Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-384/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Bruni Čeru iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnice Marije Rožman iz Koprivnice, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 1. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Melite Ranilović-Ferenc, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012091113, kojeg su tužitelj ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB:02535697732, kao kreditor, sklopili 14. 11. 2006., a solemnizirali 4. 12. 2006. kod javnog bilježnika Marine Ostović u Koprivnici, broj ovjere OU-1160/06, u dijelu koji glasi: plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kredita uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“ pa stoga navedene odredbe ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorene strane.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012091113, kojeg su tužitelj ZT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB:02535697732, sklopili 14. 11. 2006., a solemnizirali 4. 12. 2006. kod javnog bilježnika Marine Ostović u Koprivnici, broj ovjere OU-1160/06, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732, platiti tužitelju ĐT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.570,68 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na:

iznos od 193,03 EUR od 30. 4. 2012.

iznos od 195,68 EUR od 31. 5. 2012.

iznos od 199,08 EUR od 30. 6. 2012.

iznos od 194,46 EUR od 31. 7. 2012.

iznos od 194,36 EUR od 31. 8. 2012.

iznos od 185,83 EUR od 30. 9. 2012.

iznos od 115,98 EUR od 31. 10. 2012.

iznos od 107,15 EUR od 30. 11. 2012.

iznos od 162,48 EUR od 31. 12. 2012.

iznos od 91,59 EUR od 31. 1. 2013.

iznos od 97,95 EUR od 28. 2. 2013.

iznos od 98,26 EUR od 31. 3. 2013.

iznos od 95,58 EUR od 30. 4. 2013.

iznos od 88,46 EUR od 31. 5. 2013.

iznos od 88,27 EUR od 30. 6. 2013.

iznos od 89,81 EUR od 31. 7. 2013.

iznos od 78,96 EUR od 31. 8. 2013.

iznos od 110,76 EUR od 30. 9. 2013.

iznos od 94,82 EUR od 31. 10. 2013.

iznos od 96,13 EUR od 30. 11. 2013.

iznos od 97,62 EUR od 31. 12. 2013.

iznos od 112,81 EUR od 31. 1. 2014.

iznos od 115,75 EUR od 28. 2. 2014.

iznos od 114,86 EUR od 31. 3. 2014.

iznos od 111,40 EUR od 30. 4. 2014.

iznos od 109,99 EUR od 31. 5. 2014.

iznos od 98,16 EUR od 30. 6. 2014.

iznos od 66,74 EUR od 31. 7. 2014.

iznos od 160,74 EUR od 31. 8. 2014.

iznos od 126,52 EUR od 30. 9. 2014.

iznos od 120,45 EUR od 31. 10. 2014.

iznos od 49,37 EUR od 30. 11. 2014.

iznos od 194,68 EUR od 31. 12. 2014.

iznos od 1.512,95 EUR od 31. 1. 2015.

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB:02535697732, platiti tužitelju ĐT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.341,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja 23. prosinca 2025 pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 9012091113 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 14. studenog 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] 4. prosinca 2006. Također, tužitelj tužbom traži isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, s tim da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu.

1.1. Tužitelj navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženiku odobrio kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećeg na dan korištenja kredita uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika s rokom otplate od 120 mjeseci, a početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,35%. Tužitelj navodi da je kredit u cijelosti otplatio i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je uručena tužitelju na temelju čl. 7.2. Ugovora o kreditu i članka 2. I. Dodatka ugovoru o kreditu.

1.2. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak te odredbu kojom je Banci omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

1.3. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015..

1.4. U odnosu na ugovorenu kamatnu stopu tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije treba uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale. Navodi da odredbe po kojima banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu ovisno o svojoj odluci su neodređene, neodredive i nerazumljive potrošačima te su kao takve dovele potrošače u neravnopravni položaj. Tužitelj navodi da nije znao na temelju kojih parametara se određuje kamatna stopa niti je mogao utjecati na odluku o promjeni kamatnih stopa, a tuženik mu nije na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope na temelju čega bi tužitelj mogao spoznati učinke koji će za njega proizaći iz takvih ugovornih odredbi. Navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača te je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se poziva na čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je za vrijeme ugovornog odnosa kamatna stopa povećavana nekoliko puta u vrijeme kad je vrijednost CHF rasla što je rezultiralo značajnim porastom mjesečnog anuiteta.

