Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-223/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 13. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607- 5102821027 od 26. siječnja 2006.g. sklopljenog između stranaka, u dijelu koji glasi: „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 220,01 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26.01.2006. do pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizišle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 245,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 26. siječnja 2006. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu kojim ugovorom je podignuo kredit u iznosu od 23.307,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene, da je odredbom čl. 10. st. 1. citiranog ugovora, ugovoreno je da je „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK obračunate s datumom Ugovora.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 26.01.2006., naplatila iznos od 1.657,65 kn na ime “ obračun naknade po kreditu“.

Navodi da je tužena predmetnu odredbu čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003. dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Navodi da je ugovorna odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da je „„korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK obračunate s datumom Ugovora“, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

Navodi da je iz prometa po kreditu, vidljivo je da je tužena dana 26.01.2006., naplatila iznos od 1.657,65 kn na ime „ obračun naknade po kreditu“, međutim tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.Navodi da navedena odredba čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu nije jasna ni određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

Stoga, traži da se utvrdi ništetnom navedena ugovorna odredba , a tuženoj banci da se naloži da tužitelju isplati iznos od 220,01 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.01.2006.

2. U odgovoru na tužbu tužena prigovara statusu tužitelja kao potrošača, te navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, te je teret dokaza te činjenice na tužitelju, te u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača.

Nadalje navodi da odredba o naknadi za obradu odnosno o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Navodi da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da je na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Poziva se i na odredbu čl. 83. ZZP, a kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Ističe da je tužna banka tužitelja u cijelosti informirala o njenoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Stambeni krediti bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 1,50 % od odobrenog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj

Osporava navode tužitelja da tužna banka nije imala nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: - operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), - materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), - troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), - povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nadalje se poziva na odluku Suda EU C-621/17 iz koje da proizlazi da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Navodi da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama o čemu se također očitovao Sud EU u istom predmetu odgovarajući i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Navodi da osim toga u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

Nadalje tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, jer je naknada obračunata 26. siječnja 2006., a naplaćena dana 31. siječnja 2006., a ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

Nadalje, u odnosu na tijek zz kamate koju tužitelj potražuje od 26. siječnja 2006. navodi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog 26. siječnja 2006., u dijelu koji glasi: „korisnik dužan prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK obračunate s datumom Ugovora.“ te svoj zahtjev temelji na čl. 87. st.1., te 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova plaćene ulazne naknade temeljem nepoštene i ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 26. siječnja 2006. sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 23.307,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, a radilo se o stambenom kreditu građana preko tri godine –kredit za izgradnju i adaptaciju stamenog prostora,

- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 120 mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5.49 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke .

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom 10. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita (dakle tužitelj) dužan platiti prije korištenja kredita od 01,500% na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora, koja je tužitelj obračunata naplaćena u utuženom iznosu od ukupno 220,01 EUR (tj. 1.657,65 kn) dana 26.1.2006., a što između stranka nije sporno.

8. Neosnovano tuženik prigovoara aktivnoj legitimaciji osporavajući tužitelja svojstvo potrošača. Naime, da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), proizlazi iz samog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je sklopljen kao stambeni kredit za kupnju nekretnine, te iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je kredit podigao za adaptaciju stana.

9. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala saslušanje svojih djelatnika kao svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je ugovor o kreditu podigao 2006. u Erste banci, a radilo se o kreditu za adaptaciju stana,

-kod sklapanja ugovora o kreditu nije bilo nikakvog pregovaranja oko odredbi ugovora i ništa mu nije posebno rečeno, ništa mu nije rečeno oko naknade za obradu kredita,

-ugovor je pročitao onoliko koliko sam ga je mogao shvatiti, bilo mu je bitno da dobije taj kredit jer mu je trebao za adaptaciju stana koji je neposredno prije kupio,

-bio mu je ponuđen kredit u švicarcima, pitali su ga da li mu odgovara i njemu je odgovarao i to ta svota novca koju je podizao i u tom trenutku mu je samo to bilo bitno, -nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita, misli da mu je ta naknada skinuta s kredita prilikom isplate kredita,

-pročitao je ugovor koliko ga je mogao razumjeti, ali nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi, tužitelj odgovara ne.

- stan nije iznajmljivao i to je njegov stan u kojem živim sa suprugom i djecom.

15. Cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog prigovaranja i informiranosti tužitelja, ovaj sud nalazi da se radilo o općenitim obavijestima, vezano za ulaznu naknadu, koje je banka u predugovornoj fazi davala svojim klijentima, pa tako i tužitelju, da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, te je ta ulazna naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati.

Valja reći, da je u opisanoj situaciji neodlučno jesu li tužitelju bili dostupni leci banke iz kojih bi se mogla iščitati postoji li obveza plaćanja troškova obrade kredita, jer je, kao što je rečeno ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj, bez obzira na "letke".

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 10. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (nula cijelih osamdeset posto) iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tužene banke pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

23. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

25. Obzirom je nesporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu i to dana 26.1.2006., a što između stranaka nije sporno, odnosno nije sporna visina ni činjenica da je utužena naknada plaćena navedenog datuma, to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos sa zateznom kamatom od dana plaćanja, kako je tužitelj tražio.

26. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

27. Suprotno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

27.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. 13 Poslovni broj: 8 P-579/2021-10 siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

O troškovima postupka.

28. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te vrijednosti predmeta spora, te trošak sudskih pristojbi.

28.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 50,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-podnesak od 18.7.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 50,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 13.11 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 25,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 175,00 EUR što uvećano za iznos od 43,75 EUR na ime PDV čini 218,75 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu od 13,27 EUR, što je ukupno 245,29 EUR.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb