REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 319/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Metelko, Knežević&partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 19. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se t uženoj Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od 7.475,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.svibnja.2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke te iznos od 1.194,10 EUR na ime zakonskih zateznih kamata, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 2.838,01 CHF eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 1,17 od 11.06.2011. godine pa do isplate,

- CHF 1,17 od 12.07.2011. godine pa do isplate,

- CHF 1,17 od 11.08.2011. godine pa do isplate,

- CHF 1,17 od 11.09.2011. godine pa do isplate,

- CHF 1,17 od 11.10.2011. godine pa do isplate,

- CHF 22,60 od 11.11.2011. godine pa do isplate,

- CHF 22,55 od 11.12.2011. godine pa do isplate,

- CHF 22,49 od 11.01.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,44 od 11.02.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,39 od 11.03.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,33 od 11.04.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,28 od 11.05.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,22 od 11.06.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,16 od 11.07.2012. godine pa do isplate,

- CHF 22,11 od 11.08.2012. godine pa do isplate,

- CHF 21,05 od 11.09.2012. godine pa do isplate,

- CHF 21,99 od 11.10.2012. godine pa do isplate,

- CHF 21,93 od 11.11.2012. godine pa do isplate,

- CHF 21,88 od 11.12.2012. godine pa do isplate,

- CHF 21,81 od 11.01.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,76 od 12.02.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,69 od 12.03.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,62 od 11.04.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,56 od 11.05.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,50 od 11.06.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,43 od 11.07.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,37 od 11.08.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,30 od 11.09.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,23 od 11.10.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,17 od 12.11.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,10 od 11.12.2013. godine pa do isplate,

- CHF 21,03 od 11.01.2014. godine pa do isplate,

- CHF116,70 od 11.02.2014. godine pa do isplate,

- CHF116,24 od 11.03.2014. godine pa do isplate,

- CHF115,78 od 11.04.2014. godine pa do isplate,

- CHF115,31 od 11.05.2014. godine pa do isplate,

- CHF114,84 od 11.06.2014. godine pa do isplate,

- CHF114,36 od 11.07.2014. godine pa do isplate,

- CHF113,89 od 12.08.2014. godine pa do isplate,

- CHF113,40 od 11.09.2011. godine pa do isplate,

- CHF112,92 od 11.10.2011. godine pa do isplate,

- CHF112,42 od 11.11.2014. godine pa do isplate,

- CHF111,93 od 11.12.2014. godine pa do isplate,

- CHF111,43 od 11.01.2015. godine pa do isplate,

- CHF110,93 od 11.02.2015. godine pa do isplate,

- CHF110,41 od 11.03.2015. godine pa do isplate,

- CHF109,91 od 11.04.2015. godine pa do isplate,

- CHF109,39 od 12.05.2015. godine pa do isplate,

- CHF108,87 od 11.06.2015. godine pa do isplate,

- CHF108,34 od 11.07.2015. godine pa do isplate,

- CHF107,82 od 11.08.2015. godine pa do isplate,

- CHF107,28 od 11.09.2015. godine pa do isplate,

koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.705,26 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 20. rujna 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/ 51400607-5102626380, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 90.800,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene važeće na dan puštanja kredita u tečaj te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

1.1.Tužena je u Ugovor o kreditu i pripadajuće Anekse, ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene, a o kojoj odredbi se nije posebno pregovaralo što je protivno čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 70/07, 125/07 i 79/09) kji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njena ništetnost (čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača). Osim toga, kamatna stopa je i neodrediva na temelju Zkona o obveznim odnosima (dalje ZOO) jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih se kamatna stopa mijenja, pa je i temeljem čl. 269 do 272 ZOO tako ugovorena kamatna stopa ništetna jer se radi o činidbi koja je neodrediva.

1.2.Ujedno je tužena s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF na način da se o toj odredbi nije pojedninačno pregovaralo što je također protivno čl. 96 i 97 ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja ugovora, pa je poslljedica i te nepoštene ugovorne odredbe njena ništetnost.

1.3. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12. Visoki trgovački sud RH je u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 odlučujući o žalbi tuženika presudom od 14.06.2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je ovdje tuženik (u postupku pred Trgovačkim sudom 3.-tuženik) u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i kojom je ugovoreno pravo tuženika da obračuna i tužitelju naplati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

1.4.Zaključujući ugovore o kreditima na način da se u iste ugrađuju ništetne odredbe i u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu utvrđeno je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

1.5. Tužiteljica dalje navodi da je 29. siječnja 2016. sa tuženom sklopila Aneks br. 1 Ugovora o kreditu, a kojim Aneksom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Čl. 5.2. Aneksa utvrđeno je da preostala nedospjela glavnica kredita, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 38.782,55 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a čl. 5.3. utvrđeno je da tražbina tužiteljice prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 12.138,06 kn, koji iznos je tužiteljici isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta. Međutim, unatoč navedenome, tužiteljica smatra da njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, pa tužiteljica postavlja zahtjev na vraćanje onoga što je tužena primila na ime ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.6. Tužiteljica smatra da joj je tužena na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi dužna isplatiti iznos od ukupno 7.475,07 eura, uz zz kamatu tekuću od 1. svibnja 2016. pa do isplate te iznos od 1.194,10 eura na ime zakonskih zateznih kamata. Tužbeni zahtjev specificiran je u skladu s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka podneskom od 7. kolovoza 2025.

1.7. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za odlučivanje u ovome postupku te upućuje na odredbu čl. 16 predmetnog Ugovora o kreditu kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski su u Rijeci.

3. Zatim tužena navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, a sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15- dalje ZIDZPK/15) kojim Aneksom je izmijenjen osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, pa je položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.

Tužena smatra da je Aneksom Ugovora promijenjena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora, a prihvat ponude tužene tužiteljica je potvrdila potpisivanjem tj. sklapanjem Aneks.

3.1. Nadalje tužena obrazlaže da su sukladno odredbi čl. 19c toč. 4 ZIDZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, tako da je postupak konverzije proveden sukladno važećim zakonskim odredbama tako da u konačnici tužiteljica nije pretrpjela nikakvu štetu jer je obeštećena u potpunosti te se tuženik u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu, predlaže tužiteljicu odbiti s istim te potražuje naknadu parničnog troška.

3.2. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja te predlaže da sud konstitutivnom odlukom prebije potraživanje tužiteljice sa potraživanje tužene koje iznosi 2.838,01 CHF uz zz kamatu tekuću od dospijeća svakomjesečnog iznosa do isplate, a osnovanost prigovora temelji na činjenici da je u razdobljima koja su obuhvaćena traženom isplatom temeljem prebijanja, tečaj CHF u odnosu na početni tečaj bio niži, a kojem slučaju je tužiteljica podmirivala povlaštene tj. manje anuitete od početnih.

4. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojega je izvršio uvid u sve materijalne dokaze u spisu, pročitao nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na str. 159-174 spisa te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice čiji iskaz se nalazi na str. 328 i 329 spisa.

O prigovoru mjesne nenadležnosti

5. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

5.1. Naime, u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP). 6. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.2. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.3. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.4. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.5. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.6. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.7. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.8. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.9. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.10. Stoga i ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP, pa budući su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.11. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.12 Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

5.13. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.14. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja, ovdje u [adresa].

Nadalje iz stranačkog iskaza tužiteljice slijedi da je tek prilikom stranačkog iskazivanja saznala da je ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci, a da je morala pokrenuti postupak pred OS u Rijeci to bi joj bilo teško izvedivo jer bi trebala stručnu pomoć u Rijeci gdje ne zna ni za jednog odvjetnika, pa bi morala angažirati odvjetnika iz [adresa], a to bi povećalo troškove postupka jer bi odvjetniku iz [adresa] morala podmiriti trošak zastupanja, izbivanja iz pisarnice te putni trošak. Kada bi radi saslušanja morala otići u Rijeku koristila bi javni prijevoz što je također dodatni trošak dok od svoje adrese na kojoj stanuje do zgrade OS u Karlovcu dođe pješice.

5.15. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

5.16. Sud je prigovor mjesne nenadležnosti odbio na ročištu 5. studenog 2019., raspravnim rješenjem (čl. 301. st. 2. ZPP-a) i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari, a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.). Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.). Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.

6. O predmetu spora

6.1.Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Aneks ugovora o kreditu).

6.2. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

6.3 U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, te tužena kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od 20. rujna 2005. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu 90.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita, a radilo se o stambenom kreditu

- da je rok vraćanja kredita 240 mjeseca, kroz 240 mjesečna anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,390 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke,

- da su tužiteljica i tužena banka 29. siječnja 2016., zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR

6.4. Nesporno je da je tužena banka u nekoliko navrata za trajanja otplate osnovnog kredita povećavala kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

6.5.. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje prednik tužene banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6.6. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od

10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.7. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6.8. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6.9. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.10. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

6.11. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

6.12. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

6.13. U postupku je saslušana tužiteljica koja je iskazala:

-da je ugovor o kreditu bio kredit za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi, ugovor je potpisan i zaključen u poslovnici Erste banke u [adresa] i ovjeren kod Javnog bilježnika u [adresa],

- kod tužene joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji jer se radi o stabilnoj valuti koja se u odnosu na kunu neće mijenjati, za kamatu joj je rečeno da će biti fiksna te da do konačne otplate kredita mjesečni anuiteti se neće mijenjati

- nije informirana da postoji rizik od povećanja mjesečnih anuiteta

-kada je ugovor došla potpisati, ugovor je od strane banke bio već pripremljen, obratila je pažnju na iznos kredita, rok otplate, iznos mjesečnog anuiteta jer su joj to bile najbitnije informacije, a za ostale uglavke je vjerovala da su onakvi kako joj je usmeno prezentirano

-u početku je mogla podmirivati mjesečne anuitete ali nakon nekog vremena anuiteti su se počeli povećavati i u konačnici se čak i udvostručili, a kod tužene je dobila informaciju da raste tečaj, mijenja se kamata i zato se anuiteti povećavaju

-za konverziju kredita saznala je tako što je dobila poziv iz banke te obaviještena da će kredit biti konvertiran u eur, u banci ju je dočekao gotovi Aneks ugovora, a dio onoga što je preplatila joj je priznat kroz početne smanjene anuitete, kasnije, pa do kraja otplate anuiteti su bili relativno stabilni

6.14. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužiteljica bila informirana o riziku promjene tečaja valute švicarski franak i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužiteljice, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužiteljica mogla utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora.

6.15. Dakle, nema dvojbe da su ugovorne odredbe predmetnog osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

6.16. Odredba čl. 1065. ZOO/91 propisuje da je ugovor o kreditu ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

6.17. U postupku je utvrđeno da je tužena banka prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice istoj odobrila i isplatila kredit u ugovorenom novčanom iznosu u kunama koji predstavlja protuvrijednost CHF umanjenu za naknade i troškove kredita, a tužiteljica se obvezala vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 5,390 % godišnje.

6.18. Odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja osnovnog predmetnog ugovora (10. prosinca 2004.) je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Odredba čl. 105. st. 1. ZOO/91 istovjetna je odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 kojom je također propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

Prema Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 15.travnja 1993., potrošač se dovodi u položaj koji je imao kod sklapanja ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. Dakle sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača ali će ispitati može li se ugovor održati na snazi, kod čega kriterij nije je li povoljnije za potrošača održati ugovor na snazi ili ne , već je kriterij može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, da li se mijenja pravna priroda ugovora ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora. Dakle utvrđenje ugovorene odredbe nepoštenom nema za posljedici ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe on će tada biti ništetnost, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe kriterij je da li je nastavak ugovora moguć, te je potrebno ispitati da li je zbog izuzimanja od primjene nepoštene odredbe došlo do promjene u samoj svrsi ugovora i da li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranka.

6.19. Po stajalištu ovoga suda utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužiteljica kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopila bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

6.20. Predmetni osnovni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno da od tužene banke po pravilima o stjecanju bez osnove potražuje preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi (u kojem pravcu je tužitelj i postavio kondemnatorni zahtjev.

6.21. Pravni stav da djelomična ništenost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 istina polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018) a što u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe čl. 105. ZOO/91 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe.

6.22. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tužena banka zaključile Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, da je tužiteljica kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristala na konverziju kredita radi promjene valute temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR,

6.23. Tužena banka u postupku tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Aneks ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; i time je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.

6.24. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

6.25. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju

Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

6.26. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

6.27. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6.28. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

6.29. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“ Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

6.30. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (SE protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

6.31. U konkretnom slučaju tužiteljica se odlučila za konverziju odnosno odabrala zaključiti Aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

Međutim, to što se tužiteljica odlučila na zaključenje Aneksa ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužiteljica zaključenjem ugovora o konverziji odrekala potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Naime, Aneks ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 22. prosinca 2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak. Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja aneksa ugovora primjenom ZID ZKP tužiteljica kao prosječni potrošač nije znala niti je mogla znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

U vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

Međutim tužiteljica se kod sklapanja tog Aneksa ugovora o kreditu njime nigdje nije odrekla potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužiteljica tim aneksom odrekla potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

6.32. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogla u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

6.33. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način, pa ni Aneksom ugovora o kreditu, nagodila i dogovorila s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6.34. Imajući u vidu sadržaj Aneksa ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

7. O visini zahtjeva stranaka

7.1. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki iznos je tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa sa redovnim kamata obračunatim po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, koliki iznos je tužiteljica preplatila na ime razlika zbog promjene tj. rasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijeom razdoblja otplate tj. do trenutka konverzije, sve u mjesečnim iznosima i ukupno utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u CHF pretvori u kunsku po početnom tečaju. Vještak je pozvan da izvrši uračunavanje preplate priznate u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem odredbi čl. 171 i čl. 172 ZOO te da za razdoblje za koje tuženik ističe prigovor radi prebijanja utvrdi razliku novčanog iznosa izraženog u kunama po mjesecima kao razliku između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeje tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita.

7.1. Iz nalaza vještaka (str. 159-174 spisa) proizlazi:

-da u spisu na listu 4 prileži Ugovor o kreditu broj 5102626380 od 20. rujna 2005. Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 90.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 5,39 %. Rok otplate kredita je 240 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od po 618,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan odobrenja računa tuženika.

- na listu 14 prileži Dodatak ugovor o kreditu od 29. siječnja 2016. godine. Kredit je konvertiran u kredit denominiran u EUR-u. Iz točke 5.3. Aneksa vidljivo je da po izvršenoj konverziji postoji preplata u iznosu od 12.138,06 kn.

- spisu prileže početni otplatni plan (spis list 19-23), pregled prometa po kreditu (spis list 24-28), te obavijesti o promjeni kamatnih stopa s izmijenjenim otplatnim planovima (spis list 33-40).

- vještak navodi kako su se tijekom otplatnog razdoblja mijenjale kamatne stope Vještak u tablici koju stavlja u prilog ovom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,39 % (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12).

U stupcu 15 (u CHF) i 16 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, u stupcu 17 tečajne razlike- razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita

7.2. I konačno iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi:

a)tužiteljica je zbog promjene kamatnih stopa platila 620,48 CHF više no što bi ga platila da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan svake izvršene uplate iznosi ukupno 3.147,55 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama.

b) razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 53.512,05 kn.

Iz izračuna je isključeno razdoblje u kojem je tečaj bio manji no što je bio tečaj u trenutku isplate kredita.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17.

c)ukupna razlika po obje osnove iznosi 56.320,91 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu.

d)po izvršenom uračunavanju priznate preplate u konverziji od 12.138,06 kn s potraživanjem tužiteljice, vještak je itvrdio da je tuženik priznatom preplatom isplatio dio obračunate zz kamate, a nije namirio ništa od potraživanja koje se odnosi na glavnicu utvrđenu po osnovi razlike kamate i tečajnih razlika.

Na dan posljednjeg namirenja iz preplata po konverziji ukupno dugovaje tuženika prema tužiteljici iznosi 65.317,83 kn od čega 56.320,91 kn na ime glavnice duga po razlikama koje su dospjele u vremenu od 5. studenog 2008. do 10. rujna 2016. i 8.996,92 kn zatezne kamate obračunate na ove razlike glavnice do 1. svibnja 2016.

7.3. Vještak radi izračun razlika prema zahtjevu za koje tuženik ističe prigovor prijeboja te nalazi da:

-razlika između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a za razdoblje za koje tuženik ističe prigovor radi prebijana iznosi 4.118,39 kn- svakomjesečni iznosi iskazani su u tablici 2-razlike za prijeboj u stupcu 5

razlika između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početna kamatna stopa od 5,39% i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi 2.838,01 CHF- svakomjesečni iznosi prikazani su u tablici 2- razlike za prijeboj u stupcu 6

8. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz vještaka te je u skladu s nalazom konačno i postavila tužbeni zahtjev.

9. Tuženik nije imao primjedbi na ovaj matematički izračun vještaka. Tuženik je u očitovanju na nalaz naveo da nema prigovor na matematički izračun, vještaka, time da dalje u podnesku iznosi prigovore koji se svode na prigovore pravne naravi te u skladu s nalazom vještaka specificira potraživanja na koja se odnosi prigovor radi prebijanja.

10. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je vještak nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, iznijetoj pravnoj ocjeni ovoga suda.

11. O prigovoru radi prebijanja

11.1.Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i kada je kamata bila niža od početno ugovorene kamate, koji je specificirao i konačno postavio nakon provedenog vještačenja tako da:

- s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta predlaže da se utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.838,01 CHF sa zz kamatom tekućom na pojedine iznose

11.2. Tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen time da se tuženik nije izričito izjasnio temelji li tražbinu istaknutu radi prebijanja na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

11.3. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bo niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi ništetnosti odredbe ugovora.

11.4. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

11.5. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki II. izreke presude.

12. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, kod čega se omjer uspjeha u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a tužitelj je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspjela u cijelosti, pa joj je tužena dužna nadoknaditi parnični trošak.

13. Parnični trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25% PDV na trošak zastupanja, sudske pristojbe na tužbu, troška preliminarnog izračuna,te troška knjigovodstvenog vještačenja.

13.1. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podnesk od 2. rujna 2019., zastupanja na ročištu 5. studenog 2019., sastava podneska od 7. studenog 2019., za svaku radnju po 200,00 eura, sastava podneska od 7. rujna 2020. od 50,00 eura, 30. rujna 2020. od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 6. listopada 2020. od 50,00 eura, sastava podneska od 15. siječnja 2021., zastupanja na ročištu 20. siječanj 2021., za svako po 100,00 eura, sastava podneska od 7. kolovoza 2025., zastupanja na ročištu 19. studenog 2025., za svako po 200,00 eura i na ročištu za objavu presude od 100,00 eura što je ukupno 1.800,00 eura, uvećano za iznos PDV od 450,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu od 123,44 eura, trošak preliminarnog izračuna od 132,73 eura i trošak knjigovodstvenog vještačenja od 199,09 eura tako da je ukupni parnični trošak tužiteljice iznos od 2.705,26 eura, a platež se nalaže tuženoj.

14. Slijedom iznesenoga presuđeno je i riješeno kao u izreci.

U Karlovcu, 23. prosinca 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc

2. OD Metelko, Knežević&partneri d.o.o., Zgb