1.5. U odnosu na primjenu valutne klauzule izražene u CHF tužitelj navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, no kod ugovaranja valutne klauzule u CHF prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu Banka je propustila tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi da je Banka kao trgovac raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveza za tečaj CHF, a tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle. Navodi da je Banka kredit s valutnom klauzulom u CHF prilikom ugovaranja prikazala kao povoljniji, što je tužitelj prihvatio u dobroj vjeri, a tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji kredit je uistinu povoljniji. Navodi da je Banka svoje kredite prikazala kao gotove unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavila mogućnost pregovora o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelj navodi da mu kao potrošaču Banka nije dala u pisanom obliku sve potrebe informacije potrebne za donošenje informirane odluke niti je tužitelju Banka pružila odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procjenu je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji.

1.6. U tužbi se navodi da su stranke 19. studenog 2012. sklopile I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu, a 18. prosinca 2015. još jedan Dodatak Ugovoru o kreditu odnosno ugovor o konverziji solemniziran po javnom bilježniku Nikoli Bakraču 22. prosinca 2015. pod brojem OV-10263/15, kojim su promijenjene pojedine odredbe iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Tužitelj navodi da prema izračunu konverzije proizlazi da neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.860,29 eura, a više uplaćeni iznos iznosi 6.998,51 eura te će se isti koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR. Tužitelj navodi da sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru nije doveden u početnu poziciju već je unatoč konverziji podmirivao mjesečni anuitet koji je bio viši od anuiteta u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da sklopljenim dodacima ugovora nije nestao uzrok ništetnosti, a učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti na temelju nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu već je tuženik i u konverziji koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih eur kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamati i nije tužitelju izvršio isplatu na koju ima pravo zbog više plaćenog. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. te na presudu EU C-118/17.

1.7. U tužbi se navodi da se je tužitelj obratio tuženiku prije pokretanja postupka radi pribave dokumentacije potrebne za određivanje visine tužbenog zahtjeva, no tuženik dokumentaciju nije dostavio pa tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev radi isplate te je pozivom na odredbe čl. 186.b. ZPP-a podnio stupnjevitu tužbu navodeći da će visinu novčane tražbine odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon provođenja vještačenja.

1.8.. Tužitelj je, nakon što je tuženik dostavio isprave, podneskom od 8. srpnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate te je od tuženika tražio isplatu novčanog iznosa od 8.173,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose preplate.

1.9. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je specificirao podneskom od 8. listopada 2025. u skladu s dopunom nalaza i mišljenja financijskog vještaka te istim od tuženika traži isplatu iznosa od 5.570,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik je odgovoru na tužbu predložio tužbu odbaciti kao neurednu podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

2.1. Tuženik navodi da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao postojati s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da interes za podnošenje tužbe iz čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a povrede u trenutku podnošenja tužbe nema i odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema pa je tužba u cijelosti promašena. Tuženik navodi da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog Ugovora. Navodi da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim propisom te je tužitelju preplata već uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, a tužitelj je prihvatio konverziju i s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija.

2.2. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, tuženik navodi da je takva klauzula dopuštena temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzula djeluje prema svim sudionicima. Navodi da valutna klauzula nije zabranjena niti jednom zakonskom odredbom, a zakonski nije predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa te da se ista ugovara bez valutne klauzule. Tuženik navodi da je predmetni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika te se radi o javnobilježničkom aktu i zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora je neosnovan. Tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba, a prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ni tražio razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije te se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama pa se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze.

2.3. Tuženik navodi da je iluzorno očekivati da Banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to nije moguće s obzirom na specifičnost usluge.

2.4. U odnosu na kamatnu stopu, tuženik navodi da se kamatna stopa može smatrati nezakonitom jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Navodi da je Banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom slijedom zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja. Navodi da Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, a kriteriji za promjenu sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijet prethodno upoznat. Tuženik navodi da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalim uslijed promjene tečaja CHF jer ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima. Navodi da su svi elementi koji su utjecali na cijenu kredita i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi Banke. Tuženik navodi da je njegovo postupanje u pogledu kamatne stope sukladno regulatornim propisima HNB-a i usklađeno sa ZPK pa nema protupravnosti u postupanju tuženika i promjenom kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti individualni interes odnosno pravo tužitelja.

2.5. Zaključno, tuženik ističe da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, a tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupio u skladu s pozitivnim propisima i nije povrijedio prava tužitelja.

2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Radi utvrđenja relevantnih činjenica tijekom dokaznog postupka saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane su priložene isprave: I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012091113 sklopljen 19. studenog 2012. (list 10), Dodatak Ugovoru o kreditu 9012091113 sklopljen 18. prosinca 2015. (list 11-16), Plan otplate (list 17-19), dopis PBZ upućen tužitelju u predmetu konverzija kredita po Ugovoru o kreditu br. 9012091113 s prilogom (list 20-23), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 24-25), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po Ugovoru o kreditu br. 9012091113 (list 26), Plan otplate (list 27-30 i prilog list 31), Ugovor o kreditu br. 9012091113 sklopljen 13. studenog 2006. (list 47-52) s prilozima (list 53- 55), Plan otplate (list 56-58), prilog tuženika (list 59-80), Ugovor o kreditu br. 9012091113 sklopljen 13. studenog 2006. (str. 89-94) s prilozima (str. 95-97), Plan otplate (str. 98-100), Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012091113 sklopljen 18. prosinca 2015. (str. 101-106), Plan otplate (str. 107), knjigovodstvena kartica (str. 108-127), dopis tuženika upućen tužitelju od 11. studenog 2015. (str. 128-130), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (str. 131-138), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po Ugovoru o kreditu br. 9012091113 (str. 139), prilog tužitelja (str. 140-145), pregled uplata po kreditu na dan 11. srpnja 2019. (str. 146-149), Plan otplate (str. 150-154), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom vještaku za računovodstvo i financije Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 26. svibnja 2025. (str. 188-218), očitovanje vještaka od 9. srpnja 2025. (str. 245-247), dopuna nalaza – čistopis od 5. rujna 2025. (str. 257-286) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave 1. prosinca 2025. (str. 291-292).

4. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

5. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele do zaključenja prethodnog postupka i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

6. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 14. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012091113 kojim se je Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 70.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je to ugovoreno čl. 1. Ugovora. Ugovor je solemniziran 4. prosinca 2006. po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] pod brojem OU-1160/06.

7. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužitelja sklopljen I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012091113 dana 19. studenog 2012. kojim stranke za preostalo razdoblje otplate kredita mijenjaju način otplate iz točke 7.2. osnovnog Ugovora na način da se preostali rok otplate kredita dijeli na četiri jednaka otplatna razdoblja s tim da korisnik u prvom otplatnom razdoblju otplaćuje 10%, u drugom otplatnom razdoblju 20%, u trećem otplatnom razdoblju 30% i u četvrtom otplatnom razdoblju 40% iznosa nedospjele glavnice kredita iz tog članka, a otplatno razdoblje traje 13 mjeseci te se korisnik kredita obvezuje nedospjelu glavnicu kredita koja će na dan 30. studenog 2012. iznositi 33.323,17 CHF i kamatu iz čl. 1. tog Dodatka otplatiti u 52 mjesečna anuiteta sukladno otplatnim razdobljima iz tog članka plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koju je Banka sukladno tom Dodatku uručila korisniku kredita.

8. Također je nesporno da su tuženik, tužitelj kao korisnik kredita te založni dužnici ZT i GT sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012091113 dana 18. prosinca 2015., solemniziran po javnom bilježniku Nikoli Bakraču iz [adresa] 22. prosinca 2015. pod brojem OV-10263/15, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.

9.1. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta.

9.2. Iz uvjerljivog tužiteljevog iskaza proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnju stana i u cijelosti je iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom odnosno za kupnju stana koji je tužitelj koristio za stanovanje te u njemu nije obavljao poslovnu djelatnost, a u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj je radio u Podravki.

9.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

9.4. Prema utvrđenju suda tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti niti da kredit nije iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom.

10. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je kredit otplaćen u cijelosti.

10.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno što je potrošački ugovor prestao pa korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao.

11. Tužitelj tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kredita uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci Banke" te da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF pa navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

12. Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za ovaj postupak, s obzirom na nespornu činjenicu da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

13. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

13.1. Stoga je sud utvrdio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

14. Iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile u čl. 4.1. da se korisnik kredita obvezuje na kredit u otplati platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35% godišnje, a prema čl. 4.2. visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine, i na dan 1.7., a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

15. Stranke su čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorile rok otplate kredita 120 mjeseci, a prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz čl. 3.2. Ugovora (prema kojoj je rok korištenja kredita do 14.5.2007.) ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. Prema odredbi čl. 7.2. kredit u iznosu od 70.000,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti korisnika kredita te je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta i sastavni je dio Ugovora. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

16. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 14. studenog 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Prema ocjeni suda u konkretnom slučaju je primjenjiva presuda u tužbi Potrošač te je na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (između ostalih i tuženika) u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

18.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

19. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu vezano uz odluku Banke.

19.1. Činjenica je da je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.

20. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je ekonomist ali nikada nije radio na bankarskim poslovima niti je bio zaposlenik banke. Tužitelj navodi da je od tuženika zatražio kredit za kupnju stana i predočio potrebni mu iznos kredita te namjenu, a službenik u Banci rekao mu je da je za njega najpovoljniji kredit uz primjenu valutne klauzule u CHF. Navodi da je rađena usporedba mjesečne rate po ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR i uz valutnu klauzulu u CHF te je rata kredita kod ugovora uz valutnu klauzulu u CHF bila manja. Tužitelj navodi da mu je otplatna rata prema otplatnom planu bila prihvatljiva s obzirom na njegovu plaću, a u Banci ga nitko nije upozorio na valutni rizik niti mu predočio kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu. Navodi da je tekst Ugovora o kreditu pripremila Banka te je on Ugovor pročitao i znao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a nije mogao utjecati da kamatna stopa bude fiksna ili da kamata bude manja. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku, koji, kao ni službenik Banke, tužitelja nije upozorio na valutni rizik niti mu predočio o čemu konkretno ovisi promjena kamatne stope odnosno na temelju kojih parametara se izračunava. Tužitelj navodi da je kredit otplaćivao putem trajnog naloga. Budući da je rata kredita znatno porasla 2 do 3 godine nakon sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s Bankom sklopio I. Dodatak Ugovoru o kreditu 19. studenog 2012. s ciljem da mu rata kredita bude manja, a tekst Dodataka Ugovoru pripremila je Banka. S obzirom da je rata kredita nastavila rasti, tužitelj je prihvatio prijedlog Banke za sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. – konverziju, kako bi mu se rata kredita smanjila jer je bila znatno veća od rate u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora. Tužitelj navodi da nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu, već je postupao s povjerenjem prema Banci, a sklapanjem Dodatka Ugovoru nije se odrekao potraživanja prema Banci.

21. Sud je na temelju kritičke analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu neodređene i nepoštene te da se o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, kako to proizlazi iz sadržaja priložene isprave te uvjerljivog iskaza tužitelja i navoda tuženika da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.

21.1.Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano i tuženik je iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

21.2.Također je sud utvrdio da je nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u Ugovoru o kreditu, jer ni ta ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci promijeniti ugovorne kamate bez mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja nerazumljiva, a tužitelju kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Utvrđeno je da ugovor ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Na temelju takve ugovorne odredbe buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena niti odrediva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

22. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak odnosno kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom Banke protivne prisilnim propisima, jer je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne pa je presuđeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

23. Tužitelj tužbom traži povrat iznosa koje je više platio tuženiku zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Tuženik smatra da tužitelj nema pravo na bilo kakvo potraživanje s obzirom na provedenu konverziju.

24. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužitelja sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012091113 dana 18. prosinca 2015., a iz čl. 1. st. 1. istog proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da je 14. studenog 2006. između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012091113 te ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz st. 1. tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

25. Odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, dalje ZID ZPK/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

26. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15.

27. Na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti kao stručan i objektivan, utvrđeno je da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15: glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama Banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

28. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Dodatkom Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope te se ne rješava pitanje kamata koje su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

29. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

29.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

30. S obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog 18. prosinca 2015., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom i s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije.

30.1. Činjenica je da se tužitelj Dodatkom Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, a pristao je na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu da bi mu mjesečna rata otplate kredita bila manja.

30.2. Sud smatra da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona pa tako ni odredbama ZID ZPK-a. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. u čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

30.3. Stoga ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Kada bi se tog prava potrošač i mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kako to proizlazi i iz presude C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče.

30.4. I iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

31. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015., ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

31.1. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno je pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga, ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

31.2.Osim toga, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala biti slabija od svih ostalih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

31.3.S obzirom da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije nisu bili novčani iznosi koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnova restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, ne može se smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

31.4.Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju novog ugovora.

32. Radi utvrđenja visine tužiteljeve tražbine tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Nataliji Jambrečić koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje i dopunu nalaza – čistopis te je saslušana na ročištu glavne rasprave.

32.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje - čistopis knjigovodstveno- financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorio tužitelj, a prema ocjeni suda tuženikovim prigovorima na koje je vještak dao jasne i obrazložene odgovore nije doveden u pitanje nalaz i mišljenje vještaka. Također, tuženik nakon usmenog saslušanja vještaka nije predložio dopunsko financijsko vještačenje ni vještačenje po drugom financijskom vještaku.

33. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Natalije Jambrečić i priloženih isprava proizlazi da je Ugovorom o kreditu odobren kredit na iznos od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatnu stopu od od 4,35% godišnje i rok otplate 120 mjesečnih anuiteta, a 19. studenog 2012. sklopljen je I. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izmijenjen način otplate kredita i produljen rok otplate kredita kako je to naznačeno u Ugovoru. Kredit je isplaćen 27. prosinca 2026. po tečaju koji je iznosio 4,594257 kn za jedan CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 321.597,99 kn. Kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 6.699,65 eura.

34. Vještak je u tabeli 5. i 8. pisanog nalaza – čistopis dao pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do konverzije kredita u valutu EUR više plaćeno 10.497,17 EUR (izračun bez uključenja negativnih razlika), a od tog iznosa zbog promjene kamatne stope više je plaćeno 1.961,27 EUR, a zbog promjene tečaja CHF više je plaćeno 8.535,90 EUR. Izračun je prezentiran u Tabelama 1-3 nalaza. Nadalje, preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu vještaka je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.702,93 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 3.996,72 EUR te preostala razlika više plaćenog prema nalazu vještaka iznosi 6.545,00 eura, a detaljni izračun je prezentiran u tabelama 4. i 5. nalaza.

35. Sud je utvrdio visinu preplate na temelju nalaza vještaka Natalije Jambrečić, koja je uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike utvrdila da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita od početka otplate do konverzije više plaćeno 9.937,34 EUR, a od tog iznosa zbog promjene kamatne stope više je plaćeno 1.166,03 EUR, a zbog promjene tečaja CHF više je plaćeno 8.771,31 EUR, a detaljni izračun je u tabelama 1., 2. i 6. pisanog nalaza. Budući da je tuženik prilikom provođenja konverzije kredita priznao tužitelju preplatu u iznosu od 6.699,65 EUR, vještak je u nalazu utvrđenom preplatom zatvorio obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 2.332,99 eura i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 4.366,66 EUR pa je utvrđeno da je preostala razlika više plaćenog u iznosu od 5.570,68 EUR, a detaljni izračun prezentiran je u tabelama 7. i 8. nalaza sa specifikacijom pojedinačnih iznosa preplate u zaključku vještaka.

36. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnog dijela Ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

37. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare.

38. Suprotno stajalištu tuženika, tužitelj smatra da je zastara potraživanja prekinuta tzv. kolektivnom tužbom.

39. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

40. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

40.1. Sud je vodio računa o činjenici da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P- 1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 11. lipnja 2019..

40.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05.

40.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

40.4. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužitelj podneskom od 8. srpnja 2025. i 8. listopada 2025. specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, već je zastara prekinuta podnošenjem tužbe, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stupnjevitoj tužbi te tužitelj konačni tužbeni zahtjev nije mogao postaviti prije dostave relevantnih isprava i provedenog vještačenja, a tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove navedene u tužbi. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

41. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2019., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

42. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužitelja radi plateža je usvojen u cijelosti te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.570,68 EUR i to sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos preplate, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, te primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, s kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

43. Iz obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev je usvojen u cijelosti i presuđeno je kao u točki III. izreke presude.

44. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

45. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 2.341,77 EUR, prema priloženom troškovniku (str. 293 i 295) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 19. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.), za zastupanje na ročištima 2. ožujka 2023., 16. travnja 2025. i 1. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 25. rujna 2019., 7.srpnja 2025. i 8. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), PDV u iznosu od 375,00 eura (Tbr. 46), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46), predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 eura te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 76,32 eura.

45.1.Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na temelju čl. 6 st. 3. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine”, broj 51/23).

46. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u cijelosti, jer je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

47. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

48. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Koprivnici, 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Čer, Koprivnica

2. Odvjetnik Miroslav Leko, Zagreb