REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1096/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari prvo tužiteljice FS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugo tužiteljice FSF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u OD Crnković i partneri iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 2. prosinca 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja – Vilima Domačinovića, odvjetnika u OD Crnković i Partneri iz Zagreba i z. punomoćnika tuženika – KS, odvjetničkom vježbeniku u OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, 23. prosinca 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljicama I. tužiteljici FS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa].tužiteljici FSF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 10.903,89 EUR (slovima: desettisućadevestotrieuraiosamdesetdevetcenti) i to: na iznos od 3,51 EUR sa kamatom od 02.09.2007. do plaćanja;
na iznos od 0,11 EUR sa kamatom od 02.11.2007 do plaćanja;
na iznos od 1,39 EUR sa kamatom od 02.12.2007. do plaćanja;
na iznos od 5,86 EUR sa kamatom od 02.01.2008. do plaćanja;
na iznos od 10,27 EUR sa kamatom od 02.02.2008. do plaćanja;
na iznos od 18,32 EUR sa kamatom od 02.03.2008. do plaćanja;
na iznos od 12,58 EUR sa kamatom od 02.04.2008 do plaćanja;
na iznos od 4,26 EUR sa kamatom od 02.05.2008. do plaćanja;
na iznos od 6,52 EUR sa kamatom od 02.06.2008. do plaćanja;
na iznos od 2,65 EUR sa kamatom od 02.07.2008. do plaćanja;
na iznos od 3,44 EUR sa kamatom od 02.09.2008. do plaćanja;
na iznos od 15,52 EUR sa kamatom od 02.10.2008. do plaćanja;
na iznos od 29,01 EUR sa kamatom od 02.11.2008. do plaćanja;
na iznos od 11,70 EUR sa kamatom od 02.12.2008. do plaćanja;
na iznos od 39,79 EUR sa kamatom od 02.01.2009. do plaćanja;
na iznos od 49,75 EUR sa kamatom od 02.02.2009. do plaćanja;
na iznos od 50,44 EUR sa kamatom od 02.03.2009. do plaćanja;
na iznos od 36,14 EUR sa kamatom od 02.04.2009. do plaćanja;
na iznos od 39,72 EUR sa kamatom od 02.05.2009. do plaćanja;
na iznos od 34,97 EUR sa kamatom od 02.06.2009. do plaćanja;
na iznos od 37,04 EUR sa kamatom od 02.07.2009. do plaćanja;
na iznos od 31,44 EUR sa kamatom od 02.08.2009. do plaćanja;
na iznos od 36,83 EUR sa kamatom od 02.09.2009. do plaćanja;
na iznos od 32,13 EUR sa kamatom od 02.10.2009. do plaćanja;
na iznos od 34,67 EUR sa kamatom od 02.11.2009. do plaćanja;
na iznos od 34,94 EUR sa kamatom od 02.12.2009. do plaćanja;
na iznos od 45,76 EUR sa kamatom od 02.01.2010. do plaćanja;
na iznos od 51,04 EUR sa kamatom od 02.02.2010. do plaćanja;
na iznos od 48,72 EUR sa kamatom od 02.03.2010. do plaćanja;
na iznos od 57,99 EUR sa kamatom od 02.04.2010. do plaćanja;
na iznos od 64,40 EUR sa kamatom od 02.05.2010. do plaćanja;
na iznos od 72,32 EUR sa kamatom od 02.06.2010. do plaćanja;
na iznos od 86,10 EUR sa kamatom od 02.07.2010. do plaćanja;
na iznos od 73,35 EUR sa kamatom od 02.08.2010. do plaćanja;
na iznos od 96,41 EUR sa kamatom od 02.09.2010. do plaćanja;
na iznos od 92,07 EUR sa kamatom od 02.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 91,99 EUR sa kamatom od 02.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 121,57 EUR sa kamatom od 02.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 114,16 EUR sa kamatom od 02.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 114,07 EUR sa kamatom od 02.02.2011. do plaćanja;
na iznos od 119,54 EUR sa kamatom od 02.03.2011. do plaćanja;
na iznos od 103,27 EUR sa kamatom od 02.04.2011¸ do plaćanja;
na iznos od 125,67 EUR sa kamatom od 02.05.2011. do plaćanja;
na iznos od 140,87 EUR sa kamatom od 02.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 156,49 EUR sa kamatom od 02.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 181,14 EUR sa kamatom od 02.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 145,24 EUR sa kamatom od 02.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 135,78 EUR sa kamatom od 02.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 131,80 EUR sa kamatom od 02.11.2011 do plaćanja;
na iznos od 131,84 EUR sa kamatom od 02.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 142,02 EUR sa kamatom od 02.01.2012. do plaćanja;
na iznos od 147,32 EUR sa kamatom od 02.02.2012. do plaćanja;
na iznos od 147,99 EUR sa kamatom od 02.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 144,21 EUR sa kamatom od 02.04.2012 do plaćanja;
na iznos od 146,29 EUR sa kamatom od 02.05.2012¸ do plaćanja;
na iznos od 149,03 EUR sa kamatom od 02.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 146,38 EUR sa kamatom od 02.07.2012. do plaćanja;
na iznos od 146,58 EUR sa kamatom od 02.08.2012. do plaćanja;
na iznos od 144,04 EUR sa kamatom od 02.09.2012. do plaćanja;
na iznos od 139,01 EUR sa kamatom od 02.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 144,80 EUR sa kamatom od 02.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 146,45 EUR sa kamatom od 02.12.2012 do plaćanja;
na iznos od 146,58 EUR sa kamatom od 02.01.2013. do plaćanja;
na iznos od 138,20 EUR sa kamatom od 02.02.2013. do plaćanja;
na iznos od 157,66 EUR sa kamatom od 02.03.2013. do plaćanja;
na iznos od 165,18 EUR sa kamatom od 02.04.2013. do plaćanja;
na iznos od 158,89 EUR sa kamatom od 02.05.2013. do plaćanja;
na iznos od 150,48 EUR sa kamatom od 02.06.2013.¸ do plaćanja;
na iznos od 147,80 EUR sa kamatom od 02.07.2013. do plaćanja;
na iznos od 153,56 EUR sa kamatom od 02.08.2013. do plaćanja;
na iznos od 156,64 EUR sa kamatom od 02.09.2013. do plaćanja;
na iznos od 163,63 EUR sa kamatom od 02.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 158,22 EUR sa kamatom od 02.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 160,46 EUR sa kamatom od 02.12.2013. do plaćanja;
na iznos od 160,11 EUR sa kamatom od 02.01.2014. do plaćanja;
na iznos od 190,55 EUR sa kamatom od 02.02.2014. do plaćanja;
na iznos od 167,13 EUR sa kamatom od 02.03.2014. do plaćanja;
na iznos od 164,58 EUR sa kamatom od 02.04.2014. do plaćanja;
na iznos od 162,04 EUR sa kamatom od 02.05.2014. do plaćanja;
na iznos od 161,46 EUR sa kamatom od 02.06.2014¸ do plaćanja;
na iznos od 162,93 EUR sa kamatom od 02.07.2014. do plaćanja;
na iznos od 165,67 EUR sa kamatom od 02.08.2014. do plaćanja;
na iznos od 169,63 EUR sa kamatom od 02.09.2014. do plaćanja;
na iznos od 169,78 EUR sa kamatom od 02.10.2014. do plaćanja;
na iznos od 171,41 EUR sa kamatom od 02.11.2014. do plaćanja;
na iznos od 172,38 EUR sa kamatom od 02.12.2014. do plaćanja;
na iznos od 170,49 EUR sa kamatom od 02.01.2015. do plaćanja;
na iznos od 217,72 EUR sa kamatom od 02.02.2015. do plaćanja;
na iznos od 178,44 EUR sa kamatom od 02.03.2015¸ do plaćanja;
na iznos od 126,45 EUR sa kamatom od 02.04.2015. do plaćanja;
na iznos od 217,93 EUR sa kamatom od 02.05.2015. do plaćanja;
na iznos od 125,92 EUR sa kamatom od 02.06.2015. do plaćanja;
na iznos od 218,70 EUR sa kamatom od 02.07.2015. do plaćanja;
na iznos od 172,59 EUR sa kamatom od 02.08.2015. do plaćanja;
na iznos od 172,32 EUR sa kamatom od 02.09.2015. do plaćanja;
na iznos od 148,80 EUR sa kamatom od 02.10.2015. do plaćanja;
na iznos od 149,26 EUR sa kamatom od 02.11.2015. do plaćanja;
na iznos od 150,76 EUR sa kamatom od 02.12.2015. do plaćanja;
na iznos od 150,82 EUR sa kamatom od 02.01.2016. do plaćanja;
uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose od 15% do 31.12.2007., a zatim u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II O d b i j a j u s e tužiteljice s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.471,69 €, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovanim.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljicama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.295,11 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. prosinca 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica FS u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita 28.5.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103564486, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Pučar, Zagreb, Miramarska 24, broj: Ov-12329/07, OV-12501/07 30.5.2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužiteljica FSF na navedenom Ugovoru o kreditu je sudužnik i založni dužnik.
1.1. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 127.420,68 CHF prema srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika, na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula, odnosno da će se povrat obveze iz ugovora obračunati po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan odobrenja žiro računa kreditora. Ugovorna odredba kojom je ugovorena vezanost uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti u slučaju oscilacija u tečaju je ništetna, obzirom da se sav teret i rizik otplate u kunama vezan za drugu valutu svalio na tužiteljicu, uzrokujući neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, sve odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu su temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) ništetne. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima Zakona o zaštiti potrošača, kojima je propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Međutim, ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, vođeni su sudski postupci zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj povećanju anuiteta zbog vezanosti uz valutnu klauzulu, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje poslovni broj Rev 2221/2018 kojom je odbio revizije tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam domaćih banaka, uključujući i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja je podnesena na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., odnosno presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom i rješenjem Vrhovni je sud Republike Hrvatske zauzeo pravni stav da su banke tuženici u predmetu, a između ostalih i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe –ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača naslovni je Sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Dakle, tuženik je u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju po kojem je uplaćivao svaki od anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF prema kojem mu je iznos kredita isplaćen.
1.2. Konačno, tužiteljice specificiranim tužbenim zahtjevom zaprimljenim kod ovoga suda 29. listopada 2025. (list 595-598 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlažu da sud donese presudu kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 10.903,89 € sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kao i naknaditi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu zaprimljene 21. prosinca 2023. (list 102-118 spisa), i daljnjim podnescima (list 275-285 i 577-582 spisa), tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica te osporava status tužiteljica kao potrošača, ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), ističe prigovor zastare, ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, osporava tijek zakonskih zateznih kamata, da se prilikom izračuna navodne preplate u svakom slučaju moraju obračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, ističe prigovor radi prijeboja – preplata iz konverzije u iznosu od 79,73 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.1.2016. po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te konačno predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljica kao neosnovane i naloži tužiteljicama da tuženiku naknade troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 24022006-1031262160/51400607-5103564486 od 28.5.2007. (list 12-37 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103564486 (list 38-46), plan otplate (list 47-53), pregled prometa po kreditu (list 54-94), reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD (list 154-159 i 179-185), dopis i priopćenja HNB (list 162-178), u svrhu dokazivanja saslušane su prvo i drugo tužiteljice osobno te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec iz DARFIN d.o.o. (list 457-569), koji je dopunio nalaz i mišljenje (list 592-593) i pisanim putem se očitovao na prijedlog tužiteljica na način da je naveo datume dospijeća obroka iz dopune nalaza i mišljenja (list 603-604 spisa).
4. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 24022006-1031262160/51400607-5103564486 od 28.5.2007.
4.1. Predmetnim ugovorom o kreditu prvo tužiteljici FS kao korisniku kredita i drugo tužiteljici FSF kao sudužnici, odobren je i isplaćen kredit u iznosu od 127.420,68 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju stana u izgradnji s rokom vraćanja 324 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu te otplatom kredita u 324 mjesečna obroka.
5. Između stranaka je nesporno da su 20. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15.
6. Saslušana u svrhu dokazivanja, prvo tužiteljica FS iskazala je da i sestra, drugo tužiteljica i ona, obje rade u prosvjeti i željele su riješiti svoje stambeno pitanje da ne bi plaćale podstanarstvo. Otišle su kod tuženika gdje im je, a s obzirom na njihova primanja ponuđen stambeni kredit u CHF-u. U banci im je predmetni kredit prezentiran kao najpovoljniji kredit u tom trenutku, ona sama nije mogla otplaćivati istog, tako da je njezina sestra sudužnica i također ga je otplaćivala. Prilikom ugovaranja kredita nije, odnosno nisu bile u mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, ona je tada prvi puta dizala kredit. Prilikom ugovaranja kredita i njoj i sestri bila su bitna tehnička pitanja, odnosno sam način ugovaranja kredita, kolika će biti njezina rata, kolika će biti sestrina rata, i što sve treba obaviti u smislu ovjere kod bilježnika, sva plaćanja i troškove obrade kredita, a također se i službenik banke bazirao na tome. U početku je rata kredita bila oko 2.800,00 kn, a od toga su svaka plaćale polovicu. Kredit su podigle 2007. Sad se ne može točno izjasniti, ali rate su u jednom trenutku počele rasti, pa je došla do 3.000,00 kn, a nakon toga i do 4.200,00 kn. Sjeća se da je 2015. dobila poziv da može konvertirati svoj kredit, pristale su na konverziju, ali ni tom prilikom nije bilo mogućnosti bilo kakvih pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora. Sada se ne može izjasniti koliko je glavnice otplaćeno, koliko je ostalo glavnice prilikom konverzije, ona je tek poslije vidjela cijeli otplatni plan do tada. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita u banci nisu upozorene na rizike uzimanja kredita u CHF-u, već naprotiv, isti im je prezentiran kao najpovoljniji u odnosu na njihova primanja. I dalje živi u stanu koji je kupljen sredstvima kredita i koji služi za stanovanje i nikad nije bio korišten u poslovne svrhe. Prilikom sklapanja ugovora imale su mogućnosti pročitati ugovor, ali su imale jako malo vremena. Znači, službenik banke imao je ugovor pred sobom, prošao je s njima određene točke, u smislu kolika će biti kamata, kolika će biti rata, da mora sklopiti policu životnog osiguranja, vinkuliranu u korist banke. Ugovor o kreditu je bio pripremljen. Očekivala je da će biti promjene u mjesečnim anuitetima, ali ne toliki rast kao što se dogodio.
7. Saslušana u svrhu dokazivanja, drugo tužiteljica FSF iskazala je da je sudužnik po predmetnom kreditu koji su uzele sestra i ona, odnosno kako bi njezina sestra imala nekretninu u kojoj će živjeti. Ona je pomagala sestri u plaćanju mjesečnih rata. Sa sestrom, odnosno prvo tužiteljicom obavljala je sve poslove oko uzimanja kredita i uvijek su bile zajedno pri čemu je drugo tužiteljica iskazala sukladno kao i prvo tužiteljica.
8. Sud je prije svega utvrđivao jesu li tužiteljice ugovor sklopile u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
8.1. Prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
8.2. Iz predmetnog Ugovora o kreditu, Aneksu broj 1 tom Ugovoru i iz iskaza prvo u drugo tužiteljice, utvrđeno je da su tužiteljice ugovor o kreditu sklopile kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljicama pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.
8.3. Kako su tužiteljice sklopile predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
9.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
9.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
9.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
12. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
14. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.
14.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljice informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužiteljice nisu bile upozorena na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nisu dobile nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuiteti su im znatno narasli tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je tužiteljice informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Tužiteljice su i zbog promjene tečaja tuženiku više platile od onog koliko bi platile da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljicama kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a tužiteljice nisu imale nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok su istom pravnom poslu tužiteljice pristupile s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da su tužiteljice s tuženikom pregovarale isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njihovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Tužiteljice nisu mogle mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaćaju, odustati od sklapanja predloženog ugovora, po principu "uzmi ili ostavi". Tuženik je tužiteljicama predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljice najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicama pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužiteljicama odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljice kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.
15. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
15.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
15.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
15.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
16. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljicama sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.
16.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.
17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: -Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 77.637,43 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 10.304,25 EUR; -Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -45,61 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi
-6,05 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (naknadno dostavljena dokumentacija) Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Prema Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 38-42 spisa) članak 5.3. utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 20.01.2016.g. te iznosi 600,72 HRK.
17.2. Iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove promjene tečaja od 1.10.2015. do 20.1.2016. iznosi 599,64 € dok u pisanom očitovanju su navedeni i datumi dospijeća od 1.10.2015. do 20.1.2016. za uplate izvršene do dana sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Pri tome, vještak navodi da je razvidno da, a iz pregleda prometa po kreditu na listu 529-550 spisa i prema pregledu prometa na listu 551-569 spisa da tuženik dokumentaciju vodi u valuti CHF do 30.9.2015. te nakon toga pregled prometa je iskazan u valuti EUR te se stoga ne može napraviti izračun razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu.
18. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao i dopunu nalaza i pisano očitovanje prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
18.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik nije prigovarao samom matematičkom izračunu vještaka, nije tražio saslušanje vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelj.
19. S obzirom na ovakva utvrđenja i pravno utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07, dok tuženik suprotno nije dokazao, utvrđena je ništetnost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i posljedica te ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF temeljem čl. 323. i 324. ZOO-a.
20. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/20172 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda VTSRH donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, odnosno presude VTSRH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. tužiteljičine tražbine nisu pale u zastaru.
20.1. U pravu su tužiteljice kada ističu da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
21. Sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
21.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.
21.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
21.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
21.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
21.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljice, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljice koji su kredit tužiteljice konvertirale to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
21.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljice uopće ne tvrde da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
22. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
23. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
23.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SS protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
23.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SS protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
24. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičinih tražbina odnosno preplata kao razlike i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu od 10.903,89 €. S obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa kako je to gore navedeno, jer su s istim financijskim vještačenjem tužiteljice uskladile i konačno postavile tužbeni zahtjev i to podneskom zaprimljenim 29. listopada 2025. (list 595-598 spisa), kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111 ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog iznosa sukladno čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183. st. 1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a, kako je to odlučeno kao u izreci pod I.
25. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.
25.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužiteljice ništa nisu primile od tuženika, već su tuženiku izvršile isplatu kako je od njih zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljica u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljica, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljica. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljica kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što su konkretno tužiteljice, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
25.2. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljicama i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljicama kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljica kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužiteljice nisu ništa primile niti stekle bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nisu primile. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljica s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
26. Kako su preciziranim tužbenim zahtjevom tužiteljice snizile tužbeni zahtjev, a prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio na ročištu od 29. listopada 2025.
26.1. S obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica u iznosu od 3.471,69 € kao u izreci pod II, a koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi (14.375,58 €) i sniženog tužbenog zahtjeva (10.903,89 €).
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a iako su tužiteljice odbijene s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom II, obzirom da su uspjele dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim su odbijene nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljice (potrošača), koja nisu dale povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinih prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
27.1. Tužiteljicama je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 15.4.2024. i 24.7.2024. te zastupanja na ročištu 5.7.2024., 25.10.2024., 18.6.2025., 29.10.2025. i 2.12.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 400,00 €, odnosno ukupno 2.000,00 €.
27.2. Tužiteljicama je priznat trošak vještačenja u iznosu od 200,00 €, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 95,11 €.
27.3. Na opisani način tužiteljicama je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.295,11 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
27.4. Tužiteljicama nije priznat daljnji trošak od 200,00 € za vještačenje budući je taj dio platio tuženik.
28. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 23. prosinca 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Aleksandar Crnković
2.OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.
