REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž R-137/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krešimiru Rastiji, odvjetniku iz Osijeka, Kapucinska 23/I, protiv tuženika Karašica – Vučica dioničko društvo za vodno gospodarstvo i graditeljstvo, [adresa], OIB:69701859287, zastupan po punomoćniku Klaudiju Čurinu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 29, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-111/2022-27 od 4. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se usvaja i djelomično odbija žalba tuženika Karašica-Vučica d.d. za vodno gospodarstvo i graditeljstvo te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-111/2022-27 od 4. srpnja 2025. preinačuje samo u dijelu dosuđenih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak dosuđenih na novčane iznose naknade plaće iz točke I. izreke, na način da se taj zahtjev odbija kao neosnovan kao i u dijelu točke III. izreke kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak na način da se tužitelj odbija sa svojim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 eura, dok se u preostalom dijelu navedena presuda potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška ovog žalbenog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju za razdoblje od 9. ožujka 2020. do 31. siječnja 2023. isplati razliku bruto plaće u iznosu od 18.071,43 eura sa pripadajućom zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos naveden u toj točki izreke pa do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi naknade za božićnicu, uskrsnicu i regres za 2020. i 2022. isplati iznos od 542,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 211,03 eura teku od 31. prosinca 2020. pa do isplate, a na iznos od 331,81 eur od 31. prosinca 2020. pa do isplate, sve po propisanoj kamatnoj stopi iz te točke II. izreke, u roku od 15 dana. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da na ime troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 4.706,81 eur zajedno sa propisanom zateznom kamatom dok je u točki IV. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 756,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. srpnja 2005. do isplate.

2. Protiv te presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik. Prije svega ističe da se ovdje ne radi o stupnjevitoj tužbi te da ga je sud nezakonitim propuštanjem donošenja rješenja o manifestacijskom zahtjevu onemogućio da osporava dopuštenost tzv. stupnjevite tužbe, iako je u postupku osporavao postupanje po takvoj tužbi. Obzirom da je tužitelj nesporno u utvrđenom razdoblju bio zaposlen kod drugog poslodavca u punom radnom vremenu, smatra kako tužitelj nema pravo ostvarivati plaću i druga primanja temeljem radnog odnosa istovremeno kod dva poslodavca. Poziva se pri tome na odredbu čl. 62. st.2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. – dale: ZR). Ističe da je sud prvog stupnja protivno poreznim propisima tužitelju dosudio zateznu kamatu na puni bruto iznos iako je to protivno ustaljenoj sudskoj praksi. Pobija odluku o parničnom trošku navodeći u bitnome da je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 27. veljače 2023. kojeg je predao sudu na dan održavanja ročišta. Žalbeni je prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda ukine a tužba odbaci, podredno da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se presuda preinači i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. Potražuje trošak za sastav žalbe zajedno s PDV-om kao i trošak pristojbe na žalbu, u ukupnom iznosu od 1.081,25 eura.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika Karašica-Vučica d.d. je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade bruto plaće koju mu je tuženik dužan isplatiti za razdoblje od 9. ožujka 2020. do siječnja 2023. i zahtjev za isplatu naknade za druga materijalna prava koja bi mu pripala da ga je tuženik po pravomoćnim presudama vratio na rad, u utuženom razdoblju (uskrsnica, božićnica i regres).

7. Nije sporno, što je sud prvog stupnja i utvrdio,

- da je tužitelj kod tuženika obnašao funkciju člana uprave/direktora društva tuženika od 6. prosinca 2015. do 13. veljače 2020.;

- da je tada opozvan s te funkcije odlukom Nadzornog odbora tuženika te je vraćen na svoje radno mjesto – voditelj odjela operative i zamjenika direktora, za koje je imao sklopljen Ugovor o radu od 12. kolovoza 2015.;

- da je tuženik 9. ožujka 2020. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju, a 22. travnja 2022. Odluku o otkazu Ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika;

- da su te odluke o otkazu pravomoćnim sudskim presudama utvrđene nezakonitim (i to Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pr-124/2020-13 od 5. studenog 2021. i Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj: Pr-103/2022 od 22. travnja 2022.) te je njima naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao i prizna mu sva prava iz radnog odnosa;

- da tuženik nije postupio po tim pravomoćnim sudskim odlukama odnosno nije vratio tužitelja na njegovo radno mjesto – voditelja odjela operative i zamjenika direktora

- te da se tužitelj zaposlio kod drugog poslodavca "[obrt]" vlasnika VC iz [adresa] kod kojeg je od 1. lipnja 2020. ostvarivao plaću i druga primanja kod tog poslodavca.

8. Sporno je da li su ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe, da li je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kraj činjenice da se on u utuženom razdoblju zaposlio kod drugog poslodavca te da li tužitelj ima pravo na zatezne kamate na dio dosuđene bruto plaće, a koje se odnose na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak.

9. Sud prvog stupnja je u cijelosti usvojio glavni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade plaće i naknade za božićnicu, uskrsnicu i regres za 2020. i 2022. s obrazloženjem da je tuženik trebao postupiti po pravomoćnim sudskim odlukama kojima je utvrđeno da su nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu i kojima je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad i prizna mu sva prava iz radnog odnosa, da tuženik nije postupio po tim presudama, da činjenica što je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod drugog poslodavca nije od utjecaja na gubitak njegovog prava da traži od tuženika isplatu naknade plaće i predmetnih davanja u iznosima koje bi osvarivao da je radio kod tuženika umanjenih za one iznose koje mu je isplaćivao drugi poslodavac "[obrt]" vlasnika VC, da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka kojem stranke nisu posebno prigovarala te da je u ovom postupku tužitelj s osnovom podnio stupnjevitu tužbu.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se temeljem odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti ovaj sud ocjenjuje da nisu počinjene bitne povrede postupka na koje žalitelj ukazuje kao ni one na koje se pazi po službenoj dužnosti. Presuda je jasna, u njoj su istaknuti svi razlozi o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti u razlozima presude, a niti ona proturječi sama sebi, sud je osnovano uzeo dokazanim one činjenice koje je temeljio na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza i svih dokaza zajedno kao i rezultata cjelokupnog postupka. Činjenično stanje je stoga pravilno i potpuno utvrđeno. Materijalno pravo je pogrešno primijenjeno samo u dijelu kojim je odlučeno o zateznoj kamati na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak dosuđenih na novčane iznose naknade bruto plaće i dijelu kojim je tužitelju priznat trošak za sastav podneska od 27. veljače 2023.

11. Prije svega valja ukazati na neosnovanost žalbenih prigovora da je sud pogrešno cijenio da su ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe.

12. Prema odredbi čl. 186.b st.3. ZPP-a u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Prema odredbi čl. 186. st.4. ZPP-a u slučajevima navedenim u odredbi st.3. toga članka tužitelj je dužan određeni zahtjev postaviti u roku koji mu sud odredi tijekom postupka svojim rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Prema odredbi čl. 186. st.5. ZPP-a u stupnjevitoj tužbi po manifestacijskom zahtjevu tužitelj je dužan naznačiti vrijednost predmeta spora kao i u slučaju kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. Prilikom konačnog i određenog postavljanja drugog tužbenog zahtjeva, tužitelj je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s mjerodavnim odredbama čl. 35. -37. i čl. 39. ZPP-a.

13. U konkretnom slučaju tužitelj je u svojoj tužbi postavio zahtjev na isplatu čiju će visinu odrediti kada tuženik preda sudu, po njegovom traženju, podatke kojima raspolaže, koje mu ne želi dati, a koje mu je prema sadržaju građanskog pravnog odnosa dužan dati.

13.1. Po ocjeni i ovog suda tužitelj nije imao mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev jer nije raspolagao potrebnom dokumentacijom kako bi utvrdio visinu svog tužbenog zahtjeva za naknadu bruto plaće i za naknadu drugih pripadajućih mu primanja, koje bi ostvarivao u utuženom razdoblju da ga je tuženik vratio na rad a što je bio dužan učiniti po pravomoćnim presudama. Zbog toga je tužitelj još u tužbi zatražio od suda da naloži tuženiku predaju te dokumentacije. Tuženik i ne tvrdi a niti dokazuje da je tužitelj raspolagao s tom dokumentacijom.

14. Sud prvog stupnja ocijenio je osnovanim tzv. manifestacijski zahtjev obzirom na činjenice da je zbog nedostatka potrebne dokumentacije kojom je raspolagao samo tuženik i bez kojeg se nije mogla odrediti visina tužbenog zahtjeva, naložio tuženiku da istu dostavi u spis, da je nakon toga temeljem te dokumentacije vještak financijske struke dao svoj nalaz i mišljenje i da je tužitelj odmah po dobivenom nalazu, u roku od sedam dana postavio određeni tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano pobijanom presudom.

15. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, a što tuženik posebno žalbom ne čini spornim, da je tužitelj ishodovao dvije pravomoćne presude kojima je utvrđeno da su nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju (one pod poslovnim brojem Pr- 124/2020-13 od 5. studenog 2021. i Pr-103/2022-16 od 4. travnja 2023.), a kojima je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto za koje je imao sklopljen ugovor o radu od 12. kolovoza 2015. te da je tuženik isplatio tužitelju plaću do 9. ožujka 2020.

16. Kako je navedeno, tuženik nije vratio tužitelja na rad a niti mu je isplaćivao plaću za utuženo razdoblje.

16.1. Valja istaći da je tužitelj pokrenuo i ovršni postupak u kojem je tražio vraćanje na rad, ali bezuspješno.

16.2. Tužitelj se stoga zaposlio u obrtu [obrt] gdje je radio puno radno vrijeme i ostvarivao određena primanja, u manjem iznosu nego što bi ih ostvarivao radeći kod tuženika na radnom mjestu voditelja odjela operative i zamjenika direktora.

17. Protivno žalbenim navodima i tvrdnjama ocjena je ovoga suda, a koja je u skladu sa sudskom praksom, da tužitelj ima pravo potraživati naknadu plaće i drugih primanja od poslodavca koji ga je bio dužan vratiti na rad i kod kojeg radni odnos nije prestao, neovisno o tome što je u utuženom razdoblju bio zaposlen kod drugog poslodavca. Tuženik se ne oslobađa obveze vratiti tužitelja na njegovo radno mjesto iz razloga što se on u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca. Tužitelj jedino u tom slučaju ima pravo na naknadu razlike plaće i drugih primanja, koje ostvaruje u manjem iznosu kod drugog poslodavca od onih koje bi ostvarivao kod tuženika, ako ona postoji.

18. Tu razliku je sud prvog stupnja utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka, kojem stranke nisu posebno prigovarala, a sud je taj nalaz osnovano ocijenio stručnim, objektivnim i jasnim. Tuženik posebno nije osporio visinu tužbenog zahtjeva koja je utvrđena temeljem tog nalaza.

18.1. Utvrđeno je da tužitelj ima pravo na naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 18.071,43 eura za razdoblje od 9. ožujka 2020. do 31. siječnja 2023. kao i pravo na naknadu za božićnicu, uskrsnicu i regres za 2020. i 2022., u ukupnom neto iznosu od 542,84 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

19. Tuženik osnovano ukazuje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto naknadi plaće, jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak a prema odredbi čl. 22. st.3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/2016., 106/2018., 121/2019., 32/2020., 138/2020., 151/2022. i 114/2023. – dalje: ZOP) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće.

19.1. Iz tog razloga valjalo je o žalbi protiv odluke o glavnim tužbenim zahtjevima odlučiti temeljem odredbe čl. 373. i 368. ZPP-a kao u izreci u točki I. izreke ove presude.

20. Parnični trošak je zbog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelju neosnovano dosuđen samo u dijelu kojim mu je priznata naknada za sastav podneska od 27. veljače 2023. Radi se o podnesku kojeg je tužitelj dostavio sudu na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. veljače 2023., a za koje ročište je tužitelju priznata naknada troška njegova zastupanja po punomoćniku. Ocjena je ovoga suda da trošak sastava tog podneska nije bio potreban za vođenje parnice jer je sve te navode iz podneska tužitelj mogao istaći na tom ročištu. Stoga mu je taj zahtjev za naknadu troška u iznosu od 625,00 eura odbijen kao neosnovan, odnosno o žalbi tuženika u tom dijelu odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 380. toč.3. ZPP-a.

21. Tuženik je sa svojom žalbom uspio u neznatnom dijelu i taj uspjeh nije imao utjecaj na uspjeh stranaka u sporu, tako da je u preostalom dijelu odluka o parničnom trošku utvrđena zakonitom i pravilnom.

22. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je njegov žalbeni uspjeh bio neznatan (uspio je samo djelomično i to u svezi odluke o sporednim tužbenim zahtjevima) i u svezi njega mu nije nastao poseban trošak (čl. 166. st.2. u svezi s čl. 154. st.5. ZPP- a).

U Puli 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić