Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-199/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. za usluge iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 12. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 00093, sklopljen između tužitelja ŠM, [adresa] i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, RM, dana 06.02.2007 godine, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute,uz koju je vezana glavnica, PDV i svi troškovi obrade i naknada za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku, Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimir Škorpika 21, da tužitelju ŠM, [adresa], isplati iznos od 3.700,95 EUR, na i me stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine do 31.prosinca 2022 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno članku 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona om obveznim odnosima kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 0,69 eura sa z.z.kamatom počevši od 13.03.2007.g.do ispl

-za iznos od 1,48 eura sa z.z.kamatom počevši od 23.01.2008.g.do ispl

-za iznos od 5,94 eura sa z.z.kamatom počevši od 25.03.2008.g.do ispl

-za iznos od 23,98 eura sa z.z.kamatom počevši od 27.10.2008.g.do ispl

-za iznos od 5,61 eura sa z.z.kamatom počevši od 31.10.2008.g.do ispl

-za iznos od 1,49 eura sa z.z.kamatom počevši od 16.12.2008.g.do ispl

-za iznos od 23,37 eura sa z.z.kamatom počevši od 26.01.2009.g.do ispl

-za iznos od 17,46 eura sa z.z.kamatom počevši od 16.03.2009.g.do ispl

-za iznos od 17,51 eura sa z.z.kamatom počevši od 20.04.2009.g.do ispl

-za iznos od 19,76 eura sa z.z.kamatom počevši od 18.05.2009.g.do ispl

-za iznos od 12,78 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2009.g.do ispl

-za iznos od 12,88 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.07.2009.g.do ispl

-za iznos od 13,30 eura sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2009.g.do ispl

-za iznos od 5,66 eura sa z.z.kamatom počevši od 18.08.2009.g.do ispl

-za iznos od 15,54 eura sa z.z.kamatom počevši od 21.09.2009.g.do ispl

-za iznos od 13,68 eura sa z.z.kamatom počevši od 09.10.2009.g.do ispl.

-za iznos od 15,25 eura sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2009.g.do ispl.

-za iznos od 16,82 eura sa z.z.kamatom počevši od 18.12.2009.g.do ispl.

-za iznos od 22,56 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.01.2010.g.do ispl.

-za iznos od 24,93 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2010.g.do ispl.

-za iznos od 23,46 eura sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2010 g.do ispl.

-za iznos od 28,47 eura sa z.z.kamatom počevši od 21.04.2010.g.do ispl.

-za iznos od 32,15 eura sa z.z.kamatom počevši od 20.05.2010.g.do ispl.

-za iznos od 47,47 eura sa z.z.kamatom počevši od 12.07.2010.g.do ispl.

-za iznos od 48,16 eura sa z.z.kamatom počevši od 19.08.2010.g.do ispl.

-za iznos od 54,69 eura sa z.z.kamatom počevši od 21.09.2010.g.do ispl.

-za iznos od 52,45 eura sa z.z kamatom počevši od 30.09.2010. g.do ispl.

-za iznos od 50,66 eura sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2010.g.do ispl

-za iznos od 62,29 eura sa z.z.kamatom počevši od 13.12.2010.g.do ispl.

-za iznos od 75,18 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.01.2011.g.do ispl.

-za iznos od 60,37 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2011.g.do ispl.

-za iznos od 63,96 eura sa z.z.kamatom počevši od 28.03.2011.g.do ispl.

-za iznos od 110,36 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.04.2011.g.do ispl.

-za iznos od 72,06 eura sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2011.g.do ispl.

-za iznos od 85,91 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.06.2011.g.do ispl.

-za iznos od 85,91 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.06.2011.g.do ispl.

-za iznos od 2.476,63 eura sa z.z.kamatom počevši od 16.06.2011.g.do ispl.

III. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti, d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, da tužitelju ŠM, [adresa]. isplati iznos od 570,27 eura, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća, tj. od 12.02.2007 godine, do isplate, a od do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15 %, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, kojem je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, sukladno članku 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima,

IV. Nalaže se tuženiku Porshe Mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, da tužitelju ŠM, [adresa], isplati iznos od 193,75 eura, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16.06.2011 godine, do isplate, a od 16.06.2011 godine do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila za svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno članku 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima i sukladno 1. članku Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima te naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.525,00 eura, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 06.02.207godine, sklopio Ugovor o kreditu, broj 93, svrha kojeg ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje osobnog vozila, Škoda Octavia, za ugovoreni iznos kredita u iznosu od 27.538,36 CHF, na rok od 72 mjeseca. Također je i PDV protivno zakonu obračunat u CHF kao iznos mjesečnog obroka kredita u CHF, kao jednokratni troškovi zaključenja Ugovora uključujući i PDV. Tužitelj je tuženiku otplatio kredit u cijelosti, sa troškovima u iznosu od 33.406,80 CHF. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju nije bilo opravdanih razloga, niti mjesta primjeni valutne klauzulu vezane za CHF valutu, jer je u sporno vrijeme HRK sukladno monetarnoj politici bila vezana za EUR-o, te je Hrvatska narodna banka štitila HRK u odnosu na EUR-o. Činjenica je da tuženik nije izvršio isplatu ugovorenih iznosa u CHF, već u kunama, dok je tužitelju rata anuiteta bila vezana uz švicarski franak, a koju uplatu je vršio svaki mjesec u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj nikada nije sa tuženikom pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, već je na potpis dobio unaprijed, sastavljen obrazac ugovora koji je mogao samo potpisati ili ne, po principu „uzmi ili ostavi“ Tuženik je opisanim postupanjem povrijedio kolektivne interese prava potrošača, korisnika leasinga ovdje tužitelja, zaključujući takve ugovore o kreditu, koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, radilo se o špekulativnom postupanju tuženika, je je tuženik sav rizik poslovanja prebacio na tuženika, Nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule, jer leasing -kuća, nije bila zadužena u CHF, nego HRK. Jasno je da je namjera tuženika bila steći ekstra dobit na račun tužitelja, a do kojeg je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa leasing obroka i ukupne obveze tužitelja izražene u HRK. Činjenica je, da tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ovog Ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ni u kojem slučaju ne bi pristao na zaključenje ovakvog ugovora temeljem koje je plaćao leasing uvećan za trećinu. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, obzirom je isti sklopljen 6.02.2007godine.Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2 i 4. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Činjenica je da u predmetom Ugovor o leasingu, ne postoji odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, međutim, stvarno tuženik je prema tužitelju primjenjivao i naplaćivao promjenjivu kamatnu stopu potpuno isto kao što su to činile banke. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Takvim određivanjem i naplatom kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine": 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, mijenjao mi naplaćivao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramatar i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako je to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala .Prema članku, 1115 istog zakona, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredba ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je oštećen za najmanje 4.109,17 EUR/30.960,58 HRK odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br.00093, sklopljen između tužitelja i tuženika u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, PDV i svi troškovi obrade i naknada za švicarski franak, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.109,17 eura.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda i zastare potraživanja. Tuženik navodi u tužbi da je sukladno odredbi čl. 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika.

2.1.U konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). U bitnome, zahtjev tužitelja, predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u kolovozu 2011.g., a tužba je podnesena tek u svibnju 2023.g., sasvim je jasno da potraživanje tužitelja za sve mjesečne obroke u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

2.2.Usprkos istaknutom prigovoru, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako su stranke sklopile ugovor o kreditu, a ne ugovor o operativnom leasingu kako to tvrdi tužitelj duž cijele tužbe. Ugovor o operativnom leasingu i ugovor o kreditu su dva potpuno različita ugovora te se na iste uopće ne primjenjuju isti zakonski propisi. Također, tužitelj pogrešno navodi kako je ugovor sklopljen na rok od 72 mjeseca, no isti je sklopljen na rok od 84 mjeseca. Naime, tužitelj u petitu utužuje naknade za švicarski franak, a što uopće nije element ugovora o kreditu što znači da je tužitelj u potpunosti promašio tužbeni zahtjev te tužbu treba u cijelosti odbiti. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio.

2.3.Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom.

2.4.Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama tužitelja, meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a.

2.5.Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točki II. petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik predlaže sudu da se utvrdi kao vrijednost predmeta spora iznos koji je utužio tužitelj. Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko – knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bio dužan urediti tužbeni zahtjev odmah. Svrha je financijsko – knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tuženik, a ne da vještak određuje vrijednost predmeta spora. Navedeno je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što u ovom predmetu nikako nije slučaj. Stoga, tuženik osporava eventualnu namjeru tužitelja za uređenjem tužbenog zahtjeva naknadno, budući da je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju na temelju koje je postavio tužbeni zahtjev. Tuženik također osporava zahtjeve tužitelja za dostavom dokumentacije u okviru dokaznih prijedloga. Tužitelj nije postavio manifestacijski zahtjev niti bi isti bio osnovan, budući je tuženik tužitelju dostavio svu dokumentaciju za predmetni ugovorni odnos, a što proizlazi iz dopisa tuženika koji je tužitelj dostavio u spis.

2.6. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u plan otplate uz ugovor o kreditu, ugovor o kreditu 0093 od 6.2.2007., sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosa vlasništva na nekretnini 6.2.2007., priloženu sudsku praksu, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 21. svibnja 2025. te ostale priloge i podneske spisu. Nadalje je sud saslušao tužitelja ŠM.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 30.5.2025. osnovan, te je tužbeni zahtjev usvojio.

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, br. ugovora: 00093, sklopljen dana 6.2.2007. godine. Ugovor je sklopljen na iznos od 27.538,36 CHF s rokom vraćanja 84 mjeseca u isto toliko jednakih mjesečnih anuiteta.

6. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora kreditu koji je predmet spora, te aktivnu legitimaciju.

7. O prigovoru mjesne nadležnosti odlučeno je rješenjem ovoga suda poslovni broj P- 199/2023-5 od 22. veljače 2024. na koje rješenje je tuženik uložio žalbu povodom koje je Županijski sud u Zagrebu rješenjem br. Gž 1700/2024-2 od 7. svibnja 2024. potvrdio rješenje Općinskog suda u Požegi kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnost ovoga suda, te je rješenje postalo pravomoćno 7. svibnja 2024.

8. Nedvojbeno je da tuženik nije banka niti je sudjelovao u postupcima kolektivne zaštite.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

10. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. Sud je u odnosu na okolnost informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora te svojstvo tužitelja kao potrošača, saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da se nije pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

12.1.Tužitelj je iskazao da je zaključio ugovor o kreditu 2007. godine u svrhu kupoprodaje osobnog automobila koji je koristio u svoje osobne svrhe. Vozilo je kupio u auto kući Zubak. Njemu su ugovor pripremili u auto kući Zubak gdje je i potpisao ugovor i nije pročitao ugovor prilikom potpisivanja. Nije u auto kući Zubak pregovarao o odredbama ugovora, već su mu dali samo ugovor, drugog izbora nije imao. Iskazao je da je od 2007. godine bio zaposlen kao traktorist u Kutjevu d.d. i nije bio nositelj obrta ili obavljao kakvu drugu profesionalnu djelatnost. Niti kod javnog bilježnika mu nisu objasnili ništa vezano za odredbe ugovora. Nitko mu nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kredita niti kolika će biti visina. On je isplatio kredit prije ugovorenog roka i ne sjeća se da li je tom prilikom platio naknadu. Nitko mu nije objasnio što to znači sklapanje ugovora u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, niti mu je prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora ponuđena kakva druga valuta. Ponudili su mu kredit u CHF i rekli da je najpovoljniji. Iskazao je da mu nije poznat pojam valutne klauzule a ne sjeća se da je od tuženika tražio pojašnjenje što znači.

13. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit, osobito jer je iskazao i okolnosti koje mu ne idu u prilog, da ugovor nije pročitao prilikom potpisivanja. Naime, prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, a tako je iskazao i tužitelj. Na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Osim toga, tužitelj je naveo da je ugovor o kreditu potpisao u autokući, gdje ga je čekao pripremljen ugovor. Okolnost da tužitelj nije pročitao ugovor ne umanjuje činjenicu da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, dakle radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14 . Obzirom na navedeno sud je utvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao u svojstvu potrošača i svrha kredita je bila upravo potrošačka, slijedom čega se na njega u ovom predmetu primjenjuju odredbe ZZP- a/03.

15. Tuženik je povrijedio prava tužitelja, kao potrošača - korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim obrocima iskazanim u valuti, a plativim u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan plaćanja, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao prosječan potrošač upozoren na moguće rizike istog pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, valutna klauzula je bitan element ugovora o kreditu pa je stoga za isto potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim određivanjem ovakvih odredbi ugovora o potrošačkom kreditiranju postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja, kao potrošača. Naime, u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07. i 79/09., dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, tuženik suprotno nije dokazao, a vezano za konkretni slučaj te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), proizlazila bi osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjeva za isplatu s osnove ''preplaćenih'' iznosa.

16.Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se niti o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o naknadi za prijevremeni raskid ugovora, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika kao i naknade za prijevremeni raskid ugovora.

17. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, jednako tako i na naplaćenu naknadu za prijevremeni raskid ugovora, nije posebno objašnjeno od čega se sastoje navedene naknade, što sve sporne odredbe Ugovora o kreditu čini nedovoljno jasnim i neodređenim, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

18.Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i naknade za prijevremeni raskid, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

19.Tuženik tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na utužene banke, dok tuženik nije banka. Međutim bitno je da se ovdje radi o potrošačkom kreditiranju (dakle za fizičke osobe). Naime, presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača same po sebi na pojedinačne ugovore o kreditima kao što je to Ugovor u konkretnom slučaju u kojem vjerovnik nije bio i stranka spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa, ne proizvode one pravne učinke u smislu prestanka važenja tih ugovora između stranaka, već je za navedeni pravni učinak potrebno pokretanje pojedinačnih parničnih postupaka u kojem će sud prema općim pravilima ZOO utvrđivati i ocjenjivati da li su takav ugovor ili pojedine njegove odredbe ništetne ako su protivne Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.

20.Isto tako neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom je tužitelj dokazao status potrošača i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

23. Naime, visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac.

23.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 21.5.2025. zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 27.884,84 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 3.700,95 eura (tablica 1, stupac 14). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 565,13 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 75,01 eura (tablica 1, stupac 15). Naknada za obradu kredita iznosi 4.296,68 kuna/570,27 eura i naplaćena je 12.02.2007. , strana spisa 12-4, 4. Naknada za prijevremeni raskid ugovora iznosi 1.459,82 kuna/193,75 eura i naplaćena je 16.06.2011.godine, strana spisa 19-4. U privitku je dostavljena tablicu 1. u kojoj je prikazan izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i prodajnog tečaja za devize Raiffeisnbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i i prodajnog tečaja za devize Raiffeisnbank Austria d.d. za CHF na dan isplate kredita.

24. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 25.5.2025. na način da tužitelj potražuje od tuženika na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno više plaćenih tečajnih razlika isplati iznos od 3.700,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, iznos od 570,27 eura na ime stečenog bez osnove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća 12.2.2007. pa do isplate, te iznos 193,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16.6.2011. Istim podneskom se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka da ga prihvaća u cijelosti i da nema primjedbi.

25. Tuženik se podneskom od 1.7.2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev, dakle preinačio isti za što je potreban pristanak tuženika, sve sukladno čl. 190. i 191. Zakona o parničnom postupku.

26. Sud je na glavnoj raspravi održanoj dana 12.11. 2025. dozvolio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja jer je to svrsishodno za konačno rješavanja odnosa među strankama te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.

27. Sud je cijelosti prihvatio nalaz vještaka od 21.5.2025. kao stručan, savjestan i u skladu s pravilima struke i na njemu je utemeljio svoju odluku.

28. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 4.464,97 eura u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice uređen podneskom od 25.5.2025.

29. Tuženik je nadalje istaknuo prigovor zastare za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu.

29.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

29.2. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

29.3. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

30. Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa, odnosno od plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremeni raskid ugovora, a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

31.1.Obzirom je tužitelj u cijelosti uspio u postupku sud mu je priznao trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu na kojemu se raspravljalo samo o procesnim pitanjima i koje je odgođeno 125,00 eura sukladno Tbr.9.t.2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), zastupanje na ročištu održanom 12.11.2025. u iznosu od 250,00 eura, sastav dva obrazložena podneska od 26.5.2025. i 4.7.2025. u iznosu od 250,00 eura za svaki (sve uz obračunati PDV od 25%). Sud je nadalje priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Tako je ukupan trošak koji je sud priznao i dosudio tužitelju u iznosu od 1.525,00 eura.

31.2. Sud nije priznao tužitelju trošak zastupanja na ročištu od 4.12.2024. jer je ročište odgođeno o čemu su stranke obaviještene telefonskim putem tako da nitko nije pristupio na isto, sud nije priznao niti sastav podnesaka od 5.12.2024. i 12.3.2025.obzirom se ne radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8 Tarife, niti sastav podneska od 28.3.2024. je nema podneska od ovog datuma u spisu.

32. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Požegi 23. prosinca 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o.