REPUBLIKA HRVATSKA

P-1783/2023

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3S, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103844692 sklopljenog 20. veljače 2008. između OR, [adresa], O 3, Gornja Bistra, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to čl. 7. u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.318,05 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 6,37 eura od 14. ožujka 2008. do isplate,

- 6,37 eura od 14. ožujka 2008. do isplate,

- 4,76 eura od 15. travnja 2008. do isplate,

- 3,86 eura od 15. listopada 2008. do isplate,

- 18,84 eura od 14. studenog 2008. do isplate,

- 0,38 eura od 15. prosinca 2008. do isplate,

- 33,57 eura od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 35,42 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- 22,84 eura od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 25,14 eura od 20. travnja 2009. do isplate,

- 26,73 eura od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 21,21 eura od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 23,37 eura od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 19,43 eura od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- 24,37 eura od 15. rujna 2009. do isplate,

- 19,40 eura od 15. listopada 2009. do isplate,

- 23,74 eura od 16. studenog 2009. do isplate,

- 21,93 eura od 15. prosinca 2009. do isplate,

- 31,60 eura od 15. siječnja 2010. do isplate,

- 36,90 eura od 15. veljače 2010. do isplate,

- 35,93 eura od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 42,23 eura od 15. travnja 2010. do isplate,

- 52,39 eura od 14. svibnja 2010. do isplate,

- 52,75 eura od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 67,22 eura od 15. srpnja 2010. do isplate,

- 67,44 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 90,46 eura od 15. rujna 2010. do isplate,

- 75,92 eura od 15. listopada 2010. do isplate,

- 78,89 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

- 96,30 eura od 15. prosinca 2010. do isplate,

- 91,74 eura od 15. veljače 2011. do isplate,

- 97,09 eura od 15. ožujka 2011. do isplate,

- 96,38 eura od 15. travnja 2011. do isplate,

- 106,98 eura od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 125,17 eura od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 151,59 eura od 15. srpnja 2011. do isplate,

- 188,97 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- 156,27 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- 135,66 eura od 15. rujna 2011. do isplate,

- 123,21 eura od 14. listopada 2011. do isplate,

- 122,14 eura od 15. studenog 2011. do isplate,

- 124,28 eura od 15. prosinca 2011. do isplate,

- 136,91 eura od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 140,37 eura od 15. veljače 2012. do isplate,

- 135,62 eura od 15. ožujka 2012. do isplate,

- 135,86 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

- 139,21 eura od 15. svibnja 2012. do isplate,

- 141,31 eura od 15. lipnja 2012. do isplate,

- 136,78 eura od 13. srpnja 2012. do isplate,

- 134,97 eura od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- 126,81 eura od 14. rujna 2012. do isplate,

- 131,84 eura od 5. listopada 2012. do isplate,

- 138,83 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

- 135,87 eura od 17. prosinca 2012. do isplate,

- 132,28 eura od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 131,36 eura od 15. veljače 2013. do isplate,

- 129,71 eura od 15. ožujka 2013. do isplate,

- 138,12 eura od 15. travnja 2013. do isplate,

- 124,72 eura od 15. svibnja 2013. do isplate,

- 124,01 eura od 14. lipnja 2013. do isplate,

- 123,77 eura od 15. srpnja 2013. do isplate,

- 124,95 eura od 14. kolovoza 2013. do isplate,

- 128,01 eura od 16. rujna 2013. do isplate,

- 131,08 eura od 15. listopada 2013. do isplate,

- 132,57 eura od 15. studenog 2013. do isplate,

- 137,90 eura od 16. prosinca 2013. do isplate,

- 131,27 eura od 17. siječnja 2014. do isplate,

- 139,40 eura od 14. veljače 2014. do isplate,

- 142,09 eura od 14. ožujak 2014. do isplate,

- 139,55 eura od 15. travnja 2014. do isplate,

- 135,39 eura od 15. svibnja 2014. do isplate,

- 135,88 eura od 17. lipnja 2014. do isplate,

- 139,24 eura od 15. srpnja 2014. do isplate,

- 141,37 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate,

- 142,22 eura od 15. rujna 2014. do isplate,

- 144,76 eura od 15. listopada 2014. do isplate,

- 148,77 eura od 28. studenog 2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.276,11 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.655,37 eura, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.750,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi i tijekom postupka je naveo da su OR i tuženik sklopili ugovor o kreditu 20. veljače 2008. kojim je odobren kredit u valuti CHF u iznosu od 48.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine s OR kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između OR i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 7.318,05 eura sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi i da je čl. 14.4. ugovora o kreditu ugovoreno da klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ugovora. Ističe da tuženik nije dao suglasnost za ustup tražbine pa da stoga ugovor o ustupu nema učinak prema njemu. Osporava da je korisnik kredita potrošač. Navodi da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu kojim je promijenjena ugovorena valutna klauzula. Navodi da je predmet ustup neodređena činidba jer ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih bi se mogla odrediti. Navodi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, a u svakoj pojedinoj parnici je potrebno provesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačni slučaj. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. Korisnik kredita mogao je birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu jer je ocijenio da mu najviše odgovara. Ističe i prigovor zastare. Osporava visinu potraživanja. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 7-12, 143-148 spisa), ugovor o kreditu (list 14-19, 149-154 spisa), ispis devizne pozicije u CHF (list 39-40 spisa), e-mail korespondenciju (list 41-44 spisa), letak (list 45-46, 57-60, 90-93, 99-111 spisa), informaciju (list 47 spisa), grafikone (list 48-52 spisa), pisani iskaz UR (list 61-62 spisa), dopise (list 63-65, 67, 141- 142, 193 spisa), izvješće o izloženosti (list 66 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 166-168 spisa), otplatni plan (list 169 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 210-213, 216-217, 219, 230-232 spisa), otplatni plan (list 214-215, 218, 220, 233-234 spisa), pregled prometa po kreditu (list 221-229 saslušani su svjedoci HR (list 182-183 spisa), RR (list 183-186 spisa), OR (list 189- 191 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 235-241 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kredita kojima je ugovorena valutna klauzula i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Nije sporno da su tuženik kao banka i OR kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103844692 od 20. veljače 2008.

7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da se radi o hipotekarnom kreditu građana. Prema tome, namjena kredita nije nikakva poslovna svrha. Nadalje, Iz iskaza svjedoka OR i HR proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu adaptacije kuće u kojoj žive, dakle za osobne potrebe, iz čega također proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru Sud je povjerovao iskazu ovih svjedoka jer su logični i u skladu s ugovorom o kreditu iz kojeg također proizlazi da se radilo o kreditu građana, dakle, za osobne svrhe. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca, a korisnik kredita ulogu potrošača.

8. Člankom 2.1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 48.200,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Čl. 7. ugovora o kreditu određeno je da je otplata kredita u 120 mjesečnih anuiteta. Kredita dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

9. Iz aneksa broj 1 ugovora o kreditu proizlazi da su tuženik i OR sklopili taj aneks 15. siječnja 2015. Iz odredbi aneksa proizlazi da se ovdje ne radi o sklapanju aneksa ugovora prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15), a također, taj zakon objavljen je u Narodnim novinama 25. rujna 2015., dakle, osam mjeseci nakon sklapanja ovog aneksa.

10. Čl. 3.1. aneksa ugovora o kreditu određeno je da nedospjela glavnica kredita iz osnovnog ugovora na dan sklapanja aneksa iznosi 20.060,55 CHF. Čl. 3.2. aneksa određeno je da ugovorne strane suglasno ugovaraju da danom sklapanja aneksa nedospjela glavnica kredita iznosi 16.704,60 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja te ugovaraju da će se ispunjenje svih novčanih obveza iz osnovnog ugovora i aneksa obračunavati u kunama po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja.

11. Prema tome, ovim aneksom ugovorne strane nisu utvrdile nikakvu preplatu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu CHF, a koji iznos pretplate bi bio vraćen korisniku kredita, niti su na bili koji način uredili svoje odnose u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Ponovno se ističe da po svom sadržaju ovakav aneks ugovora o kreditu ne odgovara aneksu koji bi bio sklopljen u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15), a koji zakon je objavljene u Narodni novinama osam mjeseci nakon sklapanja ovog aneksa. Dakle, ne radi se o konverziji ugovora o kreditu sukladno odredbama navedenog zakona. Ovim aneksom stranke su utvrdile iznos nedospjele glavnice u CHF i tu nedospjelu glavnicu zamijenili iznosom u eurima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB. Dakle, ovdje se radi samo o pretvaranju nedospjele glavnice iz valute CHF u valutu euro, bez utvrđivanja u aneksu bilo kakve preplate za ranije plaćene anuitete koji su plaćeni uz primjenu valutne klauzule CHF. Stoga, takvim aneksom stranke nisu uredile svoje odnose u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF te se sklapanjem aneksa ovakvog sadržaja korisnik kredita nije odrekao nikakvih prava koje je imao po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

12. Čl. 3.6. aneksa ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita i druge ugovorne strane potpisom aneksa potvrđuju da su u cijelosti suglasni sa svim odredbama osnovnog ugovora i njegovih sastavnih dijelova iz čl. 8. tog aneksa te da nemaju nikakvih prigovora ili zahtjeva prema banci s te osnove. Osim potraživanja banke iz prethodnih stavaka i pripadajućih kamata, naknada i troškova, ugovorne strane nemaju međusobnih potraživanja u vezi osnovnog ugovora i aneksa. Ovom odredbom korisnik kredita je potvrdio da nema ugovornih potraživanja iz ugovora o kreditu, ali se njome ne odriče potraživanja po osnovi ništetnih odredbi (dakle, sadržajno izvanugovorne tražbine po osnovi stjecanja bez osnove). Tuženik nije dokazao da je prije sklapanja aneksa ugovora obavijestio korisnika kredita kao potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu te se u niti jednoj odredbi aneksa ugovora to ne spominje, niti se utvrđuje bilo kakva preplata po osnovi anuiteta plaćenih po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pa ovakva ugovorna odredba ne može predstavljati suglasnost stranaka da korisnik kredita nema nikakva potraživanja po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

13. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su OR i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da OR ustupa tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103844692, i to tražbine s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema tuženiku na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

14. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, i to i po osnovi valutne klauzule i po osnovi svih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Prema tome, predmet ustupa je cjelokupna tražbina po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i ništetnih odredbi o naknadama, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

16. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

18. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

19. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

20. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostataka aktivne legitimacije koji temelji na tvrdnji da je ugovorom o kreditu ugovoreno kako korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti bez suglasnosti kreditora, a da tuženik takvu suglasnost nije dao.

21. Čl. 14. st. 4. ugovora o kreditu broj ugovoreno je da klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ovog ugovora. U ovom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena. Stoga, odredba čl. 14. st. 4. ugovora o kreditu ne sprječava ustupanje predmetne tražbine bez odobrenja banke.

22. Nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. Iz činjeničnih navoda stranaka proizlazi da nije sporno da je presudom P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Erste & Steiermärkische bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Erste & Steiermärkische bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba Erste & Steiermärkischebank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu kojim je utvrđeno da je Erste & Steiermärkischebank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

26. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

28. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik OR. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

30. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

31. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili OR i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 20. veljače 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač OR dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Letci pod nazivom „pitanja i odgovori za stambene kredite“ te „informacija pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom“ ne znače da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a pogotovo ne znači da je tuženik prije sklapanja ugovora dao korisniku kredita sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. U navedenim letcima samo je općenito navedeno što je valutna klauzula te da postoji mogućnost promjena iznosa anuiteta, ali nije dano nikakvo konkretno objašnjenje rizika o tome u kojem omjeru se maksimalno može očekivati povišenje rata i u kojem konkretnom vremenskom intervalu te nije dana nikakva usporedba rizika u pojedinim valutnim klauzulama. Odnosno, korisnik kredita iz tog letka ne može ni na koji način zaključiti da valutna klauzula u CHF ima viši rizik povećanja iznosa anuiteta od valutne klauzule u eurima. Prema tome, iz tuženikovih letaka korisnici kredita ne mogu dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o valutnoj klauzuli, a također ti letci ne isključuju obvezu tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu da korisniku kredita sve potrebne informacije.

32. Iz iskaza svjedoka OR proizlazi proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru, već su mu samo ponudili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i rekli mu da je taj ugovor najpovoljniji.

33. Sud je prihvatio iskaz svjedoka OR jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču koje bi bile dostatne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF.

34. Svjedok RR, zaposlenica banke, iskazala je da je informacija o valutnoj klauzuli uvijek bila u vidu letka i da je ona objašnjavala što je valutna klauzula te da je letak predala OR. Međutim, iz toga ne proizlazi da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu korisniku kredita dao sve informacije koje su potrebne za donošenje informirane odluke. Kako je već obrazloženo, predmetni letak nije sadržavao sve potrebne informacije. Nadalje, svjedok RR iskazala je da se ne može sjetiti koje sve informacije su pisale na predmetnom letku, ali da je poanta letka bila objasniti što je valutna klauzula. Svjedokinja je iskazala i kako se ne sjeća je li u letku dano bilo kakvo objašnjenje razlike u rizicima kod valutne klauzule CHF u odnosu na valutnu klauzulu euro, da se ne sjeća je li postojao zaseban letak za svaku valutu ili je to bio jedinstveni letak u kojem su se objašnjavale sve valutne klauzule, da se ne sjeća jesu li u letku objašnjene sve okolnosti koje mogu utjecati na promjenu tečaja. Prema tome, svjedokinja se ne sjeća jesu li korisniku kredita dane predmetne okolnosti koje su bitne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule. Samo općenito objašnjenje o tome što je valutna klauzula nije davanje dostatnih informacija potrošaču da može donijeti informiranu odluku o tome da sklopi ugovor baš uz valutnu klauzulu CHF, a ne primjerice neku drugu valutnu klauzulu.

35. Niti iz pisanog iskaza UR, također zaposlenice banke, ne proizlazi da je tuženik dao OR sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke. Iz iskaza UR proizlazi da ona nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu s OR, već je ona voditeljica službe upravljanja proizvodima te je poslala e-mail svim zaposlenicima banke koji su u direktnom odnosu s klijentima s pojašnjenjem stambenog kredita vezanog za valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD. Iz toga ne proizlazi da je prije sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao OR sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke.

36. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s OR nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između PR i tuženika također nepoštene i ništetne.

37. Sud je odbio tuženikov prijedlog za financijskog vještačenje sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer se time ne bi utvrđivale odlučne činjenice. Tuženik je ovaj dokaz predložio na okolnosti da su plasmani tuženika u CHF pokriveni adekvatnim obvezama banke u istoj valuti te da banka primjenom te valutne klauzule nije ostvarila „ekstra profit“. Ove okolnosti nisu od utjecaja na obvezu banke da potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu da sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu konkretne valutne klauzule.

38. Valutna klauzula je dopuštena sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05). Međutim, to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe 96. i 97. ZZP-a, a kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

39. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Centra za financijska vještačenja d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 7.318,05 eura.

40. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je pojedine anuitete korisnik kredita plati u manjem iznosu primjenom valutne klauzule, nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, i to u iznosu od ukupno 32,18 eura.

41. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

42. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a.

43. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

44. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

45. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 7.318,05 eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

46. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a.

47. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 7.318,05 eura.

48. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

49. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

50. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

51. Pogrešno tuženik smatra da danom podnošenja zahtjeva treba smatrati 29. travnja 2025. kada je tužitelj podnio podnesak u kojem je po prvi puta postavio određeni tužbeni zahtjev. Tužba nije sadržavala određeni tužbeni zahtjev za isplatu. Prema tome, u podnesku od 29. travnja 2025. tužitelj nije preinačio tužbu, već je postavio određeni tužbeni zahtjev. U slučaju da tužitelj nije sam naknadno postavio određeni tužbeni zahtjev, tada bi sud sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a, prije donošenje presude, bio dužan pozvati tužitelja da ispravi tužbu postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju bi se, ako tužitelj ispravi tužbu, sukladno odredbi čl. 109. st. 3. ZPP-a smatralo da je tužba podnesena onog dana kada je prvi puta podnijeta (dakle, 13. lipnja 2023.), a ne onog dana kada je tužitelj podnio ispravljenu tužbu. U situaciji kada je tužitelj ispravio tužbu i prije nego što ga je sud pozvao da to učini sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP-a, ne može se smatrati da bi onda dan podnošenja tužbe bio dan kada je postavio određeni tužbeni zahtjev, već se također mora uzeti da je to dan kada je prvi puta tužba podnesena. Nisu odlučni tuženikovi navodi kako je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu za koju nisu ispunjenje pretpostavke. Upravo u takvom slučaju, ako nisu ispunjenje pretpostavke za stupnjevitu tužbu, sud bi sukladno odredbi čl. 325. st. 3. ZPP-a bio dužan pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev, te bi se sukladno odredbi čl. 109. st. 3. ZPP-a smatralo da je tužba podnesena onog dana kada je prvi puta podnesena, a ne onog dana kada je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev. Ponovno se ističe da ako tužitelj sam ispravi tužbu na način da postavi određeni tužbeni zahtjev i prije nego što ga sud pozove da to učini u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP-a, također se mora uzeti da je dan podnošenja tužbe dan kada je tužba prvi puta podnesena jer bi u protivnom stranka koja je ispravila tužbu ne čekajući poziv suda da to učini bila u lošijoj procesnoj poziciji od one stranke koja je tužba ispravila tek nakon što je dobila poziv suda, a za takvo razlikovanje ne postoji procesno opravdanje koje bi proizlazilo iz odredbi ZPP-a.

52. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

53 Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

54. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

55. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

56. Vrijednost predmeta spora iznosi 7.318,05 eura. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 6.650,00 eura, koja se odnosila na cjelokupan tužbeni zahtjev, dakle, i na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i za tužbeni zahtjev za isplatu novčanog potraživanja (kojeg u tužbi nije postavio u određenom iznosu), a ne samo na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Tužitelj ne može naknadno drugačije odrediti vrijednost predmeta spora, odnosno naknadno tvrditi da se 6.650,00 eura sada odnosi samo na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, kao što to po prvi put čini u podnesku od 29. travnja 2025. Nakon što je postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.318,05 eura, to je vrijednost predmeta spora, odnosno ukupna vrijednost predmeta spora je 7.318,05 eura jer je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora od 6.650,00 eura obuhvaćala ukupnost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva (koji tada još nije bio postavljen u određenom iznosu).

57. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 2. veljače 2024. i 29. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za ročište od 22. veljače 2024. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 3. travnja 2024., 7. svibnja 2024. i 26. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište na kojem je presuda objavljena u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, ukupno 1.400,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 350,00 eura, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 119,63 eura, sveukupno 2.276,11 eura.

58. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 19. veljače 2024. jer nije bio potreban radi vođenja parnice s obzirom na to da njime ponavlja ranije navode.

Zagreb, 23. prosinca 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku