Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-10/2024-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužiteljice NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić iz Bjelovara, Mihanovićeva 15b, protiv tuženika PORSCHE LEASING društvo s ograničenom odgovornošću za leasing, OIB: 90275854576, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupanog po odvjetniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz N, [adresa], Bulić i Pletikosa Odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 17469 zaključen dana 13.02.2006. godine, i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini koji je njegov sastavni dio , a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marije Kustić u Bjelovaru, Dr. A. Starčevića 5, pod brojem OU-154/2006-1 dana 13.02.2006. godine zaključen između tužiteljice NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika PORSCHE LEASING društvo s ograničenom odgovornošću za leasing, OIB: 90275854576, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, u dijelu članka čl. II, III, te čl. 5 i 9 Ugovora o kreditu kojim je tužiteljica obvezana platiti jednokratnu naknadu na ime troškova zaključenja ugovora u visini od 3,5 %, kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama o kamatnim stopama tužene, a preko ugovorene kamatne stope od 5,8 % godišnje, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženom PORSCHE LEASING društvo s ograničenom odgovornošću za leasing, OIB: 90275854576, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21 da tužiteljici NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati novčanu tražbinu u iznosu od

-2.142,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana:

28.11.2008. na iznos od 2,57 eur

28.01.2009. na iznos od 14,67 eur

23.02.2009. na iznos od 16,23 eur

26.03.2009. na iznos od 7,74 eur

30.04.2009. na iznos od 10,17 eur

29.05.2009. na iznos od 10,97 eur

27.06.2009. na iznos od 7,10 eur

23.07.2009. na iznos od 7,57 eur

28.08.2009. na iznos od 5,90 eur

22.09.2009. na iznos od 7,65 eur

27.10.2009. na iznos od 4,38 eur

28.11.2009. na iznos od 8,44 eur

27.01.2010. na iznos od 12,20 eur

24.02.2010. na iznos od 13,84 eur

29.03.2010. na iznos od 15,17 eur

30.04.2010. na iznos od 17,78 eur

26.05.2010. na iznos od 22,61 eur

30.06.2010. na iznos od 25,90 eur

27.07.2010. na iznos od 31,08 eur

25.08.2010. na iznos od 34,03 eur

24.09.2010. na iznos od 38,11 eur

27.10.2010. na iznos od 36,60 eur

29.11.2010. na iznos od 38,85 eur

30.12.2010. na iznos od 49,83 eur

31.01.2011. na iznos od 49,35 eur

25.02.2011. na iznos od 48,74 eur

25.03.2011. na iznos od 54,22 eur

22.04.2011. na iznos od 47,51 eur

25.05.2011. na iznos od 53,98 eur

30.06.2011. na iznos od 64,64 eur

31.07.2011. na iznos od 80,29 eur

23.08.2011. na iznos od 90,78 eur

29.09.2011. na iznos od 71,28 eur

28.10.2011. na iznos od 64,24 eur

30.11.2011. na iznos od 64,32 eur

29.12.2011. na iznos od 69,56 eur

30.01.2012. na iznos od 74,30 eur

28.02.2012. na iznos od 75,26 eur

28.03.2012. na iznos od 73,20 eur

30.04.2012. na iznos od 72,97 eur

25.05.2012. na iznos od 75,11 eur

28.06.2012. na iznos od 75,33 eur

30.07.2012. na iznos od 73,25 eur

31.08.2012. na iznos od 71,95 eur

28.09.2012. na iznos od 67,79 eur

31.10.2012. na iznos od 73,07 eur

30.11.2012. na iznos od 73,93 eur

28.12.2012. na iznos od 73,18 eur

31.01.2013. na iznos od 65,02 eur

-721,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana:

29.09.2006. na iznos od 5,44 eur

30.10.2006. na iznos od 5,40 eur

29.11.2006. na iznos od 5,35 eur

29.12.2006. na iznos od 5,31 eur

30.01.2007. na iznos od 11,32 eur

27.02.2007. na iznos od 11,22 eur

28.03.2007. na iznos od 11,12 eur

28.04.2007. na iznos od 11,02 eur

30.05.2007. na iznos od 10,91 eur

28.06.2007. na iznos od 10,80 eur

27.07.2007. na iznos od 16,56 eur

30.08.2007. na iznos od 16,39 eur

27.09.2007. na iznos od 16,23 eur

29.10.2007. na iznos od 16,06 eur

28.11.2007. na iznos od 15,89 eur

19.12.2007. na iznos od 15,72 eur

24.01.2008. na iznos od 15,55 eur

28.02.2008. na iznos od 15,36 eur

31.03.2008. na iznos od 15,19 eur

25.04.2008. na iznos od 15,00 eur

29.05.2008. na iznos od 14,83 eur

26.06.2008. na iznos od 14,64 eur

28.07.2008. na iznos od 14,46 eur

28.08.2008. na iznos od 14,26 eur

29.09.2008. na iznos od 14,07 eur

31.10.2008. na iznos od 13,88 eur

28.11.2008. na iznos od 13,68 eur

29.12.2008. na iznos od 13,48 eur

28.01.2009. na iznos od 13,27 eur

23.02.2009. na iznos od 13,07 eur

26.03.2009. na iznos od 12,86 eur

30.04.2009. na iznos od 12,66 eur

29.05.2009. na iznos od 12,44 eur

27.06.2009. na iznos od 12,23 eur

23.07.2009. na iznos od 12,02 eur

28.08.2009. na iznos od 11,80 eur

22.09.2009. na iznos od 11,57 eur

27.10.2009. na iznos od 11,35 eur

28.11.2009. na iznos od 11,12 eur

28.12.2009. na iznos od 10,89 eur

27.01.2010. na iznos od 10,82 eur

24.02.2010. na iznos od 10,57 eur

29.03.2010. na iznos od 10,32 eur

30.04.2010. na iznos od 10,07 eur

26.05.2010. na iznos od 9,81 eur

30.06.2010. na iznos od 9,56 eur

27.07.2010. na iznos od 9,30 eur

25.08.2010. na iznos od 9,04 eur

24.09.2010. na iznos od 8,78 eur

27.10.2010. na iznos od 8,50 eur

29.11.2010. na iznos od 8,24 eur

30.12.2010. na iznos od 7,97 eur

31.01.2011. na iznos od 7,70 eur

25.02.2011. na iznos od 7,42 eur

25.03.2011. na iznos od 7,14 eur

22.04.2011. na iznos od 6,86 eur

25.05.2011. na iznos od 6,57 eur

30.06.2011. na iznos od 6,30 eur

31.07.2011. na iznos od 6,00 eur

23.08.2011. na iznos od 5,71 eur

29.09.2011. na iznos od 5,42 eur

28.10.2011. na iznos od 5,12 eur

30.11.2011. na iznos od 4,82 eur

29.12.2011. na iznos od 4,52 eur

30.01.2012. na iznos od 4,22 eur

28.02.2012. na iznos od 3,91 eur

28.03.2012. na iznos od 3,60 eur

30.04.2012. na iznos od 3,28 eur

25.05.2012. na iznos od 2,97 eur

28.06.2012. na iznos od 2,65 eur

30.07.2012. na iznos od 2,33 eur

31.08.2012. na iznos od 2,01 eur

28.09.2012. na iznos od 1,68 eur

31.10.2012. na iznos od 1,35 eur

30.11.2012. na iznos od 1,02 eur

28.12.2012. na iznos od 0,68 eur

31.01.2013. na iznos od 0,35 eur

- 488,90 € sa zakonskim zateznim kamatama od dana 15.02.2006.

sve po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1.08.2015. do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.887,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i zastare potraživanja kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Republika Hrvatska dužna je iz sredstava Državnog proračuna u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima delegacije, isplatiti troškove delegacije punomoćnici tužiteljice, odvjetnici Tatjani Figač-Gregurić iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić iz Bjelovara, Mihanovićeva 15b, u iznosu od 59,76 EUR, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu troškova delegacije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika dana 09. svibnja 2023. godine podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da je tužitelj je dana 13. veljače 2006.g. sklopio s tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu broj 17469 u svrhu financiranja troškova kupnje osobnog automobila marke VW Polo 1,9 SDI Comfortline vrijednosti 104.446,36 kuna uz koji je zaključen i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini dana 9. veljače 2006., a sve je ovjereno kod javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara posl. br. OU-154/2006-1. Tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora su tuženikom imala slijedeće osobne podatke: PE, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], a radi se o istoj osobi, obzirom da se tužiteljica udala i pri tome uzela suprugovo prezime te preselila. Nadalje, tužiteljica ističe da je kupnja vozila obavljena kod trgovca Auto kuće Capan u Predavcu, Stjepana Radića 15 te je tužiteljica u salonu odabrala automobil. Navedenim Ugovorom tuženik se kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 22.807,64 CHF. Kredit je bio namijenjen za kupnju osobnog motornog vozila marke VW Polo. Isplate kredita izvršena je direktno trgovcu u kunama.

Ugovorom o kreditu je člankom 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti redovnu kamatnu stopu po stopi od 5,8 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora – tužene banke. Rok otplate kredita je iznosi 84 mjeseca te se imao otplatni plan u 84 jednaka mjesečna anuiteta koji su dospijevali svakog zadnjeg dana u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu švicarski franaka CHF važeće na dan plaćanja, prema oplatnom planu koji je bio uručen korisniku kredita. Ugovorom je bilo predviđeno da tužiteljica treba ukupno platiti na ime primljene glavnice s kamatama u kunskoj protuvrijednosti iznos od 27.667,92 CHF. Tuženik je tužiteljici naplatio i jednokatnu naknadu za obradu kredita koju je odredio u iznosu od 3,5 % od odobrenog kredita, tj. u iznosu od 771,27 CHF/3.683,63 kune. To je tzv. „ulazna naknada“ koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita. Radi osiguranja plaćanja tražbine iz Ugovora, ugovor je zaključio i jamac platac AE, zaključen je i sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini – automobilu koji je bio predmet kreditiranja.

1.2. Tužiteljica je u dobroj vjeri i s povjerenjem u trgovca i u tuženika kao kreditora pristupila zaključenju ugovora, koji je bio tipski ugovor tužene, te nije imala utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovala u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi obzirom da je cijeli postupak oko ishođivanja ugovora obavljan preko auto kuće Cupan u kojoj se tužiteljica interesirala za kupnju automobila. Tužena nije upoznala tužiteljicu s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan. Tužena je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su odredbe o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz čl. II, III, te čl. 5 i 9, Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. I odredba o „ulaznoj naknadi“ je ništetna jer se ni o njoj nije pregovaralo, jer je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na čiji sastav i sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Upravo je navedena odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužiteljica dodatno morala platiti iznos od 3.683,63 kn, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća, za koje troškove, zašto u tom iznosu i zašto je ista određena u postotku od odobrenog kredita. Iako je plaćena jednokratno odmah, obuhvaćena je kreditom pa se i na nju odnosi obračun kamata i visina otplatnih anuiteta. Čl. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 do 29/18), predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a čl. 4 ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Tužena je iskoristila svoju poziciju jače ugovorne strane koja je unaprijed sastavila ugovor na svom standardnom, tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu, te koja je u tom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost dodatnog stjecanja utemeljenog na tečajnoj razlici za valutu švicarski franak. Tužiteljici nije ostavljena mogućnost podizanja kredita u domicilnoj valuti niti u valuti EUR koju štiti Hrvatska narodna banka, za razliku od valute CHF, a na što tužiteljica nije bila upozorena niti upoznata s potencijalnim rizicima. Tužiteljica uopće nije inzistirala na kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima ( CHF), a auto-kuća u kojoj je odabrala vozilo uputila ju je na tuženika kao svog poslovnog partnera koji odobrava kredite. Banka je priredila gotov ugovor s promjenljivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF koji ju je čekao u auto kući , a ugovor je potpisan u Bjelovaru iako u Ugovoru stoji da je sklopljen u Zagrebu. Tužiteljica nikada nije bila u Zagrebu zbog sklapanja ugovora o kreditu niti je sa bilo kojem od tuženika ikada kontaktirala. Prije potpisa ugovora, nije ga ni vidjela. Ugovor je za tuženika potpisala gospođa ČE zaposlenica Auto kuće CUPAN, temeljem specijalne punomoći.

1.3. Tužiteljica također ističe kako smatra da su uglavci ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku bili protivni važećim propisima, te da su te odredbe bile nepoštene, a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih ugovornih odredbi. Tužiteljica kao potrošač se poziva na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na:

- presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine , koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna;

- odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt.249/14 kojom je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke proglašena kao nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora, a time i ništetna;

- presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u kolektivnom sporu, kojom odlukom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana u valutu švicarski franak, tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženih banaka, čime je u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno utvrđeno kako su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, nepošten i ništetan zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br.Rev-2245/17 kojom je potvrđen učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na prekid zastare u pojedinačnom slučaju potrošača. Sud je u donošenju odluke o pojedinačnim pravima tužitelja vezan na zauzete stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa, sukladno čl. 502c ZPP-a.

Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a ista je direktno implementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, pa time i direktno primjenljiva.

Iako tužena nije banka te nije direktno sudjelovala kao stranka kolektivnog spora, na tužiteljicu kao potrošača primjenjuju se presude iz kolektivnog spora, te pravna shvaćanja iz tih sporova primjenljiva su i na prava i interese tužiteljice kao potrošača , budući su utemeljena na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ m, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

2. Nadalje tuženik u svojem odgovoru na tužbu je iznio prigovor mjesne nenadležnosti, zastare potraživanja i nedostatak aktivne legitimacije. Tuženik se pozvao na presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1717/2021 od 16. studenog 2021. u kojoj je navedeno da odredba Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti prema kojoj je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva te je u skladu s odredbom čl. 70. ZPP-a, te tuženik ističe da se odredba čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može primijeniti na konkretan slučaj obzirom da nije riječ o sporu s međunarodnim obilježjem. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja jer je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u siječnju 2013., a tužba je podnesena u svibnju 2023. i sasvim je jasno da cjelokupno potraživanje tužitelja je u zastari jer tužba nije podnesena unutar petogodišnje zastarnog roka. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer nema ništetnih odredbi Ugovora pošto je tuženik sve Ugovore u okviru svojeg poslovanja sklapao u dobroj vjeri te u potpunosti informirao drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama i tuženike ukazuje na odredbu čl. 84. ZPP/03 te istovjetnu odredbu u čl. 53. trenutno važećeg ZPP-a koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

2.1. Tuženik ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora u odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF te su informacije bile javno dostupne i općepoznate i bile objavljivane godina i prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka kao što je članka iz Večernjeg lista od 9. ožujka 2005. gdje je bilo navedeno kako HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi odnosno u EUR ako ta valuta podivlja, što je prema tuženom javno dostupna činjenica. Tuženik ističe kako su tvrdnje tužitelja promašene i netočne te ukazuje na razliku kredita sa valutnom klauzulom u CHF sklopljeni prije 2005. i nakon ističući kako nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja, drugim riječima do 2005. su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacija kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. se radi o opće poznatoj informaciji o kojoj se javno govorilo u medijima.

2.2. Tuženik također ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe Udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tuženik ističe kako tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom jer tuženik niti je obuhvaćen kolektivnom tužbom, niti je banka, niti pripada bankarskom sektoru. Tuženik osporava i tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u Ugovoru uglavljeno niz nepoštenih odredbi te tuženik smatra da su takve tvrdnje promašene i paušalne i da tuženik nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope već u skladu točno određenim parametrima koji uopće nisu ovisili o njemu.

2.3. Tuženik ističe da u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točci II. tužbe, također ističe da tuženike nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti te slijedom iznesenog tuženik predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka za zakonskom zateznom kamatom.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica se u svom podnesku od 10. rujna 2025. očitovala na nalaz i mišljenje vještaka na način da je u cijelosti suglasan sa nalazom i mišljenjem vještaka i na isti nema prigovora te nije predložio saslušanje vještaka, a istim podneskom je i specificirao odnosno uskladio svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način kako sada glasi u izreci.

5. Tuženik je na ročištu dana 21. listopada 2025. istaknuo da nema prigovor na nalaz i mišljenje vještaka niti je predložio saslušanje vještaka.

6. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 17469 od 9. veljače 2006. (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i odredbi o jednokratnoj naknadi na ime troškova postupka, koje su za tužiteljicu bile nejasne i nerazumljive.

7. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica 9. veljače 2006. zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju vozila marke VW, Polo, 1.9 SDI, Comfortline na iznos od 22.807,64 CHF s rokom otplate na 84 mjeseci, sa godišnjom stopom ugovorene kamate 5,80% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora- tužene banke.

8. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak, visina preplate, mjesna nenadležnost, status potrošača i zastara.

9. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u izvod iz matice vjenčanih (str. 10-11), račun broj 813160-06 od 15. veljače 2006. (str. 12), ugovor o kreditu broj 17469 od 9. veljače 2006. (str. 13-16), sporazum radi osiguranja novčane tražbine od 9. veljače 2006. sa ovjerom broj OU 154/2006-1 (str. 17-20), platne otplate uz ugovor o kreditu broj 17469 (str. 21-23), obavijesti o odobrenju ugovora o kreditu (str. 24), R1 račun od 14. veljače 2006. (str. 25), zahtjev za dostavu dokumentacije (str. 26-27), sudska praksa (str. 42-61), ugovor o financijskom leasingu (str. 62-73), plan otplate uz ugovor o potrošačkom kreditu (str. 74-75), novinski članak (str. 76-90), pravna praksa (str. 99-140), naloge za uplatu (str. 169-252), presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-1334/2020 (str. 265-267), rješenje Vrhovnog suda RH Rev-677/2021 (str. 268- 272), podaci o uplatama za razdoblje od 15. veljače 2006. do 29. siječnja 2013. (str. 281-288), podaci o tečaju (str. 299-349), podaci o tečaju (str. 356-406), zapisnik o deponiranju punomoći broj OU 1039/2005-1 javne bilježnice Marije Kustić od 2. prosinca 2005. i punomoć (str. 408-411), ugovor o kreditu broj 17469 i sporazum radi osiguranja novčane tražbine sa ovjerom broj OU 154/2006-1 (str. 413-421), oglas u Narodnim novinama broj OU/06-2 i Narodne novine (str. 422-425), nalaz i mišljenje vještaka sa dokumentacijom (str. 439-465).

10. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - u daljnjem tekstu ZPP), tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice (str. 428- 430) našao životnim, logičnim pa stoga i vjerodostojnim, tužiteljica je iskazala da joj je dolaskom u Autokuću Cupan sa željom da kupi novi auto, ponuđena mogućnost kreditiranja putem tuženog. Budući da je htjela kupiti novi auto, a nije imala gotovinu u Autokući su joj rekli da oni raspolažu gotovim kreditima i da ne mora ići u banku već da treba imati sudužnika. Kredit joj je ponuđen u švicarskim francima jer su joj rekli da je to najstabilnija valuta te je nakon toga u Autokući dobila gotov ugovor o kreditu nakon čega je otišli kod javnog bilježnika ovjeriti isti. Kod javnog bilježnika je otišla sa svojim sudužnikom i predstavnikom Autokuće gospođom ZE. Najviše čega se sjeća da je to da joj rečeno da je CHF najstabilnija valuta te je vjerovala Autokući prilikom sklapanja ugovora dok sa samim rizicima nije bila posebno upoznata. Ugovor je pročitala, a iz istoga je razumjela koji iznos kredita podiže, koju ratu će vraćati kao i rok otplate. S obzirom na protek vremena više se ne sjeća sa sigurnošću da li joj je pojašnjeno sto je jednokratna ulazna naknada, a misli da je ista bila podmirena iz samog kredita. Tijekom otplate kredita koji je otplatila do kraja, uplate rata je vršila ona. Njoj kao mladoj osobi u vremenu podizanja kredita je bilo bitno da isti može vraćati iako napominje da se u međuvremenu nije udala ne bi mogla otplatiti predmetni ugovor o kreditu.

12.1. Svjedok AE iskazao je da je on bio tužiteljici jamac prilikom podizanja kredita, da u Autokući tijekom dogovaranja uvjeta kredita nije bio prisutan, ali je bio prisutan kod javnog bilježnika kada su išli na potpisivanje ugovora. Javni bilježnik mu je tom prilikom objasnio koje su njegove obveze, a tom prilikom nitko uključujući i djelatnicu Autokuće nije rekao o eventualnim rizicima koje može nositi promjena tečaja u švicarskom franku. Na daljnji upit svjedok je iskazao da im nitko ništa nije pojasnio niti o promjeni kamatne stope kao ni što je naknada za obradu kredita te je sud iskaz svjedoka ocijenio kao vjerodostojan i životan.

12.2. Svjedok KE, otac tužiteljice, iskazao je da je sa tužiteljicom bio u Autokući kada se odlučila za kupnju vozila. Tužiteljica je dizala kredit u švicarskim francima jer su joj tako predložili te nije bilo razgovora da bi se kredit podizao u eurima kao niti o eventualnim rizicima. Svjedok je iskazao da je sa tužiteljicom bio prisutan i na potpisivanju ugovora kod javnog bilježnika, a kod javnog bilježnika čekao ih je gotov ugovor te djelatnica banke koja tom prilikom nije iznosila posebne detalje ugovora, a koliko se sjeća nije se posebno pregovaralo o ugovoru već je to bila gotova ponuda i o ulaznoj naknadi ne sjeća se da je bilo govora o istoj. Iskaz svjedoka sud je također ocijenio vjerodostojnim i životnim.

13. Sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje te je prihvatio kao valjan nalaz financijskog vještaka, pri čemu je vještaku dan nalog na koje okolnosti se treba vještačiti i to:

- na okolnost utvrđivanja pretplate po osnovi tečajnih razlika za valutu CHF,

- radi utvrđivanja preplata po osnovi tečajnih razlika za valutu CHF, preplata po osnovi jednostrano promjenljive kamatne stope,

- i naplaćene jednokratne „ulazne“ naknade.

14. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka LIDER PREMIUM d.o.o., mr. sc. BE od 15. srpnja 2025. (str. 439-465) koji je zaprimljen na sudu 22. srpnja 2025., proizlazi da je tužitelj tuženiku platio iznos od 721,03 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 2.142,66 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 488,90 EUR na ime troškova obrade kredita.

15. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti sačinjen objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.

16. Nakon dostavljenog nalaza vještaka sud je pozvao stranke da se na isti očituju te se tužiteljica u svom podnesku od 10. rujna 2025. očitovala na nalaz i mišljenje vještaka na način da je u cijelosti suglasna sa nalazom i mišljenjem vještaka i na isti nema prigovora te nije predložila saslušanje vještaka, a istim podneskom je i specificirala odnosno uskladila svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka na način kako sada glasi u izreci. Tuženik je na ročištu dana 21. listopada 2025. istaknuo da nema prigovor na nalaz i mišljenje vještaka niti je predložio saslušanje vještaka.

17. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, dana 9. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 17469 (str. 13-20) i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini dana 9. veljače 2006., a sve je ovjereno kod javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara posl. br. OU- 154/2006-1 (str. 17-20),

- da je tužiteljica sredstvima iz kredita kupila vozilo (str. 13-20),

-da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 22.807,64 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita (str. 13-20),

- da je ugovoren rok otplate 84 mjeseci (str. 13-20),

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita tuženiku platila iznos od 721,03 EUR na ime više uplaćenih kamata (zbog promjene kamatne stope), iznos od 2.142,66 EUR na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 488,90 EUR na ime troškova obrade kredita (str. 439-465).

Mjesna nenadležnost

18. Nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, koja je znatno udaljena od područja na kojem tužiteljica ima prebivalište. Navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa je temeljem zakonske presumpcije i iskaza tužiteljice, utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale.

18.1. Naime, člankom 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a u koji zakon su implementirane i Direktive EEZ o nepoštenim odredba potrošačkog Ugovora, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom u koliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.2. Dakle, prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu stavlja u neravnopravan položaj tužiteljicu, te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja.

18.3. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na mjesnu nadležnost suda u konkretnom predmetu, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan.

Zastara

19. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljičinog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017-14. lipnja 2018.

19.1. Tužiteljičina tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 9. svibnja 2023. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. svibnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljičina tražbina nije zastarjela.

Utvrđivanje iz kolektivnog spora, valutna klauzula i ulazna naknada

20. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

21. Prema ocjeni suda nesporno je da tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi financiranjem i to putem leasinga što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač kao fizička osoba, te se u konkretnom slučaju prema sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja leasinga na svakodnevnoj razini komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka odnosno Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, a što je vidljivo iz Sudskoga registra te s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužiteljice koja je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu.

22. U predmetnom Ugovoru, koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o kreditu, kakav ugovor su sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, a ugovorena kamata i sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora i koje su izražene u valuti CHF (švicarski franak ) ispunjavaju se plaćanjem u valuti HRK (hrvatskim kunama) koristeći prodajni tečaj CHF Raiffeisenbank Austria d.d. na dan uplata, što je jasno navedeno u samom ugovoru odnosno u čl. 5. toč. 5.1. predmetnog ugovora, dakle prema tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., a koja banka je bila jedna od tuženih banaka u postupku kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a. Zakona o parničnom postupku tj. u tzv. Kolektivnoj tužbi potrošača.

23. Unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv i u konkretnom slučaju (zbog sličnih okolnosti slučaja), jer je tuženik kao davatelj kredita na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu CHF, koje odredbe su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke, što će dalje biti obrazloženo.

24. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) o činidbi kao objektu ugovorne obveze.

25. Člankom 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO- a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

26. Što se tiče prigovora tuženika vezano za nedostatak aktivne legitimacije tužiteljice, kao i da tužiteljica nije potrošač, sud je uvidom u sporni Ugovor utvrdio da je tužiteljica korisnik ugovora o kreditu, navedena kao fizička osoba, dok je tuženik kao davatelj kredita naveden kao pravna osoba. U ugovoru se ne navodi da bi sporno vozilo bilo kupljeno za potrebe obrta ili trgovačkog društva tužiteljice i za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti, te je sud izvršio uvid u vjenčani list (str. 10-11) koji je tužiteljica dostavila i utvrdio da je tužiteljičino djevojačko prezime PE te je udajom preuzela prezime svoga supruga odnosno NE čime je tužiteljica dokazala svoju aktivnu legitimaciju odnosno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora se prezivala PE, a tijekom otplate kredita svoje prezime je promijenila jer se udala, što znači da se radi o istoj osobi odnosno da je tužiteljica vraćala svoj kredit svojim vlastitim uplatama. Stoga je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice kao i da tužiteljica nije potrošač.

27. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

28. Tužiteljica je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe, što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice danog na ročištu pred sudom.

29. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju. Isto se može primijeniti i na ovaj sporni ugovor o kreditu.

30. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule tijekom trajanja otplate kredita, promjenjive kamatne stope i naplate naknade za obradu kredita (jer je samo za to podnesena tužba), tj. da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu broj 17469 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika.

31. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i jednokratnu naknadnu na ime troškova zaključenja ugovora, smatrajući da je tužiteljica postupanjem tuženika (kao davatelja kredita) njemu previše uplatila temeljem spornog Ugovora zbog povećanja mjesečnih rata kredita zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK i promjene kamatne stope, kao i plaćanja jednokratne naknade na ime troškova zaključenja ugovora.

32. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kao obliku financiranja ovdje tužiteljice od strane ovdje tuženika, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banaka, ali i odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019.

33. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

34. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem trgovca, a već je obrazloženo zašto ovaj sud smatra da utvrđenja iz tog Kolektivnog postupka obvezuju i ovaj sud i na temelju kojih Zakona.

35. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i jednokratnu naknadnu na ime troškova zaključenja ugovora, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tj. u veljače 2006. god.

36. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

38. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

39. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

40. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

41. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku primjenjuje i pravna stajališta i utvrđenja naznačena u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

42. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013.god., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je Raiffeisenbank Austria d.d., a prema čijem prodajnom tečaju su se ispunjavale obveze ugovora, u razdoblju od 10. rujna 2003. god. do 31. prosinca 2008. god., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora ta tužena banka kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ta tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je u tom postupku utvrđeno da je ta tužena banka (koja je osnivač ovdje tuženika ) u razdoblju od 01. travnja 2005. god. do 31. prosinca 2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d., nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

43. Sukladno sudskoj praksi su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na štetu potrošača, a uzimajući u obzir znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o vezanosti rate uz tečaj CHF. Sud smatra da se ta utvrđenja mogu primijeniti i na tuženika.

44. Zatim je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tamo tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je ta tužena banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

45. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tamo tužene Raiffeisenbank Austria d.d. i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

46. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021. god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i Raiffeisenbank Austria d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

47. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

48. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, odnosno vezano je i plaćanje pojedine mjesečne rate kredita.

49. U odnosu na odredbe ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osoba koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

50. Nadalje Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi kako to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

51. Iz odluke Vrhovnog suda nadalje proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, a i sam tuženik, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

52. Ovaj sud smatra kako, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva.

53. Sud prihvaća i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz citirane odluke prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", a takve usluge je pružao i tuženik te je tuženik kao i banke bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

54. To znači da je tuženik bio dužan svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, no tuženik to nije učinio na valjani način u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.

55. Analizirajući iskaz tužiteljice sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i jednokratnu naknadu na ime troškova zaključenja ugovora.

56. Iz iskaza tužiteljice također je utvrđeno da joj tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, a koji se odnose na tzv. jednokratnu naknadu na ime troškova zaključenja ugovora, niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a iz sporne ugovorne odredbe proizlazi da je naknada određena u postotku odnosno u visini od 3,5 % sukladno tada važećim tarifama naknada banke i da se isplaćuje jednokratno. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, a prema st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga sud smatra da je okolnost da tužiteljici tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, okolnost da je naknada određena u postotku, a ne u nominalnom iznosu te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a.

57. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog Ugovora o kreditu, tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogla utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da preispituje ugovorne odredbe i da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa, kao i činjenicu da tužiteljica ima povjerenje u tuženika kao kreditora te da joj je predmetni ugovor o kreditu bio potreban za kupnju vozila.

58. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjenjivost kamatne stope te parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF kao i koji stvarni troškovi ulaze u jednokratnu naknadu koja je naplaćena prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

59. Ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjenja ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjenjivost kamatne stope može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita.

60. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.

61. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

62. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada kreditor odnosno tuženik daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

63. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos kreditora prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužiteljici-klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

64. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužiteljicu kao potrošača ne može imati učinak.

65. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi na ime troškova zaključenja ugovora, ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što je tuženiku više platio na temelju ništetnih odredbi.

66. Prema Zakonu o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 ) koji govori da je nepoštena odredba ništetna, a ništetna odredba da ne proizvodi nikakav pravni učinak te se uzima kao da nikada nije ni nastala te je nužno potrošača, u ovom slučaju tužiteljicu, dovesti u stanje u kakvom bi bio da takve odredbe nikada nije ni bilo. To nalaže i Direktiva o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima 93/13/EEZ; potrebno je osloboditi potrošačke ugovore takvih odredbi.

67. Činjenica je da je tuženik od tužiteljice naplatio više, te je došlo do umanjenja imovine tužiteljice, a koji iznosi su utvrđeni i detaljno obrazloženi u nalazu i mišljenju vještaka.

68. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i na jednokratnu naknada na ime troškova zaključenja ugovora (a budući da samo to tužiteljica potražuje u tužbenom zahtjevu, odnosno u specificiranom zahtjevu), ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primila, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa koji su utvrđeni u nalazu i mišljenju vještaka, odnosno na isplatu iznosa od 2.142,66 EUR zbog promjene tečaj CHF, iznosa od 721,03 EUR zbog promjene kamatne stope i iznosa od 488,90 EUR na ime troškova obrade kredita.

69. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća, dakle tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

70. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13, 118/18 i 51/23).

70.1. Tužiteljici je kao potrebno priznati trošak sastava dopisa protivnoj strani radi pribave dokumentacije u iznosu od 50,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 32. toč. 2.), za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1), sastav podneska od 27. rujna 2023. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 8. toč. 1), zastupanje na ročištu dana 26. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 9. toč. 1), podnesak od 8. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 8. toč. 1), sastav podneska od 6. veljače 2024. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 8. toč. 1), zastupanje na ročištu dana 11. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 9. toč. 1), sastav podneska od 11. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 8. toč. 3), zastupanje na ročištu dana 26. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 9. toč. 1), sastav podneska od 10. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 8. toč. 1), zastupanje na ročištu dana 21. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (sukladno Tarifi Tbr. 9. toč. 1), sveukupno 1.950,00 EUR čemu se treba pridodat iznos PDV-a (25%) odnosno 487,50 EUR, što sveukupno iznosi 2.437,50 EUR.

70.2. Parničnom trošku od 2.437,50 EUR treba pridodati trošak predujma vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, te sveukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 2.887,50 EUR sa pripadajućem zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, a koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi te je odlučeno kao u točci III. izreke presude.

70.3. Sud je odbio tužiteljicu za naknadu troškova u iznosu od 100,00 EUR za objavu presude jer je presuda dostavljena pisanim putem.

70.4. Budući da tužiteljica nije zatražila trošak sudskih pristojbi, a sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku strana je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, te slijedom navedenog sud o istima nije odlučivao.

71. Obzirom da je predmetni spis delegiran u rad ovome sudu, to je punomoćnica tužiteljice, odvjetnica Tatjana Figač-Gregurić, sukladno odr. čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, dalje u tekstu: ZS) podnijela zahtjev za naknadu troškova delegacije na ime izbivanja iz pisarnice i trošak prijevoza više od 3 sata radi dolaska na ročišta 26. ožujka 2024., 11. veljače 2025., 26. ožujka 2025., 21. listopada 2025. i za objavu presude, za svaki trošak izbivanja u iznosu od 50,00 EUR, a na ime troška prijevoza za svako ročište po 14,49 EUR u jednom pravcu, te trošak radi dolaska na ročište za objavu odluke koje nije niti održano.

71.1. Zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu troškova delegacije je djelomično osnovan.

71.2. Prema odredbi čl. 11. st. 4. u vezi st. 1. ZS-a u delegiranim predmetima odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata, dok je odredbom čl. 11. st. 5. ZS-a određeno da se predmetni troškovi isplaćuju na teret državnog proračuna, i to u dijelu u kojem su veći od onih koji bi nastali da se postupak vodio pred mjesno nadležnim sudom.

71.3. Prema odredbi Tbr.39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) odvjetniku pripada pravo na nagradu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja za svaki započeti sat u iznosu od 25 bodova, dok je odredbom Tbr.50. Tarife propisano da odvjetnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza u visini cijene karte I. razreda ekspresnog vlaka ili broda, avionsku kartu za poslovni razred i za spavaća kola u vlaku, odnosno kabinu na brodu, ukoliko putovanje mora obaviti noću.

71.4. Obzirom da putovanje na relaciji Bjelovar – Virovitica – Bjelovar, koju relaciju je navela punomoćnica tužiteljice, ne traje dulje o tri sata (predvidivo trajanje putovanja u jednom smjeru prema HAK Interaktivnoj karti iznosi 1 h i 8 min), punomoćnici tužiteljice primjenom odredbe čl. 11. st. 4. nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice za ročišta održana u ovom predmetu 26. ožujka 2024., 11. veljače 2025., 26. ožujka 2025., 21. listopada 2025. i za objavu presude jer isto nije održano u iznosu od 500,00 EUR.

71.5. Isto tako valja napomenuti da je pregledom sudu dostupnih voznih redova vlakova i autobusa na predmetnoj relaciji u okviru termina zakazanih ročišta (prijepodne) utvrđeno da putovanje vlakom (1 h i 17 min) i autobusom (1 h i 28 min), ne traje dulje od tri sata, s tim da punomoćnica tužiteljice nije dostavila sudu voznu kartu ni za jedno prijevozno sredstvo, uslijed čega je sud odbio zahtjev punomoćnice tužiteljice za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice.

71.6. U odnosu na zatraženi trošak prijevoza punomoćnice tužiteljice, valja napomenuti da sukladno citiranoj odredbi čl. 11. st. 4. ZS-a, odvjetniku pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a ne troška prijevoza osobnim automobilom, pa je stoga punomoćnici tužiteljice priznat trošak prijevoza u visini putne autobusne karte u ukupnom iznosu od 59,76 EUR i to povratna karta prema Cjeniku usluga prijevoza putnika u cestovnom linijskom prijevozu (str. 482-483), imajući u vidu da cijena putne povratne autobusne karte iznosi 14,94 EUR, dosuđeni trošak prijevoza odnosi se na pristup ročištima 26. ožujka 2024., 11. veljače 2025., 26. ožujka 2025., 21. listopada 2025, dok za ročište za objavu presude trošak nije priznat jer isto nije održano.

71.7. Iz navedenog razloga o troškovima delegacije odlučeno je kao u izreci rješenja.

72. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 23. prosinca 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužitelja: punomoćnica Tatjana Figač-Gregurić, odvjetnica u Bjelovaru

2. Za tuženika: punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu

3. Općinsko državno odvjetništvo Virovitica, nakon pravomoćnosti