Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-661/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tužene Raiffeiesnbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., iz Zagreba, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Karlovcu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 15. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice Hasana Karajića, odvjetnika iz ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, te zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Horvat, odvjetnice iz Karlovca, po objavi 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 148-50-2608010 od 24. 12. 2004. godine sklopljenog između pravnog prednika tužiteljice IG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu koji glasi: "Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur-a zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin prednik NG, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 148-50- 260810 od 24.12.2004. godine, koji je potvrđen po javnom bilježniku Marini Augustinović iz Karlovca pod brojem OU-717/2004 dana 28.prosinca 2004.g. Radi se o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je u točki 3. id. Ugovora ugovorena ulazna naknada koja glasi: "Naknada u visini 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." Kako dalje navodi korisnik kredita nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, a niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. No, uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi", pa ovom tužbom tužitelj predlaže utvrditi ništetnost id. ugovorne odredbe o naknadi. U tom smislu obrazlaže da je člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica i ugovorene kamate, pa je po tužitelju razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od njega kao tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. To dakle po tužitelju znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, te smatra da je zbog toga navedena odredba ništetna. Ulazna naknada, kako dalje iznosi, opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Iznosi da su opći uvjeti ugovora prema članku 295. ZOO ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, te opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

1.1. Nadalje navodi kako odredba članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. članka istog članka propisano je da je činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Najzad ističe da je temeljem članka 87. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba, ništava i poziva se na Presudu Suda EU u spojenim predmetima u spojenim predmetima C-224/19 i CC-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i fina tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama nastalim troškovima. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci

2. U odgovoru na tužbu tuženik potvrđuje da je s tužiteljem sklopio dana 24.12.2004. Ugovor o kreditu broj 148-50-2608010 kojim je tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 27.500,00 CHF, kako dalje navodi, uz redovnu kamatnu stopu od 5,85% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. No, tvrdi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima „koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom“, kako i on sukladno navodi. Pri tom ističe da je tužitelj „nesporno slobodnom voljom“ sklopio id. Ugovor u valutnoj klauzuli CHF i dodaje da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora uručeni opći akti kreditora, s linijom svim odredbama i uručenim aktima se tužitelj usuglasio svojim potpisom. Vezano uz Odredbu čl. 3. predmetnog ugovora također iznosi da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te obrazlaže: „Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solmizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.“

2.1. Tuženik pored toga ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje i poziva se na. čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji glasi: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom je tužitelj podnio tužbu 08.11.2024. smatra da je razvidno kako je tražbina zastarjela i sukladno naprijed navedenom opetuje kako je „nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.“ Najzad navodi kako nisu osnovani ni navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te obrazlaže; „ … da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b)da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.“

2.2. Stoga slijedom svega navedenog, smatra da je tužbeni zahtjev očito neosnovan i predlaže ga odbiti, te tužitelju naložiti da njemu - tuženiku naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 148-50-2608010 od 24.12. 2004. na listu 5-8 spisa s potvrdom javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca pod brojem OU-717/2004 od 28.prosinca 2004. na listu 9 spisa, u Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca broj O-2746/2021-11 od 11.ožujka 2022., u dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi za tužbu, uvid u zamjeničku punomoć i uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 10.01.2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku i iskaz tužitelja osobno dan na glavnoj raspravi održanoj dana 15.10.2025. godine.

4. Među strankama nije sporno da su dana 24. prosinca 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 18-50-2608010, kojim je kako tuženik navodi tužitelj podigao kredit u iznosu od 27.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz redovnu kamatnu stopu 5,85% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka 3. id. Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 24. prosinca 2004. godine između tužitelja i tužene Raiffeiesnbank Austria d.d., a koja odredba se odnosi na predmetnu ulaznu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Pri tom tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale te nije jasno niti vidljivo na koje se troškove koje je tužitelj bio dužan platiti ista naknada odnosi. Sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost id. odredbe koja se predlaže utvrditi ništetnom ovom tužbom.

5. Stoga je za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavkom 1. ZZP-a propisao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2 određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužitelj prethodno zaključenju id. ugovora o kreditu bio informiran o svojoj obvezi plaćanja i visine naknade prilikom prvog korištenja kredita, te da je dobio personaliziranu informaciju o visini naknade koja se odnose na sporni kredit. Isto tako da je takva naknada bila sadržana u ugovoru, evidentno u općim aktima banke i svim prethodno dostupnim informacijama, a napose da je ista bila jasno naznačena u visini 3,30% od visine kredita i kao takva dakle bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora a on ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki.

7. Potonju okolnost tužitelj ne spori već štoviše priznaje da mu je rečeno kako će morati platiti „nekakvu naknadu“, ali „nisu ništa posebno propitivali jer im je rečeno da je to obveza i da ne mogu na drugačiji način podići kredit“. No, sama takva okolnost je li tužitelj prije zaključenja ugovora uopće znao ili nije znao o obvezi plaćanja naknade ne utječe na zakonitost ugovaranja iste, obzirom je za rješavanje odnosa između stranki od presudnog značaja utvrditi je li tužitelj mogao i na koji je način mogao utjecati na visinu takvu naknade koju mu je tužena banka odredila. Pri tom tužena banka ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na samu naknadu i individualno pregovarati o visini iste naknade. Sukladno se o tome očitavao i tužitelj u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 15.listopada 2025. godine.

8. Naime, tužitelj je prvenstveno iskazao da su otišli u Rudman d.o.o. jer im je dakle bio potreban kredit kupovinu auta i tamo su im rekli da rade s RBA bankom koja ima najpovoljnije uvjete za podizanje kredita. Taj kredit je zapravo podigao njen suprug, iako je njoj bio potreban auto, te su u banci „pristali na ono što su rekli“ a rekli su da će morati „platiti nekakvu naknadu“, s time da oni nisu dakle ništa posebno propitivali jer im je rečeno da je to obveza i da ne mogu na drugačiji način podići kredit, a kako je već naprijed navedeno. Tužiteljica se doduše više ne sjeća detalja oko podizanja kredita jer je to bilo davno, a ne sjeća se čak ni koje je to godine bilo, zna samo da je taj auto vozila 18 godina. Na upit pun. tuženika je li njen suprug pročitao ugovor prije potpisivanja odgovara da se ni toga više ne sjeća, te da ni ona nije posebno obraćala pažnju jer je kredit bio podizan na ime supruga. Opetuje samo kako je rečeno da su takvi uvjeti i da se dakle ne može na drugačiji način podići kredit. Nastavno dodaje kako obzirom na prethodno navedeno nisu ni tražili dodatna objašnjenja.

9. U odnosu na takvo iskazivanje tužiteljice, a sukladno opće poznatom da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a niti se evidentno moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi. Osim toga, razvidno je da je prednik tužiteljice zaključio s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Kod tog zaključenja i potpisivanja ugovora bila je dakle nazočna i sama tužiteljica, pa je iz takvog iskaza ali i ostalih provedenih dokaza u spisu, proizlazi da prednik tužiteljice nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je dana od strane tuženika u formi ugovora, a koji ugovor je evidentno bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Evidentno je i da se radilo o tipskom ugovoru koji se nije razlikovao od drugih ugovora kakve je tužena banka zaključivala s drugim korisnicima kredita u to vrijeme. Takav tipski ugovor uz to je evidentno bio sastavljen od strane pravne službe tuženika, te kao takav i nije bio podložan, preispitivanju, promjenama ili pregovorima s klijentom. Prednika tužitelja je pak takav ugovor morao prihvatiti da bi podigao kredit, te je poštivao između ostalih i navedenu ugovornu odredbu, koja je dakle bila unaprijed sročena i određena od strane banke. Pri tom se ističe a kako je već naprijed napomenuto da čak ni okolnost je li prednik tužitelja znao za spornu odredbu i pročitao ju u ugovoru, nije posebno od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, već je sukladno propisima bitno za utvrditi je li o istoj odredbi tužitelj uopće mogao pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka, a u tom smislu odgovor može biti samo odričan odnosno negativan u smislu da nije mogao pregovarati i da je ista odredba uzrokovala neravnotežu u pravnom odnosu stranaka.

10. Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisao je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlim iz ugovora.

11. Nesporno je pak da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova. No, u ovom i zasigurno brojnim drugim slučajevima štoviše je vjerojatno da je sve troškove sklapanja i ovjere ugovora o kreditu (kao što je solemnizacija) snosio sam tužitelj, a iz predmetne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali zbog sklapanja tužiteljevog ugovora. Također tužitelj u tužbi osnovano ističe da je nejasno na što se odnosi id. naknada, obzirom da u samom ugovoru o kreditu to nije navedeno, već samo da se ista naknada plaća u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, "jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita“.

12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica i ugovorene kamate, iz čega proizlazi da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja nikakvu naknadu za „prilikom prvog korištenja kredita“, što bi trebalo značiti za izvršenu uslugu kreditiranja. To bi ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a što onda znači da je navedena odredba ništetna i imajući u vidu odredbe ZOO-a.

13. Uz to valja reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, slijedom čega je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP-a. To za posljedicu ima ništetnost id. odredbe sukladno članku 87. stavku 1. id. ZZP-a, pa je obzirom na navedeno prihvaćen kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da je ništetna sporna odredba i donesena je odluka kao u točki I. izreke ove presude.

15. Najzad, u pitanju zastare odnosno eventualnog pitanja iz kojeg razloga tužitelj nije ranije podnio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove odredbe niti se na nju pozivao (poslije podizanja kredita), nepotrebno je i irelevantno obrazlagati obzirom iz stava Vrhovnog suda RH i to pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., a i stava samog tužitelja, proizlazi da zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti same odredbe o naplati id. naknade, zastara počinje teći tek pravomoćnosti presude kojom se dakle utvrđuje ništetnost id. odredbe. Takav stav i mišljenje je uostalom VSRH zauzeo u brojenim drugim odlukama iz sudske prakse (Gž-2406/18 ŽSZG).

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. , 80/22., 114/22 i 155/23), te je trošak tužitelja odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23 i 107/25. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 100 bodova koliko je tužitelj potraživao (prema vrijednosti predmeta spora 1.327,02 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 200,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 13.01. 2025., te za zastupanje na ročištu od 15.10.2025., dok mu je za zastupanje na prvom ročištu održanom 06.05.2025. i za pristup na ročište za objavu odluke priznata 50%-na naknada u iznosu od po 100,00 eur, jer se radilo o pripremnim ročištima na kojima se samo procesno raspravljalo, a isti iznos priznaje se i za ročište objave odluke. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 800,00 eura odnosno trošak u iznosu od 1.000,00 eur uključujući pdv. Tom trošku je pridodan trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 eur koliko je stvarno platio id. pristojbu, te zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eur. Slijedom toga je u točki II. izreke tužitelju dosuđen trošak postupka u navedenom iznosu od 1.079,64 eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao u točki II. izreke ove odluke.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. iz OD Mađarić & Lui d.o.o., iz Zagreba, Zelinska 4.