Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1383/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mislavu Baliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 2597/2021-29 od 18. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2597/2021-29 od 18. ožujka 2025. ispravljena rješenjem poslovni broj P-2597/2021-32 od 4. travnja 2025.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. lipnja 2005.,u dijelu u kojem je ugovorena kamata koja je promjenjiva na temelju odluke kreditora, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.732,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u roku od petnaest dana.

2. Rješenjem od 4. travnja 2025. je ispravljena izreka iste presude na način da je u točki III. izreke dodan iznos parničnog troška od 1.961,44 eura te je u uvodu izmijenjen datum donošenja presude (18. ožujka 2025.).

3. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke i to tužitelj protiv odluke o trošku iz točke III. izreke, uz obrazloženje da nije odlučeno o iznosu parničnog troška, dok je tuženik podnio žalbu protiv presude u dosuđujućem dijelu, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP).

4. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zato što nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su nejasni i proturječni. Pored toga navodi da dosuđeni iznos ne odgovara zbroju pojedinačnih iznosa na koje teku zatezne kamate(2.186,19 eura) pa da je u tom dijelu presuda proturječna. Glede utvrđenja da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, navodi da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje takvog zahtjeva u smislu čl. 187. ZPP-a pa da je počinjena povreda postupka iz čl.354. st. 1. u svezi s člankom 187. ZPP-a. Glede merituma, ističe da je predmetni ugovor sklopljen 16. lipnja 2005. za vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03- dalje ZZP/03) koji nije poznavao institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača pa da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

5. Osporava zaključak suda o zastari, uz obrazloženje da se tužba radi zaštite kolektivnih interesa ne može smatrati tužbom vjerovnika protiv dužnika u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), pa da nije moglo doći do prekida zastare. U svakom slučaju tvrdi da je zahtjev za povrat prvih pet anuiteta u zastari. Ističe da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, budući da je postupao u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja prijepornog ugovora. Nadalje ističe da nije istaknut zahtjev radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule pa da je nejasno na temelju čega je dosuđen povrat preplaćenog iznosa. Navodi da je ostao sporan tužiteljev status potrošača, jer da o tome nema razloga u pobijanoj presudi. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ističući da je u izreci izostavljen iznos dosuđenog troška pa da se ni u tom dijelu presuda ne može ispitati.

6. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 2.719,21 eura kao razlike koja je nastala primjenom valutne klauzule za vrijeme trajanja prijepornog ugovora o kreditu.

10. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 16. lipnja 2005. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 33.524,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu valutne klauzule, s tim što je člankom 2. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, dok je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

11. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. polazeći od utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti te za isplatu utuženog iznosa, visina kojeg je utvrđena vještačenjem.

13. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154.i čl. 155. ZPP- a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, te trošak financijskog vještačenja i sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 1.961,44 eura.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba, u odnosu na zahtjev za isplatu zbog ništetnosti valutne klauzule, nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

15. Glede pitanja vezanosti suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivne tužbe, treba navesti da je člankom 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. O obvezujućoj snazi sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača govori i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje ZZP/14 ).

16. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud prvog stupnja osnovano utvrdio da je u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

17. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 i 96/13 - dalje ZZP/07) te odredbama ZOO-a, dok je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem kamate koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

18. Dakle, u presudama koje su donesene povodom kolektivne tužbe je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta te ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. U ovom postupku je bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, pri čemu treba navesti da tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje odgovarajućih dokaza.

20. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kada je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 30. lipnja 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe glede ništetnosti valutne klauzule pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. Treba navesti da tuženik u žalbi prigovor zastare obrazlaže drugačijim činjenicama, u čemu je prekludiran, budući da takve činjenice nije iznosio do zaključenja glavne rasprave (čl. 352. ZPP-a).

21. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji je doista isplaćen, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

22. Glede postojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, treba navesti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, drugostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje, već pravni interes ispituje sud prvog stupnja primjenom čl. 187. ZPP-a pa su utoliko bez osnove i navodi koji su o tome izneseni u žalbi.

23. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika glede osporavanja statusa tužitelja kao potrošača. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelj prijeporni ugovor sklopio kao fizička osoba, da je ugovor sklopljen radi kupnje osobnog vozila te da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva, što je dodatno potkrijepljeno odgovarajućim podacima nadležne porezne uprave. Također je bez osnove tvrdnja da tužitelj ne bi imao pravo na isplatu preplaćenog iznosa zato što nije postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovora u kojemu je ugovorena primjena valutne klauzule. Naime, o ništetnosti određene ugovorne odredbe je dopušteno raspravljati u parnici radi isplate kao o prethodnom pitanju, povodom pozivanja stranke na ništetnost, u skladu s člankom 327. ZOO-a, što znači da tužitelj nije bio dužan u ovoj parnici postaviti tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti određenih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

24. U odnosu na tvrdnju tuženika o neskladu između dosuđenog iznosa te zbroja pojedinačnih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata, treba odgovoriti da je tužitelj, u skladu s nalazom vještakinje, pravilno zatražio isplatu pojedinačnih iznosa na koje teče zatezna kamata, pri čemu su obuhvaćeni samo oni iznosi koji su bili veći od prvog anuiteta koji je obračunat primjenom tečaja na dan isplate kredita (početni tečaj). Točno je da je zbroj svih pojedinačnih iznosa veći od dosuđene glavnice, što znači da bi tužitelj imao pravo na isplatu većeg iznosa glavnice od dosuđenog, ali kako tužitelj nije podnio žalbu protiv presude, ovaj sud nije ovlašten odluku u tom dijelu mijenjati, zbog ograničenja iz članka 374. ZPP-a.

25. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je propust unošenja iznosa troška u izreku presude otklonjen donošenjem rješenja o ispravku točke III. izreke od 4. travnja 2025., s tim što je u razlozima presude obrazloženo za koje radnje odvjetnika je tužitelju priznat trošak primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023 ), te u kojim iznosima su priznati troškovi vještačenja i sudskih pristojbi. Prema čl. 365. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti, između ostalog, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Žalba tužitelja protiv presude u dijelu odluke o parničnom trošku, sadržajem predstavlja prijedlog za ispravak u smislu čl. 342. ZPP-a. Kako je sud prvog stupnja donio rješenje o ispravku po službenoj dužnosti, čime je ispravio očitu pogrešku u pisanju izreke, a s obzirom na žalbene navode stranaka u odnosu na odluku o trošku, proizlazi da su žalbe protiv odluke o trošku također neosnovane.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci, 23. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara