Poslovni broj: Usl – 802/2025-13
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Best in parking d.o.o. Zagreb, Trg Petra Preradovića 6, OIB: 13111840409, zastupanog po opunomoćeniku Ibrici Zulfikarpašiću, odvjetniku u Zagrebu, Iločka 34, protiv tuženika Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove, Dubrovnik, Vukovarska 16, OIB: 32082115313, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB: 21712494719, radi plaćanja spomeničke rente, nakon javne rasprave održane i zaključene 1. prosinca 2025., objavom odluke na temelju članka 121. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24; dalje ZUS), 23. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I. Poništava se rješenja Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove Klasa: UP/II-363-05/25-01/3 Urbroj: 2117- 09/1-25-2 od 24. veljače 2025. u dijelu kojim je odlučeno o točki 2. rješenja Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu Klasa: UP/I-363-03/24-07/404 Urbroj: 2117-1-03-01-24-3 od 6. studenog 2024.
II. Poništava se rješenje Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu Klasa: UP/I-363-03/24-07/404 Urbroj: 2117- 1-03-01-24-3 od 6. studenog 2024. u točki 2. izreke rješenja i predmet vraća na ponovno odlučivanje.
III. U ostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan.
IV. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo dužno je postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju presude.
V. Svaka stranka snosi svoje troškove upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-363-05/25-01/3 Urbroj: 2117-09/1-25-2 od 24. veljače 2025. odbija se tužiteljeva žalba izjavljena na rješenje Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu Klasa: UP/I-
Poslovni broj: Usl – 802/2025-
363-03/24-07/404 Urbroj: 2117-1-03-01-24-3 od 6. studenog 2024. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje).
2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se:
- da je tužitelj obveznik plaćanja spomeničke rente za 2024. za poslovni prostor korisne površine 18.517,22 m[2] , u Dubrovniku, Zagrebačka bb, na području kulturno povijesne cjeline, u ukupnom iznosu od 117.769,56 eura (točka 1.);
- koju je dužan platiti u kvartalnim obrocima i to treći kvartal u iznosu od 88.327,17 eura u roku od 30 dana od dana primitka rješenja, i četvrti kvartal u iznosu od 29.442,39 eura u korist računa Prihodi od spomeničke rente (točka 2.);
- na dospjelu nepodmirenu obvezu obračunat će se zatezna kamata i to od prvog sljedećeg dana nakon dospijeća do dana plaćanja (točka 3.);
- obveznik je dužan svaku promjenu koja utječe na obvezu plaćanja spomeničke rente prijaviti Upravnom odjelu u roku od 30 dana od dana nastanka promjene (članak 4.).
3. Tužitelj u tužbi dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja navodima kojima se protivi načinu na koji je obračunata površina za koju se plaća spomenička renta odnosno primijenjena odredba članka 144. stavak 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Na te je okolnosti tijekom postupka predlagao provesti očevid uz sudjelovanje vještaka. Neovisno o tome što je takvu dokumentaciju dostavio Upravni odjel za komunalne djelatnosti, promet i mjesnu samoupravu Grada Dubrovnika, površina javne garaže da nije 18.517,22 m[2] . U garaži ima 711 parkirališnih mjesta, a svako mjesto ima prosječnu površinu od 12,5 m[2] , što dovodi do ukupne korisne površine od 8.887,50 m[2] . Garaža služi parkiranju vozila koja se mogu parkirati samo na parkirališnim mjestima, a ne i na prometnicama unutar garaže, stubištu, dizalu, sanitarnim prostorijama ili bilo kojem drugom dijelu garaže. Nije sporno da garaža ima veću ukupnu površinu od one koju tužitelj uporno ističe kao neto korisnu površinu garaže, međutim, prostori garaže koji ne služe za parkiranje nisu i ne mogu predstavljati korisnu površinu garaže, jer tu parkiranje vozila nije moguće. Napominje da u Republici Hrvatskoj postoji samo jedan propis koji propisuje kriterije za utvrđivanje neto korisne površine građevine, a to je Pravilnik minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz Programa društveno poticajne stanogradnje (Narodne novine, br. 106/04) koji u članku 19. propisuje da neto korisnu površinu skupne garaže treba utvrditi obračunom parkirališnog mjesta (uz koeficijent 0,60), dakle, uzimajući u obzir, samo parkirališno mjesto, a ne obračun cijele ili dijelova garaže koji ne služe za parkiranje. Čak i u slučaju da se prilikom obračuna korisne površine garaže, umjesto površine parkirališnih mjesta, uzme u obzir površina iz dokumentacije koja je izgrađena prilikom gradnje garaže Ilijina Glavica, koja je služila za utvrđenje kubature garaže, zbroj korisne površine parkirališta po etažama po rješenju nije točan, jer točan zbroj površine iznosi 13.872,65 m[2] . Predlaže se osporena rješenja poništiti, a tužitelju naknaditi troškove upravnog spora.
4. U svom odgovoru tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
5. Temeljem članka 19. stavak 3. ZUS-a u spor je kao zainteresirana osoba pozvan Grad Dubrovniku, koji u odgovoru na tužbu uvodno predlaže tužbu odbaciti kao nepravodobnu jer je tužitelj osporeno rješenje zaprimio 7. ožujka 2025. Dalje, navodi da je prvostupanjsko tijelo provedenim očevidom pravilno utvrdilo ukupnu korisnu površinu poslovnog prostora bez izuzimanja površina koje se ne odnose na parkiranje, jer se poslovni prostor – garaža ne može koristiti bez korištenja cjelokupne površne i pratećih površina koje služe za pristup parkiranom mjestu.
Poslovni broj: Usl – 802/2025-
Takvo je stajalište potvrđeno i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1711/23-2 od 18. listopada 2023. Protivno tužiteljevim tvrdnjama, Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnog dobra i Odluke o visini spomeničke rente Grada Dubrovnika ne upućuje na primjenu Pravilnika minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz programa društveno poticane stanogradnje kao mjerodavnog propisa za izračun spomeničke rente. U konkretnom je slučaju za izračun korisne površine poslovnog prostora pravilno primijenjen standard izračuna korisnih površina određen hrvatskom normom HRN ISO 9836:2002 Standardi za svojstva zgrada – Definiranje i proračun površina i prostora. Taj izračun ujedno odgovara neto korisnoj površini navedenoj u projektnoj dokumentaciji na temelju koje je izdana izmjena i dopuna građevinske dozvole (tako i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-8155/2011-9 od 8. svibnja 2014.). Predlaže tužbu odbaciti, podredno kao neosnovanu odbiti.
6. Tijekom spora održana je rasprava (ročište 1. prosinca 2025.), bez nazočnosti tuženika i zainteresirane osobe, na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
7. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu u kojem su donesena osporena rješenja, kao i onu priloženu tijekom spora, dok je odbio prijedlog za izvođenjem dokaza očevidom na okolnost neto korisne površine i primjene koeficijenta, jer isti nije od utjecaja na utvrđivanje činjenica odlučnih za rješavanje ove upravne stvari.
8. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
9. Prije upuštanja u raspravljanje o predmetu spora valjalo je utvrditi osnovanost tvrdnji zainteresirane osobe da je podnesena tužba nepravodobna.
10. Prema odredbi članka 40. stavak 1. ZUS-a tužba se podnosi sudu u roku od 30 dana od dostave osporene pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje.
11. Prema odredbi članka 111. stavak 2. ZUS kad je rok određen na dane, dan kada je dostava izvršena odnosno dan u koji pada događaj od kojega se računa trajanje roka ne uračunava se u rok, već se početak roka računa od sljedećeg dana (stavak 2.), nedjelje, blagdani i neradni dani ne utječu na početak i tijek roka. Kad zadnji dan roka pada u nedjelju, na blagdan ili drugi dan kada sud ne radi, rok istječe prvog sljedećeg radnog dana (stavak 3.).
12. Prema dostavnici priloženoj spisu tuženog tijela tužitelj je osporeno rješenje zaprimio 7. ožujka 2025. pa posljednji dan rok pada na 6. travnja 2025. (nedjelja). Kako je tužba podnesena prvog sljedećeg radnog dana 7. travnja 2025. to je ista u smislu prethodno navedene odredbe pokrenuta u okviru zakonom propisanog roka za pokretanje upravnog spora.
13. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
14. Stranke spora imaju suprotstavljeno stajalište o načinu na koji se treba obračunati spomenička renta za poslovni prostor koji se nalazi na području kulturno – povijesne cjeline, u Dubrovniku, Zagrebačka bb.
15. S jedne strane, tuženik smatra kako se kod obračuna naknade cijeli prostor treba tretirati kao poslovni prostor, dok tužitelj, s druge strane, drži da se treba uzeti samo korisni dio garaže. Stranke se pozivaju na iste zakonske odredbe koje, međutim, drukčije tumače, iz čega proizlaze njihova drukčija stajališta o načinu na koji se u konkretnom slučaju treba obračunati spomenička renta.
16. Za ovaj spor mjerodavne su odredbe članka 114. Zakona o zaštiti i očuvanja kulturnih dobara (Narodne novine, br. 69/99, 151/03, 157/03, 100/04,
Poslovni broj: Usl – 802/2025-
87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 102/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21, 114/22) prema kojima:
(1) Fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline, obveznici su spomeničke rente.
(3) Osnovica spomeničke rente je korisna površina poslovnog prostora koji se nalazi u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline. (5) Visinu spomeničke rente propisuje svojom odlukom Grad Zagreb, grad ili općina.
17. Ista kategorija (fizičke i pravne osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno – povijesne cjeline koje su obveznici plaćanja poreza na dohodak ili poreza na dobit) obuhvaćeni su i Odlukom o visini spomeničke rente (Službeni glasnik Grada Dubrovnika, br. 7/10, 82/11, 14/15, 12/16, 25/19).
18. Donošenju prvostupanjskog rješenja po službenoj dužnosti prethodio je upravni postupak u kojem je utvrđeno da tužitelj obavlja gospodarsku djelatnost u poslovnom prostoru koji se nalazi na području povijesne cjeline Grada Dubrovnika koja prema rješenju Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine Klasa:
UP/I-612-08-08/08-06/0438 Urbroj: 532-04-1/4-06-2 od 10. rujna 2008. ima svojstvo kulturnog dobra, u prostoru površine 18.517,22 m[2] .
19. Takvim je utvrđenjima još tijekom postupka prigovorio tužitelj, tvrdeći da se pojedini dijelovi predmetnog poslovnog prostora ne mogu uzeti u obzir prilikom obračuna spomeničke rente.
20. Protivno tužiteljevom traženju da se iz poslovnog prostora izuzmu pojedini dijelovi, prvostupanjskim rješenjem utvrđuje se obveza plaćanja spomeničke rente za poslovni prostor korisne površine 18.517,22 m[2] , koji je preuzet iz zapisnika o provedenom očevidu 2. studenog 2009., koja je jednaka korisnoj površini iz općeg dijela projektne dokumentacije temeljem koje je 28. ožujka 2007. izdana izmjena i dopuna pravomoćne građevinske dozvole Klasa: UP/I-361-03/06-01/203 Urbroj:
2117-04/3-07/21. Sve to uz zaključak da nakon toga nije izdan nikakav akt kojim se odobrava rekonstrukcija predmetnog poslovnog prostora.
21. Među strankama nije sporno da je tužitelj pravna osoba na koju se odnosi obveza plaćanja spomeničke rente, već je sporno treba li se ista obračunati prema broju parkirališnih mjesta u garaži ili za poslovni prostor u cjelini.
22. Prema mišljenju suda, pravilno su upravna tijela uzela da se ovdje radi o poslovnom prostoru u kojem se obavlja poslovna djelatnost usluge parkiranja, zbog čega se spomenička renta obračunava za prostor kao cjelinu. Ovo stoga što se ovdje radi o poslovnom prostoru koji čini jedinstvenu funkcionalnu cjelinu i koji u svojoj ukupnosti služi za nesmetano obavljanje poslovne (gospodarske) djelatnosti usluge parkiranja u javnim garažama. Dužna davanja trebaju se obračunati za garažni prostor koji se kao cjelina koristi kao poslovni prostor, jer tužitelj svoju osnovnu djelatnost ne bi mogao obavljati bez ostalog pratećeg prostora i sadržaja (prometnica unutar garaže, stubišta, dizala, sanitarnih prostorija i dr.). Zbog toga ovdje kod obračuna spomeničke rente treba uzeti predmetni prostor kao cjelinu, jer se on, a ne pojedinačna garažna mjesta nalazi u području pod posebnom zaštitom. Tako i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-630/2025-2 od 27. svibnja 2025. u kojoj je sud odlučivao o žalbi na presudu ovog suda o plaćanju spomeničke rente za isti poslovni prostor za 2022.
23. Međutim, prvostupanjsko rješenje, prema ocjeni suda, opterećeno je nedostatkom u točki 2. izreke rješenja prema kojoj je: „Obveznik plaćanja
Poslovni broj: Usl – 802/2025-
spomeničke rente dužan iznos iz točke 1. ovog rješenja platiti u kvartalnim obrocima i to treći kvartal u iznosu od 88.327,17 eura“ u roku od 30 dana od dana primitka ovog rješenja i četvrti kvartal u iznosu do 29.442,39 eura u roku od 30 dana od dana primitka ovog rješenja".
24. Prema odredbi članka 5. stavak 2. Odluke o visini spomeničke rente obveznik plaćanja spomeničke rente dužan je plaćati obročno i to kvartalno: prvi je obrok dužan platiti do 1. ožujka, drugi obrok do 1. lipnja, treći obrok do 1. rujna i četvrti obrok do 1. prosinca tekuće godine.
25. Iz navedenog proizlazi da je način odnosno rokovi kao i utvrđeni iznos plaćanja protivan prethodno citiranoj odredbi, zbog čega se u tom dijelu u primjeni članka 117. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev usvaja i predmet vraća na ponovni postupak i odlučivanje u kojem se prvostupanjsko tijelo sukladno članku 119. stavak 4. ZUS-a dužno pridržavati primjedba ovog suda.
26. U ostalom dijelu temeljem članka 116. stavak 1. ZUS tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
27. O troškovima upravnog spora odlučeno je temeljem odredbe članka 147. stavak 2. ZUS-a prema kojoj ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
U Splitu, 23. prosinca 2025.
S U T K I NJ A
Miranda Gulišija Jurišić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- tužitelju po opunomoćeniku
- tuženiku
- zainteresiranoj osobi
- u spis
