Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1373/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sucu Saši Rešetaru, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Maja Gelo, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika INKASO.HR d.o.o. iz Osijeka, Ulica Lorenza Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, 23. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 19. rujna 2025. godine Općinski sud u Osijeku donio je zaključak, broj Ovr-4188/2025-4, kojim upućuje ovršenika, ovdje tužiteljicu, da u roku od 15 dana od dana dostave predmetnog zaključka, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe, odnosno izravne naplate pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja INKASO.HR d.o.o., odnosno novčane tražbine pokrenute na temelju ovršne isprave rješenja o ovrsi, broj Ovrv-2486/10, od 19. ožujka 2010. godine izdanog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga, nedopuštenom. 27. kolovoza 2025. godine ovrhovoditelj, ovdje tuženik, je dostavio Financijskoj agenciji (dalje u tekstu: FINA) Zahtjev za izravnu naplatu kojom se zahtjeva naplata novčane tražbine na temelju rješenja o ovrsi, broj Ovrv-2486/10, od 19. ožujka 2010. godine izdanog po Javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga. Prethodno podnesenom zahtjevu za izravnu naplatu, ovršna isprava rješenje o ovrsi broj Ovrv-2486/10, od 19. ožujka 2010. godine, FINA je prestala izvršavati temeljem odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (“Narodne novine” broj: 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020: dalje u tekstu: ZPONS), a koju je prethodni ovrhovoditelj AUTUS ULAGANJA d.o.o. podnio FINA-i dana 09. veljače 2013. godine na provedbu. Ističe se da je tužiteljica inicijalno dugovanje imala prema Tele2 d.o.o., koje je predmetnu tražbinu navodno ustupilo društvu Coface Hrvatska d.o.o., a koji su potom tražbinu ustupili društvu AUTUS ULAGANJA d.o.o., a o kojim ustupanjima tužiteljica nije bila obaviještena niti posjeduje javnu ili ovjerovljenu privatnu ispravu iz koje bi proizlazio dokaz da je tražbina Tele2 d.o.o. prenesena na Coface Hrvatska d.o.o. ili sa Coface Hrvatska d.o.o. na AUTUS ULAGANJA d.o.o. Odredbom č. 32. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj: 112/2012: važeći u vrijeme pokretanja izvansudske ovrhe) propisano je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Obzirom da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen FINA-i dana 09. veljače 2013. godine od strane društva AUTUS ULAGANJA d.o.o., a da navedeno društvo nije dokazalo prijenos tražbine javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom od strane društva Coface Hrvatska d.o.o., niti je dokazan prijenos tražbine od strane Tele2 d.o.o. na Coface Hrvatska d.o.o. propisanim ispravama, ovršna isprava nije podobna za provedbu ovrhe jer ovrhovoditelj, ovdje tuženik, nije dokazao na valjani način prijenos tražbine. Međutim, i da je tuženik uspio dokazati valjani prijenos tražbine, tuženik nije zatražio niti pristanak ovršenika, ovdje tužitelja, za stupanje novog ovrhovoditelja u ovršni postupak što je bio dužan učiniti obzirom da se radi o ovršnom postupku pokrenutom prije stupanja na snagu Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014), odnosno prije 01. rujna 2014. godine. Tuženik se u podnesku od dana 10. rujna 2025. godine poziva na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-1027/2021, od 03. svibnja 2025. godine, a koja je donesena u postupku u kojem se odlučivalo o provedbi postupka izravne naplate temeljem zadužnice, što nije primjenjivo u ovom predmetu. Naime, zadužnica je jedna od isprava taksativno navedenih u odredbi čl. 210. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024: dalje u tekstu: OZ), dok rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije jedna od isprava navedenih u spomenutom članku OZ. Nadalje, predmetnim rješenjem o ovrsi tuženik potražuje glavnicu u iznosu od 2.550,70 kn i troškove uvećano za pripadajuću zateznu kamatu i to na iznose kako slijedi: - na iznos od 718,60 kn od 20.03.2009. g. / 95,37 EUR - na iznos od 160,00 kn od 20.04.2009. g. / 21,24 EUR - na iznos od 160,00 kn od 20.05.2009. g. / 21,24 EUR - na iznos od 1.512,10 kn od 20.06.2009. g. / 200,69 EUR - na iznos od 1.230,00 kn od 20.03.2010. g. (odvjetnički trošak) / 163,25 EUR - na iznos od 209,10 kn od 20.03.2010. g. (javnobilježnički trošak) / 27,75 EUR Tuženik je predmetno rješenje o ovrsi, Ovrv-2486/2010 od 19.03.2010. g., FINA-i dostavio na postupanje prvi puta 09. veljače 2013. godine, te je isknjižena zbog stupanja na snagu ZPONS dana 04. kolovoza 2018. godine. Tuženik tek 28. kolovoza 2025. godine FINA-i dostavlja predmetno rješenje na provedbu. Odredbom čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023: dalje u tekstu: ZOO), propisano je da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što su tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Odredbom čl. 227. st. 1. ZOO propisano je da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijevaju za 5 godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, a prema st. 2. citiranog članka, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare, kad zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine. Budući da kamate predstavljaju povremene tražbine iz čl. 226. st. 1. ZOO-a, koja odredba predstavlja specijalnu odredbu u odnosu na opću odredbu iz čl. 223. ZOO-a, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, zbog čega na takve tražbine treba primijeniti odredbu čl. 226. st. 1., odnosno čl. 227. st. 1. i 2. ZOO-a. Obzirom da tuženik predmetnim rješenjem o ovrsi od tužiteljice potražuje glavnicu i trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (toč. 3. rješenja o ovrsi – str. 2. prijedloga za ovrhu), ističe se da je tuženikovo potraživanje kako glavnice i troškova, tako i zakonske zatezne kamate na glavnicu i trošak ovršnog postupka u zastari.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je 17.07.2025. sklopio sa prednikom, Autus ulaganja d.o.o.o. u stečaju, ugovor o ustupu tražbine kojim je preuzeo tražbine prednika koje su se prodavale putem javnog nadmetanja u stečajnom postupku nad prednikom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pos.br.: St-2581/2023. Između ostalih preuzeta je i tražbina prema ovršeniku IA. Sukladno čl.84. Zakon o obveznim odnosima, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Osim glavne tražbine, na tuženika su prešla i sva sporedna prava kao što su kamate i troškovi ovršnog postupka, a sve sukladno čl.81. Zakona o obveznim odnosima. Navodi tužiteljice da je „inicijalno dugovanje imala prema Tele2 d.o.o., koje je predmetnu tražbinu navodno ustupilo društvu Coface Hrvatska d.o.o., a koji su potom tražbinu ustupili društvu Autus ulaganja d.o.o., a o kojim ustupanjima tužiteljica nije bila obaviještena…“ u potpunosti su neosnovani. Ovrhovoditelj čija je tražbina prenesen, Autus ulagnja d.o.o., navedenu tražbinu može prenositi dalje nebrojeno puta i ukoliko tužiteljica imala ikakav prigovor isti je mogla izjaviti prilikom primitka rješenja o ovrsi Ovrv-2486/10, a ne navedeno isticati u ovome postupku. Tražbina Autus ulaganja d.o.o. utvrđena 2 je pravomoćnom i ovršnom ispravom i kao takva je prenosiva i na ovdje tuženika, a jednako tako tuženik ju može prenositi dalje slijedećem primatelju itd. Navodi da nije bila obaviještena o ustupima također su neosnovani. Zakonom o obveznim odnosima čl.82. propisano je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Vrhovni sud Republike Hrvatske još u odluci Rev-331/2008 od 25.09.2012. zauzeo je jasan stav da i kada nema obavijesti o ustupu, dužnik je primitkom tužbe / prijedloga za ovrhu obaviješten o sklopljenim ugovorima i novom vjerovniku. Iz navedenog proizlazi da je, obzirom da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno, tužiteljica u trenutku primitka predmetnog rješenja obaviještena o prethodnim ustupima tražbina. Nadalje, novi vjerovnik, Inkaso.hr d.o.o. uredno je obavijestio tužiteljicu o promjeni vjerovnika dopisom od 01.08.2025., a što ista niti ne spori i dostavlja navedenu obavijest uz tužbu. Također, tužitelj ističe da upravo gore navedeni Ugovor o cesiji od 17.07.2025., koji javno ovjerovljena isprava kojom se dokazuje prijenos tražbine na ovdje tuženika. Također, tužena u ovom sporu uopće ne može dokazivati valjanost prijenosa tražbine u odnosima Tele2 d.o.o., Coface Hrvatska d.o.o. i Autus ulaganja d.o.o. obzirom da je rješenje o ovrsi na temelju koje tuženik traži izravnu naplatu pravomoćno i ovršno stoga se primjenjuje i načelo ne bis in idem. Nadalje, navodi tužiteljice i iznošenje stava VSRH od 21.11.2018. o subjektivnoj preinaci prijedlog za ovrhu uopće se ne odnosi na pokretanje izravne naplate putem FINA-e nego na promjenu stranke unutar sudskog ovršnog postupka koji je u tijeku. U konkretnom slučaju radi se o izravnoj naplati na FINI na temelju već postojeće, pravomoćne i ovršne isprave. Da bi tužitelj pokrenuo postupak pred FINA-om ne treba nikakav pristanak dužnika nego samo dokazuje svoje pravno sljedništvo, a što je navedenim ugovorom o cesiji i dokazano. Osim navedenog, a u odnosu na navode da tuženik nije ovlašten od FINE zatražiti izravnu naplatu nakon prestanka isknjižavanja po čl.12. ZPONSa, tužitelj ističe da je svrha navedene odredbe bila administrativno "čišćenje" FINA-inog sustava koja nije ukinula samu ovršnu ispravu niti je tražbina vjerovnika zbog nje prestala. Brisanje iz očevidnika nije oduzelo vjerovniku pravo da, dok god tražbina nije u zastari (a ovdje nije, zbog 10-godišnjeg roka), pokrene novi postupak naplate temeljem iste ovršne isprave. Tuženik nije tražio "ponovni upis" starog predmeta, već je podnio novi zahtjev za izravnu naplatu 28. kolovoza 2025., na što ima puno pravo. Pravno shvaćanje VSRH od 27.11.2019. odnosi se isključivo na sudske ovrhe gdje je neophodno da nakon tri godine ovrhovoditelj pokuša s novim sredstvom ovrhe. Kod izvansudske ovrhe to nije slučaj jer ovrhovoditelj raspolaže pravomoćnom i ovršnom ispravom i kada bi stav tužiteljice bio ispravan, toj istoj ovršnoj ispravi oduzela bi se pravna snaga, a ovrhovoditelju mogućnost izbora predmeta i sredstva ovrhe. Navedeno je potvrđeno nizom odluka županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. U odnosu na navode tužiteljice da pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi Ovrv-2486/2010 od 19.03.2010. „nije isprava taksativno navedena u odredbi čl.210. Ovršnog zakona“ Iako vjerojatno misli na čl.209. OZ-a), tužitelj ističe da se u ovom slučaju ne radi o tzv. „izravnoj naplati“ nego o zahtjevu za naplatu koji se podnosi sukladno čl.5. ZPONS-a t.8. Člankom 233. stavak 1. ZOO-a određen je zastarni rok od 10 godina za sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom 4 pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. Međutim, člankom 241. ZOO-a utvrđeno je kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tuženik je rješenje o ovrsi Ovrv-2486/2010 od 19.03.2010., a koje je postalo pravomoćno i ovršno 03.12.2012., prvi put dostavio FINA-i na postupanje dana 09.02.2013. godine, čime je zastara prekinuta po prvi put. Za vrijeme dok je osnova bila aktivna na FINA-i i uvrštena u očevidnik zastara nije niti tekla. Osnova se nalazila u očevidniku i tražbina se pokušavala naplatiti skroz do stupanja na snagu čl.12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima 04.08.2018., kada je isknjižena zbog stupanja na snagu novog zakona. Nakon toga, Tuženik je iznova aktivirao prisilnu naplatu predmetne tražbine dana 28.08.2025. čime je iznova prekinuta zastara, a koja opet ne teče obzirom da je ovrha aktivna na FINI. U odnosu na navode o zastari kamate tuženik ističe da je prevladavajući stav u sudskoj praksi da se i na glavnicu i na kamate utvrđene ovršnom ispravom primjenjuje jedinstveni zastarni rok od 10 godina. Naime, već spomenutim čl. 233. utvrđeno je da se zastarni rok od 10 godina odnosi na sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. U samom prijedlogu za ovrhu već je zatražena zakonska zatezna kamata stoga kada je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno, cjelokupna tražbina utvrđena tim rješenjem (glavnica + kamata) postaju jedinstvena tražbina na koju se primjenjuje zastarni rok od 10 godina.

3. Podneskom od 26. studenoga 2025. tužiteljica je povukla tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tuženik je obavijest o povlačenju tužbe primio 28. studenoga 2025. te se smatra da se nije protivio povlačenju tužbe i nije postavio zahtjev za naknadu parničnog troška.

5. Na temelju članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je odlučio kao u izreci.

Osijek, 23. prosinca 2025.

Sudac

Saša Rešetar

Uputa o pravnom lijeku

Protiv rješenja dopuštena je žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa rješenja. Žalba se podnosi nadležnome županijskome sudu putem ovoga suda. U postupku u sporovima male vrijednosti rješenje se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika