REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-210/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću odvjetniku u Požegi, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vps 1.209,88 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 06. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja i zamjenice opunomoćenika tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, HB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 1.209,88 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3208315092 sklopljenom na dan 24. siječnja 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

22,30 EUR od 15.11.2012. pa do isplate

35,89 EUR od 15.12.2012. pa do isplate

36,01 EUR od 14.01.2013. pa do isplate

34,62 EUR od 15.02.2013. pa do isplate

34,29 EUR od 15.03.2013. pa do isplate

36,63 EUR od 15.04.2013. pa do isplate

33,19 EUR od 15.05.2013. pa do isplate

32,62 EUR od 15.06.2013. pa do isplate

32,96 EUR od 15.07.2013. pa do isplate

32,61 EUR od 16.08.2013. pa do isplate

33,62 EUR od 09.09.2013. pa do isplate

34,67 EUR od 15.10.2013. pa do isplate

35,08 EUR od 15.11.2013. pa do isplate

36,50 EUR od 15.12.2013. pa do isplate

35,07 EUR od 15.01.2014. pa do isplate

33,73 EUR od 15.02.2014. pa do isplate

34,54 EUR od 15.03.2014. pa do isplate

33,90 EUR od 14.04.2014. pa do isplate

32,82 EUR od 15.05.2014. pa do isplate

33,04 EUR od 16.06.2014. pa do isplate

33,69 EUR od 14.07.2014. pa do isplate

34,34 EUR od 18.08.2014. pa do isplate

34,49 EUR od 15.09.2014. pa do isplate

35,11 EUR od 15.10.2014. pa do isplate

36,00 EUR od 15.11.2014. pa do isplate

36,16 EUR od 15.12.2014. pa do isplate

36,16 EUR od 12.01.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 16.02.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 16.03.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 14.04.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 15.05.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 15.06.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 15.07.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 17.08.2015. pa do isplate

36,23 EUR od 14.09.2015. pa do isplate

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, HB FB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 1. veljače 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od: 0,67 EUR od 15.03.2009 pa do 01.02.2016.

7,15 EUR od 16.04.2009 pa do 01.02.2016.

7,09 EUR od 15.05.2009 pa do 01.02.2016.

6,38 EUR od 08.06.2009 pa do 01.02.2016.

6,38 EUR od 13.07.2009 pa do 01.02.2016.

5,21 EUR od 17.08.2009 pa do 01.02.2016.

6,41 EUR od 15.09.2009 pa do 01.02.2016.

5,08 EUR od 15.10.2009 pa do 01.02.2016.

5,94 EUR od 15.11.2009 pa do 01.02.2016.

5,52 EUR od 14.12.2009 pa do 01.02.2016.

8,32 EUR od 18.01.2010 pa do 01.02.2016.

9,62 EUR od 15.02.2010 pa do 01.02.2016.

9,30 EUR od 15.03.2010 pa do 01.02.2016.

10,43 EUR od 13.04.2010 pa do 01.02.2016.

13,50 EUR od 17.05.2010 pa do 01.02.2016.

14,08 EUR od 15.06.2010 pa do 01.02.2016.

17,28 EUR od 15.07.2010 pa do 01.02.2016.

17,17 EUR od 16.08.2010 pa do 01.02.2016.

23,79 EUR od 15.09.2010 pa do 01.02.2016.

19,94 EUR od 15.10.2010 pa do 01.02.2016.

20,83 EUR od 15.11.2010 pa do 01.02.2016.

24,70 EUR od 14.12.2010 pa do 01.02.2016.

25,39 EUR od 17.01.2011 pa do 01.02.2016.

23,29 EUR od 14.02.2011 pa do 01.02.2016.

26,46 EUR od 16.03.2011 pa do 01.02.2016.

22,74 EUR od 12.04.2011 pa do 01.02.2016.

27,61 EUR od 15.05.2011 pa do 01.02.2016.

33,46 EUR od 15.06.2011 pa do 01.02.2016.

40,12 EUR od 15.07.2011 pa do 01.02.2016.

47,39 EUR od 16.08.2011 pa do 01.02.2016.

35,91 EUR od 15.09.2011 pa do 01.02.2016.

32,05 EUR od 17.10.2011 pa do 01.02.2016.

32,31 EUR od 15.11.2011 pa do 01.02.2016.

32,84 EUR od 15.12.2011 pa do 01.02.2016.

36,17 EUR od 16.01.2012 pa do 01.02.2016.

37,17 EUR od 15.02.2012 pa do 01.02.2016.

35,89 EUR od 16.03.2012 pa do 01.02.2016.

35,91 EUR od 15.04.2012 pa do 01.02.2016.

36,40 EUR od 14.05.2012 pa do 01.02.2016.

37,43 EUR od 15.06.2012 pa do 01.02.2016.

36,23 EUR od 15.07.2012 pa do 01.02.2016.

35,90 EUR od 15.08.2012 pa do 01.02.2016.

32,96 EUR od 15.09.2012 pa do 01.02.2016.

35,49 EUR od 15.10.2012 pa do 01.02.2016.

14,40 EUR od 15.11.2012 pa do 01.02.2016.

III Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju HB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.616,92 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.,41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) koja teče na taj iznos od 23. prosinca 2025. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj FB podnio je dana 2. lipnja 2023. godine tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su stranke 24. siječnja 2007. godine zasnovale kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 3208315092, a to za odobreni kreditni iznos od 32.250,00 CHF.

1.1. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2.Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.3. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.4. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.7. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.8. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije.

1.9. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije.

1.10. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.11. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč.V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

1.12. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka Banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna Banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA- BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.13. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.14. Tužitelj ističe da je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.15. Tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.16. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.17. Zbog djelomične ništetnosti odnosne ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.18. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

1.19. Međutim da, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.20. Tužitelj posebno napominje kako je prethodno ovom postupku tužitelj pokrenuo i parnični postupak pred Općinskim sudom u Požegi, poslovni broj P-187/2020, pozivajući se na učinke kolektivne tužbe prethodne identificirane u historijatu ove tužbe, kojim je zatražena zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji su proizlazili iz ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Kako je ovom tužbom dodatno zatražena i zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji proizlaze iz ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a čije negativne posljedice nisu otklonjene sklapanjem sporazuma o konverziji, to tužitelj predlaže da se parnični postupak koji je pokrenut ovom tužbom spoji na identificirani parnični postupak te da se oba zahtjeva objedinjeno rasprave. Predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 1.274,85 EUR sa z.z. kamatama na pojedinačne mjesečne iznose , te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 15.3.2019. pa do 1.2.2016. godine.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 58-76) u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 2. lipnja 2018.

2.3. Navodi kako iz prometa po kreditu proizlazi da postaje uplate koje se ne mogu povezati sa tužiteljem te stoga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

2.4. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 1.veljače 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Konkretni tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.5. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.6. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208315092 od 24. siječnja 2007. (list br. 13-18), izvadak iz zemljišne knjige [broj poduloška]/ z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Dodatak ugovoru o kreditu od 1.2.2016. (list br. 45- 50), Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 9.7.2025. (list br. 227-244), u Očitovanje vještaka od 21. rujna 2025. te je vještak dodatno saslušan na glavnoj raspravi od 8. 11. 2025., saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u priloge spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 24.siječnja 2007. godine sklopili ugovor o kreditu na iznos od 32.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 1. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, kao i je li tužitelj obeštećen sklapanjem konverzije Ugovora o kreditu od 1. veljače 2016. godine.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica osnove i visine tužbenog zahtjeva kao i ništetnosti konverzije ugovora o kreditu, sud je proveo sljedeće dokaze.

7.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.2. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

7.3. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.4. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

7.5. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 24. siječnja 2017. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.250,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 30 godina.

7.6. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

7.7. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7.8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit negdje početkom 2007. godine u Zagrebačkoj banci u ukupnom iznosu od oko 32.000,00 CHF. Kredit je podigao za adaptaciju stana i kredit je iskoristio za obnavljanje stana u kojem stanu i živi i iz istog nije ostvarivao nikakve prihode. Obrt ima od 2002. godine, vodi ugostiteljski obrt, no kredit nema nikakve veze s njegovim obrtom, a koji se nalazi na adresi [adresa]. U vrijeme dizanja kredita bio je klijent Zagrebačke banke, te kako mu je bio potreban iznos za adaptaciju otišao je u banku radi ishođenja kredita. U banci su mu ponudili kredit u CHF. Nije se informirao za kredit u drugoj valuti jer mu je osoba s kojom je dogovarao kredit ponudila kredit u CHF kao najpovoljniji i nije imao razloga ne vjerovati da to nije tako. Prilikom sklapanja ugovora banka ga nije upozorila na bilo kakav rizik sklapanja ugovora u CHF, ne sjeća se da su uopće spominjali da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Nije ekonomske struke te ne razumije financijske termine, te nije bilo uopće priče da bi rate mogle rasti. Nakon što se odlučio podići kredit u CHF u banci su mu pripremili Ugovor o kreditu na potpis i ne može se sjetiti da li ga je tada čitao. Znao je na koji iznos diže kredit, koliko iznosi rata, kolika je kamata što mu je odgovaralo tako da nije imao razloga tražiti pojašnjenje odredbi ugovora. Rate su mu u početku bile prihvatljive i zato je digao kredit, no kasnije su znatno povećane i bilo mu je otežano plaćanje rata i zbog toga je i prihvatio konverziju kredita. Ne može se sjetiti, ali vjerojatno mu je banka dostavila obračun konverzije, i vidio je da su rate manje i prihvatljive pogotovo što se nije znalo da li će tečaj i dalje divljati, tako da je prihvatio konverziju kredita. Misli da je ugovor o konverziji sklopljen 2016. godine, a u tom trenutku nije znao da su ništetne odredbe o kreditu koje se odnose na valutu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Nije smatrao da je u potpunosti obeštećen tom konverzijom, a obzirom da su rate bile znatno manje, a postojala je mogućnost da tečaj i dalje raste, prihvatio je konverziju kao najprihvatljiviju mogućnost otplate kredita u tom trenutku. Nije se išao interesirati za kredit u druge banke. Ne zna koliko je trajala ta procedura od trenutka kada je odlučio dići kredit pa do realizacije kredita. Nije se u tom vremenu savjetovao s nikom od financijskih stručnjaka vezano za kredite u CHF jer tada nitko nije mogao predvidjeti i niti je on očekivao da bi tečaj mogao znatno porasti od sklapanja ugovora o kreditu. Misli da je ugovor solemniziran a kod bilježnika mu nije čitan ugovor niti je bio upoznat s bilo kakvim pravnim posljedicama. Ne sjeća se da li je bilo preplate i da li je obračunata prilikom konverzije, sve je vidljivo u dokumentaciji. Prije toga nije imao kredit u CHF i sjeća se da su banke tada nudile kredite u CHF kao najpovoljnije. Ne sjeća se da li je bilo u medijima bilo kakvo upozorenje o rizicima sklapanja u CHF. Ugovori su mu bili pripremljeni na potpis te ih je i potpisao. Stan nikada nije koristio za potrebe poslovnog objekta i isključivo ga koristi u osobne potrebe, a nekretnina koju je adaptirao bila je u njegovom vlasništvu. Nije bilo nikakvih nejasnoća prilikom sklapanja osnovnog ugovora i ugovora o konverziji. Imao je povjerenje u banku i da je sve to u redu. Ne sjeća se da li je u ugovoru bilo odredbi s kojima se nije slagao i koje bi trebalo izmijeniti. Vidio je otplatni plan ali nije mislio da se konačni iznos glavnice i kamate može promijeniti. Ne razumije se u značenje valutne klauzule. Nije se informirao prije sklapanja ugovora o tečaju CHF u prethodnom razdoblju jer je imao povjerenja u banku i njihovu ponudu kao najpovoljnijeg kredita u CHF. Ne sjeća se da li su mu bile nejasne odredbe ugovora o konverzije. Bilo mu je bitno da je smanjena rata i da ju može platiti. Uglavnom je sam otplaćivao rate a možda je u njegovo ime neke uplatila majka, kada je bio na putu.

7.9. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.), proizlazi da je namjena kredita adaptacija stana. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe, a kreditor je sukladno čl. 23 E imao pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita.

7.10. Imajući u vidu iskaz tužitelja kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, a iz kojeg proizlazi da tuženik nije tužitelja informirao o rizicima fluktuacije tečaja CHF, odnosno da isti nije bio upoznat s načinom određivanja novčane obveze, ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je ništetna odredba o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF (čl.1. Ugovora) te je time osnovan zahtjev tužitelja za isplatom razlike anuiteta zbog valutnog utjecaja.

7.11. Naime, tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu vezano za EUR, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

7.12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

7.13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7.14. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

8. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

9. Sud nalazi dakle da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

9.1. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogao znati za ništetnost sporne odredbe, a koja je utvrđena tek Odlukom Trgovačkog suda br.P- 1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu, koja Odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

10. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

11. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe dok je tuženik u podnesku od 25.8.2025. godine prigovorio izračunatoj razlici glavnice a obzirom da je na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 133.059,78 HRK dok je nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila 122. 110,70 HRK ( razlika 10.949,08 HRK). Tuženik ističe da je vještak koristio iznos nedospjele glavnice u iznosu od 191.589,45 HRK, dok je trebao uzeti iznos od 133.059,78 HRK.

11.1. Očitujući se na podnesak tuženika, vještak je u podnesku od 21. rujna 2025. godine istakao da je na stranici 11 nalaza opisao na koji način je prilikom obračuna i provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik kao kreditor nedospjelu glavnicu kredita iz CHF i kuna na dan 30. 9. 2015. godine preračunao prema simuliranom planu otplate na dan 30. 9. 2015. iz EUR u kune, a prema dokumentu tuženika kao kreditora "informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015." Vještak je utvrdio nalazom vještačenja da je otpisana glavnica kredita na teret tuženika kao kreditora u korist tužitelja u iznosu od 58. 529,67 kuna, koji otpis je tuženik proveo u svojim poslovnim knjigama.

11.2. Na glavnoj raspravi održanoj 6. studenoga 2025. vještak je ostao u cijelosti kod nalaza i mišljenja te očitovanja, te za istog nije bilo pitanja niti primjedbi.

11.3. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 8. 7. 2025. godine ( list 227- 244) proizlazi da sve ukupne razlike do visine ukupno plaćenih anuiteta zbog valutnog utjecaja uz isključenje utjecaja promjene redovne kamatne stope umanjene za preplatu po konverziji iznose 1.209,88 EUR.

12. Tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 13. kolovoza 2025. (list br. 264-268) uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupan iznos od 1.209,88 EUR sa z.z. kamatom na pojedinačne iznose pobliže označene u točki I izreke presude te potražuje isplatu z.z. kamate na iznose obuhvaćene u Sporazumu o konverziji od 15. siječnja 2016., a tekuće na iznose navedene u točki II izreke presude.

13. Prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan.

13.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13.2. Tužitelj je podnio tužbu 2.lipnja 2023. godine dok je sudska odluka donesena u povodu kolektivne tužbe postala pravomoćna 14.6.2018., to nije nastupila zastara potraživanja.

14. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba reći da se takve uplate vrše u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih kao takve prihvaća, evidentira i iskoristi ih za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, posebice jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je upravo on otplaćivao rate kredita.

15. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, odlučivši kao pod točkom I i II izreke presude.

15.1. Naime, kako je tužitelj preplatio iznose navedene u točki II izreke presude to ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od preplate pojedinačnih iznosa pa do sklapanja ugovora o konverziji, te je sud prihvatio u cijelosti i točku II tužbenog zahtjeva, odlučivši kao u točki II izreke presude.

15.2. Napominje se da je sud tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

16. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. i 155. ZPP- a.

16.1. Sud je priznao tužitelju nagradu za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 2. 1. 2024., u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 12. 4. 2024. u iznosu od 75,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 30.4. 2025. u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za zastupanje na prpremnom ročištu od 9.5.2025. godine u iznosu od 150,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 13. 8. 2025 u iznosu od 150,00 EUR i nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 6.11.2025. u iznosu od 150,00 EUR. Ukupno troškovi na ime zastupanja s PDV- om iznose 1. 218,75 EUR. Troškovi vještačenja iznose 398,17 EUR tako da je sud dosudio tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.616,92 EUR.

16.2. Temeljem čl. 155. ZPP-a nisu prizanti troškovi sastava ostalih podnesaka kao nepotrebni.

17. Slijedom svega naprijed obrazloženog valjalo je odlučiti kao u toč. I do III izreke ove presude.

U Požegi 23. prosinca 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi

2. OD Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII