Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-174/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja JR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, protiv tužene KARLOVAČKA BANKA d.d., Karlovac, I.G. Kovačića 1, OIB: 08106331075, radi utvrđenja, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 13. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku III. Ugovora o kreditu broj: 20261226 od 21.06.2012. godine sklopljenog između tužitelja JR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Karlovačka Banka d.d., Karlovac, I.G. Kovačića 1, OIB: 08106331075 u dijelu koji glasi: " Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 1,00 % (jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga."

II. Nalaže se tuženoj KARLOVAČKA BANKA d.d., Karlovac, I.G. Kovačića 1, OIB: 08106331075, da tužitelju MR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 704,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, sa tuženom bankom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu od 21.06.2012., a kredit je podignut u Kreditor je u svrhu dovršenja obiteljske kuće. Člankom III. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: " Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 1,00 % (jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga."

Navodi da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu naknade kredita, nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru, te je uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Navodi da je čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Nadalje citira odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07) koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Poziva se i na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, u kojoj je sud EU zaključio: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Traži da sud utvrdi ništetnim citiranu odredbu ugovora o kreditu.

2. Tužena banka nije podnijela odgovor na tužbu, time da tijekom postupka, a prije zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od 12. 11.2025. navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, da je iznos naknade naznačen u samom ugovoru čiji je nacrt tužitelj dobio na uvid prije potpisivanja Ugovora o stambenom kreditu, a u prodajnom razgovoru s djelatnikom/zaposlenicom tužene pružene su mu sve informacije o glavnim značajkama kreditnog procesa. Personalizirana informacija prije sklapanja Ugovora o kreditu sadrži između ostalih i informaciju o naknadi, ukupnom iznosu za plaćanje i svim troškovima kredita, sa svim informacijama koje su tužitelju bile potrebne za usporedbu različitih ponuda, u cilju donošenja odluke o sklapanju ugovora o kreditu, tužena je tužitelja pravovremeno upoznala i to putem navedene informacije prije sklapanja Ugovora o kreditu te tužitelju iste informacije odnosno konkretno iznos naknade nije mogao ostati nepoznat.

Navodi da je iznos naknade naznačen u navedenoj informaciji prije sklapanja Ugovora o kreditu tako i u samom ugovoru čiji je nacrt tužiteljica dobio prije potpisivanja i kako je nedvojbeno naknada jasno određena i to u postotku od 1% od iznosa odobrenog kredita pa je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva jer se ugovorom navode parametri za njen izračun , a to je postotak naknade i iznos kredita, pa i izvor odnosno Odluka o naknadama Banke, na temelju koje će se naknada obračunati, te je ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO-a. Navodi da je tužitelj potpisao potvrdu o plasmanu, a koja nedvojbeno, jasno, potpuno transparentno prikazuje iznos ukupno naknada od 289,80 eur, pa je stoga 1% naknade za obradu kredita iznosilo 1.879,14 HRK. Nakon što je tužitelj potpisao potvrdu o plasmanu i nakon sklapanja Ugovora o kreditu imao je pravo odustati od Ugovora o kreditu bez navođenja razloga u roku od 14 dana od dana sklapanja Ugovora.

Navodi da su zaposlenici Banke, koji rade na poslovima kreditiranja građana, prije sklapanja ugovora o kreditu informiraju korisnika kredita o svim uvjetima kredita, a tako se radilo i 2012. godine, kada je odobren kredit tužitelju. To što tužitelj nije imao primjedbe niti na jednu danu informaciju o kreditnom proizvodu, niti je imao prigovor na uručenu personaliziranu informaciju o kreditnom proizvodu, niti je imao prigovor na sadržaj Ugovora o kreditu i nije tražio nikakvu eventualnu izmjenu/korekciju odredbi o visini naknada, ne znači da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati, tužitelj je bez ikakvih prigovora prihvatio ponudu i prijedloge tužene i svojim pasivnim držanjem nije uopće izrazio želju za bilo kakvim pregovaranjem u segmentu izmjene naknade, kamatne stope ili neke druge odredbe ugovora. Poziva se na odredbu na čl. 99 Zakon o zaštiti potrošača koja određuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržan u članku III. Ugovora o kreditu zaključenog između stranka u dijelu koji glasi: " " Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća Korisnik kredita u visini od 1,00 % (jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, unaprijed, sukladno Odluci o naknadama za obavljanje bankarskih usluga.", te svoj zahtjev temelji na čl.. čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07), jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 21.6.2012. sklopili ugovor o kreditu (str. 4 do 7 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 188.458,08 kn, protuvrijednosti 25.000,00 EUR po srednjem tečaju banke na dan zaključenja ugovora,

- da se radilo o stambenom kreditu u svrhu dovršenja stamenog prostora kuće u [adresa],

- da je ugovorena kamata stopa od 5,90% godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke.

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom III. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja u visini od 1,00 % od iznosa kredita, koja je tužitelju nesporno obračunata i naplaćena, što između stranka nije sporno.

8. Nedvojbeno je da je tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP), kojim je propisano – da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već se radilo o stambenom kreditu u svrhu dovršenja stambenog prostora, kuće, a što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu navodeći da se radilo o kreidtu za uređenje kuće u kojoj i sada živi sa obitelji.

9. Prema odredbi čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalni godišnji kamatna stopa za zajam i nominalni godišnji kamatna stopa za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača

11. Prema odredbi članka 96. st.1. ZZP , ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članaka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 3. ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a prema st. 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. st 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala personalne dokaze u pravcu saslušanja svojih djelatnika kao svjedoka, na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je sa tuženom bankom 2012. zaključio ugovor o kreditu, radilo se o potrošačkom kreditu za uređenje kuće u kojoj i sada živi sa obitelji,

-radilo se o kreditu u eurima, a što se tiče te naknade za obradu kredita, od djelatnika banke nije dobio točnu informaciju na što se ta naknada odnosi, time da ugovor o kreditu je pročitao i vidio je da treba platiti tu naknadu, time da s bankom u pogledu te naknade nisam mogao pregovarati,

-naime, radilo se o kreditu od 25.000,00 eura, rekao je da bi taj kredit mogao otplatiti u roku od 10 godina i o tom roku otplate je s bankom mogao pregovarati, i banka je na osnovu toga sastavila ugovor o kreditu, kojeg je dobio na potpis i njegovo je bilo da ga prihvatim takvog kakav je,

-na pitanje punomoćnice tuženika sjeća li se je li kod višestrukih dolazaka u banku od strane djelatnika banke dobili personaliziranu informaciju koja sadržava sve bitne elemente ugovornog odnosa pa i ulazne naknade tužitelj je iskazao da je ono što se sjeća da je dobio tablica s popisom anuiteta otplate kredita, time da na potvrdi (o plasmanu kredita) na str. 22. spisa je njegovo potpis.

15. Cijeneći okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja, zatim cijeneći iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je s tuženom bankom mogao pregovarati samo o odredbama vezanim za rok otplate kredita, ali ne i u odnosu na naknadu, zatim cijeneći da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, cijeneći da odredba sadržana u čl. III. ugovora, a u sklopu cjelokupnog ugovora i ugovornih odredbi suprotno tvrdnji tužene nije lako uočljiva, ovaj sud nalazi da se o toj odredbi ugovora tj. naknadi se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine, kod čega u navedenoj odredbi uopće nije navedena visina te naknade, već samo postotak naknade koji ovisi o visini kredita, nije navedeno na što se točno odnosi ta naknada i u čemu se sastoji tj. što je u njoj sadržano, ta odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati, te je ta naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati. Valja reći, da je u opisanoj situaciji neodlučno pozivanje tužene banke na "Informacije prije sklapanja ugovora o kreditu" (str. 20 spisa), u kojem je naveden i novčani iznos naknade za obradu kredita (289,80 EUR), te na potvrdu o plasmanu (str. 22 spisa), u kojoj su pak navedene dvije naknade od 300,00 kn, i 1.879,14 kn, jer je, kao što je rečeno ta odredba o naknadi za obradu kredita je bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj i na njenu visinu, i to bez obzira ovu dokumentaciju na koju se tužena banka poziva, a iz koje dokumentacije se također ne vidi i nije naznačeno na što se ta naknada odnosi i što je u njoj sadržano.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a spornom odredbom ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi ni što je u toj naknadi sadržano, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a tužena nije dokazala da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

24. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

O troškovima postupka.

25. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

25.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/2023), te naznačenoj vrijednosti predmeta spora ( VPS od 1.327,02 EUR), te troška sudskih pristojbi .

25.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

- zastupanje na ročištu 13.11.2025. iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 500,00 EUR što uvećano za iznos od 125,00 EUR na ime PDV čini 625,00 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR (polovica pristojbe jer je tužba predana elektronskim putem pa je tužitelj imao mogućnost platiti polovicu pristojbe), te 53,09 EUR na presudu, što je ukupno 704,64 EUR.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca

2. Karlovačka banka d.d., Karlovac, I.G. Kovačića 1