Poslovni broj: P-242/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Kristina Krajačić, odvjetnica iz Zaboka , K. Š. Đalskog 4 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274 radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 26. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice Kristine Krajačić, odvjetnice iz Zaboka i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk , odvjetnice iz Zagreba , dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj 9011023828 sklopljen između tužitelja ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 , kao kreditora dana 16. veljače 2006., koji glasi:„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita...”.

II. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732se nalaže da tužitelju: ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 149,48 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže da tužitelju: ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 329,65 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2025. pa do isplate prema čl. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

IV.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

Obrazloženje

,

1.Tužitelj ME u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb kao kreditorom sklopio dana 16. veljače 2006.Ugovor o kreditu br. 9011023828 i da je tužitelj u tom ugovornom odnosu nastupao u svojstvu potrošača budući da je kredit korišten kao namjenski za kupnju vozila za njegove osobne potrebe, a istim Ugovorom tuženik je stavio na raspolaganju tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.094,56 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca te su ugovorne strane bez pojedinačnog pregovaranja čl. 12.3. ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, kojeg se tužitelj obvezao platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita i tužitelju je prilikom isplate kredita dana 16. veljače 2006. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen iznos od 240,95 CHF i kredit je isplaćen po tečaju 1 CHF=4,674212 HRK, pa je ustegnuta naknada odgovarala iznosu od 1.126,25 HRK, što po fiksnom tečaju 1 EUR=7,53450 HRK odgovara iznosu od 149,48 EUR, a kako je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, a zbog čega je izvjesno kako se o njegovim pojedinačnim odredbama nije pregovaralo pa ni sam tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o namjeni i visini sporne naknade, koja mu je nametnuta kao obveza, čime je prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, zbog čega je uzimajući u obzir predmet ugovora, sve okolnosti njegova sklapanja odredba čl. 3. istog nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 2. i 3., te čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' 96/03. ) te nadalje tužitelj tvrdi da u smislu odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužitelju pripada pravo na isplatu ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja te naknade pa tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj 9011023828 sklopljen između tužitelja , kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora dana 16. veljače 2006., koji glasi:„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita...” te tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 149,48 EUR s zakonskim zateznim kamatama od 17. veljače 2006. , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da ističe prigovor zastare, jer osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu poslovni broj: C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova , koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom , koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke, dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc) pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe i svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan, a neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ , koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu, a podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan i nadalje tuženik tvrdi da je odredbom čl. 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti i sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade , koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, a tuženik ističe da je i odredbom čl.. 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu i iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno, jer naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača, a odredbom čl. 1. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“ pa je tako dana 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita te u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga, koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu pa prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije, a zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju, a s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. , isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora tako da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna, a protivno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe i sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao , dakle, iznos naknade je fiksni i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu , a tuženik napominje da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas) i tuženik ukazuje i na odluku Suda EU poslovni broj: C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora te čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose , a čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora već značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo , a činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža , jer tako prema presudi Suda EU C-415/11 M proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ i nadalje tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno, jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku pa prema tome ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste i predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku, predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu te tuženik nadalje ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima , koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu i također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke, s time da tuženik tvrdi da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita i tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi, a ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana i također prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu, a kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija, jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja i time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa te nadalje tuženik ističe da je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko pri čemu tuženik ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske : ,„U sporu je tužiteljica istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj: Revr 774/05-2 od 13.12.2005.) pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9011023828 od dana 16. veljače 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u [adresa] Vlaste Podgajskog poslovni broj: Ou-186/06 od 16. veljače 2006., uvid u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope ( list 10 i 11 spisa ), uvid u Opće uvjete poslovanja s građanima ( list 20 do 28 spisa ) i saslušan je tužitelj ME u svrhu dokazivanja.

4.

Nesporno je da su tužitelj ME , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 16. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011023828, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.094,56 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 84 mjeseca te s dospijećem svakog mjesečnog anuiteta zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu (članak 7.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 5,50% godišnje (članak 4.), a čl. 12. 3. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva :„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita...”.

5. Nesporno je da je Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa] Vlaste Podgajskog pod poslovnim brojem : Ou-186/06 od 16. veljače 2006.

6. Nesporno je da je tužitelju prilikom isplate kredita dana 16. veljače 2006. na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen iznos od 240,95 CHF i kredit je isplaćen po tečaju 1 CHF=4,674212 HRK, pa je ustegnuta naknada odgovarala iznosu od 1.126,25 HRK, što po fiksnom tečaju 1 EUR=7,53450 HRK odgovara iznosu od 149,48 EUR.

7. Sporno je u ovom predmetu da li je ništetna odredba čl. 12. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva :„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita...” , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja i sporna je pravna osnova tužbe.

8. Tužitelj ME saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da mu je službenica tuženika rekla da bi trebao platiti nekakvu naknadu, ali on nije znao točno o kakvoj naknadi se radi i da će se takva naknada isplatiti iz iznosa kredita, a iznos kredita je bio od 110.000,00 HRK i tužitelj ,,misli'' da je ta naknada za obradu kredita plaćena u ratama kredita.Tužitelj tvrdi da je u banci pitao zbog čega se plaća ta naknada i u vezi s tom naknadom, ali napominje da nije stručno osposobljen za postavljanje odgovarajućih pitanja.Tužitelj se ne sjeća što mu je rečeno u banci u vezi naknade koju je platio.

9. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

10. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kreditnog zahtjeva niti je određena niti odrediva.

11. Naime, naknada za odobrenje kreditnog zahtjeva određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužitelja bez da je za to tražio njegovu suglasnost kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja .

12. Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća naknada za odobrenje kreditnog zahtjeva uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja , koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

13. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada za odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed, pripremljenog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

14. Iz takvog odnosa tužitelja i tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za troškove odobrenja kreditnog zahtjeva.

15. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

16. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

17. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu za odobrenje kreditnog zahtjeva niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno umanjenjem iznosa kredita.

18 Slijedom navedenog utvrđena je ništetnim odredba predmetnog Ugovora o kreditu : „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita...”. radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

19. Budući da je utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe , a da je nesporno da 1,00 % od iznosa odobrenog kredita iznosi 149,48 EUR , to je valjalo odlučiti , kao u toč. II. izreke presude.

20. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a, to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja, odnosno od 17. veljače 2006.

21. Tuženik je u ovom predmetu stavio prigovor zastare tražbine tužitelja.

22. Prigovor tuženika nije osnovan.

23. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj je jedna ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na štetu ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a , kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke , kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora tako da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku (,, Narodne novine'' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnici koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 25 bodova, za sastav podneska od dana 11. 7. 2025. po tbr 8/1 25 bodova, za zastupanje na raspravi dana 20. 10. 2025. po tbr 9/1 25 bodova i za zastupanje na raspravi dana 26. 11. 2025. po tbr . 9/1 25 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 200,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 50,00 EUR čemu valja pribrojiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,10 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 329,65 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 23. prosinca 2025.

25. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

26. U ovom predmetu bila je sporna vrijednost predmeta spora , jer je u tužbi naznačen iznos od 1.327,22 EUR dok je naknada za odobrenje kreditnog zahtjeva iznosila 149,48 EUR pa je tuženik prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše visoko postavljena , a takav prigovor je bio osnovan , jer iako je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu , a koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, a koji iznosi 149,48 EUR pa je sukladno čl. 35. at. 1. u svezi s čl. 40. st. 3. ZPP-a u tom iznosu sud utvrdio vrijednost predmeta spora.

U Zaboku 23. prosinca 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Kristina Krajačić, odvjetnica iz Zaboka, K. Š. Đalskog 4

2. Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274