REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-3/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika ČŠ, zbog kaznenog djela iz članka 272. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 129/00., 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 51/01., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. - dalje: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj K-19/2019 od 2. prosinca 2022. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 132/2023-9 od 9. travnja 2024., u sjednici održanoj 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika ČŠ.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj K-19/2019 od 2. prosinca 2022. opt. UŠ proglašen je krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi, imovine i sigurnost prometa - izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. KZ/97 te je temeljem te odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP-22.) optuženik UŠ je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 95.194,50 kuna što iznosi 12.634,48 eura.

3. Presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-132/2023-9 od 9. travnja 2024. djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je opt. UŠ za kazneno djelo iz članka 272. stavak 1. KZ/97, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika u cijelosti, odbijena kao neosnovana te je u nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik UŠ po braniteljici Mariji Budimir odvjetnici u Puli zbog:

„- pravomoćne osude u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske u članku 29. stavak 1. i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u članku 6. stavak 1.;

- povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (ZKP/08);

- povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja povreda je mogla utjecati na presudu (članak 517. stavak 1. točka 2. ZKP/08) povezano s povredom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP);

- bitne povrede kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. , podredno povrede odredbe članka 483. stavak 1. ZKP/08, podredno povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08 - sve u žalbenom postupku;

- povrede zabrane arbitrarnosti razloga odluke suda o dokazima koji idu u korist odnosno na teret osuđeniku i zabrane arbitrarnog zasnivanja presude na dokazu koji omogućava osudu (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. EKLJP)...“ uz prijedlog da se zahtjev prihvati i ukinu u cijelosti prvostupanjska i drugostupanjska presuda te da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

5. Po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prvostupanjski sud postupio je sukladno članku 518. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. -Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP-24) tako što je zahtjev dostavio državnom odvjetniku koji se na zahtjev očitovao podneskom broj Ksm-DO-214/2024 od 12. prosinca 2024., a koji odgovor na zahtjev osuđenika je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

6. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika ČŠ nije osnovan.

7. Nije u pravu podnositelj kada tvrdi da je došlo do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja povreda je rezultirala povredom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine

- Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. -pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02, 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: EKLJP).

7.1. Tu povredu podnositelj vidi u tome da je osuđenik podnio opširan odgovor na žalbu državnog odvjetnika dok drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude navodi da „odgovori na žalbe nisu podneseni“. Ta tvrdnja podnositelja je posve točna, međutim po stanovištu ovog Vrhovnog suda Republike Hrvatske to nije rezultiralo povredom prava na pravičan postupak zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava odnosno članka 6. stavak 1. EKLJP-a jer nije utjecalo niti je mogla utjecati na ishod postupka.

7.2. Naime, pregledom zapisnika sa javne sjednice drugostupanjskog suda vidljivo je da je braniteljica podnositelja na sjednici izložila žalbu optuženika kao i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, što znači da sadržaj odgovora na žalbu nije ostao nepoznat drugostupanjskom sudu iako je on u obrazloženju svoje presude, očito omaškom, ustvrdio da „odgovori na žalbe nisu podneseni“. Dakle, iako drugostupanjski sud nije elaborirao sadržaj podnositeljevog odgovora na žalbu državnog odvjetnika, prihvatio je ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud (toč. 14. drugostupanjske odluke).

7.3. Da odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije relevantan za utvrđivanje odlučnih činjenica ili primjenu prava u dotičnom slučaju, proizlazi iz činjenice da je drugostupanjski odbio žalbu državnog odvjetnika iz svih osnova osim zbog odluke o kazni.

7.4. Takvom očitom pogreškom drugostupanjskog suda u pisanju drugostupanjske presude nije narušeno načelo kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja, s obzirom da je na sjednici drugostupanjskog suda svaka stranka izložila svoje žalbe, podnositelj izložio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, te se svaka stranka mogla očitovati o žalbama protivne stranke. Stoga nije došlo do takve povrede postupka koja bi ugrozila ustavno i konvencijsko pravo na pravičan postupak, kako to neosnovano tvrdi podnositelj.

8. Također je evidentno da u zapisniku s javne sjednice Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda nije navedeno da je žalitelj (ovdje podnositelj) tijekom žalbene sjednice predao u spis dokaze o regresnom namirenju štete osiguravajućem društvu kao ni dokumentaciju o potpunoj naknadi štete (pribavljena nakon donošenja prvostupanjske presude), a što bi, po podnositelju, bilo relevantno u odnosu na odluku o kazni.

9. Sam podnositelj tvrdi da je na toj sjednici predao ovjerovljeni prijevod presude ESLJP-a Vo protiv Francuske te pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Županijskog suda u Zagrebu, Općinskog suda u Novom Zagrebu, rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici itd. u kojima podnositelj nije bio stranka, pa nezaprimanje ili neevidentiranje takvih dokaza nakon donošenja prvostupanjske presude te neočitovanje o takvim dokazima, po stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije rezultiralo povredom prava na pravičan postupak. Na sjednici drugostupanjskog suda stranke ne mogu iznositi nove dokaze osim onih kojih nije bilo u vrijeme suđenja ili optuženik za njih nije znao iako su postojali, a prema datumima koje navodi sam podnositelj priložene presude donesene su 2004., 2011., 2013., 2015., 2017. itd. Dakle riječ je o dokazima koje je podnositelj mogao prezentirati do zaključenja dokaznog postupka, što nije učinio, a drugostupanjski sud na sjednici vijeća nije ovlašten izvoditi dokaze.

9.1. Ali i povrh toga, ono što je osobito relevantno, riječ je o dokazima koji nisu od utjecaja na odluku o krivnji, dok se odluka o kazni zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može pobijati, osim ako je sud pri izricanju kazne prekoračio ovlasti koje ima po zakonu ili su razlozi odluke o kazni i suviše arbitrarni, što ovdje nije slučaj.

10. U daljnjem obrazloženju povrede prava na pravičan postupak iz članka 29. stavak 1. Ustava, odnosno članka 6. stavak 1. EKLJP, podnositelj ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje što dovodi u vezu sa pravom na pravičan postupak ističući da iz nalaza i mišljenja vještaka Dubravka Habeka i Vedrane Petrovečki proizlazi da je abrupciji posteljice kod oštećenice ŽŠE mogao doprinijeti transport iz Opće bolnice Pula do Zagreba, gdje je izvršen carski rez i u 27 tjednu trudnoće rođena beba koja je drugi dan nakon carskog reza preminula.

10.1. Međutim, prvostupanjski sud je i taj dio nalaza i mišljenja navedenih vještaka cijenio i prihvatio (vidjeti toč. 26.3. i 26.4. prvostupanjske presude), da bi potom zaključio da su u prometnoj nesreći koju je skrivio podnositelj oboje oštećenika zadobili teške tjelesne ozlijede, (što je dostatno za opstojnost bića kaznenog djela iz članka 272. stavka 1. KZ/97), neovisno o tome što bi fizički napor transporta iz Pule u Zagreb mogao doprinijeti abrupciji posteljice, ali ne kao jedini uzrok smrti djeteta jer je oštećenici već u trenutku prometne nesreće bio prsnuo vodenjak.

10.2. Dakle, podnositelj nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojega se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti, neosnovano pokušava dovesti u vezu sa pravom na pravičan postupak.

11. Podnositelj s pravom spočitava drugostupanjskom sudu da ama baš ništa nije odgovorio u odnosu na žalbu optuženika protiv prvostupanjske presude u odnosno na odluku o troškovima kaznenog postupka.

11.1. U tom smislu valja reći da se u smislu odredbe članka 517. ZKP-24. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može uopće podnijeti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

12. Također se neosnovano tvrdi da je u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP-24., podredno povreda odredbe članka 483. stavak 1. ZKP-24., podredno povreda iz članka 469. točka 4. ZKP-24. tako što bi drugostupanjski sud bez rasprave utvrđivao činjenično stanje drugačijim u odnosu na prvostupanjski sud te da je na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja osuđeniku izrekao dvostruko strožu kaznu od one koju je izrekao prvostupanjski sud.

12.1. Naime, prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne kao olakotno cijenio optuženikovu bitno smanjenu ubrojivost tempore crimminis, koju činjenicu drugostupanjski sud nije cijenio olakotnom, s obzirom da se optuženik konzumacijom alkohola sam doveo u stanje bitno smanjene ubrojivosti. Na taj način drugostupanjski je samo drugačije cijenio okolnosti utvrđene pred prvostupanjskim sudom, što mu je dopušteno, pri čemu nije počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. toč. 9. ZKP-24. na koju upire podnositelj, koja povreda bi postojala da je drugostupanjski prekoračio optužbu, a niti povredu odredbe članka 483. stavak 1. ZKP- 24. koja povreda se ističe „podredno“, ali se ne obrazlažu na prihvatljiv način.

12.2. Podnositelj nadalje ističe da je državni odvjetnik promašio u pravnom opisu i pravnoj oznaci djela kada je isto označio kao izazivanje prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. KZ/97., a da pritom u činjenični opis djela nije opisao samoskrivljenu bitno smanjenu ubrojivost u smislu odredbi članka 42. i članka 41. KZ/97, niti je u pravnoj oznaci djela predložio primjenu odredi o samoskrivljenoj bitno smanjenoj ubrojivosti, što prihvaća i prvostupanjski sud, pa da je time počinjena povreda članka 469. točka 4. ZKP-24. Međutim sudovi prvog i drugog stupnja dali su jasne i prihvatljive razloge za svoja činjenična utvrđenja i za pravnu oznaku djela, opisujući i postupanje podnositelja u stanju bitno smanjene ubrojivosti, ne prihvaćajući tezu podnositelja da nije riječ o samoskrivljenoj bitno smanjenoj ubrojivosti.

12.3. Kako po stanovištu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, tako i po stanovištu ovog Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u činjeničnom opisom koji je optuženiku stavljen na teret u cijelosti su sadržana bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. KZ/97. jer je on upravljajući svojim vozilom u teško pijanom stanju, kršenjem propisa sigurnosti prometa, tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj su dvije osobe teško tjelesno ozlijeđene, pa je nejasno kako bi to trebala izgledati pravna oznaka djela na koju bezuspješno i neuvjerljivo upire podnositelj.

12.4. Također je nejasno kako bi to sudovi prekoračili optužbu, kao što to tvrdi podnositelj, tim prije što je optužba sadržavala i tvrdnju da je djelo kvalificirano smrtnom posljedicom jedne osobe, pri čemu se misli na fetus, a da je prvostupanjski sud, (što je prihvatio i drugostupanjski sud), zaključio da fetus u pravnom smislu nije druga osoba, pa je optuženika oglasio krivim za osnovno djelo iz članka 272. stavak 1. KZ/97., a ne za ono iz članka 272. stavak 3. KZ/97. za koje je optužen, a koje je kvalificirani oblik sa daleko težom propisanom kaznenom sankcijom.

12.5. Stoga ne samo da optužba nije prekoračena nego je optuženik osuđen za djelo koje je blaže u odnosu na ono za koje je optužen.

13. Također se neosnovano ističe „daljnja povreda prava na obrazloženu sudsku odluku“ (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. EKLJP-a), koju povredu žalitelj vidi u tome što prvostupanjski sud nije utvrdio zašto je osuđenik prekršio odredbe članka 199. stavak 2. i članka 43. stavak 1. i 2. te članka 47. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Doduše, podnositelj s pravom primjećuje kako niti u obrazloženju prvostupanjske, a niti drugostupanjske presudi nije navedeno što je to sadržano odredbama članka 199. stavak 2., članka 43. stavak 1. i 2. te članku 47. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ali isto tako ne tvrdi da bi tim odredbama bilo naređeno nešto drugačije u odnosu na izreku prvostupanjske presude, tako da nije doveo u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda da su uslijed koncentracije alkohola u krvi od 3,00 g/kg njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene i da je bio svjestan i pristao na ugrožavanje drugih sudionika u prometu, pa da je zbog takvog stanja prešao na suprotni kolnički trak ugrozivši sudionike u prometu koji su se pravilno kretali svojom stranom ceste, pri čemu su dvije osobe zadobile teške tjelesne povrede.

13.1. Stoga propust sudova prvog i drugog stupnja da u obrazloženju svojih odluka navedu sadržaj blanketnih normi članka 199. stavak 2., članka 43. stavak 1. i 2. te članka 47. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama nije doveo do narušavanja načela pravičnog postupka niti je za takvo narušavanje podnositelj dao važnih razloga. Riječ je o općepoznatim zakonskim odredbama koje obvezuju vozače da se kreću svojim prometnim trakom, da ne ugrožavaju one koji se uredno kreću svojim prometnim trakom te koje zabranjuju vožnju pod utjecajem alkohola, a što je sve sadržano u izreci prvostupanjske presude.

14. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP-24. podnositelj vidi i u tome da se nalaz vještaka - Centra za forenzička vještačenja Županijske specijalne bolnice za psihijatriju i rehabilitaciju Rab temelji na nezakonitom dokazu - iskazu svjedoka dr. SŠ na zapisniku od 11. veljače 2015.

14.1. Podnositelj navodi je prvostupanjski sud, nakon što mu je prvi put ukinuta prvostupanjska presuda, odustao od ispitivanja ovog svjedoka jer je riječ o liječniku koji je upozoren u smislu članka 288. stavak 3. ZKP-24. te članka 286. stavak 1. ZKP- 24., ali da je kao liječnik morao biti upozoren po članku 285. stavak 1. ZKP-24. da nije dužan svjedočiti o onome što mu je kao liječniku rekao optuženik.

14.2. U pravu je podnositelj kada tvrdi da je liječnik PŠ, u ranije provedenom postupku, kao svjedok iskazivao o onome što je saznao od okrivljenika obavljajući svoj posao liječnika, iako nije upozoren u smislu članka 285. stavka 1. toč. 5. ZKP-24., te da je njegov iskaz, prema navodu psihijatrijske vještakinje prof. dr. sc. Vesne Šendula- Jengić od 17. ožujka 2022., ista koristila pri izradi nalaza i mišljenja, ali nije u pravu kada tvrdi da je riječ o presudi koja bi bila utemeljena na nezakonitom dokazu.

14.3. Naime, u ponovljenom postupku sud liječnika MŠ uopće nije ispitao kao svjedoka, ali je njegov svjedočki iskaz koristila vještakinja prof. dr. sc. Vesne Šendula-Jengić, na čemu podnositelj zahtjeva temelji tvrdnju da bi nalaz navedene vještakinje bio nezakoniti dokaz, s obzirom da se prema doktrini „plodova otrovne voćke“ temelji na nezakonitom dokazu u smislu članka 300. stavka 1. točke 2. ZKP- 24.

14.4. Stoga je bilo potrebno utvrditi temelji li se pobijana presuda na nezakonitom dokazu - iskazu liječnika MŠ koji je kao svjedok iskazivao bez da su mu bila izrečena upozorenja o tome da ne mora iskazivati o onome što je u obavljanju svoje djelatnosti saznao od samog okrivljenika.

14.5. Iako iz iskaza svjedoka MŠ sa rasprave od 11. veljače 2015. koji se citira u na str. 17. vještačkog nalaza vještakinje prof. dr. sc. Vesne Šendula-Jengić, proizlazi da je ovaj svjedok potvrdio da je neke podatke u liječničkom izvješću koje je sačinio tijekom zaprimanja u bolnicu i prvog pregleda saznao od okrivljenika ČŠ, u njegovom iskazu nije sadržano ništa što bi poslužilo za utvrđenje odlučnih činjenica o kojima bi ovisila krivnja optuženika. Sadržaj ovih informacija koje je liječniku rekao okrivljenik predstavljaju anamnestičke podatke, koje je liječnik unio u ispravu o liječničkom pregledu koju je bio dužan sačiniti, a koja se nalazi na listu spisa 45.

14.6. Prema tome, iz sadržaja iskaza svjedoka MŠ vidljivo da isti nije iskazivao o važnim činjenicama, odlučnim za utvrđivanje krivnje optuženika, što nadalje znači da njegov iskaz nije onaj na kojem bi se, kako to izrijekom navodi članak 10. ZKP-24., „…temeljila…“ sudska odluka. Stoga se taj dokaz ne može smatrati nezakonitim u smislu članka 10. ZKP-24.

14.7. Nakon utvrđenja da iskaz ovog svjedoka nije nezakoniti dokaz, nije nezakonit dokaz niti nalaz i mišljenje vještakinje prof. dr. sc. Vesne Šendul-Jengić, kao što to pogrešno tvrdi podnositelj, pa je i ovaj prigovor podnositelja zahtjeva neosnovan.

15. Podnositelj prigovara da je prvostupanjski sud proveo tri psihologijsko-psihijatrijska vještačenja na okolnost ubrojivosti podnositelja te da sud nema takvih stručnih znanja da bi mogao utvrditi koje vještačenje je prihvatljivo. Međutim, valja primijetiti da je treće vještačenje provedeno kao nadvještačenje koje je bilo nužno provesti jer se prethodna dva vještačenja nisu mogla usuglasiti oko važne činjenice - ubrojivosti podnositelja, kada je prvostupanjski sud po prijedlogu podnositelja proveo vještačenje po drugom vještaku, naravno uz valjane i prihvatljive argumente koji nisu izostali niti u prvostupanjskoj (toč. 24.) a niti u drugostupanjskoj presudi (toč. 12., 12.1., i 12. 2.).

16. Podnositelj prigovara da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na njegov prigovor da bi prvostupanjski sud bio pristran, a koje pristranosti ne nalazi niti ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske, a niti podnositelj iznosi prihvatljive argumente koji bi opravdavale takvu tvrdnju, tim prije što tobožnju pristranost suda prvog stupnja podnositelj zasniva samo na presudi koja je za njega nepovoljna i koju pristranost nije isticao tijekom postupka.

17. Iako podnositelj pokušava opsežnim prigovorima obezvrijediti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, pripisujući im svojstvo neustavnosti i protivnosti načelima pravičnog postupka, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi takvih povreda.

17.1. Stoga sagledavši cjelokupni kazneni postupak pred sudom prvog i drugog stupnja kao cjelinu, ovaj Vrhovni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak na način kako to pokušava prikazati podnositelj.

17.2. Iz izloženih razloga zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika ČŠ ukazuje se u cijelosti neosnovanim pa je temeljem odredbe članka 519. u svezi sa člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.) valjalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos