1.2014. do isplate,

na iznos od 118,07 eura od 25.2.2014. do isplate,

na iznos od 118,07 eura od 25.3.2014. do isplate,

na iznos od 115,84 eura od 25.4.2014. do isplate,

na iznos od 114,55 eura od 25.5.2014. do isplate,

na iznos od 114,46 eura od 25.6.2014. do isplate,

na iznos od 117,05 eura od 25.7.2014. do isplate,

na iznos od 118,82 eura od 25.8.2014. do isplate,

na iznos od 119,59 eura od 25.9.2014. do isplate,

na iznos od 122,51 eura od 25.10.2014. do isplate,

na iznos od 123,53 eura od 25.11.2014. do isplate,

na iznos od 122,94 eura od 25.12.2014. do isplate,

na iznos od 213,22 eura od 25.1.2015. do isplate,

na iznos od 124,05 eura od 25.2.2015. do isplate,

na iznos od 123,98 eura od 25.3.2015. do isplate,

na iznos od 123,91 eura od 25.4.2015. do isplate,

na iznos od 123,84 eura od 25.5.2015. do isplate,

na iznos od 123,77 eura od 25.6.2015. do isplate,

na iznos od 123,70 eura od 25.7.2015. do isplate,

na iznos od 123,62 eura od 25.8.2015. do isplate,

na iznos od 123,55 eura od 25.9.2015. do isplate,

V. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužiteljici NDM, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 3.783,73 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate, do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

„ Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011146991 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 9.12.2015.“

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.706,37 eura.

VIII. Nalaže se Privredna Banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužiteljici NDM, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.556,36 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, u iznosu od 158,84 eura, odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 21. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 12. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011146991, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.243,00 CHF. Ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora stanke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, a kako je takva ugovorna odredba sadržana i u predmetnom ugovoru o kreditu, predlaže da se ista utvrdi ništetnom. Navodi da je ništetna i odredba Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: /ž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navodi da su stranke 9. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru u kreditu broj 9011146991kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od dana zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Zatim u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače sa kreditima u EUR valuti, aneksima / dodacima dolazi do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Kako ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja aneksa / Dodatka u osnovnim ugovorima o kreditu valuta CHF nije postojala, čime nestaje glavni razlog sklapanja aneksa / Dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica ističe da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog aneksa / Dodatka. Tužiteljica navodi da je u odredbi čl. 3 Dodatka navedeno da nakon konverzije preostali iznos glavnice na dan 30.9.2015. iznosi 46.430,52 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 354.613,09 kn. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, a ništetnost djeluje ex tunc, na dan 30.9.2015. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 69.805,50 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora iznosi 323.462,49 kn, dakle iznos preostale nedospjele glavnice kredita bio je znatno manji nego što je prikazano u aneksu ugovora. Radi svega navedenog tužiteljica smatra da je predmetni dodatak ugovora o kreditu u cijelosti ništetan. Predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe iz ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule, da sud utvrdi ništetnim Dodatak ugovora o kreditu te da obveže tuženika da mu isplati iznos od 109.288,16 kn za koji je preplatila predmetni kredit zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužiteljica je podneskom od 27. rujna 2022., a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, konačno specificirala kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da s osnova preplaćene kamatne stope traži isplatu iznosa od 5.040,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 11. kolovoza 2007. do isplate, s osnova preplaćenog tečaja iznosa od 5.390,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 11. svibnja 2006. do isplate, te iznosa od 3.783,73 eura s osnova razlike glavnice u provedenoj konverziji zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. listopada 2015. do isplate. Podredno, ukoliko sud ne bi prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu razlike glavnica utvrđenu na dan 30. rujna 2015., tada traži i razliku mjesečnih anuiteta za period nakon 30. rujna 2015. pa nadalje, u iznosu od 4.218,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, počevši od 25. listopada 2015. do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prije svega, ističe kako je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U odnosu na valutnu klauzulu, ističe kako je ona izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima te nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno pravni odnos banke i korisnika. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Ako je prema čl. 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Dakle, za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdila potpisom ugovora, a isti taj ugovor je u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka tužiteljici ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Nadalje, ističe kako tužiteljica pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, jer očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način na proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope, u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom postupka kolektivne zaštite, sudovi su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, prvenstveno stoga što je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i Zakona o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., kojim je u čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama, tuženik je sukladno odredbi čl. 306. st. 4. učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke“ te je tužiteljicu informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, a uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Slijedom navedenoga, tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu pa je argumentacija tužiteljice koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, pogrešna i promašena. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Upravo zbog nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zaključno, ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Konkretne kamatne stope određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Zatim, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, navedeno je nesporno i to ne može biti predmet preispitivanja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te potražuje parnični trošak.

4. Tuženik je na ročištu održanom kod ovog suda 21. studenog 2025. izjavio prigovor radi prijeboja s osnova tzv. negativnih razlika u iznosu od 1.706,37 eura.

5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 9011146991 od 12. travnja 2006. (list 7-11), plan otplate (list 12-15), dodatak ugovora o kreditu broj 9011146991 od 9. prosinca 2015. (list 16-19), plan otplate (list 20-21), pregled uplata po kreditu (list 22-23), knjigovodstvena kartica (list 24-36), tečajna lista na dan 12. travnja 2006. (list 37) nalaz i mišljenje vještaka Barbare Babić Gobbo od 22. kolovoza 2022. (list 109-135) te iskaz tužiteljice kao parnične stranke (list 277-278). Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara, a parnične stranke su se suglasile da stalni sudski vještak Barbara Babić Gobbo ne iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na raspravi.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 12. travnja 2006. zaključila ugovor o kreditu broj 9011146991, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.243,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,35% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (čl.4.1.); da visinu kamatne stope tuženik može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine i na dan 1.7. a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ugovora ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene (čl.4.2.); da se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima, da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl.5.2.), da se kamata na zakašnjela plaćanja, obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl.6.2.), da se kredit u iznosu od 86.243,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, kao i da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se s danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome (čl. 7.2.); da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu te je ista iznosila u razdoblju od 25.8.2007. do 24.2.2008. 5,35%, od 25.2.2008. do 24.12.2010. 6,10%, od 25.12.2010. do 24.6.2011. 5,75%, od 25.6.2011. do 24.9.2011. 5,50%, od 25.9.2011. do 24.2.2014. 5,20%, od 25.2.2014. nadalje 3,23%; da su stranke izvršile konverziju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da su 9. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

8. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ništetan, je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva, može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ima li tužiteljica pravo na restituciju i unatoč izvršenoj konverziji kredita, a sporan je i tuženikov prigovor radi prebijanja.

9. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužiteljica otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO/05) kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

9.1. Slijedom navedenog, neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama ZOO/05 te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO/05.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

11. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pored toga, ističe se da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. („Narodne novine“ broj: 70/19) u odredbi čl. 502.c dodano da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba ZOO/05.

11.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

11.2. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.3. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, po ocjeni ovoga suda, nije na tužiteljici da navedene već utvrđene činjenice u ovom postupku dokazuje.

11.4. Pri tom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom kao potrošačem pregovarao, odnosno da je tužiteljica bila informirana o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobnog bankara i javnog bilježnika, međutim tijekom postupka odustao je od saslušanja osobnog bankara. Dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije proveden jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

11.5. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona nije bila obaviještena o načinu na koji do promjene kamatne stope dolazi.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,75 postotnih poena (6,10 % u odnosu na početnih 4,35 %), ili za više od 40%, te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

13. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

13.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije (a što proizlazi iz njenog iskaza), uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

13.3. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao točkama I. i II. izreke presude.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14.3. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, te s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

15. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužiteljica izvršila konverziju nipošto ne može značiti da je time izgubila pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatila zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi te se niti ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u euro uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u valuti euro, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak (Aneks) ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u euru vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen – njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u eurima valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO/05). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga sklapanjem Dodatka (Aneksa) ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP/14 ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti euro, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužiteljica tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

15.1. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi ND protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda Europske unije, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

15.2. Međutim, tužiteljica nije u pravu kada tvrdi da je Dodatak ugovora o kreditu nepostojeći, niti ništetan. Naime, konverzija je izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužiteljica je Dodatak (Aneks) ugovora o kreditu prihvatila. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužiteljicu, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka (Aneksa) ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi.

15.3. U skladu sa svime navedenim, stav je ovog suda da je Aneks ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužiteljici određen iznos, dok je tužiteljica stava da joj je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

16. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke, Barbari Babić Gobbo. Vještak je utvrdio da je, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica do konverzije kredita, na ime tečajnih razlika, više uplatila 5.390,74 eura. Nadalje, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je do konverzije kredita, na ime kamata, više uplatila iznos od 5.040,35 eura. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.783,73 eura, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Stoga, nakon uračunavanja svih efekata konverzije preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 14.214,82 eura, i to:

5.040,35 eura preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svake pojedine preplate do isplate, 5.390,74 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svake pojedine preplate do isplate, 3.783,73 eura razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

17. Nadalje, što se tiče tijeka kamata, valja ukazati na činjenicu da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je tužiteljica u znatno slabijem i nepovoljnijem položaju, uzimajući u obzir stupanj i informiranosti i činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača i upravo je tuženik sastavio ugovor koji sadrži nepoštene odredbe te na njihov sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, stoga se ne može govoriti o poštenju tuženika. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi čl. 1115. ZOO/05.

18. Prigovor zastare je neosnovan. Odredbom čl. 328. ZOO/05 propisano je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO/05, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Odredba čl. 215. ZOO/05 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljičino pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom Visokog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 21. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III.- VI. izreke ove presude.

20. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 1.706,37 eura na ime tzv. negativnih razlika, valja istaći da tuženiku ne pripadaju tzv. negativne razlike te je tužiteljica je ispravno postavila svoj tužbeni zahtjev kao restitucijski zahtjev koji kao takav može obuhvaćati samo tzv. preplaćene pozitivne mjesečne razlike. Naime, ne radi se o zahtjevu za naknadom štete da bi se stoga odbijali iznosi negativnih mjesečnih razlika (kad je tužiteljica zbog smanjenja tečaja plaćala manje iznose anuiteta) po principu priznavanja samo stvarne štete, već kako je i navedeno o restitucijskom zahtjevu. Eventualne negativne razlike na štetu tuženika nastale su na temelju ugovornih odredbi koje je tuženik sam uglavio, pa stoga za isto nikako ne može tužiteljica snositi odgovornost. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji tražbina tuženika s osnova tzv. negativnih razlika. Tuženik tužiteljici nije objasnio sve okolnosti koje utječu na promjenu tečaja, niti ju je upoznao s tečajnim rizicima, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Iz istih razloga bi bio neosnovan i prigovor radi prijeboja pa je stoga odlučeno kao u toč. VII. izreke ove presude.

21. Odluka o trošku parničnog postupka sadržana u točkama VIII. i IX. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva (u odnosu na utvrđenje da je ništetan dodatak predmetnog ugovora o kreditu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi).

21.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 24. kolovoza 2020., 27. rujna i 13. listopada 2022. (Tbr. 8.1. Tarife), te za zastupanje na ročištima 17. rujna 2020. i 21. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife). Tužiteljici pripada i 100 bodova za sastav podneska od 3. lipnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife), te 25 bodova za sastav podneska od 5. listopada 2020. (Tbr. 8.4. Tarife).

21.2. Ukupno tužiteljici pripada 1.625,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.250,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 812,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 4.062,50 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 331,81 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 162,05 eura.

21.3. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 4.556,36 eura, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 158,84 eura (tužiteljica je zahtijevala iznos od 4.715,20 eura), zahtjev tužiteljice odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Naime, tužiteljici ne pripada materijalni trošak u iznosu od 13,27 eura i trošak plaćanje naknade banci za dostavu dokumentacije u iznosu od 20,57 eura jer tužiteljica nije dostavila dokaz da su isti troškovi nastali, kao ni zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na isto punomoćnica tužitelja nije pristupila.

22. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 23. prosinca 2025.

Sudac

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte