REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-491/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Čavić, odvjetnik u Odvjetničlom društvu Čavić & partneri d.o.o. u Zagrebu protiv tuženika EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bodrožić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 14. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Hrvoja Domca, zamjenice punomoćnika tužiteljice, odvjetničke vježbenice RG, tuženika i punomoćnika tuženika, odvjetnika Zvonimira Bodrožića, 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je tužiteljica AG dosjelošću stekla pravo vlasništva nekretnine upisane u zemljišnu knjigu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela Novi Zagreb, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] (E-26) k. o. [katastarska općina] koja se sastoji od 0,16/100 dijela zk.č.br. 787/2 [adresa], dvorište površine 655 m2, zgrada mješovite uporabe [adresa], 28A, 28B površine 498 m2, ukupne površine 1153 m2, povezano s vlasništvom spremišta u podrumu ulaza br. 28/a, površine 2,66 čm, oznake SP6 (u planu označeno žutom bojom), pa je tuženik EG dužan trpjeti upis brisanja njegova prava vlasništva na toj nekretnini i uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini u korist tužiteljice u navedenom zemljišnoknjižnom ulošku, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku EG naknaditi tužiteljici AG parnični trošak u iznosu od 1.297,48 EUR (tisućudvjestodevedesetsedam eura i četrdesetosam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika EG za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AG podnijela je 20. svibnja 2025. ovom sudu tužbu protiv tuženika EG u kojoj je navela da je vlasnica stana koji se nalazi na drugom katu stambene zgrade na adresi u [adresa] i koji nosi oznaku S8, da je ovaj stan kupila 2003. zajedno sa tadašnjim suprugom NG, a da je vlasništvo istog u cijelosti stekla 2007. Ugovorom o diobi bračne stečevine. Dalje je navela da su vlasnici ovog stana prije nje bila društva PRO-GRAD d.o.o., ZAGREBGRAD d.o.o. i OPTIMA PROIZVODNJA d.o.o. te da je OPTIMA PROIZVODNJA d.o.o. bilo investitor izgradnje stambene zgrade u kojoj se ovaj stan nalazi. Još je navela da je prilikom preuzimanja posjeda ovog stana od PRO-GRAD d.o.o. preuzela i ključ spremišta u podrumu ove stambene zgrade oznake SP6, a da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik ovog spremišta upisan tuženik EG, da je ovo spremište bilo u stvarnosti označeno sa brojem 8 i da ona to spremište koristi za držanje svojih stvari od kada ga je preuzela u posjed. Još je navela da je posjed ovog spremišta imalo i PRO-GRAD d.o.o. i ZAGREBGRAD d.o.o. te da su taj posjed ova društva bila preuzela zajedno sa posjedom stana oznake S8 kao i da je ovo spremište uvijek bilo otuđivano zajedno sa ovim stanom. Navela je i da je više od 20 godina posjednica ovog spremišta i da su posjednici istog bila i navedena društva kao njeni pravni prednici, da smatra da su svi oni ovo spremište pošteno posjedovali pa da je tako ona dosjelošću stekla pravo vlasništva tog spremišta. Navela je i da je tuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik ovog spremišta na temelju Ugovora o kupoprodaji koji je 15. studenog 2019. sklopio sa TG i kojim je kupio stan na prvom katu u istoj stambenoj zgradi oznake S4, no da ga ni tuženik ni TG nisu nikada koristili, a da to nisu činili niti pravni prednici TG pa da smatra da tuženik pri kupnji ovog spremišta nije bio u dobroj vjeri jer je mogao vidjeti da ovo spremište koristi ona. Slijedom svega navedenog predložila je da sud presudom utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva ovog spremišta i odredi da je tuženik dužan trpjeti brisanje njegovog prava vlasništva ovog spremišta i upis njenog prava vlasništva istog u zemljišnim knjigama te da tuženiku naloži da joj naknadi trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik EG podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da tužbeni zahtjev i navode iz tužbe osporava, da smatra da tužiteljica nije dokazala da su ispunjene zakonske pretpostavke njenog stjecanja prava vlasništva predmetnog spremišta, da posjed tužiteljice nije zakonit jer nema pravni temelj, da je tužiteljica kupila samo stan, a ne i predmetno spremište, da to spremište nije pripadak njenog stana te da smatra da je stupanje tužiteljice u posjed ovog spremišta bilo protupravno. Naveo je i kako smatra da iz dokaza koje je sudu dostavila tužiteljica proizlazi da je ZAGREBGRAD d.o.o. prenijelo predmetno spremište PRO-GRAD d.o.o. tek aneksom kupoprodajnog ugovora i tako ne kao pripadak stana. Još je naveo kako smatra da je tužbu radi utvrđenja prava vlasništva ovog spremišta bio dužan podnijeti i NG jer je on suposjednik istog pa da stoga tužiteljica nije aktivno legitimirana za tužbeni zahtjev. Naveo je i da su ostali suvlasnici stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetno spremište bili svjesni protupravnosti posjeda tužiteljice i da su ju pozivali da ga napusti pa da je ona stoga morala znati da joj taj posjed ne pripada. Naveo je i da je pri kupnji ovog spremišta postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige i da smatra da je svoje pravo vlasništva stekao zakonito. Slijedom navedenog predložio je tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljici naložiti da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka.

3. Tužiteljica je u nastavku prethodnog postupka još navela kako smatra da ima valjan pravni temelj posjedovanja predmetnog spremišta, sama i putem pravnih prednika, da je predmetno spremište omaškom izostavljeno iz ugovora o kupoprodaji koji su sklopili PRO-GRAD d.o.o. i ZAGREBGRAD d.o.o., a da je ta omaška popravljena aneksom tog ugovora, da je predmetno spremište oduvijek slijedilo pravnu sudbinu njenog stana i da u tom smislu predstavlja njegov pripadak. Još je navela kako smatra da obzirom koristi ovo spremište na temelju pravnog posla i u dobroj vjeri u skladu s načelima pravičnosti i pravne sigurnosti u prometu zaslužuje pravnu zaštitu koju pruža institut dosjelosti. Navela je i da joj je NG predao ovo spremište u isključivi samostalni posjed dok su ga ranije suposjedovali. Također je navela da nije istinit navod tuženika da su ju ostali suvlasnici zgrade pozivali da napusti predmetno spremište.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslike izvadaka iz zemljišnih knjiga (list 6 do 20, 186 do 284 spisa), preslike ugovora (list 21 do 24, 28 do 37, 41 do 47, 51 do 53, 288 do 291 spisa), presliku potvrde (list 25 do 27 spisa), preslike izjava (list 38 do 40, 48 do 50 spisa), presliku očitovanja (list 54 do 64 spisa), presliku dozvole (list 65 do 68 spisa), presliku plana (list 69 do 185 spisa), preslike fotografija (list 285 do 287 spisa), presliku punomoći (list 292 i 293 spisa), presliku izjave (list 294 do 296 spisa) i presliku presude (list 297 do 300 spisa), proveo je očevid predmetnog spremišta (list 321 do 328 spisa) i saslušao svjedoke MG (list 342 spisa), DG (list 343 i 344 spisa), UG (list 344 spisa), SG (list 345 i 346 spisa), FG (list 346 i 347 spisa), JG (list 347 spisa) i TG (list 348 spisa), tužiteljicu AG (list 349 i 350 spisa) i tuženika EG (list 350 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tužiteljica AG predlaže sudu utvrditi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva utužene nekretnine (spremišta) time što ju je zakonom propisani niz godina posjedovala te ju i danas posjeduje, a posjedovali su ju i njeni pravni prednici dok slijedom navoda tuženika EG sud nalazi da je sam posjed tužiteljice i njenih pravnih prednika nesporan dok su sporne njegove karakteristike i njegova kakvoća, koje su zakonom propisane kao pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

7. Odredbama čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15.; u daljnjem tekstu: ZVDSP) je propisano da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja pa je stav ovog suda da je na tužiteljici u ovom postupku bio teret dokazati da je do trenutka podnošenja ove tužbe (20. svibnja 2025.) ovdje predmetno spremište neprekidno samostalno posjedovala dvadeset godina. Kako je, pak, odredbama čl. 18. st. 3. i 5. ZVDSP-a propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a i da se posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno, stav je ovog suda da je na tuženiku EG, pak, u ovom postupku bio teret dokazati da je tužiteljica u trenutku stjecanja posjeda te razdoblju od dvadeset godina samostalnog neprekidnog posjedovanja predmetnog spremišta znala odnosno da je obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da joj pravo na taj posjed ne pripada.

8. Odredbama čl. 11. st. 1. i 2. ZVDSP-a je propisano da je samostalni posjednik onaj tko stvar ili pravo posjeduje kao da je njezin vlasnik odnosno kao da je nositelj toga prava te da se posjed smatra samostalnim ako se ne dokaže suprotno pa je stav ovog suda i da je na tuženiku u ovom postupku bio teret dokazati da tužiteljičin posjed i posjed njenih pravnih prednika predmetnog spremišta nije bio samostalan već u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a nesamostalan odnosno da su ovu garažu posjedovali priznajući višu vlast posrednog posjednika.

9. Tuženik u ovom postupku, međutim, nije sudu naveo da je tužiteljica predmetno spremište posjedovala nesamostalno odnosno priznajući višu vlast posrednog posjednika niti je tako iskazao saslušan kao stranka pa sud nalazi da je među strankama nema spora o karakteristici posjeda tužiteljice kao samostalnog.

10. Tuženik je u ovom postupku sudu naveo da su suvlasnici stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetno spremište tužiteljicu pozvali da ovaj posjed napusti jer su bili svjesni da je on protupravan pa da stoga smatra da je tužiteljica morala znati da joj taj posjed ne pripada. Saslušan kao stranka je sudu, pak, iskazao da je 2019. kupio stan u stambenoj zgradi u kojoj se nalazi predmetno spremište, a da je 2020. od stanara u toj zgradi čuo priču da tužiteljica nema pravo na korištenje predmetnog spremišta pa da ju je sam iste godine zatražio da iz tog spremišta iseli svoje stvari, a i da su ju to tražili i drugi stanari ove zgrade. Iskazao je i da mu je tužiteljica odgovorila da bude iselila, no da nije, a da je nakon proteka vremena rekla da ne može i potom podnijela ovu tužbu. Saslušan kao svjedok na prijedlog tuženika FG je iskazao da je kao predstavnik stanara u stambenoj zgradi u kojoj se nalazi predmetno spremište 2019. utvrdio da tužiteljica nije upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica spremišta koje koristi, a i da su druga spremišta u toj zgradi pomiješana između stvarnih vlasnika istih pa da su stvarni vlasnici počeli pozivati na napuštanje njihovih spremišta te da mu je tužiteljica rekla da će svoja prava u vezi predmetnog spremišta pokušati zaštititi na sudu. U bitnom suglasno je iskazao i na prijedlog tuženika saslušan kao svjedok JG, da su prije dvije, tri godine, stanari ove zgrade utvrdili da su spremišta u zgradi krivo dodijeljena i tražili da se pogrešno useljeni iz spremišta isele, no da o tome nisu postigli dogovor pa da je tako i ovdje tuženik tražio ovdje tužiteljicu na što je ona rekla da će iseliti, no potom da ipak neće i da će pokrenuti sudski postupak. Tako je, u bitnom, iskazala i na prijedlog tužiteljice saslušana kao svjedokinja SG, da među stanarima zadnjih pet, šest godina postoji rasprava o vlasništvu spremišta i da su u nju uvučene i ovdje stranke kao i na prijedlog tužiteljice kao svjedokinja saslušana UG, da je čula da između stanara ove zgrade postoji takav prijepor, iako ne može precizno reći od kada. Da ju je tuženik tražio da iz ovog spremišta iseli svoje stvari iskazala je sudu i saslušana kao stranka tužiteljica kao i da joj je predstavnik stanara stambene zgrade u kojoj se ovo spremište nalazi rekao da nije vlasnica tog spremišta.

11. Kako bitno suprotno opisanim iskazima svjedoka i stranaka nisu iskazivali drugi na prijedlog stranaka saslušani svjedoci niti suprotno proizlazi iz isprava koje su stranke sudu dostavile, sud je opisane iskaze svjedoka i stranaka ocijenio u bitnom suglasnima, jasnima, logičnima i stoga vjerodostojnima te je na temelju istih nedvojbeno utvrdio da su najranije 2019. godine među stanarima stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetno spremište počeli razgovori o vlasništvu spremišta u toj zgradi pa tako i razgovor o vlasništvu ovdje predmetnog spremišta te da je tuženik zatražio tužiteljicu da iz ovog spremišta iseli svoje stvari, a jer smatra da je on njen vlasnik što je tužiteljica odbila učiniti i odlučila zatražiti sudsko utvrđenje svog vlasništva ovog spremišta.

12. Saslušani kao svjedoci na prijedlog tužiteljice, njena sestra MG i njen otac DG, suglasno su, pak, iskazali da ne znaju da bi tužiteljicu ikada ranije (od početka posjedovanja predmetnog spremišta pa do uoči ovdje tužbe) itko tražio da iz predmetnog spremišta iseli svoje stvari odnosno da im se na to nije žalila dok ni saslušana kao stranka tužiteljica AG nije iskazala da ju je itko prije tuženika to tražio pa je sud na temelju ovih iskaza, a uvažavajući i da iz ostalih dokaza ne proizlazi suprotno, nedvojbeno utvrdio da prije 2019. nitko tužiteljici nije osporavao pravo posjedovanja predmetnog spremišta.

13. Saslušana, konačno, kao stranka tužiteljica je iskazala i da je posjed predmetnog spremišta dobila od investitora gradnje stambene zgrade u kojoj se predmetno spremište nalazi i to na način da je 2003. dobila ključ tog spremišta te da je u njega unijela svoje stvari u isto vrijeme kada je i uselila u stan koji je u istoj zgradi kupila. U bitnome suglasno tome iskazali su i na njen prijedlog saslušani kao svjedoci njena sestra MG i njen otac DG, da su u tom dijelu života tužiteljice bili prisutni, da su o tome sa tužiteljicom razgovarali, da su i stan i ovo spremište tada vidjeli te da su joj i pomogli da u ovo spremište unese svoje stvari. Uvažavajući i da suprotno ne proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza, sud je ove iskaze svjedoka i tužiteljice ocijenio jasnima, životnima, logičnima i stoga vjerodostojnima pa je na temelju istih nedvojbeno utvrdio i da je tužiteljica 2003. stekla posjed predmetnog spremišta te da u tom trenutku nitko drugi nije polagao pravo na taj posjed pa da tužiteljica, obzirom je taj posjed dobila od investitora gradnje stambene zgrade u kojoj se predmetno spremište nalazi te istodobno sa posjedom stana koji je u toj zgradi kupila, nije imala razloga posumnjati da joj taj posjed ne pripada.

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud je zaključio da je tužiteljica od stjecanja posjeda predmetnog spremišta 2003. pa sve do 2019. i pojave rasprave među stanarima stambene zgrade u kojoj se ovo spremište nalazi o vlasništvu spremišta u toj zgradi te posljedično traženja tuženika da ona svoje stvari iz predmetnog spremišta iseli, ovo spremište posjedovala ne znajući niti imajući razloga posumnjati u to da joj taj posjed ne pripada i stoga 16 godina pošteno u smislu odredba čl. 18. st. 3. ZVDSP-a.

15. Činjenice, međutim, da se 2019. pojavila rasprava među stanarima stambene zgrade u kojoj se ovo spremište nalazi o vlasništvu spremišta u toj zgradi te da je posljedično tome tuženik zatražio tužiteljicu da ona svoje stvari iz predmetnog spremišta iseli, prema stavu ovog suda, same po sebi ne predstavljaju saznanje tužiteljice da joj posjed predmetnog spremišta ne pripada u smislu odredaba čl. 18. st. 3. ZVDSP-a. Naime, riječ je isključivo o saznanju tužiteljice da postoji pravo tuženika na posjedovanje ovog spremišta i to kao vlasničko pravo propisano odredbama čl. 30. st. 2. ZVDSP-a, a jer je tuženik u zemljišnim knjigama upisao svoje pravo vlasništva tog spremišta. Sam upis prava vlasništva određene osobe na kakvoj nekretnini u zemljišnim knjigama, međutim, ne predstavlja istodoban, nedvojben i očit prestanak prava posjedovanja druge osobe te nekretnine, a niti stjecanje prava određene osobe da posjeduje neku nekretninu kao njen vlasnik ne predstavlja istodoban, nedvojben i očit prestanak prava druge osobe da istu nekretninu posjeduje. Naime, prema odredbama ZVDSP-a posjed i vlasništvo nekretnina jesu povezani, ali nisu neodvojivi pojmovi pa je tako odredbama čl. 30. st. 1. tog zakona izričito propisano da pravo vlasništva ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, a odredbama čl. 163. st. 1. da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

16. Tužiteljica tako, prema stavu ovog suda, niti u trenutku kada se (2019.) pojavila rasprava među stanarima stambene zgrade u kojoj se predmetno spremište nalazi o vlasništvu spremišta u toj zgradi te kada ju je tuženik zatražio da mu preda posjed predmetnog spremišta nije prestala biti poštena posjednica tog spremišta u smislu odredaba čl. 18. st. 3. ZVDSP-a obzirom tada nije saznala da joj taj posjed ne pripada pa je sud na temelju svega navedenog nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica od stjecanja posjeda predmetnog spremišta 2003. pa sve do trenutka podnošenja tužbe u ovom postupku 20. svibnja 2025. i tako 22 godine pošteno predmetno spremište posjedovala.

17. Na temelju utvrđenog, a primjenom odredaba čl. 159. st. 3. ZVDSP-a ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica prije podnošenja tužbe u ovom postupku dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetnog spremišta jer je njen posjed istog imao zakonom određenu kakvoću poštenja, a sud slijedom ove zakonske odredbe ovom presudom nije utvrđivao među strankama daljnje spornu kakvoću tog posjeda, njegovu zakonitost.

18. Valja još reći i da je odredbama čl. 130. st. 2. ZVDSP-a propisano da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Odredbama, pak, čl. 122. istog zakona je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju te da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

19. Primjenom ovih zakonskih odredaba na navod tuženika da je pri kupnji ovog spremišta postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige i da smatra da je svoje pravo vlasništva istog stekao zakonito ovaj sud je stava da je slijedom prethodnog utvrđenja suda da je tužiteljica na temelju zakona (dosjelošću) stekla pravo vlasništva predmetnog spremišta na tuženiku u ovom postupku bio teret dokazati da u trenutku kada je on kupio predmetno spremište, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis svog prava vlasništva istog u zemljišnim knjigama nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da to spremište pripada onome od koga ga je kupio. Tuženik, međutim, prema ocjeni ovog suda, navedeno u ovom postupku nije dokazao.

20. Naime, saslušan kao stranka tuženik je iskazao da je istodobno kupio i stan i spremište u predmetnoj stambenoj zgradi od TG, da mu je taj prodavatelj rekao da se spremište koje je kupio nalazi u hodniku sa spremištima i to sa desne strane tog hodnika, a da se na toj strani tog hodnika nalazilo više spremišta, no da mu konkretno spremište nije pokazao niti predao u posjed, da je on došavši do tih spremišta vidio da ona sa desne strane hodnika nisu prazna pa da je svoje stvari stavio u spremište sa lijeve strane hodnika koje je bilo prazno te da se kasnije, kada je među stanarima 2020. krenuo razgovor o spremištima, ispostavilo da je stvari stavio u spremište koje je vlasništvo drugog stanara. Sud je ovom iskazu tuženika povjerovao jer ga je ocijenio jasnim, logičnim i životnim, a uvažavajući i da isti nije suprotan drugim tijekom postupka na prijedlog stranaka izvedenim dokazima pa je na temelju istog nedvojbeno utvrdio da tuženik u trenutku kada je kupio predmetno spremište nije precizno znao gdje se ono nalazi odnosno koje je od više takvih spremišta u određenom hodniku stambene zgrade, a i da je znao da su sva spremišta u hodniku zgrade u kojem se i predmetno spremište nalazi zauzeta (pa tako i predmetno) odnosno da u njima netko drži svoje stvari pa da je stoga imao dovoljno razloga posumnjati da OG, od kojeg je predmetno spremište kupio, isto zaista i pripada jer nije niti logično niti životno da u spremištu određenog vlasnika netko drugi drži svoje stvari, a niti da vlasnik nekretnine koju prodaje kupcu istu precizno niti ne pokaže niti ga u posjed iste uvede. I činjenice da je tuženik svoje stvari stavio u neko drugo spremište, a za koje je, pak, kasnije saznao da nije njegovo vlasništvo, prema stavu ovog suda dodatno potvrđuju postojanje okolnosti koje sasvim životno i logično pobuđuju sumnju u predmet kupoprodaje sklopljene između tuženika i TG pa je sud na temelju ovih utvrđenja zaključio da tuženik pri kupnji predmetnog spremišta i upisu svog prava vlasništva istog u zemljišnim knjigama nije u dobroj vjeri u smislu odredaba čl. 122. te čl. 130. st. 2. ZVDSP-a postupao s povjerenjem u zemljišne knjige obzirom je, dakle, znao da TG u stvarnosti ne vrši vlasničko pravo posjedovanja predmetnog spremišta (a niti kojeg drugog spremišta) i stoga imao dovoljno razloga i posumnjati u njegovo pravo vlasništva predmetnog spremišta koje je bilo upisano u zemljišnim knjigama.

21. Stav je stoga ovog suda da tuženik ne uživa zaštitu svog u zemljišnim knjigama upisanog prava vlasništva predmetnog spremišta u odnosu na ovom presudom utvrđeno pravo vlasništva koje je tužiteljica na istom stekla dosjelošću odnosno na temelju zakona, a kako je to propisano odredbama čl. 122. i čl. 130. st. 2. ZVDSP-a.

22. Slijedom svega navedenog sud je osnovanim ocijenio zahtjev tužiteljice AG da presudom utvrdi da je ista dosjelošću stekla pravo vlasništva utuženog spremišta te da naloži tuženiku da trpi brisanje svog te upis njenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama pa je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

23. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 75 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 10.9.2025. od 75 bodova (tbr. 8/1), zastupanja na ročištu 2.10.2025. od 100 bodova (tbr. 9/1), zastupanja na očevidu 16.10.2025. od 100 bodova (tbr. 9/7) i zastupanja na ročištu 14.11.2025. od 100 bodova (tbr. 9/1) odnosno ukupno 450 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.125,00 EUR. Tužiteljici je priznat kao potreban i trošak izlaska suda na očevid u iznosu od 49,48 EUR te troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 96,45 EUR pa joj je tako ukupno dosuđen trošak u iznosu od 1.297,48 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude. Zahtjev tuženika za naknadom troška ovog postupka ocijenjen je neosnovanim jer tuženik u ovom sporu nije uspio pa je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 23. prosinca 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici AG po punomoćniku

2. Tuženiku EG po punomoćniku