Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-141/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 13. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika stranka, po objavi 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-3601973, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-820/2006 dana 8. kolovoza 2006. , koja glasi: „Naknada 3,30% ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 517,13 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim 9. kolovoza 2006. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizišle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 477,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 7. kolovoza 2006. g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-820/2006 dana 8. kolovoza 2006., kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 25.545,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene..

Navodi da je odredbom čl. 3. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da se „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, prilikom isplate kredita, dana 9. kolovoza 2006. naplatila iznos od 3.896,35 HRK, i to na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 29. kolovoza 2024.

Navodi, da je tužena je predmetnu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Naime, sukladno čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Navodi da je Ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navodi da je iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena dana 9. kolovoza 2006. naplatila iznos od 3.896,35 kn kao naknadu na ime naknade za obradu kredita, odnosno naknadu na ime troškova obrade dokumentacije kredita, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

Navodi da je očigledno da navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica, a naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice kao potrošača očigledno je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Stoga, traži da se utvrdi ništetnom navedena ugovorna odredba , a tuženoj banci da se naloži da tužiteljici isplati iznos od 517,13 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 9. kolovoza 2006.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da su stranke dana 7.8.2006. zaključile ugovor o kreditu kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 25.545,00 , i da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnje primjenjiva.

Navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. ZOO-a koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno : „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Navodi da tužena banka nikada nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

Navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nadalje, ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. ZOO-a „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 20.03.2025. razvidno je da je tražbina zastarjela. Navodi da je tužiteljica slobodnom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača NN. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužiteljica nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Protivi se tužbi i tužbenom zahtejvu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca, pod brojem OU-820/2006 dana 8. kolovoza 2006 koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“, te svoj zahtjev u pogledu ništetnosti temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova plaćene naknade temeljem nepoštene i ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 7.8.2006. sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 25.545,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. ugovora), a radilo se o kreditu za kupnju vozila Peugeot (čl. 6. ugovora),

- da se tužiteljica obvezala kredit vratiti 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke .

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom 3. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koja je tužiteljici obračunata naplaćena u utuženom iznosu od 517,13 EUR, dana 9. kolovoza 2006., a što između stranka nije sporno.

8. Po stajalištu ovoga suda nesporno je da je tužiteljica bila potrošač u konkretnom ugovornom odnosu potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a proizlazi iz samog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je sklopljen za kupnju vozila, te iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljičinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužiteljica u svom iskazu potvrdila da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je kredit podigla za kupnju osobnog vozila.

9. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, time da tužena nije predlagala saslušanje svojih djelatnika kao svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovranja.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi:

-da je 2006. sklopila ugovor o kreditu s tuženom bankom, a kredit sam podigla za kupnju osobnog vozila i to za privatne svrhe,

-da kod sklapanja ugovora o kreditu ustvari ni nije bila u banci već u autokući u kojoj je kupovala osobno vozilo, i tamo su joj rekli da će oni sve odraditi vezano za kredit i nitko joj u auto kući nije spominjao nikakvu naknadu za obradu kredita,

-ugovor je potpisala u auto kući, ugovor je pročitala, ali nije posebno obraćala pažnju, naime dobila u auto kući papire, pročitala i potpisala,

-kod plaćanja naknade nije davala nikakve novce i pretpostavlja da je to išlo kroz taj obračun kredita,

-nije pregovarala oko pojedinih odredbi ugovor o kreditu,

-na pitanje punomoćnika tužene, obzirom je rekla da je ugovor pročitala, pa jesu li joj ugovorne odredbe bile jasne, tužiteljica je iskazala onoliko koliko jednom laiku mogu biti jasne, bilo joj je jasno da je uzela kredit u švicarcima na toliko i toliko godina, a na pitanje je li tražila neka dodatna pojašnjenja tužiteljica je iskazala da pretpostavlja da joj ta osoba u auto kući koja je bila prodavač nije ni mogao dati posebna pojašnjenja.

15. Cijeneći iskaz tužiteljice, okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog prigovaranja i informiranosti tužitelja te sadržaj predmetne ugovorne odredbe ovaj sud nalazi da je odredba ugovora o naknadi bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, da ta odredba, u članku 3. ugovora " Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita", a u sklopu cjelokupnog ugovora i ugovornih odredbi suprotno tvrdnji tužene nije lako uočljiva i posebno se ne ističe, da se o toj odredbi ugovora tj. naknadi se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine i tužiteljica nije mogla utjecati na njenu visinu, kod čega u navedenoj odredbi uopće navedena visina te naknade, već samo postotak naknade, ta odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo između tužiteljice i tužene banke proizlazi i iz činjenica da tužiteljica u svezi sklapanja ugovora uopće nije bila u banci, nije razgovarala s djelatnicima banke, pa joj oni nisu ni mogli pojasniti tu odredbu i u tom pravcu tužiteljica nije ni mogla pregovarati s bankom o toj odredbi pregovarati u pravcu njene visine, u čemu se sastoji i na što se odnosi naknada i sl., već je tužiteljica unaprijed formulirani ugovor potpisala u auto kući.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morala platiti naknadu u visini od 3,30 % iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tužene banke te tužiteljica nije imala nikakav utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tužena nije dokazala da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužna dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

25. Obzirom je nesporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu i to dana 9. kolovoza 2006., a što između stranaka nije sporno, odnosno nije sporna visina ni činjenica da je utužena naknada plaćena navedenog datuma, to je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos sa zateznom kamatom od dana plaćanja, kako je tužiteljica tražila.

26. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

27. Suprotno tvrdnjama tužene, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

27.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. 13 Poslovni broj: 8 P-579/2021-10 siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

O troškovima postupka.

28. Tužiteljici pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te vrijednosti predmeta spora, te trošak sudskih pristojbi.

28.2. Tužiteljici pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 100,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-podnesak od 16.5.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 13.11.2025. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 50,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 350,00 EUR što uvećano za iznos od 87,50 EUR na ime PDV čini 437,50 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR (polovica pristojbe jer je tužba predana elektronski i tužiteljica je imala mogućnost plateža polovice pristojbe), i sudske pristojbe na presudu od 26,54 EUR, što je ukupno 477,31 EUR.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Mađarić i Lui iz Zagreba