REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-148/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. RP, zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 9. prosinca 2022. broj Kzd-60/2017-51 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 9. siječnja 2024. broj Kžzd-81/2023-6, u sjednici održanoj 23. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. RP za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 9. prosinca 2022. broj Kzd-60/2017-51 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 9. siječnja 2024. broj Kžzd-81/2023-6 RP je proglašen krivim zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 2. KZ te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.
2. Osuđenik je putem braniteljice Jelene Grbešić, odvjetnice u Zagrebu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) „iz razloga sadržanog u članku 517. st. 1. t. 1. i t. 5. ZKP-a“ te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku od utjecaja na presudu. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači presudu Županijskog suda u Varaždinu…na način da se primjenom čl. 55. ZKP, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamjeni radom za opće dobro, podredno ukine presude Županijskog suda u Varaždinu…i Općinskog suda u Velikoj Gorici…i predmet vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.“ te da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik smatra da drugostupanjski sud nije dao „nikakve konkretne razloge“ za izricanje strože kazne, da je počinio povredu kaznenog zakona na štetu osuđenika „u odluci o kazni tako što je prekoračio ovlasti i cijenio otegotnim okolnosti koje to nisu, a da je pri tome u potpunosti minorizirao objektivne olakotne okolnosti“ tako da je kaznena sankcija izrečena po prvostupanjskom sudu „primjerena okolnostima konkretnog slučaja“.
5.1. Ističe da se osuđujuća presuda temelji „dominantno na iskazu oštećenog djeteta koje je ispitano u fazi istrage u vrijeme dok se optuženik nalazio u istražnom zatvoru i spisu prileži neistinita isprava da se optuženik odrekao prava da bude nazočan ispitivanju djeteta žrtve“ čime je povrijeđeno „pravo okrivljenika na aktivno sudjelovanje u postupku odnosno pravo na pošteno suđenje“.
6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je kod odluke o sankciji drugostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Osuđeniku je prvostupanjskom presudom za terećeno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine koja kazna je, na temelju čl. 55. KZ, zamijenjena radom za opće dobro. Međutim, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, drugostupanjski sud je preinačio pobijanu presudu na način da je osuđenika osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine što predstavlja zakonski minimum propisane kazne za predmetno kazneno djelo (od jedne do osam godina). Osuđenikovi prigovori, uz prijedlog za blaže kažnjavanje zamjenom kazne lišenja slobode radom za opće dobro, ustvari su izraz nezadovoljstva načinom na koji su vrednovane okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne zbog čega se zahtjev, sukladno ograničenju iz čl. 517. st. 1. ZKP, ne može podnijeti.
7. Nadalje, drugostupanjski sud je temeljito i razumno argumentirao odluku kojom prihvaća žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni sukladno obvezi iz čl. 487. st. 1. ZKP (odlomak 12.1.). Tako je uzeo u obzir okolnosti pod kojima je djelo počinjeno (niska životnu dob žrtve, višekratne radnje, traumatiziranost djeteta) vodeći računa o pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima (osuđenikova dob, neosuđivanost, smanjena ubrojivost) uz ocjenu da je kazna zatvora od jedne godine adekvatna, ali da je „zamjena izrečene kazne zatvora radom za opće dobro neodgovarajuća … i neprimjerena sankcija za optuženika i njegovo kazneno djelo.“ Žalbeni sud zaključuje da je „Za predmetno kazneno djelo odgovarajuća … kaznena sankcija isključivo kazna zatvora, u zakonom propisanom minimalnom trajanju na što je od posebnog utjecaja okolnost da se radi o kaznenom djelu spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta kojima se štiti djecu od spolnog iskorištavanja, kao i karakteristike ličnosti optuženika koji je znajući za dob djeteta žrtve na njezinu štetu počinio kazneno djelo višekratnim ponavljanjem radnje počinjenja i kroz dulje razdoblje, koristeći i povjerenje majke djeteta.“ Stoga nije utemeljen ni prigovor osuđenika o ostvarenoj povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.
8. U odnosu na tešku povredu prava na pravično suđenje, smjeranjem na povredu konfrontacijskog prava, drugostupanjski sud je ovaj žalbeni prigovor pravilno i podrobnim razlozima otklonio kao neosnovan (obrana se na raspravi suglasila sa reprodukcijom snimke ispitivanja djeteta žrtve, na dokaznom ročištu je braniteljica bila prisutna i omogućeno joj je ispitivanje svjedoka, a prihvaćeni su i dokazni prijedlozi obrane koji predstavljaju jake činitelje protuteže u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava-odlomak 10.2. presude).
8.1. Naime, premda na dokaznom ročištu osuđenik osobno nije bio u mogućnosti ispitati svjedoka optužbe, to je pravo konzumirala njegova braniteljica. Prema tome može se reći da je u smislu čl. 29. st. 2. al. 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/97. -pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14.) i čl. 6. st. 3. d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine
– Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. -pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija), koje odredbe jamče obrani pravo „da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe“, osuđenik imao mogućnost ispitati svjedoka optužbe putem stručnog pomoćnika. Pored toga, na raspravama 28. veljače 2022. i 7. prosinca 2022. obrana se suglasila sa reproduciranjem snimke ispitivanja djeteta žrtve, čitanjem zapisnika i prijepisa snimke ispitivanja te na ove dokaze nije bilo primjedbi niti prijedloga za dopunsko ispitivanje djeteta žrtve. Stoga je s pravom drugostupanjski sud ocijenio da se obrana ujedno time odrekla konfrontacijskog prava, uslijed čega nema mjesta ni smjeranju osuđenika na povredu konfrontacijske klauzule iz čl. 431. st. 2. ZKP.
9. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP, zahtjev odbiti kao neosnovan te nema mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP.
Zagreb, 23. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
