Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1333/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 22. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7. st. 1.  Ugovora  o  kreditu,  broj  038-50-4013707  sklopljenog  dana 03.04.2007., između korisnika kredita PZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, solemniziranog dana 10.04.2007. kod javnog bilježnika Ljubice Jožinec iz Samobora, Trg kralja Tomislava 13/I, pod brojem OV-12246/2007, a koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća''.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 038-50- 4013707, sklopljenog dana 03.04.2007., između korisnika kredita PZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika, solemniziranog dana 10.04.2007. kod javnog bilježnika Ljubice Jožinec iz Samobora, Trg kralja Tomislava 13/I, pod brojem OV- 12246/2007, koja glasi:

„3./treće/ NAKNADA 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28.811,53 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 477,22 EUR od dana 27.04.2007. do isplate,

-  0,76 EUR od dana 31.01.2008. do isplate,

-  9,64 EUR od dana 29.02.2008. do isplate,

-  24,85 EUR od dana 31.03.2008. do isplate,

-  1,99 EUR od dana 30.04.2008. do isplate,

-  4,18 EUR od dana 30.06.2008. do isplate,

-  73,44 EUR od dana 31.10.2008. do isplate,

-  23,02 EUR od dana 30.11.2008. do isplate,

-  87,11 EUR od dana 31.12.2008. do isplate,

-  96,96 EUR od dana 31.01.2009. do isplate,

- 101,41 EUR od dana 28.02.2009. do isplate,

-  89,14 EUR od dana 31.03.2009. do isplate,

-  89,41 EUR od dana 30.04.2009. do isplate,

-  71,08 EUR od dana 31.05.2009. do isplate,

- 472,64 EUR od dana 30.06.2009. do isplate,

-  56,33 EUR od dana 31.07.2009. do isplate,

-  62,89 EUR od dana 31.08.2009. do isplate,

-  62,32 EUR od dana 30.09.2009. do isplate,

-  55,69 EUR od dana 31.10.2009. do isplate,

-  68,12 EUR od dana 30.11.2009. do isplate,

-  78,09 EUR od dana 31.12.2009. do isplate,

-  92,27 EUR od dana 31.01.2010. do isplate,

-  89,02 EUR od dana 28.02.2010. do isplate,

- 108,26 EUR od dana 31.03.2010. do isplate,

- 104,61 EUR od dana 30.04.2010. do isplate,

- 111,72 EUR od dana 31.05.2010. do isplate,

- 173,30 EUR od dana 30.06.2010. do isplate,

- 160,62 EUR od dana 31.07.2010. do isplate,

- 195,73 EUR od dana 31.08.2010. do isplate,

- 182,59 EUR od dana 30.09.2010. do isplate,

- 161,46 EUR od dana 31.10.2010. do isplate,

- 206,05 EUR od dana 30.11.2010. do isplate,

- 262,76 EUR od dana 31.12.2010. do isplate,

- 222,60 EUR od dana 31.01.2011. do isplate,

- 236,69 EUR od dana 28.02.2011. do isplate,

- 218,77 EUR od dana 31.03.2011. do isplate,

- 221,99 EUR od dana 30.04.2011. do isplate,

- 298,03 EUR od dana 31.05.2011. do isplate,

- 302,60 EUR od dana 30.06.2011. do isplate,

- 365,54 EUR od dana 31.07.2011. do isplate,

- 333,21 EUR od dana 31.08.2011. do isplate,

- 22.757,42 EUR od dana 27.09.2011. do isplate,

po stopi koja se određuje, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim  društvima  izračunate  za  referentno  razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 548,34 EUR zajedno sa zateznim kamatama te sa potraživanjem stope zateznih kamata na iznos glavnice od 28.811,53 EUR iz točke III. izreke ove presude preko stope propisane za ostale odnose.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.398,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu  od  4.376,77  EUR  uvećano  za  zatezne  kamate,  kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik i korisnik kredita PZ sklopili Ugovor o stambenom kreditu bez počeka broj 038-50-4013707 dana 03.04.2007., kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 160.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je čl. 7. st. 1. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan na dan dospijeća. Navodi da je takva odredba ništetna. Ističe da je korisnik kredita prenio na tužitelja Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine od 29.5.2023. sve svoje tražbine koje proizlaze iz ugovora o kreditu pa tako i tražbine na povrat pretplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule. Poziva se na postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Ukazuje da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za rizik koji sa sobom nosi CHF, kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da banke nisu postupale obzirno, savjesno, moralnu, ni pošteno te da u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz CHF je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud RH donio presudu i rješenje posl. br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. kojom je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da su navedene presude obvezujuće i u ovom sporu. Navodi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Nadalje, tužitelj navodi da je čl. 3. Ugovora utvrđena obveza korisnika kredita da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 0,50% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 801,00 CHF. Korisnik kredita je na dan korištenja kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku isplatio kunsku protuvrijednost predmetnog iznosa, a prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Navedena ugovorna odredba je ništetna jer se korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati. Sadržajno radi se o standardiziranom (tipskom) ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Nesporno je kako tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora s korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao o sadržaju odredbe čl. 12.3., niti mu je na bilo koji način pojasnio ili prezentirao koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi korisnik kredita iste bio u obvezi nadoknaditi. Osim u pogledu utvrđenog iznosa kredita, namjene i ugovorenog roka otplate, korisnik kredita je u odnosu na sve ostale ugovorne odredbe prilikom sklapanja Ugovora bio doveden u situaciju ''uzmi ili ostavi''. Svi ostali elementi ugovora, pa tako i sporna odredba, predstavljaju oblik i sadržaj obrasca ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika na kojem tuženik kao kreditor ustraje i bez kojeg isti ne bi mogao niti biti zaključen. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju ništetnih odredbe čl. 3. i 7. Ugovora ostvario korist u vidu neosnovano naplaćenih iznosa na temelju promjena u tečaju te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu. Stoga, tužitelj zahtijeva da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je, ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita i naknada za obradu kredita i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 29.359,87 EUR sa zateznim kamatama, s time da je tužitelj prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu dostavi kreditnu dokumentaciju potrebnu za utvrđivanje ukupnog iznosa koji je pravni prednik tužitelja preplatio tuženiku s naslova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora a koju tuženik nije dostavio i radi čega predlaže povođenje vještačenja uz prethodnu dostavu dokumentacije. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 29.359,87 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate od 4. travnja 2007.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i da tužitelj nema nikakav zahtjev prema tuženiku, da se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje pokrene potrošač, dok tužitelj nije potrošač, nego trgovačko društvo. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava pruža zaštita na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova. Navodi da je tužitelj dužan dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovorenih odredbi, kao i da korisniku kredita sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Sporna odredba o valutnoj klauzulu korisniku kredita je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a zbog čega navedena odredba nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovor je i solemniziran pred javnim bilježnikom, čime je javni bilježnik potvrdio da je navedeni ugovor stranama jasan, razumljiv te da odražava njihovu stvarnu volju. Korisnik kredita između više različitih kredita svjesno je odabrao kredit vezan uz valutu CHF i pojedinačno se pregovaralo o valuti uz koju će se vezati ugovor o kreditu. U odnosu na naknadu za odobrenje kredita navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovaranje ulazne naknade (tek kasnije propisana je zabrana naplate navedene naknade za stambene potrošačke kredite) niti je tuženik bio dužan navesti troškove koji se naknadom podmiruju. Ističe prigovor zastare potraživanja. Osporava zahtjev za isplatom zateznih kamata jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

3. Tužitelj u podnesku od 20. lipnja 2024. navodi da korisnik kredita nije razumio što skriva pozadina odredbe o valutnoj klauzuli, a to je rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, niti je to javni bilježnik pojasnio niti mogao pojasniti. Navodi da je tuženik bio svjestan da on s takvom odredbom ima puno manji rizik, dok je puno veći rizik bio na strani potrošača. Korisnik kredita nije bio, niti mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Taj specifičan rizik tuženik je prešutio korisniku kredita, dapače, kredit s valutnom klauzulom u CHF tuženik je prikazao kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi da se tuženik ne trudi prikazati strukturu i visinu navodnih troškova koje ima prilikom obrade kredita, koji troškovi bi trebali opravdati naplaćivanje određene naknade od korisnika kredita, očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova u tom pogledu uopće nema. Odobravanje kredita dio je redovnog poslovanja tuženika kojim stvara profit putem raznih opravdanih instrumenata poslovanja (naplaćivanje kamata i sl.), dok razne ulazne i izlazne naknade svakako nisu takav opravdan instrument koji ima stvarno pokriće u poslovanju tuženika, već služe isključivo nastojanju da se na nepošten način ostvari materijalna korist. Ovakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske i to u presudi Rev-673/2023 od 13.02.2024. Ističe da tuženik ne može u pojedinačnim postupcima nanovo isticati i utvrđivati činjenice te predlagati dokaze koji su obrađeni od strane sudova u kolektivnom sporu. Poziva se na čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim se propisuje direktan učinak iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Poziva se na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18 od 19.3.2019, Rev-18/18 od 26.5.2020. U odnosu na zastaru poziva se na odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. te pravno shvaćanje s sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

4. Tuženik je podneskom od 4. prosinca 2025. dostavio Potvrdu o naplati ulazne naknade korisniku kredita.

5. Po provedenom financijskom vještačenju i po dostavi Potvrde o plaćanju ulazne naknade, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev i podneskom od 18. prosinca 2025. zatražio sveukupni iznos od 28.811,53 EUR kao razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule i plaćene naknade za obradu kredita. Navedena specifikacija kondemnacije je zapravo djelomično povlačenje tužbe jer je tužitelj prvobitno tužbom potraživao iznos od 29.359,87 EUR, čime je djelomično povukao tužbeni zahtjev u iznosu od 548,34 EUR, a kako je potraživao iznos glavnice prvo po stopi propisanoj za trgovačke ugovore a potom po stopi propisanoj za ostale odnose, to je odlučeno u točki I. izreke rješenja temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoka PZ korisnicu Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po Darfin d.o.o., i to sudskom vještaku Darku Prpiću iz Zagreba.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost solemnizacije ugovora o kreditu budući da u Ugovoru o kreditu nije unesen rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, pa nije niti mogao biti rastumačen od strane javnog bilježnika a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio. Stoga je odbijen prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika jer isti nije relevantan za predmetni postupak.

8. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev od 18. prosinca 2025. osnovanim.

9. Predmet spora sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu od 18. prosinca 2025. je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 3. travnja 2007. u dijelu odredbi i to čl. 7.1. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i čl. 3. istog Ugovora kojim je ugovorena jednokratna ulazna naknada te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 28.811,53 EUR uvećano za zatezne kamate i to iznosa od 28.334,31 EUR koji je tuženik primio po osnovi razlike u iznosu anuiteta promjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete promjenom tečaja na dan isplate kredita i iznosa od 477,22 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade, a koje tražbine je tužitelju ustupio korisnik kredita PZ.

10. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, potraživanje zateznih kamata te zastara predmetnog potraživanja.

11. Predmetnim Ugovorom o kreditu broj 038-50-4013707 od 03.04.2007. (list 9-12 spisa), tuženik je odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 160.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz ugovorenu promjenjivu redovnu kamatu od 4,95 % godišnje (čl. 2.), u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, odredbom čl. 3. ugovorena je naknada od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratno, naplatom prilikom prvog korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 144 mjeseca (čl. 4.) te je u čl. 7. ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (list 9-12 spisa).

12. Nije niti sporno da je PZ kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 29. svibnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine (list 16-20 spisa), o kojem je obavijestio tuženika dopisom od 29. svibnja 2023. koji je zaprimio 9. lipnja 2023. (list 22 spisa). Navedenim Ugovorom ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.). Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

13. Iz navedenog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.). Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

14. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

15. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018.

18. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud u navedenoj odluci nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

19. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

20. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne sobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

22. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

24. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili PZ i tuženik dana 3. travnja 2007. dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka PZ, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

25. Iz iskaza svjedoka PZ proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za njezine osobne potrebe, da je svjedokinja prvo htjela u valuti EUR, ali joj je od strane banke predloženo u CHF uvjeravajući da je kamata manja i najbolje za nju, radi čega se i odlučila na ugovor o kreditu u CHF. Iskazala je da nije bila upozorena na nikakve rizike vezane za sklapanje ugovora o kreditu, da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da joj nije pojašnjena ulazna naknada niti je o njoj mogla pregovarati niti je tražila smanjenje, s time da je u jednom trenutku htjela da se ugovor konvertira u eure ali su ju od strane banke odvratili od toga govoreći da je to trenutna situacija i da će se smiriti tečaj CHF no do toga nije došlo.

26. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje PZ kao vjerodostojan obzirom da je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle, iz iskaza svjedokinje i izvedenih dokaza proizlazi da uopće nije bila od strane tuženika informirana o rizicima koje nosi valuta CHF te je čak uvjeravana da je kredit u CHF najpovoljniji za nju niti nije bila informirana niti je mogla pregovarati o naknadi za obradu kredita.

27. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita a na okolnost visine i datuma plaćanja ulazne naknade vještak se usmeno očitovao jer je tuženik dostavio Potvrdu naknadno.

28. Iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 2. srpnja 2025. (list 122-139 spisa) proizlazi da ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 28.334,31 EUR.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te stranke nisu imale prigovor na matematički izračun.

30. Napominje se da iako je sud u svom rješenju od 21. siječnja 2025. odredio i izračun u pogledu tzv. negativnih razlika, prema ocjeni suda plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema jer tuženik nije niti dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

31. Na ročištu dana 22. prosinca 2025. vještak se očitovao vezano uz visinu naknade za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 3. travnja 2007. da prema Potvrdi koja prileži spisu ista je isplaćena u iznosu od 3.595,63 kn prilikom isplate kredita 27. travnja 2007.

32. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik a korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja po pojedinim ugovornim odredbama, uvjeravan je da je sklapanje kredita u valuti CHF najbolje niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade.

33. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

34. U konkretnom slučaju nije riječ o zabrani manjeg značaja pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO- a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

35. Zbog toga sud utvrđuje da su ništetne odredba koja su predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

36. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i ulazna naknada, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i sud je u točki I. i II. izreke utvrdio ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 038-50-4013707 i to dio čl. 7. st. 1. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća'' i odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 038-50-4013707, koja glasi: „3./treće/ NAKNADA 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

37. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 28.334,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa i iznosa od 477,22 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade od dana isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

38. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

39. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 18. prosinca 2025. kojim je zatražio sveukupni iznos od 28.811,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 22. studenog 2023. i 18. prosinca 2025. u iznosu od po 1.000,00 eura (Tbr.8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 12. srpnja 2024., 29. studenog 2024. i 22. prosinca 2025. u iznosu od po 1.000,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a ukupno iznosi 7.500,00 eura. Tužitelju je priznat i plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 198,23 eura i zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 300,00 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u plaćenom iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 8.398,23 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom II.

Izreke rješenja.

41. Tužitelju nije priznat trošak sastava prigovora na rješenje o sudskoj pristojbi jer se ne radi o trošku koji bi trebala snositi protivna strana, sastava podneska od 20. lipnja 2024. kojim je ponovio već iznesene navode, niti sastava podneska od 13. srpnja 2025. jer je istim predlagao samo dopunu vještačenja kao niti ročišta za objavu budući nije bio potreban za vođenje ovog postupka, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Zagrebu, 23. prosinca 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 396,45 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana