Poslovni broj P-1177/2023-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MB, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Reljić, Zelić, Židanić i Mar iz Zagreba, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti/ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 27. ožujka 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 23. prosinca 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavima odredbe Ugovora o kreditu koji je 16. prosinca 2004. godine, pod brojem 2402006-1031262160 / 51400607-5102156189, zaključen između tužiteljice MB, kao korisnice kredita, te tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, pa te odredbe ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 3. citiranog Ugovora, koja glasi: „uz čvrstu valutnu klauzulu“

- odredba članka 7. stavka 4. citiranog Ugovora, koja glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Utvrđuju se ništetnima odredbe Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broja 2402006-1031262160 / 51400607-5102156189, koji je 03. travnja 2013. godine zaključen između tužiteljice MB, kao korisnice kredita, te tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, pa te odredbe ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 2. Aneksa broj 1 citiranog Ugovora, koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja“

- dio odredbe članka 3. stavka 2. Aneksa broj 1 citiranog Ugovora, koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan podmirenja“;

- odredba članka 3. stavka 9. Aneksa broj 1 citiranog Ugovora, koja glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Ispunjenje svih novčanih obveza iz Osnovnog ugovora i ovog Aneksa obračunat će se u kunama po srednjem tečaju Banke za CHF na dan podmirenja. Korisnik kredita i druge ugovorne strane upoznate su s mogućim promjenama iznosa novčanih obveza iz Osnovnog ugovora i ovog Aneksa nastalih uslijed promjene tečaja. Potpisom Osnovnog ugovora i ovog Aneksa Korisnik kredita i druge ugovorne strane potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i rizicima promjene tečaja.“

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici MB, po osnovi ništavosti/ništetnosti valutne klauzule, isplati iznos od 6.333,17 eura (slovima: šest tisuća tristo trideset tri eura i sedamnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. siječnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,93 eura od 01. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 2,35 eura od 01. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 3,80 eura od 01. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 3,38 eura od 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,17 eura od 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 8,08 eura od 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 7,21 eura od 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 15,87 eura od 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 13,84 eura od 01. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,21 eura od 01. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 38,30 eura od 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 33,36 eura od 01. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 51,67 eura od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 40,63 eura od 04. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 32,07 eura od 01. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 55,30 eura od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 67,15 eura od 01. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 58,29 eura od 01. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 61,02 eura od 01. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 53,59 eura od 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 55,96 eura od 01. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 74,79 eura od 01. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 78,52 eura od 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 105,12 eura od 01. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 101,36 eura od 01. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 80,48 eura od 01. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 76,35 eura od 01. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 74,90 eura od 01. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 80,26 eura od 01. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 86,25 eura od 01. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 86,26 eura od 01. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 82,64 eura od 01. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 83,87 eura od 01. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 86,18 eura od 01. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 83,87 eura od 01. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 84,15 eura od 01. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 82,07 eura od 01. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 77,88 eura od 01. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 82,67 eura od 01. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 83,94 eura od 05. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 84,16 eura od 03. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 77,21 euro od 01. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 81,64 eura od 04. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 83,17 eura od 03. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 80,20 eura od 02. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 72,68 eura od 01. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 354,91 euro od 01. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 584,53 eura od 01. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 126,95 eura od 01. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 49,97 eura od 03. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 249,21 euro od 19. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 188,98 eura od 01. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 78,60 eura od 01. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 39,05 eura od 01. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 34,79 eura od 01. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 35,60 eura od 01. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 134,64 eura od 27. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 39,23 eura od 01. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 38,61 euro od 01. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 37,07 eura od 01. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 80,42 eura od 19. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 37,92 eura od 01. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 38,55 eura od 01. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 4,56 eura od 02. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 135,38 eura od 24. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 51,14 eura od 01. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 45,40 eura od 01. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 44,76 eura od 01. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 44,13 eura od 01. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 48,98 eura od 04. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 1,94 eura od 08. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 56,88 eura od 01. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 55,67 eura od 04. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 61,95 eura od 01. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 55,07 eura od 01. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 45,50 eura od 02. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 54,76 eura od 01. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 37,33 eura od 04. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 2,96 eura od 05. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 282,79 eura od 06. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 228,67 eura od 01. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 39,81 euro od 01. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 1,41 euro od 01. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 2,77 eura od 02. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 29,62 eura od 05. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 22,78 eura od 01. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 25,53 eura od 01. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 11,54 eura od 01. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 12,42 eura od 01. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 25,11 eura od 02. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 3,02 eura od 01. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 21,48 eura od 02. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 21,31 euro od 01. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 0,75 eura od 04. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 8,69 eura od 01. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 3,58 eura od 02. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 1,13 eura od 04. rujna 2015. do isplate te

- na iznos od 2,52 eura od 17. rujna 2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužiteljici MB, u iznosu od 3.004,18 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 29. prosinca 2015. do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužiteljici MB, u iznosu od 1.072,52 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. veljače 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,84 eura od 02. veljače 2005. do isplate

- na iznos od 4,51 euro od 02. ožujka 2005. do isplate

- na iznos od 11,99 eura od 02. travnja 2005. do isplate

- na iznos od 11,24 eura od 02. svibnja 2005. do isplate

- na iznos od 12,04 eura od 02. lipnja 2005. do isplate

- na iznos od 17,30 eura od 02. srpnja 2005. do isplate

- na iznos od 18,44 eura od 02. kolovoza 2005. do isplate

- na iznos od 10,87 eura od 02. rujna 2005. do isplate

- na iznos od 0,00 eura od 02. listopada 2005. do isplate

- na iznos od 12,78 eura od 02. studenog 2005. do isplate

- na iznos od 13,07 eura od 02. prosinca 2005. do isplate

- na iznos od 12,80 eura od 02. siječnja 2006. do isplate

- na iznos od 15,18 eura od 02. veljače 2006. do isplate

- na iznos od 18,92 eura od 02. ožujka 2006. do isplate

- na iznos od 21,21 euro od 02. travnja 2006. do isplate

- na iznos od 20,45 eura od 02. svibnja 2006. do isplate

- na iznos od 19,71 euro od 02. lipnja 2006. do isplate

- na iznos od 21,18 eura od 02. srpnja 2006. do isplate

- na iznos od 21,63 eura od 02. kolovoza 2006. do isplate

- na iznos od 19,05 eura od 02. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 19,89 eura od 02. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 20,32 eura od 02. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 20,94 eura od 02. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 24,35 eura od 02. siječnja 2007. do isplate

- na iznos od 26,63 eura od 02. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 25,57 eura od 02. ožujka 2007. do isplate

- na iznos od 24,86 eura od 02. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 31,98 eura od 02. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 33,40 eura od 02. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 35,28 eura od 02. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 35,27 eura od 02. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 32,70 eura od 02. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 36,53 eura od 02. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 36,62 eura od 02. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 33,93 eura od 02. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 34,23 eura od 02. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 28,61 euro od 02. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 24,66 eura od 02. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 20,89 eura od 02. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 29,00 eura od 02. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 31,19 eura od 02. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 28,77 eura od 02. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 33,55 eura od 17. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 32,92 eura od 02. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 27,63 eura od 02. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 2,58 eura od 02. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 21,64 eura od 02. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 0,51 euro od 02. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 1,38 eura od 02. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 6,97 eura od 02. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,67 eura od 02. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 27,17 eura od 02. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 4,56 eura od 02. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 4,95 eura od 02. studenog 2009. do isplate te

- na iznos od 0,04 eura od 02. prosinca 2009. do isplate.

VI. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici MB naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.457,00 eura (slovima: dvije tisuće četiristo pedeset sedam eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 23. prosinca 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.250,00 eura.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužiteljica MB dostavila sudu 24. veljače 2025. godine, tužba preinačena u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

II. Utvrđuje se da je do preinake iz t. I. ovog rješenja došlo nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 22. ožujka 2024. godine, zaključen prethodni postupak.

III. Utvrđuje se da je preinaka iz t. I. i II. ovog rješenja moguća.

IV. Dopušta se preinaka tužbe iz t. I. i II. ovog rješenja.

V. Smatra se da je prigovor radi prebijanja djelomično povučen, za iznos od 54,29 eura, s pripadajućim kamatama.

VI. Nalaže se tužiteljici MB da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 06. veljače 2025. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 45,10 eura (slovima: četrdeset pet eura i deset centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 2-02-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 03. kolovoza 2023. godine, navodi se da je 16. prosinca 2004. godine tužiteljica MB (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.997,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da su ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu, i to dio odredbe čl. 3. te odredba čl. 7. st. 4., o valutnoj klauzuli. Ukazuje se i na to da je u pravnom odnosu tužiteljice i tuženice najprije došlo do sklapanja Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, kojim je uređeno pitanje plaćanja glavnice u anuitetskoj otplati te pitanje eventualne prijevremene otplate kredita, a potom i do sklapanja Aneksa broj 2 od 28. prosinca 2015. godine, na temelju kojega je provedena konverzija kredita; iz onog u CHF u onog u eurima. Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrdi ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine i iz Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine te da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, u visini od 5.464,61 euro, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 24. veljače 2025. godine, tužiteljica je preinačila tužbu u njezinom kondemnatornom dijelu jer je, umjesto prvotno zahtijevanog iznosa isplate od 5.464,61 euro, zatražila isplatu iznosa od 6.333,17 eura, s pripadajućim kamatama.

3. Opisana preinaka tužbe uslijedila je nakon dostave tužbe tuženici, kao i nakon što je, na (prvom) pripremnom ročištu, održanom 22. ožujka 2024. godine, zaključen prethodni postupak.

4. Kroz navode iz podneska koji je sudu dostavila 05. ožujka 2025. godine tuženica se spomenutoj preinaci tužbe protivila.

5. Stoga je sud o takvim dispozicijama stranaka u sporu bio dužan donijeti odgovarajuće procesne odluke.

6. Prije svega, nužno je napisati da je u okolnostima konkretnog slučaja do preinake tužbe došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, ali prije zaključenja glavne rasprave pa je, posljedično, takva preinaka tužbe bila moguća samo uz uvjete iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), dakle samo ako je tužiteljica nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje.

7. Ocjena je suda prvog stupnja da u onoj procesnoj situaciji u kojoj je tužba preinačena nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem postoje okolnosti iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle da se radi o preinaci tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, ali bez krivnje tužiteljice.

8. Stoga je sud preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 24. veljače 2025. godine smatrao mogućom, i to zato jer je do takve preinake tužbe došlo nakon što je u konkretnoj parnici proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

9. O tome je donesena odluka iz t. III. izreke rješenja, s tim da se prilikom takve odluke sud prvog stupnja rukovodio sintagmom iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a ("može preinačiti").

10. Osim toga, kroz sadržaj t. I. izreke rješenja sud je deklarirao da je u podnesku od 24. veljače 2025. godine došlo do preinake tužbe u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva. U tom je dijelu zahtjeva, naime, on povećan pa se, u smislu regulacije iz odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, radi o preinaci tužbe.

11. No, ne samo da je preinaka iz podneska tužiteljice od 24. veljače 2025. godine bila moguća po odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, već takvu preinaku sud nalazi i svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama pa je, posljedično, takvu preinaku tužbe dopustio, odlučivši kao u t. IV. Takva odluka počiva na pravilu iz odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a.

12. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženih novčanih iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača, uz pojašnjenje da su 28. prosinca 2015. godine tužiteljica i tuženica sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog u CHF u onog u eurima) i da je konverzijom stvorena nova pravna osnova pa da tužiteljica nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli niti pravo potraživati bilo kakva navodna obeštećenja po toj osnovi, a čak i da na sve to ima pravo, da je tužiteljica bila informirana o valutnoj klauzuli u fazi pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine.

13. Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula (procesno-pravni) prigovor radi prebijanja, točnije predložila je da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga odredbu o valutnoj klauzuli smatra ništetnom pa tužiteljici dosudi iznos koji ona po toj osnovi traži, istovremeno takvu isplatu umanji za onaj iznos koji je tuženica tužiteljici priznala u konverziji, dakle za iznos od 3.004,18 eura (22.635,06 eura) s kamatama od 29. prosinca 2015. godine.

14. Prigovor radi prebijanja tuženica je istaknula i po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, za vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja. To je učinila kroz sadržaj podneska od 13. ožujka 2024. godine, smatrajući da se radi o iznosu preplate od ukupno 1.126,81 euro (8.489,98 HRK) s pripadajućim kamatama.

15. Potonji iznos tuženica je smanjila u podnesku od 30. listopada 2024. godine, zatraživši isplatu iznosa od 1.072,52 eura.

16. Takva dispozicija tuženice formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje prigovora radi prebijanja pa kako se tužiteljica, kojoj je podnesak tuženice od 30. listopada 2024. godine uredno uručen 06. studenog 2024. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 696. sudskog spisa), opisanoj dispoziciji tuženice nije protivila, a posebno ne u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, tako je o tome donesena odluka iz t. V. izreke rješenja. Ta se odluka temelji na pravilu iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

17. U dokaznom postupku sud je obavio uvid u isprave priložene spisu.

18. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

19. Tuženica je sudu podastrla pisani iskaz svjedokinje ŽB (uz odgovor na tužbu).

20. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje ŽB za istaknuti je sljedeće.

21. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19) kojom je izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

22. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

23. Stoga sud drži da pisani iskaz svjedokinje ŽB ne predstavlja dokaz personalne naravi, ali da je, u procesnom smislu, taj pisani iskaz sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. Ovaj je prvostupanjski sud učinio upravo to.

24. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a, s tim da je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 22. ožujka 2024. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 573. sudskog spisa).

25. Budući da nakon zaključenja prethodnog postupka nije bilo moguće na istom ročištu održati i zaključiti glavnu raspravu, sud je na pripremnom ročištu od 22. ožujka 2024. godine izradio plan upravljanja postupkom (čl. 299.a st. 3. ZPP-a). O tome svjedoči sadržaj raspravnog zapisnika sa spomenutog pripremnog ročišta (list 573./2. sudskog spisa).

26. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

27. Među strankama nije sporno da su 16. prosinca 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 52.997,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti u 144 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da su tužiteljica i tuženica 03. travnja 2013. godine sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, kojim je uređeno pitanje plaćanja glavnice u anuitetskoj otplati te pitanje eventualne prijevremene otplate kredita, a potom i Aneks broj 2 od 28. prosinca 2015. godine, na temelju kojega je provedena konverzija kredita; iz onog u CHF u onog u eurima. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF.

28. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništave odredbe Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, odnosno ništetne odredbe Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine o valutnoj klauzuli

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je posljedica promjene tečaja valute, i to posebno u kontekstu sklopljenog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu od 28. prosinca 2015. godine te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

29. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

30. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužiteljice je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

31. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate ništavost osnovnog Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine te ništetnost Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine u dijelu u kojemu je tim pravnim poslovima predviđena valutna klauzula pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kao i pitanjem ništetnosti odredaba Aneksa broj 1 o valutnoj klauzuli.

32. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03).

33. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

34. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

35. ZOO/05 je, naime, po njegovoj odredbi čl. 1165., na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

36. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako onom deklaratorne naravi (radi utvrđenja ništavosti/ništetnosti), tako i onom kondemnatorne prirode (radi isplate), sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 28. prosinca 2015. godine između stranaka spora sklopljen Aneks broj 2 Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog u CHF u onog u eurima).

37. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužiteljice da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevala. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Aneksa broj 2 od 28. prosinca 2015. godine ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Aneksom broj 2 stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojemu bi tužiteljica bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

38. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

39. Prije svega, valja naglasiti da je kroz izvedeni dokaz financijskim vještačenjem utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 28. prosinca 2015. godine, na temelju Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK (navod vještaka Darka Hanika iz pisanih nalaza i mišljenja, dostavljenih sudu 26. rujna 2024. godine; list 595. sudskog spisa).

40. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu.

41. Iako nije krucijalno, nije nevažno navesti da je ZID ZPK bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te da je tom prigodom Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

42. Usprkos tome što sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice, vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

43. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa broj 2 od 28. prosinca 2015. godine, kojim je provedena konverzija.

44. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

45. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

46. S obzirom na to da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

47. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu (na isplatu) pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužiteljice iscrpljuje već u samom njezinom zalaganju za isplatu onog iznosa za koji drži da joj pripada kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

48. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u eurima) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

49. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes za traženje deklaratorne zaštite unatoč sklopljenom Aneksu broj 2 od 28. prosinca 2015. godine.

50. Ispravnost upravo iznesenog shvaćanja ovog suda prvog stupnja potvrđuje i veliki broj drugostupanjskih odluka koje su donesene u parnici kakva je i predmetna (primjerice, rješenje Gž-4445/2020-2 Županijskog suda u Osijeku, od 04. veljače 2021. godine).

51. Međutim, ono što u okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja drži krucijalnim, a što tuženica evidentno ispušta iz vida kada se opetovano zalaže za izostanak prava tužiteljice da u ovom sporu potražuje bilo što na teret tuženice zbog sklopljenog Aneksa broj 2 od 28. prosinca 2015. godine, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i u kunama, ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete.

52. Po mišljenju ovog suda prvog stupnja upravo je potonje usporediva situacija.

53. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije po ZID ZPK traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o valutnoj klauzuli, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/, odnosno čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju/u daljnjem tekstu: Protokol br. 1/) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovome sudu to nije intencija.

54. Zato je dubokog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konventirali osnovani te da je takav i zahtjev tužiteljice u ovom sporu.

55. Upravo zato jer je Aneksom broj 2 od 28. prosinca 2015. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Aneksom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine i momenta zaključivanja Aneksa broj 2 od 28. prosinca 2015. godine sve učinke osnovnog pravnog posla (Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine) treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužiteljica i tuženica zaključile Aneks broj 2 od 28. prosinca 2015. godine.

56. Naprotiv, prava tužiteljice kao potrošača (a sud će objasniti razloge zbog kojih nalazi da je tužiteljica svoj status potrošača dokazala u ovom sporu), u kontekstu Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopila 16. prosinca 2004. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a (bez uzimanja u obzir ZID ZPK, jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava

Republike

Hrvatske;

Narodne

novine

broj

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

57. Tuženica je s pravom primijetila da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača.

58. Međutim, tužiteljica je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

59. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 29. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji nekretnine.

60. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 697.) slijedi da je sredstvima kredita koji je ishodila od tuženice kupila stan na adresi [adresa] u [adresa] koji je i danas u njezinom vlasništvu, u kojemu stanuje kada sa sinom koji ima zdravstvene probleme boravi u [adresa] te koji nikada nije iznajmljivala.

61. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 16. prosinca 2004. godine) i personalne naravi (iskaz tužiteljice), bezrezervno upućuju na spoznaju da je tužiteljica u ovom sporu dokazala svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

62. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju, njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, njezino osporavanje statusa potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi neargumentiranim i nedokazanim te ga je, kao takvog, otklonio.

63. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač te da, i unatoč sklapanju Aneksa broj 2 od 28. prosinca 2015. godine, kojim je provedena konverzija, ona ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku, sud se "vratio" na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o valutnoj klauzuli razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

64. Odredbama čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

65. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, kao niti o odredbama Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su one odredbe Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine i Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine kojima je predviđena valutna klauzula, a za čiju se ništavost/ništetnost tužiteljica zalaže postavljanjem tužbenog zahtjeva u ovoj parnici, zaista ništave/ništetne te da na temelju upravo te pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

66. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

67. Nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 (na koji se tužiteljica pozvala tijekom spora), te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

68. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

69. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

70. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

71. Tužiteljica se pozvala na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog postupka.

72. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

73. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, odnosno o odredbama Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

74. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

75. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene odredbe čl. 3. i čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, odnosno odredbe čl. 2., čl. 3. st. 2. i čl. 3. st. 9. Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

76. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, odnosno iz Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

77. Upravo suprotno, i iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen u banci, a to onda implicira da je i odredba o valutnoj klauzuli bila unaprijed formulirana od strane banke (kao trgovca) i da zbog toga tužiteljica (kao potrošač) nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Time treba smatrati da odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, stoga, nepoštene po odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, a time i ništave u skladu s utanačenjem iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

78. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), s tim da je takav prigovor posebno apostrofirala nakon što je tužiteljica preinačila tužbu.

79. Međutim, ovaj sud prvog stupnja takvo motrište tuženice, a time niti istaknuti prigovor zastare, ne može prihvatiti iz više razloga (niti u odnosu na preinačenu tužbu).

80. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine i Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila upravo zbog posljedica takve ništavosti (sud koristi termin "ništavost" jer taj pojam poznaju i ZZP i ZOO, a po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika, Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23, 55/24 i 136/24, u odlukama i ostalim pismenima obavezna je uporaba zakonskih izraza).

81. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

82. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.

83. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

84. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

85. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u daljnjem tijeku postupka, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

86. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

87. Ništavost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 16. prosinca 2004. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, kao i ništetnost određenih odredaba Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine i ništetnosti pojedinih odredaba Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništavost dijela odredbe čl. 3. i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. godine, odnosno na ništetnost dijela odredaba čl. 2. i čl. 3. st. 2. te odredbe čl. 3. st. 9. Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, o valutnoj klauzuli, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu i ponovljen tijekom postupka, ukazuje pravno neutemeljenim.

88. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u t. III. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO- a.

89. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

90. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. i ništetnih odredaba Aneksa broj 1 od 03. travnja 2013. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim pravnim poslovima i za koje je tužiteljica dobila od tuženice plan otplate, tako je, u vidu posljedica ništavosti/ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih/ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

91. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva tužba preinačena, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuće procesne odluke (iz izreke rješenja).

92. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, iz podneska tužiteljice od 24. veljače 2025. godine.

93. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. III. izreke presude.

94. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

95. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. III. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a/05, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

96. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

97. U sadržaj t. III. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

98. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je tuženica utemeljila na okolnostima vezanim uz dvije činjenice; na činjenici da je tužiteljici prilikom konverzije priznala iznos od 3.004,18 eura (22.635,06 HRK) te na razlici u tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog, potrebno je ukazati na to da sud nalazi da tuženici ne pripada pravo na isplatu koju je tražila postavljenim prigovorom radi prebijanja.

99. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

100. Osim toga, u ranijem dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je kroz provođenje dokaza financijskim vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu, a da je zakon, i to konkretno ZID ZPK, bio predmetom ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji taj propis nije utvrdio neustavnim.

101. Zbog svega toga sud je o prigovoru radi prebijanja donio po tuženicu negativne odluke i presudio kao u t. IV. i V. izreke presude.

102. No, da je kojim slučajem prigovor radi prebijanja sud smatrao osnovanim, glede njegove visine radilo bi se upravo o onim iznosima koje je tuženica i stipulirala kroz takav prigovor. Ti iznosi, naime, jasno i nedvosmisleno slijede iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Hanika.

103. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

104. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 23. prosinca 2025. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

105. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VI. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

106. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužiteljici naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

107. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje četiri podneska, od kojih su oni od 15. ožujka 2024. godine, od 23. listopada 2024. godine i od 24. veljače 2025. godine bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, dok je podnesak od 05. ožujka 2024. godine predstavljao tzv. ostali podnesak pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 100,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23. 108. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na četiri ročišta, od 22. ožujka 2024. godine, od 07. studenog 2024. godine, od 06. veljače 2025. godine i od 27. ožujka 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

109. Na naznačene radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 425,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

110. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 332,00 eura.

111. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 23. prosinca 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

112. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 2.250,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

113. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

114. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 26. rujna 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 06. veljače 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 4/II/2025 od 06. veljače 2025. godine (s lista 711. sudskog spisa).

115. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

116. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 06. veljače 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

117. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

118. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je manji od toga, točnije iznos od 49,10 eura, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 06. veljače 2025. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 49,10 eura.

119. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužiteljice, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 06. veljače 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužiteljici naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

120. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. VI. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 23. prosinca 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. VI. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).

DNA:

- pun. tužiteljice, uz zapisnik o odgođenom ročištu za objavu presude od 06. svibnja 2025. i uz zapisnik o održanom ročištu za objavu presude od 23. prosinca 2025.

- pun. tuženice, uz zapisnik o odgođenom ročištu za objavu presude od 06. svibnja 2025. i uz zapisnik o održanom ročištu za objavu presude od 23. prosinca 2025.

- vještaku Darku Haniku (zbog odluke iz t. VI. izreke rješenja, o troškovima pristupa ročištu za glavnu raspravu koje je održano 06. veljače 2025. godine)

pri čemu navedenim punomoćnicima na način određen u zapisniku o objavi presude i rješenja, a imenovanom vještaku e-komunikacijom, imajući u vidu da je Odlukom ministra pravosuđa od 20. travnja 2020. godine, koja je na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa objavljena 21. travnja 2020. godine, utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za e-komunikaciju na svim općinskim sudovima (...), a da su se time, u smislu pravila iz odredbe čl. 118. st. 1. ZID ZPP-a (Narodne novine broj 70/19), ostvarili uvjeti za obveznu e-komunikaciju općinskih sudova sa sudskim vještacima

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 23. prosinca 2025.

S u t k i nj a