Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1247/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Mošmondor, odvjetnica iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-45/2025-7 od 26.svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-45/2025-7 od 26.svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.270,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.943,55 eura, sve u roku od petnaest dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP).

3.U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. toč. 11. ZPP-a, jer da je presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da je 29. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu Aneks/2016) kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015; u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), prema kojem propisu je tuženik bio dužan postupiti, dok je tužitelj imao pravo izbora glede sklapanja tog ugovora. Taj propis da je donesen kao jednokratna, interventna mjera zakonodavca, a sud prvog stupnja da je pogrešno ocijenio značenje i domašaj zakona. Tvrdi da su svi iznosi koje je tuženik stekao uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju vraćeni priznavanjem tih iznosa pri pretvaranju u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR. Ističe da je tužitelj sklapanjem Aneksa/2016 pristao da njegov ugovorni odnos s kreditorom bude uređen na način propisan ZID ZPK/15 pa da ne postoji pravna osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Kako je konverzija provedena sukladno zakonu, smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovom postupku. Takvo stajalište da potvrđuje i sudska praksa više sudova čije su odluke priložene u spis. Ističe da sud nije primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) iz rješenja Gos 1/2019, niti je odlučio u skladu sa stavovima Europskog suda u predmetu C-567/20 te C-118/17.

4.Nadalje, tuženik navodi da je u pobijanoj presudi pogrešno utvrđena visina iznosa koji pripada tužitelju, i to kao da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu u kunama, s fiksnom kamatnom stopom, iako je banka na kredite u kunama ugovarala znatno višu kamatnu stopu od one koju je ugovarala za kredite u valuti CHF, a da vještakinja nije otklonila prigovore na nalaz koje je žalitelj istaknuo. Osporava i stajalište o neosnovanosti prigovora zastare te ističe da bi tužitelju, i pod pretpostavkom da je došlo do prekida zastare, kamata pripadala tek od trenutka podnošenja tužbe, jer da je žalitelj pošteni stjecatelj. U svakom slučaju smatra da je u zastari preinačeni dio zahtjeva. Navodi da je pogrešno primijenjena odredba čl. 186. b ZPP-a, budući da je tužbeni zahtjev postavljen tek nakon zaključenja prethodnog postupka.

5. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ističući da nisu navedene konkretne radnje za koje je priznat trošak, da tužitelj nema pravo na nagradu odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude, jer da taj trošak nije bio potreban te da je na sve radnje pogrešno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. („Narodne novine“ broj 138/23- dalje Tarifa/23).

6. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.270,24 eura kao razlike između iznosa koji je obračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope te iznosa koji uključuje sve promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovora te razlike između iznosa obračunatog prema početnom tečaju valute CHF (švicarski franak) prema kuni te isplaćenog iznosa.

10.Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da su između stranaka sklopljena dva ugovora, prvi Ugovor [broj kredita] koji je sklopljen 22. svibnja 2006.,kojim je banka tužitelju odobrila kredit u iznosu od 14.348,86 CHF, s rokom otplate od pet godina te Ugovor o [broj kredita] od 5. veljače 2007., kojim je ugovoren iznos kredita od 89.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je u oba ugovora ugovorena kamata koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke te primjena valutne klauzule, na način da je određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Nadalje je utvrđeno da su stranke 29. siječnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o [broj kredita] (u daljnjem tekstu Aneks/2016) kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15.

11. U ovom stadiju postupka je sporna ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF te pitanje pripada li tužitelju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom na sklapanje Aneksa /2016.

12. Sud prvog stupnja, pošavši od utvrđenja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i utvrđenja da je i glede valutne klauzule donesena presuda istog suda poslovni broj Pž6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli, zauzima stajalište da su i u nazočnom slučaju prijeporne ugovorne odredbe ništetne.

13. U odnosu na izvršenu konverziju kredita, prvostupanjski sud prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. , kao i pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženo u više odluka, primjenom Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita, bez obzira na izvršenu konverziju, nije izgubio pravni interes za podnošenje tužbe radi isplate zbog ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora.

14. Sud prvog stupnja također zauzima pravno stajalište da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita, i nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prema pravilima stjecanja bez osnove, pod pretpostavkom da postoji razlika između iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa kojeg je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15.

15. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužitelj s obzirom na promjene kamatne stope nakon sklapanja ugovora te s obzirom na promjenu tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, preplatio iznos od 15.270,24 eura, te da provedenom konverzijom na dan 30. rujna 2015. nije došlo do izjednačavanja sa položajem korisnika kredita koji je ugovorio visinu početne kamate za vrijeme trajanja cijelog ugovora i obvezu plaćanja anuiteta prema početnom tečaju CHF za isto razdoblje. Stoga ocjenjuje da tužitelju primjenom čl. 323.st.1. i 2. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22-dalje ZOO) pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

16. Glede istaknutog prigovora zastare, zauzima pravno stajalište da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku poslovni broj P-1401/2012 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom na činjenicu da je tužitelj podnio tužbu 11. lipnja 2019., a da je zastara počela teći 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule, sud prvog stupnja ocjenjuje da do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao rok od pet godina iz čl. 225.ZOO-a te da tražbina tužitelja nije u zastari.

17. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe obaju Ugovora o kreditu koji su sklopljeni između stranaka, a koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa, pri čemu sklapanje Aneksa/2016 ne predstavlja zapreku za ostvarivanje tog prava.

18. Glede pitanja vezanosti suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivne tužbe, treba navesti da je člankom 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. O obvezujućoj snazi sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača govori i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje ZZP/14 ).

19. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud prvog stupnja osnovano utvrdio da je u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

20. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik ( i još sedam banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2013. („Narodne novine“ broj 96/93- dalje: ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i

97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

21. Dakle, u presudama koje su donesene povodom kolektivne tužbe je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku uz napomenu da tuženik nije predložio provođenje dokaza u potkrjepu tvrdnje da su stranke pojedinačno pregovarale o prijepornim ugovornim odredbama.

22. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 11. lipnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

23. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o sklapanju Aneksa/2016.

24. Naime, konverzija kredita je izvršena na temelju ZID ZPK/15 prema načelu iz čl. 19.b tog zakona, kojim je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Treba istaći da se ni odredbama ZID ZPK/15, niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive kamate stope te valutne klauzule. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji, a do koje preplate je došlo uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

26. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da korisnicima kredita, pa tako i tužitelju, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale, uslijed čega tužitelju pripada pravo na povrat iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

27. Takvo pravno stajalište je sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., KS protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime, iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast tečaja CHF te značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta te s tim u svezi do ozbiljnih posljedica (plaćanje zateznih kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama ...).

28. Pravilno je sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primijenio i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije od 9. srpnja 2020., u predmetu C- 452/18, XZ protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora kojeg je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

29. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na izostanak pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, nisu osnovani. Naime, iako je provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena zakonitom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017., sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što u ovom postupku nije slučaj.

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost prijepornog ugovora o kreditu, tužitelju primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, dakle pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja, a na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti narečenih ugovornih odredbi.

31. Još treba navesti da tuženik bez osnove ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s člankom 186. b ZPP- a. Naime, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u kojoj je postavio manifestacijski zahtjev, uz obrazloženje da ne raspolaže ispravama koje su potrebne te nema znanja za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, prije nego što se provede financijsko vještačenje. Tuženik je isprave dostavio uz podnesak od 21. listopada 2019. i to nakon zaključenja prethodnog postupka pa bez osnove tvrdi da tužitelj nije bio ovlašten nakon tog stadija postupka postaviti određeni zahtjev. Tužitelj je zahtjev postavio nakon što ga je sud pozvao da to učini, u skladu s člankom 186. b st.4. ZPP-a pa takva radnja tužitelja nema značenje preinake tužbe, kako to pogrešno tvrdi tuženik u žalbi.

32. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, tužitelj je uspio u parnici pa primjenom čl. 154.st.1. ZPP-a ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da je visina troška pravilno obračunata, a trošak zastupanja je obračunat pravilnom primjenom Tarife/23.

33. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 23. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara