Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-5207/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje zapisničarke Valentine Pergar, u upravnom sporu tužiteljice JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi usklađivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nakon usmene i javne rasprave, 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1982, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 21. lipnja 2023. i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/1982, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 21. lipnja 2023. odbačen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/2281, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-02 od 22. ožujka 2023. kao nepravodoban.

2. Tužiteljica tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika u bitnome navodeći da je tuženik dao arbitrarni rok od 8 dana, iako se radi o žalbi za koju vrijedi rok od petnaest dana sukladno članku 109. Zakona o općem upravnom postupku, te je tužiteljica žalbu podnijela pravodobno, a ne deveti dan, te ističe da je prvostupanjsko rješenje potpisala je neovlaštena osoba, pa je rješenje trebalo poništiti, neovisno o pravodobnosti žalbe.

3. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje i naložiti tuženiku naknadu troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja, te ističe da tužiteljica ničim nije dokazala da je pravodobno podnijela prigovor.

5. Ističe da je člankom 23. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano da u upravnom postupku postupa službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka, a sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, u opisu poslova radnog mjesta stručne savjetnice za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike je rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, a što je zapravo rješavanje povodom kojega je doneseno rješenje prvog stupnja.

6. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

7. Tužiteljica se u podnesku očitovala da primjena propisa nakon posljednjeg dana važenja predstavlja kršenje apsolutne zabrane retroaktivnosti, te ponavlja da tuženik nije imao temelj donositi sporne pojedinačne upravne akte po proteku 31. prosinca 2022., te upućuje na izvješće o završnim odredbama Obiteljskog zakona br.: U-X-3239/2014 od 3. srpnja 2014. Ustavnog suda Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 83/2014).

8. Ponavlja da drugostupanjsko rješenje nije vlastoručno potpisano, te je to naočigled vidljivo bilo kojoj prosječnoj osobi ako se usporedi rukopis s drugostupanjskog rješenja s onim koji se nalaze u preslikama isprava koje su priložene ovom podnesku, a javno su dostupne na internetu i sadrže uobičajen potpis gradonačelnika.

9. Ističe da je tuženik u sudski spis dostavio izvornik drugostupanjskog rješenja koje sadrži više rukopisa odnosno svojevrsnih parafa, te je tim više izvjesno da je drugostupanjsko rješenje doneseno od neovlaštene i nepoznate osobe, jer se izvornik razlikuje od rješenja dostavljenog tužiteljici, te niti jedan od rukopisa ne sadrži potpis.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenice tuženika te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24).

12. Opunomoćenik tužiteljice je raspravi ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te podneska. Dodaje da je tužiteljica predmetnu mjeru stekla temeljem Odluke/16, jer je prijelaznim i završnim odredbama Odluke/18 jasno određeno da će se svi postupci započeti po Odluci/16 po istoj i dovršiti dok je pak Odluka/22 izmijenila i stavila van snage samo odredbe Odluke/18 ne dirajući pri tom u Odluku/16. Poziva se na članak 8 Konvencije o ljudskim pravima koja štiti obiteljski i privatni život, a o čemu se u predmetnom slučaju i radilo. Prema članku 14 Konvencije diskriminacija je zabranjena, a ukidanjem mjere ukinuto je stečeno pravo zbog činjenice koja je nastupila davno prije nego je stupio na snagu članak 7 Odluke /22 odnosno Odluka/22. U skladu s tim upućuje se na pravno shvaćanje u presudi Beller protiv Švicarske od 11. listopada 2022. prema kojem je ukidanje mirovine za udovce bilo diskriminatorno jer su udovice u usporedivoj situaciji kao podnositelji na nju i dalje imale pravo. Zaključno, tužiteljica prije svega upućuje i dodaje dosadašnjim navodima da iz prvog pitanja od triju koje su postavljena Republici Hrvatskoj po tužbi u predmetu broj 9461/24 stranke Zorice Golomejić proizlazi da je zauzeto pravno shvaćanje da je domaći sud trebao odnosno tuženik trebao primijeniti članak 130. Zakona o općem upravnom postupku i pravne zaključke u predmetu Moscal protiv Poljske broj zahtjeva 10373/05 paragraf 49 do 83 od 15. rujna 2009, te je upravo tužiteljica u ovom postupku upućivala na te odredbe i posebno na navedeni predmet.

13. Predlaže saslušanje tužiteljice na okolnosti koje su specifične, individualne za socioekonomski status tužiteljice, na okolnosti pod kojima je stekla mjeru, novonastalim činjenicama od trenutka stjecanja mjere, odnosno prava, a sve kako bi se moglo ocijeniti razmjernost i proporcionalnost zadiranja u njezino prava vlasništva i u njezino pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, te po potrebi pribaviti priklop spisa Zorica Golomejić protiv Republike Hrvatske od Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, broj zahtjeva 9461/24.

14. Opunomoćenik tužiteljice ukazuje da je osnovni meritorni problem činjenica da su prilikom ocjene zakonitosti Odluke/22 Visoki upravni sud te potom nažalost i Ustavni sud propustili utvrditi ono što implicira Europski sud za ljudska prava u svoja tri pitanja u predmetu Golomejić protiv Hrvatske. Prvo i osnovno tužiteljica je stekla pravo vlasništva temeljem rješenja koji joj je usvojen zahtjev za predmetnu mjeru. Nadalje, kako se radilo o mjeri temeljem koje je izabrala organizirati svoj obiteljski i privatni život radi se i o pravu na poštovanje obiteljskog i privatnog života po izboru. Kako u postupku ocjene zakonitosti o ovim pravima nije ni raspravljano to je na ovom sudu pune juridikcije to činiti i pri tome u skladu s obvezama iz Ustava primijeniti Europsku pravnu stečevinu, samim time i sve presude koje su naznačene u predmetu Golomejić protiv Hrvatske. Naročito se ukazuje na Odluku Hasani protiv Hrvatske u kojoj je podnositeljica bila odbijena uz opravdanje da je zaposlena pa da skraćivanje perioda porodiljne naknade nije od utjecaja i da ne stvara ni minimalne tegobe za tužiteljicu. U konkretnom slučaju radi se o nezaposlenoj osobi koja ima i osjeća stvarne tegobe jer ostaje bez jedinog primitka. Samim time je razvidno da se nerazmjerno zadire u njezino pravo vlasništva. Ukazuje se da tužiteljica nije smjela primati nikakvu drugu naknadu sukladno rješenju te da je tim više ista već izgubila ostala prava koja je mogla ostvarivati. Tužiteljica ukazuje i na nužnost poštivanja načela pravne sigurnosti, načela dobrog upravljanja i načela razmjernosti. Tužiteljica ukazuje da se smatra diskriminiranom po čl. 14 Konvencije iz razloga jer se istoj isključivo po dobi djeteta nastoji ukinuti predmetno pravo unatoč činjenici da će osobe u usporednoj situaciji čije dijete će napuniti 7 godina kasnije nastaviti uživati svoje pravo.

15. Tužiteljica ukazuje da je u Zakonu o općem upravnom postupku propisano pokretanje upravnog postupka isključivo ako je to propisano zakonom ili po zahtjevu. Niti jedan zakon nije propisao oglas za pokretanje upravnog postupka po službenoj dužnosti od strane tuženika te da je samim time evidentno da je cjelokupni upravni postupak pokrenut i vođen ultra vires. Ostaje žaliti da sud pune juridikcije uopće provodi glavnu raspravu kraj tolikih nezakonitosti javnopravnih tijela koje djeluje de iure imperii. Zaključno se ukazuje, nadovezujući se na sve iznijeto, da se time narušava osim prethodno iznijetih načela i načelo jednakosti te pravo na pristup sudu jer ovaj postupak se svodi na ispunjenje forme posebno, jer je za očekivati da s obzirom na praksu sud neće saslušati čak ni tužiteljicu iako odlučuje o njezinim individualnim pravima pa je minimalni zahtjev omogućiti istoj iskazivati svoju životnu priču, okolnosti koje su individualne, a sve tim više jer se suprotno Zakonu o općem upravnom postupku nije proveo ispitni postupak.

16. Ukazuje se je Odlukom/22 u dijelu pod čl. 4 izmijenjen čl. 7. Odluke/18 na način da je sada propisano da pravo na novčanu pomoć prestaje s navršenih 7 godina života djeteta i to ako je dijete u trenutku stupanja Odluke na snagu već navršilo ili će navršiti do 31. rujna 2023. sa danom 31. rujna 2023., dok će ostali korisnici pravo nakon toga datuma izgubiti kada im dijete navrši 7 godina nakon 31. rujna 2023. Time su evidentno osobe u usporedivoj situaciji do stupanja na snagu Odluke/22 diskriminirane po kriteriju dobi i dovedene u nejednak položaj, a što je protivno općim načelima prava Europske Unije. Ukazuje se na presude suda Europske Unije broj: C-144/04 u predmetu J od 22. svibnja 2005. Kako se radi o temeljnim načelima prava EU nužno je u ovom postupku postaviti pitanje sudu EU da se očituje je li odredba članka 4. Odluke/22 protivna načelu nediskriminacije odnosno da li krši načelo jednakosti. Nužnost tumačenja od strane suda EU u ovom predmetu je tim veća, jer je u pitanju nacionalno pravo koje proizlazi iz socijalne politike te postoji obaveza po ugovoru EU da države članica usklađuju odredbe nacionalnih propisa koji se odnose na socijalna prava i socijalnu politiku. Stoga se predlaže podnijeti prethodno pitanje sudu EU sukladno Ugovoru o EU.

17. Opunomoćenik tuženika ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda, te se protivi iznesenim dokaznim prijedlozima i ističe da su pravomoćnom presudom VUS- a RH Usž-4416/2024 od 12. ožujka 2025. otklonjeni prigovori koje iznosi tužiteljica.

18. Sud je odbio prijedlog da se današnje ročište odgodi radi saslušanja tužiteljice i radi priklopa predloženog spisa, te da se naloži tuženiku dostaviti akt o sistematizaciji radnih mjesta i ovlasti radi utvrđenja je li osoba koja je vodila upravni postupak i potpisala prvostupanjsko rješenje bila službena osoba u smislu članka 23. Zakona o općem upravnom postupku, da se naloži tuženiku dostaviti presliku otpravka zapisnika koji je sačinila javna bilježnica Vlasta Zajec po stupanju gradonačelnika Ć na dužnost te presliku otpravka zapisnika o deponiranju potpisa gradonačelnika koji je sačinila ista javna bilježnica između 4. i 6. lipnja 2021., kao nesvrsishodne i podnesene radi odugovlačenja postupka. Naime, ovaj sud je navedenom opunomoćeniku u više presuda iznio stav da u konkretnom slučaju nema dokaza o nejednakom postupanju od strane tuženika, jer tužiteljica nije navela relevantnu usporednu skupinu obzirom da je u odnosu na sve korisnike predmetne mjere prestanak prava uređen na jednaki način, a zbog čega nema smisla postavljati prethodno pitanje Sudu Europske unije o sukladnosti izrečene mjere sa pravnom stečevinom Europske unije, niti provoditi dokazni prijedlog tužiteljice da ju se u vezi njenih osobnih okolnosti sasluša na raspravi i da se priklopi spis o priznanju prava, te nema mjesta niti prigovoru o povredi primjene načela razmjernosti, tim više što solidarna novčana pomoć jedinica lokalne (regionalne) samouprave nije pravo koje bi tužiteljici bilo zajamčeno Europskom Konvencijom o ljudskim pravima, jer se ne radi o obvezi javne vlasti, a i inače u odnosu na sva socijalna davanja postoji velika margina diskrecije države, te Grad Zagreb ima legitimni cilj upravljanja svojim financijama na način koji ocjenjuje najoportunijim u odnosu na svoje ovlasti i obveze provođenja politike Gradske skupštine.

19. Tužiteljici se napominje da se u upravnom sporu pravo na pristup sudu u smislu izjašnjavanja stranke ostvaruje na način da tužitelj ukoliko nema opunomoćenika osobno ili ukoliko ima opunomoćenika putem opunomoćenika bude pozvan na ročište, te tužitelj sam izabire hoće li svoje pravo ostvariti na način da osobno pristupi sudu ili putem opunomoćenika ili uz opunomoćenika, te uopće ni ne mora pristupiti ročištu, a sud će u svim tim slučajevima ocjenjivati zakonitost rješenja na temelju stanja sudskog i upravnog spisa, a u ovom konkretnom slučaju sud smatra da nije bilo niti relevantno niti svrsishodno stranci slati posebni poziv za saslušanje.

20. U nedostatku konkretnih i osnovanih prigovora tužiteljice u predmetnoj upravnoj stvari, osporavanje potpisa od strane gradonačelnika na osporenom rješenju je prema ocjeni ovoga suda, samo usmjereno na odugovlačenje upravnih sporova i upravnih postupaka, jer su navedeni prigovori tužiteljice neosnovani i nisu doveli u pitanje zakonitost osporenog rješenja koje je potpisano od za to ovlaštene osobe i to na način koji prihvaća ovaj sud, a iz kojih razloga sud nije prihvatio provoditi dokazne prijedloge radi utvrđivanja okolnosti koja nije sudu nije sporna.

21. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

22. Prema podacima spisa predmeta, osporavanim rješenjem od 21. lipnja 2023. odbačen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja od 22. ožujka 2023. kao nepravodoban, jer je tužiteljica prvostupanjsko rješenje zaprimila 5. travnja 2023., a prigovor podnijela preporučeno poštom 14. travnja 2023., pa je protekao rok za podnošenje prigovora od osam dana iz članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba 10/18, 20/21 i 25/22).

23. Odredbom članka 10. navedene Odluke propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od osam dana od dostave pojedinačnog akta preko nadležnog gradskog upravnog tijela.

24. Prema ocjeni suda, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tuženik pravilno utvrdio dan kada je tužiteljica zaprimila prvostupanjsko rješenje i dan kada je podnijela prigovor, te da se radi o nepravodobno podnesenom prigovoru sukladno uputi o pravnom lijeku iz prvostupanjskog rješenja.

25. Uvidom u sistematizaciju radnih mjesta koja je javno objavljena u Službenom glasniku Grada Zagreba i dostupna na internetskim stranicama Službenog glasnika Grada Zagreba razvidno je da je u opisu poslova i zadataka stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike, a koja službena osoba je donijela prvostupanjsko rješenje, rješavanje u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, pa tužiteljica neosnovano tvrdi da je prvostupanjsko rješenje donijela neovlaštena službena osoba.

26. Prema mišljenju suda, tužiteljica neosnovano ističe da tuženik ne bi bio ovlašten pokretati postupke po službenoj dužnosti u vezi ranije priznatih isplata novčane pomoći, jer takvo ovlaštenje proizlazi iz članka 42. i članka 49. stavka 1. alineje 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21), a obzirom da je Grad Zagreb ovlašten provoditi opće akte koje se na odnose na Grad Zagreb.

27. Svi ranije izneseni prigovori tužiteljice u tužbi i podnescima, nemaju utjecaja na činjenicu da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske 27. veljače 2023. donio presudu broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ocijenio zakonitom, te je ponovno, kao i u ranijoj presudi Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke iz 2016. i Odluke iz 2017. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj.

28. Visoki upravni sud Republike Hrvatske u točci 124. presude istakao je da Odluka tuženika iz 2022. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, te da se odredbama Odluke iz 2022. ponovno usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.

29. Za napomenuti je također, da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U-III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023.

30. Naime, u konkretnom slučaju, kao što je to već ocijenio Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, i prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave.

31. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

32. Neosnovan je i prigovor tužiteljice da su predmetna prvostupanjska rješenja trebala biti donesena do 31. prosinca 2022., a sukladno odredbi članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 25/22). Ovo stoga što se prema mišljenju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske radi o procesnom, a ne materijalnom roku, budući se radi u roku u kojem je upravno tijelo dužno donijeti određenu odluku, te da se radi o instruktivnom roku, budući da nisu propisane posljedice ne postupanja u navedenom roku.

33. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 12. prosinca 2022. obustavio od izvršenja Odluku iz 2022 do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta, a koja odluka je donesena 27.veljače 2023. Dakle, za vrijeme obustave izvršenja Odluke iz 2022 nadležno gradsko upravno tijelo nije smjelo postupati po istoj odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte.

34. Iz navedenog razloga, tužiteljica se neosnovano poziva na pravna shvaćanja o prekluzivnim rokovima u drugim pravnim situacijama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije.

35. Osim toga ovaj sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari sukladno članku 49. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

36. O trošku upravnog spora odlučeno je na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a obzirom da je tužiteljica upravni spor izgubila.

37. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Tamara Bogdanović, univ. spec. iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri, putem e-kom

2. Grad Zagreb, putem e-kom

3. U spis