REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-708/2023.-41.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Miličević, odvjetnik u Županji, protiv tuženika Erste & Steiermӓrkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 3. prosinca 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Dobriše Rubesa, odvjetnika u Zagrebu te zamjenice punomoćnika tuženika ĐI, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za uručenje i objavu presude dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.147,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate  za  referentno  razdoblje  koje  prethodi  tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 191,53 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2007. po stopi od 15% godine do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim  društvima  izračunate  za  referentno  razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 581,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2015. pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih  na  razdoblje  dulje  od  godine  dana  nefinancijskim trgovačkim  društvima  izračunate  za  referentno  razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 2.082,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 2.010,44 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate,

- 71,62 EUR od 16. siječnja 2016. pa do isplate

po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 23. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 2. travnja 2007. zaključila s tuženikom ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103501589 kojim je tuženik tužiteljici odobrio hipotekarni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.760,00 CHF s valutnom klauzulom u CHF, koji je ugovor konvertiran potpisom aneksa broj 2 ugovora o kreditu dana 7. siječnja 2016.

1.2. Valutnom klauzulom povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovora s ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula. Kako u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj, iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sastavio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe kao i štetne klauzule za tužiteljicu, a da joj je iste pritom prešutio i nije joj ih obrazložio. Valutna klauzula protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6., načelu jednake vrijednosti činidbi iz čl. 7. i zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. Zakona o obveznim odnosima. Takve odredbe sankcionirane su ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

1.3. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.4. Smatra da je ništetna i odredba ugovora o kreditu kojim je tuženik visinu i način obračuna kamatne stope ovlašten promijeniti samovoljno sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Visinu anuiteta je učinio ovisnim o promjeni kamatne stope u skladu sa svojom odlukom. Kamatna stopa nije određena ni odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva, na temelju jednostrane odluke tuženika. Kamate predstavljaju cijenu i čine bitni sastojak ugovora te je ugovor ništetan. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem o promjeni cijene. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom jednostrano promjenjiva kamatna stopa i ista je presuda potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. I ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamate ima za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu.

1.5. Tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz spomenute presude te na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) i na čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Navedene ništetne ugovorna odredbe protivne su čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, s tim da je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Tuženik je mogao i morao znati za rizike ugovaranja kredita u valuti CHF jer je isto dio njegove profesionalne djelatnosti, na isto je upozoravao Međunarodni monetarni fond, o čemu tuženik nije informirao tužitelja.

1.6. Odredba o jednokratnim troškovima obrade kredita također je ništetna. Po praksi Suda Europske unije ne može se uključiti u ukupni iznos kredita niti jedan iznos koji predstavlja izvršenje obveze koja je ugovorena predmetnim ugovorom poput upravnih troškova, kamata, naknada i drugih vrsta troškova koje mora snositi potrošač. Ova odredba je netransparentna, kao i odredba o izlaznoj naknadi, i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita. Ista je ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", na nju tužitelj nije mogao utjecati, niti je o njoj mogao pregovarati s tuženikom. Da tužiteljica nije pristala na navedenu odredbu, banka s njom ne bi zaključila ugovor o kreditu. U ugovoru nije navedeno što su jednokratni troškovi obrade kredita ni u čemu se sastoje. Ista naknadna je naplaćena u iznosu od kredita, prije isplate kredita i sadržana je u anuitetima. Tuženik je naplatio tužitelju iznos od 191,53 EUR na ime ulazne naknade.

1.7. Smatra da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u kolektivnom sporu.

1.8. Tužiteljica je također navela da je s tuženikom sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj 102/15) sklopila aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Zaključenjem aneksa nije po tom osnovu ni djelomično podmiren dug tuženika prema tužitelju. Poziva se na čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

1.9. Zatražila je isplatu iznosa od 3.696,12 EUR po osnovi preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pri povratu kredita i 191,53 EUR po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog ugovorene nadležnosti suda u sjedištu banke, koji je ujedno i općemjesno nadležan sud. Rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Nadalje je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, osporio je tužitelju status potrošača. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. imaju novu pravnu osnovu, bez značaja obnove te nakon konverzije kredita tužiteljica više ne raspolaže valjanom pravnom onsovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Takav aneks ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke i valjan je i istim je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja i tuženika. Tužitelj je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR te se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se isti kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja.

2.1. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače za bilo koju opciju, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca. Svako kreditno zaduživanje je određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Na letcima je prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Postojalo je dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te je bio itekako obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. I službenice banke tužitelju su u dovoljnoj mjeri pojasnile značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Iz ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti jer je razumljiva odredba, jasna, lako uočljiva, a tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.2. Smatra da bi eventualno tužitelju pripadale zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.3. I ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik obrazlaže da je ista prezentirana tužiteljici od strane službenika banke. Odnosi se na operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih strana, npr. trošak poštarine i povezane regulatorne troškove rada djelatnika svih službi, savjetovanja klijenta, izrade ponude za kredit, provjeru i unos podataka, obradu zahtjeva, odobravanje kredita, izradu i potpisivanje ugovora, isplatu kredita i odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl. Ista odredba načelno ne uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. koji zabranjuje naplatu naknade za obradu ili odobravanje kredita, ne primjenjuje se na ugovore o kreditu zaključene prije stupanja na snagu tog zakona. I tražbina po ovom osnovu je u zastari.

2.4. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku.

2.5. Naknadno je tuženik precizirao prigovor radi prijeboja sukladno nalazu i mišljenju vještaka na iznos od 581,17 EUR na ime manje plaćenog iznosa s osnove razlike u depozitu, kojeg je istaknuo prije zaključenja prethodnoga postupka, dok je prigovor radi prijeboja po osnovi preplate iz konverzije postavio već ranije u iznosu od 2.082,06 EUR.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u obavijest o kreditu na str. 18 spisa, u otplatni plan na str. 19-20 spisa, u aneks broj 2 ugovora o kreditu na str. 21-25 spisa, u obavijest o usklađivanju kamatne stope na str. 26-28 spisa, u otplatni plan na str. 29-37 spisa, u pregled prometa po kreditu na str. 38-56 spisa, u ugovor o kreditu na str. 57-67 spisa, u dokumentaciju u prilogu odgovora na tužbu tuženika, u ugovor o oročenom deviznom depozitu na str. 371 spisa, zamolbenim putem saslušao tužiteljicu i svjedokinje AI kod Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. i dopune istoga i saslušao financijskog vještaka na glavnoj raspravi.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP- a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Podneskom od 20. listopada 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), a tužbeni zahtjev je ispravljen u odnosu na isplatu jednokratne naknade za obradu kredita na glavnoj raspravi 3. prosinca 2025.

6. Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan. Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda je odbijen kao neosnovan. Isti je istaknut prije upuštanja tuženika u raspravljanje. Prema čl. 14. ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, po čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tužitelj ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku.

6.1. Točno je da je po čl. 70. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, ako je stvarno nadležan. Takav sporazum stranaka u konkretnom slučaju sastavljen je u pismenom obliku. Međutim, donošenjem odluke o delegaciji predmeta u smislu čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, ovaj je predmet odlukom najvišeg suda upućen ovome sudu na odlučivanje.

6.2. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.3. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna (ranije ništava).

6.4. Saslušanjem tužiteljice nije utvrđeno da bi se o predmetnoj ugovornoj odredbi uopće pregovaralo u konkretnom slučaju, već je ista na unaprijed formuliranom ugovoru predana tužiteljici na potpis.

6.5. Prema pravnom stavu prihvaćenom na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenoga 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti“.

6.6. Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen na unaprijed formuliranom obrascu te se po zakonskoj presumpciji radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, a isto je utvrđeno i iskazom tužitelja, to nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj jer je istog sadržajno formulirao tuženik. U konačnici, rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 223/2023 od 25. rujna 2023. određen je ovaj sud kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu, protiv istoga nije dopuštena žalba te je isto stvorilo pravne učinke u smislu da je ustanovljena mjesna nadležnost ovoga suda.

7. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 2. travnja 2007. ugovor o kreditu. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.760,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 150 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5% godišnje. Kredit je bio stambeni i odobren za kupovinu nekretnine.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 7. siječnja 2016. sklopile aneks broj 2 ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan konverzije iznosi 3.623,11 EUR.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., H,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u poslovnici tuženika u [adresa]. U banci je najprije razgovarala s djelatnicom banke AI. Osobno ju je poznavala te ju je zamolila da zaključi ugovor o kreditu po najpovoljnijim uvjetima koji su mogući. Imala je povjerenje da će joj se zaključenje takvog ugovora i omogućiti. S AI nije pritom razgovarala detaljnije o uvjetima i rizicima zaključenja ugovora. Predočila joj je koliko joj je iznos kredita potreban te ju je prvenstveno zanimalo koliko će joj iznositi rata kredita. Ne sjeća se je li s njom pritom razgovarala hoće li taj kredit biti s valutnom klauzulom niti je li joj u vezi toga nešto spominjala. Gospođa AI ju je uputila na zaposlenicu banke SI, koja je bila referentica zadužena za obradu ugovora o kreditu te je sve dalje dogovarala s njom. Rekla joj je koliki kredit bi joj trebao i kolika rata bi joj bila prihvatljiva. SI joj je predočila da je u tom trenutku najpovoljniji kredit bio vezan za valutu CHF te joj je izračunala kreditnu sposobnost i ratu kredita. Nije ju upoznata s valutnim rizikom, valutnom klauzulom niti o tome da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Bila je upoznata s tim da za obradu kredita treba platiti određenu naknadu, ne sjeća se više je li bila upoznata sa sadržajem naknade ni koliko će iznositi, ali zna da se određena naknada naplaćuje prilikom zaključivanja ugovora o kreditu. Kompletan posao oko zaključenja ugovora o kreditu obavila je SI. Kredit je zaključen u svrhu kupovine nekretnine u kojoj je živjela sa svojim pokojnim suprugom UI. Korisnik kredita je bio njezin pokojni suprug, a ona ga je preuzela nakon njegove smrti. Suprug je bio s njom prilikom pregovora oko zaključivanja ugovora i pri zaključenju ugovora. Ona je vodila pregovore jer se bolje razumjela u taj posao jer je i sama ranije radila u Županjskoj banci na blagajni. Suprug je umro **.**.2015. i ona je jedina nasljednica njegove imovine. Kad je 2016. putem medija saznala da se rade konverzije kredita u CHF, otišla je u poslovnicu tuženika u [adresa] i pitala je može li to napraviti. Konverziju je dogovarala također s SI. Pri zaključenja ugovora o konverziji nije imala mogućnost utjecati na neke njegove odredbe. Bio joj je zakazan termin radi zaključenja ugovora o konverziji, čekao ju je već pripremljeni ugovor kojeg je potpisala i ni na što nije bila posebno upozorena. Ni ona ni suprug prilikom zaključivanja ugovora o kreditu nisu bili upoznati s bilo kakvim uvjetima sklapanja ugovora, osim s onim što su smatrali najbitnijim, a to je iznos kredita, njihova kreditna sposobnost odnosno mjesečna rata za otplatu kredita. Nije postavljala nikakva pitanja zaposlenici banke jer je imala povjerenje da će ugovor u tom trenutku biti po najpovoljnijim mogućim uvjetima. Pročitala je ugovor, nije joj bilo poznato što znači promjenjiva kamatna stopa, a termin valutna klauzula nije joj bio poznat i nije znala što to znači. Ne zna je li depozit kao sredstvo osiguranja bio ugovoren u CHF ili nekoj drugoj valuti. Nije razmišljala o tome raste li ugovoreni depozit u slučaju rasta CHF. Preplata kod konverzije iskorištena je na način da je aneksom umanjena preostala glavnica otplate kredita. Nekretnina koja je kupljena kreditom nije nikad iznajmljivana, niti je služila za bilo kakvu poslovnu djelatnost. Isključivo je služila za obiteljski život te je kasnije istu morala prodati radi otplate predmetnog kredita.

9.3. Svjedokinja AI je iskazala da je direktorica filijale tuženika u [adresa]. Tamo radi 19 godina. Tužiteljicu osobno poznaje te su ona i suprug bili klijenti tuženika. Dolazili su u banku radi zaključenja ugovora o kreditu, no ne sjeća se je li u vezi toga razgovarala s tužiteljicom i njezinim suprugom. Razgovore s klijentima prvenstveno obavljaju djelatnici banke koji rade na radnom mjestu financijskih savjetnika, kao i poslove u vezi zaključivanja ugovora. Ona kao direktorica filijale tuženika na kraju supotpisuje ugovore. Klijenti imaju mogućnost biti upoznati s odredbama ugovora već u samom razgovoru sa financijskim savjetnicima koji pripremaju ugovor, a mogu i samo pročitati ugovor kad bude ugovor pripremljen i pitati financijskog savjetnika da im protumači pojedine odredbe ukoliko im nešto nije jasno. Javni bilježnik koji ovjerava ugovor također bi trebao s korisnikom kredita "proći" odredbe ugovora i pojasniti ako nešto nije jasno korisnicima kredita. Stranke su općenito bile upoznavane s bitnim odredbama ugovora, a ne može se očitovati ni sjetiti jesu li bili upoznavani s rizikom nestabilnosti CHV i posljedicama toga u pogledu rasta rate kredita. Ne sjeća se jesu li klijenti bili upoznavani s činjenicom da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Klijenti su uvijek imali mogućnost ostvarivati kredite vezane uz EUR i kunu. Svaki je zainteresirani klijent dobivao informativni letak na kojem su bile ponude kredita u CHF, EUR, kamate i rokovi otplate. Nisu imali informacije o predviđanjima kretanja tečaja valuta u kojima su se zaključivali ugovori o kreditu. Ulazna naknada odnosila se na naknadu za obradu kredita, koja je uključivala cjelokupni rad u vezi pripreme i isplate kredita.

9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stambene nekretnine.

9.4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare tražbine po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule i ulazne naknade nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim

odnosima

("Narodne

novine",

broj

35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja ove tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 123/2024.-5. od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena po čl. 190. i 191. ZPP-a, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva te je i u tom dijelu prigovor zastare neosnovan. Budući da je tužba u ovoj parnici podnesena 13. lipnja 2023., a preinačeni tužbeni zahtjev temelji se na istim činjeničnim osnovama kao i zahtjev iz tužbe, zastara je u cijelosti prekinuta podnošenjem tužbe te za tražbinu po osnovi tečajnih razlika računajući isti rok od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe.

11.2. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, valja reći da isti također nije osnovan. U smislu naprijed navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara će u konkretnom slučaju početi teći tek od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu jer se isti dio tražbine ne odnosi na kolektivni spor.

12. Po čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača važećem u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika, kao i valutna klauzula.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužiteljice, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tužitelju kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a ono što mu nije objašnjeno, a tuženik je to svakako znao, jest činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Štoviše, osobni bankar je tužiteljici preporučio podizanje upravo ovakvog kredita te joj je rečeno da je rizik vezan uz valutu CHF manji nego za bilo koju drugu valutu. Nekontrolirani rast tečaja doveo je do toga da su mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita s početnih iznosa znatno rasli, čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Prema tome, tuženik je nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te je povrijedio njezina prava i interese kao potrošača.

14.1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.3. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o načinu otplate kredita prema kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka otplate. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetne odredbe.

14.4. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema tečaju na dan svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15.2. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

15.3. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju po čl. 19. c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF.

15.4. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o.

16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos od 598,75 CHF odnosno kunska protuvrijednost od 3.214,05 kn odnosno 426,57 EUR.

16.2. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 43.633,96 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos po fiksnom tečaju konverzije iznosi 5.791,23 EUR.

16.3. Nadalje je utvrđen izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 1.984,74 EUR.

16.4. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužiteljica traži u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

16.5. Razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 581,17 EUR.

16.6. Naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 1,000% iznosa kredita i naplaćena je u iznosu od 191,53 EUR.

16.7. Dopunom nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. iznose 250,62 EUR, dok zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznose 1.423,00 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.984,74 EUR.

16.8. Saslušan u svrhu dokazivanja financijski vještak Darko Prpić je iskazao identično kao u pisanim nalazima i mišljenjima. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a te matematičkom izračunu nakon dopune i ispravka više nije prigovarano.

16.9. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer je utvrđena preplata tužiteljice po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz način i vrijeme otplate pojedinih mjesečnih anuiteta, a nije utvrđeno da bi se tužiteljica pismeno ili usmeno odrekla prava isticati ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu usprkos zaključenom aneksu ugovora o kreditu.

16.10. Sud smatra da tužiteljici pripada na ime više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznos od 5.791,23 EUR, apsolutni iznos kamate obračunate na više plaćene razlike s osnova promjene tečaja u iznosu od 1.423,00 EUR, od kojeg zbroja iznosa treba oduzeti preplatu priznatu u konverziji u iznosu od 1.984,74 EUR, što daje iznos od 5.229,49 EUR, time da je preplata priznata u konverziji najprije po pravilima o redoslijedu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a uračunata u iznos zatezne kamate, a ostatak u iznos glavnice. No, kako je tužbenim zahtjevom zatražen iznos od 4.147,45 EUR, to je isti u cijelosti dosuđen tužiteljici. Zatezna kamata na taj iznos teče od 1. listopada 2015. odnosno od konverzije.

16.11. U odnosu na tzv. negativne razlike, valja reći da je stav suda da tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, to ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila.

16.12. Jednako vrijedi i za dio tražbine istaknute radi prebijanja u odnosu na manje plaćene iznose s osnove razlike u depozitu.

16.13. Iznos preplate koji je priznat tužitelju u konverziji ne predstavlja tražbinu tuženika jer tužitelj nije ništa primio bez osnove, radi se o šteti koja je djelomično namirena tužitelju priznatom preplatom, ista je uračunata u iznos tražbine tužitelja po ovom predmetu po osnovi stečenog bez osnove.

17. Iz iskaza saslušane tužiteljice utvrđeno je da pregovora prije zaključenja ugovora o kreditu nije ni bilo, istog je unaprijed sastavila banka, time da nisu vođeni bilo kakvi pregovori ni oko troškova obrade kredita o tome na što bi se odnosili troškovi obrade kredita.

17.1. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.2. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank C- 620/17, ECLI: EU:C: 2019:820 odlučeno je:

"Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku-o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti- također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku-koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdim koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove-načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.“.

17.3. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, iste je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članice Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu Europske unije načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava Europske unije te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Tako je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12).

17.4. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17.5. Kako nije bilo ni pregovora oko naknade za obradu kredita, to banka tužitelju nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu, a okolnost da se radilo o tipskom ugovoru te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sve u svojoj ukupnosti prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu korisnika kredita pa je takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna.

17.6. Banka je trebala u skladu s načelom dobrog gospodarstvenika, jasno i nedvosmisleno tužitelju prezentirati u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, no, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogao pregovarati.

17.7. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi korisnici kredita prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila banke, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima nije vodila računa.

17.8. Neprihvaćanjem te odredbe od strane korisnika kredita, on bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili sl.). Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru, što znači da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor. Zato banka nije postupala u dobroj vjeri i tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o valuti i naknadi za obradu kredita, to bi tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

19. Zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. i 1115. ZOO-a i to na iznos preplate po osnovi valutne klauzule od dana konverzije pa do isplate, a na iznos jednokratne naknade za obradu kredita od dana kad je ista naplaćena.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

21. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 5. prosinca 2024., 14. siječnja 2025., 3. prosinca 2025. (tbr. 9/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 3. lipnja 2024. i 20. listopada 2025. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 600,00 bodova ili 1.200,00 EUR uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 300,00 EUR. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 450,00 EUR, što daje ukupni iznos od 1.950,00 EUR.

21.2. Tužiteljici ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je kao potrošač po Zakonu o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

22. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. trenutno važećeg ZOO-a.

23. Tuženik nije uspio u parnici pa mu ne pripada ni naknada parničnog troška.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 23. prosinca 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Hrvoje Miličević, Županja

2. Odvj. Damir Metelko, Zagreb

3. eOglasna ploča suda