Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1296/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković-Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4444/2024-9 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4444/2024-9 od 24. travnja 2025. u točkama I i II te točki III izreke u dosuđujućem dijelu.

II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u točki III izreke u odbijajućem dijelu na način da se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 843,75 eura (osamstočetrdesetitri eura i sedamdeset i pet centi) sa zateznom kamatom od 24. travnja 2025. do isplate u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eura (devedesettrieuraisedamdesetipetcenti) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 12. rujna 2006., kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 224,19 eura sa zateznom kamatom od 16. rujna 2006. do isplate, dok je u točki III. izreke obvezan naknaditi parnični trošak u iznosu od 307,79 eura sa zateznom kamatom od 24. travnja 2025. do isplate, sve u roku od petnaest dana.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke i to tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a tužitelj pozivom na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj u žalbi pobija odluku o parničnom trošku u odbijajućem dijelu, uz obrazloženje da mu je priznat trošak zastupanja odvjetnika, za svaku radnju po 25 bodova, umjesto u zatraženom iznosu od po 100 bodova za svaku radnju te trošak ročišta za objavu presude u visini od 50 bodova. Navodi da je u troškovniku od 8. travnja 2025. zatražio nadoknadu troškova u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje Tarifa), sve prema vrijednosti predmeta spora od 1.551,41 eur koja vrijednost je označena u tužbi. Ukazuje na primjenu čl. 37. ZPP-a ističući da je uz kondemnatorni zahtjev postavio i deklaratorni zahtjev, da tuženik nije prigovarao postavljenoj vrijednosti predmeta spora pa smatra da ima pravo na razliku u ukupnom iznosu od 843,75 eura.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i naložiti tuženiku nadoknadu daljnjeg troška u narečenom iznosu, uz trošak žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Osim toga da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 326.a u vezi s čl. 186. c ZPP-a jer da tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

6. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, koja odredba da je lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Ukazuje da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom, pri čemu da sud presumira nepoštenje žalitelja kao neoborivu presumpciju, što da je suprotno zakonu. Naglašava da je prijeporna naknada naplaćena osamnaest godina prije podnošenja tužbe pa da odluka suda o obvezi plaćanja kamate za cijelo razdoblje dovodi u pitanje pravnu sigurnost stranaka. Glede pitanja zastare tražbine, i stajališta suda o početku tijeka zastare tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, navodi da je u tom slučaju zahtjev preuranjen i nedopušten u smislu čl. 186.c st. 2. ZPP-a.

7. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška. Smatra da je neosnovano priznat trošak pristupa odvjetnika na ročište za objavu presude.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

10. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 16. rujna 2006. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 10.998,87 CHF (švicarski franak) te da mu je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita u skladu s čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

12. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita . Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl.85 ZZP/03, budući da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl.84. ZZP/03, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Iako ugovaranje prijeporne naknade nije bilo zabranjeno nekim propisom, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, a da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njegovu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje čl. 328. ZOO-a, kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

14. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti iznos naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja, a tužitelju je priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 307,79 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje te zahtjeva za povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

16. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 16. rujna 2006., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je ukazano i u pobijanoj presudi, kod ocjene ovog potonjeg kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u skladu s čl. 187. ZPP-a te zahtjev za povrat naknade kao posljedice ništetnosti u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO).

18. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Glede pitanja uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, izraženo je stajalište da za donošenje ocjene o tome nije bitan samo kvantitativni odnos iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena o tome bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga je u konačnici prihvaćeno kao pravilno stajalište nižih sudova o tome da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja ugovora u smislu odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući da je vraćanje posljedica utvrđene ništetnosti.

20. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a. Još treba navesti da je tražbina tužitelja dospjela do zaključenja glavne rasprave pa tuženik bez osnove tvrdi suprotno.

21. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika.

22. S osnovom tužitelj ukazuje da je parnični trošak pogrešno obračunat budući da se glede vrijednosti predmeta spora u nazočnom slučaju ne može primijeniti čl. 35. ZPP-a. Naime, tužitelj je postavio dva zahtjeva, prvi zahtjev za utvrđenje ništetnosti, dakle, deklaratorni zahtjev, a drugi zahtjev za isplatu pa se glede vrijednosti predmeta spora primjenjuje čl. 37. ZPP-a prema kojemu se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Primjena čl. 35. ZPP-a dolazi u slučaju kada je postavljen glavni i sporedni zahtjev, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti glavnog zahtjeva, što u ovom predmetu nije slučaj. Kako je tužitelj označio vrijednost predmeta spora u tužbi iznosom od 1.551,42 eura, a tuženik tome nije prigovorio, niti je sud po službenoj dužnosti utvrdio vrijednost predmeta spora, proizlazi da za sve radnje odvjetnika tužitelju pripada pravo na nagradu prema narečenoj vrijednosti predmeta spora, odnosno za svaku radnju po 100 bodova ili 200,00 eura, primjenom Tbr. 7. t. 1. Tarife. Tako tužitelju za sastav tužbe i podneska od 24. rujna 2024. pripada nagrada odvjetnika od po 200,00 eura primjenom tbr. 7. t. 1. i Tbr. 8. t. 1. Tarife za pristup na rasprave održane 20. siječnja i 9. travnja 2025. po 200,00 eura primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife te za pristup za ročište za objavu presude 100 bodova primjenom Tbr. 9. t. 3. Tarife, odnosno ukupno 900,00 eura, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost od 225,00 eura primjenom Tbr. 46. Tarife te iznos sudske pristojbe na tužbu i presudu od 26,54 eura, što daje ukupan trošak od 1.151,54 eura. Kako je sud prvog stupnja u točki III. izreke tužitelju priznao parnični trošak u iznosu od 307,79 eura, proizlazi da mu pripada pravo na razliku u iznosu od 843,75 eura.

23. Tužitelj ima pravo i na trošak žalbenog postupka, ali ne u zatraženom iznosu. Naime, tužitelj pobija odluku o parničnom trošku za iznos od 843,75 eura pa prema toj vrijednosti ima pravo na trošak od 75,00 eura primjenom Tbr 10. toč. 4. Tarife (žalba protiv rješenja=, što uz iznos PDV-a od 18,75 eura daje ukupan trošak od 93,75 eura.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja uvažiti i istu presudu u odluci o trošku u odbijajućem dijelu preinačiti, primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci 23. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Helena Vlahov-Kozomara